JOVANOVIĆEV KABINET Simovićev nasljednik Slobodan Jovanović, bivši potpredsjednik vlade, bio je prije rata predsjednik politički utjecajnog Srpskog kulturnog kluba, a kao poznatog povjesničara i profesora ustavnog prava na beogradskom Univerzitetu često su ga dvor i vlada pitali za savjet o ustavnim stvarima. On je bez sumnje bio jedini intelektualno briljantan čovjek među jugoslavenskim ministrima u emigraciji, ali nije imao nikakvog iskustva u praktičnoj politici i jedva se moglo očekivati da bi on u dobi od sedamdeset i tri godine mogao prilagoditi svoje poglede novim činjenicama ili da bi, s obzirom na svoju ličnost, mogao postati energičan izvršni rukovodilac. Sastavljen od istih članova kao i Simovićeva vlada, Jovanovićev je kabinet smjesta uveo dvije inovacije u emigrantsku vladu. Najprije je na sam dan svojeg postavljanja, 11. januara 1942, imenovao (s britanskim blagoslovom) Mihailovića na položaj ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva. Budući da Mihailović nije mogao sudjelovati u radu kabineta zamjenjivao ga je Jovanović, a u Jugoslaviji je Mihailović izvršavao mnoge ovlasti koje bi prirodno pripadale predsjedniku vlade. Drugo, ustanovljen je »Vojni kabinet Predsjednika vlade«, za čijeg je šefa postavljen major (kasnije potpukovnik) Živan Knežević. Glavna briga Jovanovićeve vlade bila je da ojača Mihailovićev položaj u zemlji i u inozemstvu. Vlada ga je 19. januara unaprijedila u čin divizijskog generala, 17. juna u čin armijskog generala, a 10. juna imenovan je načelnikom štaba Vrhovne komande.14 Ovi znaci političke i vojne legitimnosti trebali su prije svega potvrditi njegov autoritet u zemlji i potkrijepiti njegov status u poslovima sa savezničkim komandantima na bliskoistočnom ratištu.15 Emigrantska se vlada nadalje nadala da će Mihailovićeva legitimnost sklonuti sile Osovine da njegove snage priznaju kao regularnu jugoslavensku vojsku, koja predstavlja kontinuitet stare kraljevske jugoslavenske vojske, a ne tek puku skupinu gerilaca. Osovina ipak nikad nije priznala njegovu vojsku legitimnom, tvrdeći da je stara kraljevska jugoslavenska vojska ukinuta svojom bezuvjetnom predajom u aprilu 1941. Na međunarodnom planu, vlada je prije svega nastojala za Mihailovića dobiti pomoć u oružju i drugom vojnom materijalu; zatražila je od britanske vlade i vlade Sjedinjenih Država da dobave određen broj aviona koji bi mogli imati jugoslavenske posade i služiti za prebacivanje vojnog materijala Mihailoviću, kao i za održavanje veze s njim. Ovi su zahtjevi odbijeni zbog nedostatka aviona i oružja. Jugoslavenska vlada također nije uspjela u nastojanju da sklone britansku vladu da naredi svojim najvišim vojnim vlastima neka Mihailoviću pošalju »sve zahteve za sabotažu, političku propagandu, vojnu obaveštajnu službu i sve ostalo što treba u Jugoslaviji uraditi.«16 14 Purković, str. 4-5. S izuzetkom Mihailovića, malo je oficira Jugoslovenske vojske u otadžbini bilo unaprijeđeno za više od dva čina, jer su vojni propisi strogo ograničavali ratna unapređenja. 15 Radoje L. Knežević, »Jugoslavenska vlada i Draža Mihailović«, Poruka, br. 13, str. 9. 16 Ibid, str. 10-11. Jovanovićeva vlada poduzela je još jedan korak kako bi ojačala svoju i Mihailovićevu poziciju: uredila je da kralj Petar u junu 1942. posjeti Sjedinjene Države. Kralja su srdačno primili predsjednik Roosevelt i službeni krugovi u Washintonu i on je proveo neko vrijeme u Sjedinjenim Državama obilazeći ratnu industriju. U to su vrijeme četnici bili vjerojatno na vrhuncu popularnosti, pa su kralj Petar i Fotić htjeli što više osnažiti poziciju generala Mihailovića. Povrh toga, Fotić je na službenim sastancima uvijek naglašavao ulogu Srba, ističući da je Nezavisna Država Hrvatska objavila rat Sjedinjenim Državama, da u otporu sudjeluju praktično samo Srbi, te da pokolje Srba vrše i sile Osovine i hrvatski ustaše.17 Kralj je s izrazima velikog odobravanja primio predstavnike pro-mihailovićevskih srpskih organizacija u Sjedinjenim Američkim Državama i pohvalio pisanje lista Amerikanski Srbobran, zaoštravajući time rivalstvo i ogorčenost između organizacija i listova raznih južnoslavenskih grupa u Sjedinjenim Državama.18 17 Fotić, The War We Lost, str. 175-180. 18 Kosanović, str. 10, 31. Kralj Petar došao je s nekim određenim zahtjevima: želio je da Amerikanci dopuste upotrebu svojih službi za uspostavljanje izravnih veza između vlade i generala Mihailovića, htio je da se riješi pitanje američke vojne pomoći Mihailoviću i tražio je da se jugoslavenski avijatičari uvježbavaju u Sjedinjenim Državama. Uspio je s američkom vladom potpisati ugovor o zajmu i najmu, a oko pedeset jugoslavenskih avijatičara došlo je na školovanje u Sjedinjene Države. Ipak, u ključnim stvarima kralj Petar nije postigao ništa. Jugoslavija je ležala u britanskoj zoni operacija, a Sjedinjene Države su još dugo odbijale poduzeti bilo što da pomognu Mihailoviću snadbijevanjem ili da mimo Britanaca s njim uspostave posebne veze. Tek u augustu 1943. američka vlada je dozvolila svojoj mornarici da prihvati Mihailovićeve poruke Fotiću i to samo jednosmjerno, a za snabdijevanje nije poduzimano ništa sve do oktobra 1943, kad su Sjedinjene Američke Države predale Jugoslaviji četiri bombardera tipa Liberator, s tim da kao jedinica budu pridodani USAF-u (United States Air Forces) u Italiji za opće zadatke, a po mogućnosti i za prenošenje snabdijevanja Mihailovićevim četnicima (iako do toga nikad nije došlo).19 19 Fotić, The War We Lost, str. 228. Prema Fotiću, neke američke pošiljke hrane namijenjene Mihailovićevim snagama zadržali su u Egiptu Britanci i nikada ih nisu isporučili. Ibid, str. 213-216. Liga majora imala je za vrijeme Jovanovićevog mandata velik utjecaj.20 Pored ministra dvora Radoja Kneževića koji je bio njen najutjecajniji prijatelj, dva njena člana majori Svetislav Vohoska i Vlastimir Rožđalovski imali su kao  ađutanti neposredan pristup kralju, a Živan Knežević je bio šef najosjetljivijeg i najvažnijeg izvršnog organa koji je bio neposredno podređen predsjedniku vlade. Nadalje, Radoje i Zivan Knežević postavili su svoga brata Nikolu, činovnika u Ministarstvu vanjskih poslova, za šefa Odjeljenja za šifriranje u tom ministarstvu, što im je omogućilo da drže oko na svim porukama koje su dolazile vladi i od nje odlazile.21 S takvim direktnim sredstvima utjecaja, iskorištavajući još i Jovanovićevu nesklonost da bude upleten u neprekidne razmirice o politici unutar svog kabineta,22 Liga je mogla iz svoje privilegirane pozicije izvući maksimum koristi. 20 Liga majora, nesumnjivo tek neformalna grupa, nastala je očito u danima prije puča kao grupa kolega sa sličnim idejama. Uz Kneževića, općenito priznatog kao vodu, te uz rrjajore Rožđalkovskog i Vohosku, njeni su ostali istaknuti članovi bili majori Nikola Košić i Danilo Zobenica, te potpukovnik Stojan Zdravković. S iznimkom Košića koji je pao u zarobljeništvo i ratne godine proveo u Njemačkoj, i Zdravkovića koji je izgleda bio zarobljenik u Italiji, svi drugi bili su u emigraciji. U žestini Kairske oficirske afere, general Ilić je (Pavelić, Kairska afera, str. 21) optužio Kneževića da je počeo stvarati svoju kliku uskoro nakon bijega iz zemlje i kao pripadnika grupe naveo slijedeće oficire: potpukovnike Lozica i Luku Baletića, majore Milovana Gligorijevića i Pavla Novakovića i kapetana Kostu Lekića. Nesumnjivo, dio grupe djelovao je u Kairu, a dio u Londonu. 21 Ibid, str. 10-11. Za mišljenje jednog bivšeg jugoslavenskog diplomata o braći Knežević i općenito o prilikama u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi izneseno 12. maja 1943, vidi RG 226, OSS-dokument br. 34849. 22 FRUS 1942, III, 829-830. Zapadni diplomati akreditirani kod jugoslavenske izbjegličke vlade smjesta su shvatili situaciju. Sir George Rendel, britanski ambasador pri jugoslavenskoj vladi, iako je poštovao predsjednika vlade Jovanovića kao intelektualca, znao je da »on nikada nije bio čovjek za kriznu situaciju«, i bio je u potpunosti svjestan moći koju je imao ministar dvora Radoje Knežević koji »nipošto nije djelovao u skladu s vladom«.23 Jedan od ratnih priručnika britanske obavještajne službe, baveći se jugoslavenskim ličnostima, kaže o braći Knežević ovo: »Njih se sigurno može smatrati ljudima s najviše moći u emigrantskoj jugoslavenskoj vladi i najodgovornijim za provođenje njene šovinističke velikosrpske i antipartizanske politike.«24 A američki ambasador pri jugoslavenskoj vladi, Anthony Drexell Biddle Jr, navodi u svom izvještaju od 19. oktobra 1942. državnom sekretaru Hullu među »nepovoljnim faktorima« s kojima se susreće vlada i nastojanje nekih srpskih ekstremista »da iskoriste... podijeljenost mišljenja među članovima vlade.« Biddle dodaje: Taj element sačinjava grupa oficira oko kralja Petra. Pripisujući sebi velikim dijelom odgovornost i zasluge za coup d'etat od 27. marta, ti su se oficiri silom ugurali na političku arenu i pokušavaju uzeti stvari u svoje ruke. Ta se grupa sastoji od majora Kneževića, šefa vojnog kabineta predsjednika vlade Jovanovića i brata ministra dvora Kneževića, te majora Roždalkovskog i majora Vohoske, obojice kraljevih ađutanata. Oficiri su povrh toga pružili podršku djelovanju srpskih ekstremista: zemljoradnicima pod vodstvom ministra pravde Gavrilovića i radikalima pod vodstvom ministra vanjskih poslova Ninčića.25 23 Rendel, str. 219, 221. 24 Allied Force Headquarters, Mediterranean Branch, Handbook of Jugoslav Personalities. U ovom nepaginiranom priručniku ličnosti su poredane abecednim redom. 25 FRUS 1942, III, 829. Britanska skeptičnost prema jugoslavenskoj emigrantskoj vladi, nastala još za Simovićeva mandata, jedva da se promjenom predsjednika vlade smanjila. Jovanović nije izgledao ništa sposobniji od Simovića da zaustavi neprestane svađe svojih ministara, niti da postigne napredak u definiranju ratnih ciljeva i poslijeratnog uređenja svoje zemlje. Pored toga nastali su novi problemi s oficirima u Kairu, s djelatnošću braće Kneževića i s teškom ličnošću ministra vanjskih poslova Ninčića. Sve veća britanska nestrpljivost prikazana je u jednom povjerljivom izvještaju londonskog ureda američke OSS (Office of Strategic Services) svojoj centrali u Washingtonu, od 17. decembra 1942: Mogu dodati da u zadnje vrijeme čujem samo oštre ili sarkastične komentare o jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi - a među onima koji daju takve komentare nalaze se britanski ambasador pri jugoslavenskoj vladi gospodin Rendel [sic], ljudi iz Foreign Officea, kao i ljudi iz Ministarstva informacija. Mislim da mogu, bez imalo straha da ću pretjerati, reći da su odnosi između jugoslavenske i britanske vlade zategnuti i da jugoslavenska izbjeglička vlada kotira nisko u očima britanske vlade (još prošlog aprila rekao mi je gosp. Eden u prisutnosti jednog američkog svjedoka da »jugoslavenska vlada čini loš dojam u Londonu«). Ako se tome dodaju gotovo neprijateljski odnosi između sovjetske i jugoslavenske vlade, ne može se nego zaključiti da je položaj jugoslavenske vlade među Saveznicima prilično težak. Kao što biva u takvim slučajevima, situaciju shvaća svatko osim jugoslavenskog ministra vanjskih poslova gosp. Ninčića.26 26 RG 226, OSS-dokument br. 27302. U junu 1942, kad su kralj Petar i ministar vanjskih poslova Ninčić bili u Washingtonu, vidjeli su 24. juna i premijera Churcilla. Diskutirajući o vladinim postupcima u vezi s Kairskom aferom, o kojoj će kasnije biti više riječi, Churchill je pokazao nezadovoljstvo i svoje primjedbe završio rekavši Ninčiću (ali uputivši te riječi očito jugoslavenskoj vladi u cjelini): »Vi počinjete da zamarate svoje prijatelje«. Pavelić, Kairska afera, str. 95. Isti izvještaj sadrži informaciju dobivenu od neidentificiranog britanskog majora X (vjerojatno major Peter Boughey iz londonske centrale SOE, o kojem će uskoro biti više rečeno) koji je izjavio: »Mi dobivamo mnogo informacija iz Jugoslavije. Mi znamo da je narod već odavno tražio da vlada učini nešto, da se složi, da pošalje vojne i političke direktive. Mi znamo da je narod sad već otpisao jugoslavensku vladu u Londonu. Ta je vlada postala predmet sprdnje u Jugoslaviji.« Nadalje, majora X razbjesnilo je da jugoslavenska vlada već neko vrijeme podstiče Sjedinjene Američke Države protiv Britanaca, optužujući Britance nedolično i neistinito, i zaključio je riječima: »Oni misle da mi ne znamo što oni rade.« Predsjednik vlade Jovanović od početka je otvoreno zastupao velikosrpske poglede i politiku, pa su mu se protivili hrvatski i slovenski ministri, osobito Hrvati koje je vodio dr Juraj Krnjević, a i ban Šubašić u Sjedinjenim Državama.27 Ti se ministri nisu slagali s predsjednikom vlade o značenju sporazuma Cvetković - Maček, o njegovim pogledima na poslijeratne ciljeve i na buduću jugoslavensku državu, nisu se slagali sa Šubašićevim položajem, te s antihrvatskom aktivnošću ambasadora Fotića, s imenovanjem ambasadora u Velikoj Britaniji itd. U poziciji su im se često znali pridružiti srpski političari iz pokrajina izvan Srbije, naročito Sava Kosanović, Srđan Budisavljević i Branko Čubrilović, pa iako su još uvijek bili brojem slabiji od velikosrpskih snaga, sačinjavali su glasnu manjinu koja je samo povećavala teškoće predsjednika vlade. Osim što je bio vrlo nepomirljiv prema Hrvatima i sumnjao u mogućnost ponovnog uspostavljanja Jugoslavije kao ujedinjene zemlje, ministar vanjskih poslova Ninčić nije se, izgleda, mogao složiti ni s Britancima niti sa sovjetskom vladom.28 Zatim su, uz partizane i Ruse, još i Britanci počeli optuživati generala Mihailovića i njegove četnike za kolaboraciju s neprijateljem. 27 Za neke detalje o aktivnosti dra Krnjevića u raz'nim izbjegličkim vladama sa srpske točke gledišta, vidi Pavlovićevu seriju članaka o uzastopnim padovima vlada citiranu u bibliografiji, kao i članak Radoja L. Kneževića »Slobodan Jovanović u politici«, str. 38-40. Za interpretaciju s hrvatske strane vidi Martinović, str. 66-79. Martinovićeva analiza uvjerljivo pokazuje da Krnjeviću nije bilo stalo do Jugoslavije u cjelini, već samo do hrvatskih i stranačkih interesa kako ih je on shvaćao. 28 Kao povijesnu ironiju treba zabilježiti da je Ninčićeva kćerka Olga bila član KPJ, udana za jednog od istaknutih bosansko-hercegovačkih komunista Avda Humu (Muslimana) i Titova sekretarica tokom rata; pratila ga je čak i na sastanak s premijerom Churcillom u Napulj, u augustu 1944. Svađa između Fotića i Šubašića, te nekih ministara koji su bili u Sjedinjenim Državama, postajala je posebno nezgodna. Šubašić i ministri bili su poslani u Sjedinjene Države u jesen 1941. da pokrenu za stvar Jugoslavije američku vladu, te da organiziraju podršku Jugoslaviji među južnoslavenskim iseljeničkim grupama tamo i u Kanadi. Ali kako su Fotić i ambasada počeli zauzimati sve više agresivnu velikosrpsku, pročetničku i antihrvatsku poziciju, ti su ministri, osobito Šubašić, Kosanović i drugi koji su snažno vjerovali u demokratsku federativnu Jugoslaviju, većinu svog vremena morali provesti u obrani same jugoslavenske državne ideje, a protiv velikosrpske propagande, koja je uglavnom zračila iz jugoslavenske ambasade, kao i protiv zamaskirane proustaške propagande koja je dolazila iz nekih hrvatskih iseljeničkih izvora.29 U nastojanju da potpomogne rad ministara, jugoslavenska je vlada u januaru 1942. ustanovila Jugoslavenski informacioni centar u New Yorku i u njeg je prenesena informativna služba iz poslanstva u Washingtonu. Na čelu centra stajao je Bogoljub Jevtić, ministar bez portfelja i srpski političar koji je bio najviši po rangu u ovoj grupi, ali su razni odjeli funkcionirali manje ili više samostalno. Na čelu Ureda za ekonomsku obnovu, koji se bavio proučavanjem problema poslijeratne obnove, stajao je Sava Kosanović, ministar bez portfelja, koji je također usmjeravao rad među srpskim iseljenicima. Slovenski odio vodio je Franc Snoj, ministar bez portfelja, a ured hrvatskog bana, dra Šubašića, osobito se angažirao u radu s hrvatskim iseljenicima. Na čelu odjela za štampu bio je Bogdan Radića, koji je ranije bio ataše za štampu u poslanstvu u Washingtonu i koji se kao Hrvat mnogo protivio Fotićevim stavovima.30 29 Vidi npr. tekst Šubašićevog govora pod naslovom »Jugoslavija i svijet«, koji je održao pred grupom Amerikanaca jugoslavenskog porijekla, u San Franciscu 29. novembra 1942, u Yugoslavia, 6. januara 1943, str. 5-8, te razne memorandume i pisma Save Kosanovića, str. 16-27. i passim. 30 Prema pismu od 4. aprila 1972. profesora Radice, koji je danas na Fairleigh Dickinson University. Informacioni centar započeo je jednostavno kao jugoslavenski, nasuprot velikosrpskoj, pročetničkoj ambasadi u Washingtonu. S vremenom su Kosanović i još neki od osoblja, zajedno s Radicom i do neke mjere Šubašićem, sve više bili za partizane, jer su osjećali da će partizani uspostaviti istinski jugoslavensku državu i vladu.31 Ti ljudi su osobito kritizirali Fotića i u tome su imali podršku hrvatskih ministara i još nekih članova kabineta u Londonu. Ali Fotič je (u septembru 1942. podignut na rang ambasadora) imao jaku podršku u kabinetu i visok osobni i profesionalni ugled kod vlade Sjedinjenih Država, pa mu je u septembru 1943, nakon što je Purić postao predsjednik vlade, uspjelo zatvoriti Infbrmacioni centar i sve informativne službe vratiti u Washington. Od tog je časa, nasuprot ambasadi koja je podržavala Mihailovića, Kosanović zajedno s nekoliko profesionalnih pomoćnika iz centra svoju podršku sve više pružao Titu i partizanima. U propagiranju partizana ujedinio je svoje snage s Louisom Adamičem, američkim piscem slovenskog porijekla, koji je bio jedan od vodećih članova Udruženog odbora američkih Jugoslavena (United Committee of South--Slavic Americans) u New Yorku i od kraja 1942. pružao nepokolebivu i vrlo djelotvornu podršku partizanima.32 31 Za odnos Fotića i ambasade s jedne i grupe Šubašić-Kosanović u Informacionom centru s druge strane, te kako se četničko-partizanski sukob odrazio na jugoslavenske političare i diplomate u emigraciji vidi Radića, str. 118-122, 138- 142. U Hollywoodu je drugom polovinom 1942. Twentieth Century-Fox snimio igrani film The Cetniks. Tehnički savjetnik bio je dr Miloš Sekulić. Većina funkcionara jugoslavenskog informacionog centra odbila je prisustvovati 18. marta 1943. premijeri ovog filma u New Yorku zbog njegove previše pristrane naklonosti prema četnicima. Radicino pismo od 4. aprila 1972. Mišljenje o tome što se zbiva u Jugoslaviji mijenjalo se među jugoslavenskim iseljeničkim grupama s proticanjem rata. Većina Amerikanaca srpskog porijekla (kojih je bilo mnogo manje nego Amerikanaca hrvatskog i slovenskog porijekla) bila je u početku za četnike. Hrvati su pretežno bili protiv politike ustaškog režima, ali su također bili i protiv restauracije srpske hegemonije u Jugoslaviji i hrvatska je štampa ustrajno odbijala optužbe lista Amerikanski Srbobran kojeg su nadahnjivali Fotić i Dučić. Kad se učinilo da bi sukob između južnoslavenskih iseljeničkih grupa mogao omesti američke ratne napore, Ured za ratne informacije dogovorio je sastanak predstavnika raznih južnoslavenskih organizacija i njihove štampe, u svrhu poboljšanja trpeljivosti i suradnje. Na tom sastanku koji je održan u Washingtonu 18. septembra 1942. svi su prisutni osim predstavnika lista Amerikanski Srbobran potpisali obavezu da će slijediti politiku vlade Sjedinjenih Američkih Država koja želi razvijati jedinstvo svih Amerikanaca bez obzira na nacionalno ili rasno porijeklo, i pomagati da se dobije rat, te da će se oduprijeti svim pokušajima stvaranja nesloge među Amerikancima južnoslavenskog porijekla.33 Amerikanski Srbobran je nastavio kao i prije sve dok Eimer Davis, direktor Ureda za ratne informacije, nije našao za shodno da 10. juna 1943. opomene izdavača. Ključni odlomak Davisovog pisma glasio je: Neki organi vlade Sjedinjenih Država, uključujući Ured za ratne informacije, Ministarstvo pravde i State Department, već neko vrijeme sa zabrinutošću promatraju politiku lista Amerikanski Srbobran. Njegovi žestoki napadi na sve ljude hrvatskog porijekla i njihovo svećenstvo, njegovi jaki antikatolički stavovi i zakrabuljena nastojanja u obranu kvislinga Nedića koji podupire nacistički režim u Srbiji, često imaju efekt pomaganja nacističkoj kampanji netrpeljivosti i rasne mržnje, te štete američkom ratnom naporu.34 31 Za odnos Fotića i ambasade s jedne i grupe Šubašić-Kosanović u Informacionom centru s druge strane, te kako se četničko-partizanski sukob odrazio na jugoslavenske političare i diplomate u emigraciji vidi Radića, str. 118-122, 138- 142. U Hollywoodu je drugom polovinom 1942. Twentieth Century-Fox snimio igrani film The Cetniks. Tehnički savjetnik bio je dr Miloš Sekulić. Većina funkcionara jugoslavenskog informacionog centra odbila je prisustvovati 18. marta 1943. premijeri ovog filma u New Yorku zbog njegove previše pristrane naklonosti prema četnicima. Radicino pismo od 4. aprila 1972. 32 Kao svi Amerikanci srpskog i crnogorskog porijekla, te praktično svi jugoslavenski orijentirani Amerikanci hrvatskog i slovenskog porijekla, i Adamič je bio za Mihailoviča sve dok se u Sjedinjenim Državama nije ništa znalo o pravoj aktivnosti četnika i postojanju partizana. Ljeti 1942, kad su se prvi izvještaji o četničkoj nagodbi sa snagama Osovine i kvislinzima počeli pojavljivati u britanskoj i američkoj komunističkoj štampi, Adamičevi pogledi počeli su se mijenjati. Ovaj proces shvaćanja istine opisao je u članku pod naslovom »Mihailović: tajanstveni čovjek s Balkana« (Mikhailovitch: Balkan Mystery Man), u reviji Saturday Evening Post od 19. decembra 1942. Ovaj članak i Adamičeva knjiga My Native Land objavljena pod kraj 1943, bili su prvorazredni propagandni uspjesi u korist partizana. 33 U dugačkom izvještaju svojim čitaocima Amerikanski Srbobran je 28. septembra detaljno objasnio zašto njegova tri predstavnika, usprkos potpunom slaganju sa slovom i duhom odluke, nisu mogla potpisati: u obrazloženju stoji da je očito da su Amerikanci srpskog porijekla lojalni Sjedinjenim Američkim Državama i ne smatraju da trebaju dati neki novi dokaz lojalnosti; neki njihovi protivnici mogu ih optužiti da su separatisti, ali po njihovom mišljenju to je nastojanje da se umanji priznanje što pripada Srbima (u starom kraju) za njihov doprinos savezničkoj stvari i istovremeno napor da to priznarije podijele i oni koji ga ne zaslužuju, jer su u stvari navijestili rat Sjedinjenim Američkim Državama (misli se na NDH, odnosno Hrvate); nekoliko sudionika na tom sastanku nisu zastupali nikog osim sebe samih; jedan sudionik sastanka širio je u svom referatu komunističke ideje; svi sudionici sastanka koji su potpisali rezoluciju učinili su to kao pojedinci, a ne kao predstavnici raznih organizacija. 34 Za puni tekst pisma vidi Amerikanski Srbobran, 18. juni 1943. i Kosanović, str. 56-57. Vidi također FRUS 1943, II, 1014-1015. Davisov poziv nije djelovao. Amerikanski Srbobran nastavio je svoju uređivačku politiku kao i prije i, kako je Mihailovićeva ratna sreća slabila, postajao je još otvorenije netrpeljiv prema svojim protivnicima. Istovremeno, u Sjedinjenim Američkim Državama općenito počela je opadati podrška Mihailoviću, ne samo među Hrvatima i Slovencima, već i medu Srbima. Kako je istina o četničkom i partizanskom djelovanju postajala poznata, podrška se umnogome priklanjala partizanima.35 35 Promjena stava u američkoj štampi počela je 26. jula 1942. kad je komunistički Sunday Worker \z New Yorka tiskao depešu iz Turske koju je objavila sovjetska novinska agencija Inter-Continent Press, a koja sadrži suštinu rezolucije donesene 16. juna na sastanku što je održan pod partizanskim pokroviteljstvom s delegatima iz Crne Gore, Sandžaka i Boke Kotorske, kojom se optužuju Mihailović i njegovi komandanti u Crnoj Gori za kolaboraciju s Talijanima protiv partizana. Nakon tog članka počele su se u liberalnoj i prokomunističkoj štampi raznih slavenskih iseljeničkih grupa pojavljivati propartizanske i antičetničke vijesti. Velik dio tih vijesti potjecao je iz emisija s radija »Slobodna Jugoslavija« koji je emitirao iz Tbilisija na osnovi izvještaja iz partizanskih izvora u Jugoslaviji. Tako je opčaranost američke štampe četnicima razbijena i krajem 1942. su New York Times i novine drugih velikih gradova počele tiskati vijesti o partizanima, a njihovi izvještaji o Mihailoviću i njegovim četnicima postali su realniji. U Londonu je predsjednik vlade Jovanović pribjegao reorganizaciji kabineta, ne bi li se tako i tu i u Sjedinjenim Državama riješio nekih ministara, koji su bili uzrok nesuglasicama. On je 1. januara 1943. podnio ostavku i dva dana kasnije formirao novu vladu iz koje su ispali ministar vanjskih poslova Ninčić i svi ministri koji su se nalazili u Sjedinjenim Državama (Cubrilović, Jevtić, Kosanović, Marković i Snoj).36 Sam Jovanović vršio je i dužnost ministra vanjskih poslova. Jedna od točaka uredbe kojom je ustanovljena Banovina Hrvatska spriječila ga je da ne razriješi dužnosti i Šubašića: prema članu 8. te uredbe novi ban trebao je supotpisati ukaz o razrješenju staroga bana, a budući da se pod postojećim okolnostima u izbjegličkoj vladi teško mogao naći novi ban, otpuštanje starog nije bilo moguće. Fotić je naravno ostao, ali predsjednik vlade napisao mu je oštro pismo (14. januara 1943) s instrukcijom da nastoji poboljšati odnose medu raznim nacionalnim grupama jugoslavenskih iseljenika u Sjedinjenim Američkim Državama, te da ne šuruje ni sa jednom od zavađenih strana, a njemu i njegovim potčinjenima rekao je da se »oni moraju na pogoc an način pokazati kao aktivan elemenat za ideju i interese celine Kraljevine Jugoslavije.«37 36 Marić, str. 253. 37 Radoje L. Knežević, »Slobodan Jovanović u politici«, str. 36 — 37. Jovanović je tu stvar raspravio s ambasadorom Biddleom i pokazao mu direktivu koju je poslao Fotiću. Vidi FRUS 1943, II, 966-968, 971-972, 1020-1021. Ove su promjene mogle ponešto raščistiti atmosferu, ali su malo pomogle da se ublaži sve veća razdražljivost Britanaca prema neodlučnosti i gloženju u jugoslavenskoj vladi. Nagomilani dokazi o četničkoj kolaboraciji s Osovinom postali su bolna točka razilaženja između jugoslavenske izbjegličke vlade (i generala Mihailovića) te britanskih vojnih i civilnih vlasti. Tokom posljednjih šest mjeseci Jovanovićevog mandata odnosi su se primjetno ohladili. To je bila prva faza događaja koji su konačno doveli do potpunog prekida Britanaca s Mihailovićem i njegovim pristašama u emigrantskoj vladi. Za buduća zbivanja bilo je najvažnije to da su Britanci posljednjih tjedana Jovanovićeve vlade uspostavili veze s partizanima koje su postale redovite i počeli im slati vojnu pomoć.38 38 Od sredine februara 1943, kad su se Britanci odlučili da stupe u dodir s partizanima (najprije preko Rusa, a kad su ovi odbili surađivati, onda na svoju ruku), Foreign Office ja preko svojih predstavnika obavještavao američku vladu o napredovanju tog pothvata tako da redoviti izvještaji State Departmentu ambasadora Biddlea (nakon decembra 1943. ambasadora Lincolna MacVeagha) i do neke mjere ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Johna G. Winanta, predstavljaju sekundarnu dokumentaciju o promjenama britanske politike i prema četnicima i prema partizanima. Vidi npr. razne izvještaje u ibid, str. 974-977, 984-985, 1015-1016, 1018, 1023-1025. Simovićevi protivnici u emigrantskoj vladi i među mladim oficirima u Londonu najprije su potvrdili svoju snagu time što su udesili smjenjivanje generala Simovića s položaja predsjednika vlade. Među vođama tog pothvata bila su braća Kneževići, čiji je dugoročni cilj očito bio da nakon svršetka rata i uspostavljanja četničke dominacije u državi osiguraju neposrednu podjelu vlasti s generalom Mihailovićem. To je prije svega značilo riješiti se konkurencije starijih oficira koji su rukovodili pučem — to jest generala Simovića, generala Ilica, koji je još uvijek bio načelnik štaba Vrhovne komande, i generala Mirkovića, komandanta zrakoplovstva i glavnog pokretača pobune.39 Ova su tri generala uživala podršku većine oficira u emigraciji koji su nosili pukovnički čin, praktički svih avijatičkih oficira, te mnogih oficira nižeg čina. General Mirković i pukovnik Žarko Popović, šef vojne obavještajne službe, kao i neki drugi oficiri imali su odlične veze s britanskom vojnom obavještajnom službom i SOE, s kojom su tijesno surađivali prije puča od 27. marta i u njegovom izvršenju.40 39 Oružane snage koje su Jugoslaveni imali u izbjeglištvu bile su zaista male. Prema jednom izvještaju koji je predsjednik vlade Jovanović podnio kabinetu 23. februara 1942, te snage su se sastojale od nepotpunog bataljona kraljeve garde s 505 oficira, podoficira i regrutiranih vojnika (većinom Slovenaca iz Slovenskog primorja koji su bili u talijanskoj vojsci, a kad su ih u Africi zarobili Britanci javili su se dobrovoljno u jugoslavensku vojsku), jedne podmornice, dvije torpiljarke i jedne eskadrile hidroplana s ukupno 105 oficira, podoficira i vojnika; te 346 članova avionskih posada i drugog zrakoplovnog osoblja ali bez aviona, jer su avione kojima su pobjegli u Egipat predali Britancima. Ubroje li se i razne vojne misije, bila su u emigraciji ukupno 1.072 vojna lica, od toga 246 oficira, 2 vojna činovnika, 327 podoficira, 25 vojnih muzičara i 472 kaplara i redova. Radoje L. Knežević »Jugoslovenska vlada i Draža Mihailović«, Poruka br. 8, str. 7. Plan izbjegličke vlade da regrutira dobrovoljce medu jugoslavenskim iseljenicima u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi nikada se nije počeo provoditi. 40 Na svom suđenju general Mihailović je izjavio da su svi oficiri koji su mu došli iz Kaira bili protiv generala Mirkovića i generala Simovića. The Trial oj Dra\a Mihailović, str. 333-334. Kocka je bačena ubrzo nakon što je prva Jovanovićeva vlada u januaru 1942. počela s radom. General Mirković razriješen je dužnosti komandanta zrakoplovstva time što je ukinuta njegova komanda, a general Ilić smijenjen je s položaja načelnika štaba Vrhovne komande. Potpukovnik Miodrag Lozić imenovan je 15. januara vršiocem dužnosti načenika štaba Vrhovne komande, iako su po rangu u emigraciji bila starija četiri generala, osam pukovnika i jedan potpukovnik. Generali Ilić i Mirković odbili su prihvatiti to naređenje, jer da je  nejasno i sumnjive vjerodostojnosti. Obratili su se za pomoć kraljici Mariji, optužili majora Kneževića da je dezertirao u ratu (ciljajući na to da je ostavio svoj bataljon u Palestini i preselio se u London bez pravog naređenja) i izjavili da je njihovo otpuštanje ugrozilo red, jedinstvo i ugled jugoslavenskih oružanih snaga u emigraciji, te interese otpora u zemlji. Vlada je zauzela stanovište da ove akcije generala i još nekih oficira predstavljaju otvorenu pobunu, ali je reagirala tako da je generala Ilića jednostavno penzionirala. Kada je general Mirković kao najviši jugoslavenski oficir u Egiptu preuzeo Ilićev položaj načelnika štaba Vrhovne komande, i on je također umirovljen naredbom. Ostao je na položaju nekoliko tjedana, dok su njegovi britanski prijatelji nastojali izgladiti poteškoće, ali je napokon 4. marta uz britanski pristanak predao komandu koju je kao vršilac dužnosti načelnika štaba Vrhovne komande preuzeo potpukovnik Miodrag Lozić, član Lige majora. Oficiri koji su podržavali Mirkovića odbili su, međutim, priznati Lozića (s njihove strane bilo je i prijetnje nasiljem) što je imalo za posljedicu da su nekih 430 oficira, podoficira, i redova — skoro pola ukupnih jugoslavenskih snaga — brzo odvedeni u britanski kazneni logor. Ali kad je Lozić prvoga dana na svom novom položaju zatražio od Britanaca da Mirkovića i njegove prijatelje uklone iz Kaira i da izruče pukovnika Popovića i još dva oficira da im zbog pobune sudi vojni sud — što u ratno doba znači smrtnu kaznu — Britanci su njemu i njegovom osoblju naredili da se povuku sa svojih položaja. Usprkos protestima jugoslavenskog poslanika u Kairu, Britanci su istoga dana, 5. marta, očito ozlovoljeni cijelom tom zbrkom, imenovali jednog svog oficira, zapovjednika britanskih trupa u Egiptu, general-lajtnanta R. G. W. H. Stonea, za vršioca dužnosti načelnika štaba jugoslavenske Vrhovne komande.41 41 Najbolja i najpotpunija studija o ovoj aferi, poznatoj u jugoslavenskim djelima kao Kairska afera, već je prije citirana knjiga Kairska afera od Pavelića. Ona sadrži velik broj osnovnih dokumenata i svjedočanstva o nekima od sudionika. Vidi također Fotić, The War We Lost, str. 166-167. i Rendel, str. 214-215. Radoje L. Knežević ne spominje Kairsku aferu u seriji svojih članaka u Poruci, ti-a temu odnosa između izbjegličke vlade i generala Mihailovića, a u podugačkom nekrologu Slobodanu Jovanoviću, u Poruci br. 53-54 (januar-mart 1959) spominje je tek jednom (str. 33) i hvali Jovanovića zbog načina na koji je postupio u toj i u nekim drugim stvarima. Za poglede jugoslavenskih komunista o Kairskoj aferi vidi Plenča, Međunarodni odnosi Jugoslavije, str. 118-123; i Marić, str. 191-196, 211-214. Kako je loše rukovanje situacijom u Kairu natjeralo Britance u otvorenu akciju, bilo je također nužno da se i rješenje nađe uz njihovu suradnju. U tom je cilju jugoslavenska vlada odaslala u Kairo pukovnika Miodraga Rakića. Britanci su najprije uznastojali oko rehabilitacije i ponovnog postavljanja generala Mirkovića. Kad u tom nisu uspjeli, složili su se da njega i njegove pristalice uzmu u britansku vojsku s istim činom. Britanci su također bili spremni da položaj vršioca dužnosti načelnika štaba Vrhovne komande predaju pukovniku Rakiću, pod uvjetom da ga ne smije ustupiti potpukovniku Lozicu. Njihovi su prijedlozi stupili na snagu 7. maja. U junu je vlada imenujući generala Mihailovića načelnikom štaba prenijela Vrhovnu komandu u Jugoslaviju, a u Kairu je ustanovljena nova Komanda jugoslavenskih trupa na Srednjem istoku, s pukovnikom Rakićem na čelu. Predstavnici dviju vlada potpisali su 19. novembra 1942. protokol kojim se predviđa da će general Mirković i neki njegovi najbliži prijatelji preći u britansku vojsku i služiti podalje od Srednjeg istoka i Balkana, te da će još jednoj grupi oficira biti pružena prilika da se pridruži britanskim snagama, ali ako odbiju neće biti primljeni natrag ni u jugoslavensku vojsku. Ni jednoj od tih dviju grupa neće se dozvoliti povratak u Jugoslaviju bez dopuštenja jugoslavenske vlade. Ostalim oficirima, podoficirima i vojnicima koji podržavaju generala Mirkovića i koji su 2. jula 1942. organizirani kao britanski 244. privremeni bataljon u puku »King's Own Royal«, omogućit će se izbor ili da nastave služiti kod Britanaca ili da se bez kazne vrate pod jugoslavensku zastavu. Veliki broj tih ljudi vratio se pod jugoslavensku zastavu i s drugim jugoslavenskim vojnicima sačinjavao je bataljon jugoslavenske kraljeve garde, koji je u januaru 1943. imao nekih 850 ljudi. To je u stvari bila glavnina kraljevskih vojnih snaga u emigraciji i većina se njih kasnije odlučila pridružiti Titovoj Narodnooslobodilačkoj vojsci.42 42 Pavelić, Kairska afera, str. 91-113. Može se zabilježiti da su se nakon potpisivanja protokola od 19. novembra počele zbivati izvjesne promjene u britanskoj politici s obzirom na jugoslavenske poslove. Tako je : npr. BBC počeo u svojim emisijama spominjati akcije partizana, a emisije vijesti na srpskohrvatskom jeziku, koje je u potpunosti kontrolirala jugoslavenska vlada, prestale su se emitirati nekoliko mjeseci kasnije. Rješenje cijele te stvari predstavljalo je djelomičnu i privremenu pobjedu Jovanovićeve vlade i Lige majora nad oficirima koji su bili za Simovića, ali bila je to skupa pobjeda koja je okrnjila ugled vlade u očima zapadnih Saveznika, pa je tako izgubljena moguća pomoć za Mihailovića. Moglo bi se reći da je takozvana Kairska afera bila prethodnica mnogo većih nevolja koje su kasnije snašle velikosrpske snage u emigraciji i da je bitno pridonijela propasti generala Mihailovića.43 43 Rendel, str. 215, daje dojam da je Kairska afera sa svojim posljedicama uglavnom navela Britance da napuste izbjegličku vladu koju kontroliraju Srbi, a s njom i generala Mihailovića i njegove četnike, te da prihvate partizane. Mnogo je važniji uzrok ipak bio dokazni materijal o četničkoj kolaboraciji s neprijateljem, a k tome i Mihailovićevo odbijanje da slijedi britanske instrukcije. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument