BRITANSKA AKTIVNOST U ODNOSU NA JUGOSLAVIJU, 1941-1942 Još od vremena kad su prvi izvještaji o oružanom ustanku u Jugoslaviji počeli stizati do Londona, ljeti 1941, jugoslavenska je vlada bila u tijesnom kontaktu s britanskim vlastima. Budući da su ti najraniji izvještaji ukazivali na to da ustanak predvode komunisti, Simovićeva vlada reagirala je negativno, osuđujući poticatelje i govoreći da je ustanak preuranjen, te da će vlada dati znak za početak kad za to bude vrijeme. To vrijeme bi naravno došlo kadgod bi ciljevima britanske strategije na Sredozemlju odgovarao opći ustanak u Jugoslaviji. Ipak, kad je postalo jasno da je ustanak već započeo, Britanci su (kao što pokazuje izjava Hugha Daltona citirana u Glavi 5) zaključili da je određena sabotažna i oružana aktivnost dobra stvar da se neprijatelju vežu trupe u zemlji i da se razviju snage otpora koje bi bile u pripravnosti kada Britanci dadu znak. Pažnju velikih sila najprije je privukao uspjeh partizana kao nosilaca ustanka, a taj je uspjeh ubrzo aktivirao srpske nacionalističke snage naklonjene izbjegličkoj vladi i Saveznicima, iako se to kosilo s njihovim pravim uvjerenjem. Pojava srpskih nacionalista kao snage otpora promijenila je stanovište Britanaca i vlade u izbjeglištvu, jer ih pod postojećim okolnostima očito nisu mogli ostaviti na cjedilu. Kad je tako nacionalističkim snagama uspjelo uspostaviti kontakt s  Britancima na Malti, i preko njih s izbjegličkom vladom, Britanci su shvatili da bi pobunu u Jugoslaviji mogli iskoristiti kao instrument psihološkog ratovanja protiv Osovine, jer se pokazalo da Hitler na kraju i nije baš potpuni gospodar okupirane Evrope, čime se hvalio. Britanci su odluku da stanu iza ustanka u Jugoslaviji također saopćili 15. oktobra 1941. jednom porukom načelnika štaba Glavnom komandantu Srednjeg istoka, u kojoj se kaže: »S naše točke gledišta ustanak je preuranjen, ali rodoljubi su bacili rukavicu i mora ih se poduprijeti svim sredstvima.«44 Kako je usiljena i tek djelomična suradnja između partizana i četnika u toku septembra i većeg dijela oktobra postajala sve slabija, Mihailovićevi apeli Britancima za oružje postajali su sve naglašeniji, a s njima i zauzimanje emigrantske vlade kod Britanaca. Kralj Petar je 13. oktobra podnio premijeru Churchillu tri ed-memoara o jugoslavenskoj situaciji. Tjedan dana kasnije Simović je, odazivajući se hitnom Mihailovićevom apelu, uputio Churchillu dodatno pismo tražeći naročito »120 lakih mitraljeza, 300 mitraljeza tipa Bren, 72 minobacača i 8.000-10.000 ručnih granata«, kao i medicinsku opremu za 10.000 ranjenika. On je izjavio da broj gerilaca u Jugoslaviji iznosi osamdeset do sto tisuća.45 44 Kako je citirano u Howard, Grand Strategy, IV, 386. 45 Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Dokumenti emigrantske vlade, reg. br. 32/6-2 kutija 180a U svom odgovoru od 26. oktobra Churchill je objasnio Simoviću da je problem pomoći Jugoslaviji preispitan i da se iz Engleske ne može poslati nikakva pomoć, ali da su britanskim vojnim vlastima na Srednjem istoku dane instrukcije da se pomoć pošalje što je prije moguće i u najvećoj mogućoj mjeri; on je uvjeravao Simovića da su »vlasti na Srednjem istoku već u dodiru sa srpskim rodoljubima.«46 General Sir John G. Dill, načelnik Imperijalnog generalštaba, obavijestio je Simovića 31. oktobra da će vojne vlasti na Srednjem istoku spustiti padobranom neku pomoć i to vrlo skoro, a da će vjerojatno nešto poslati i podmornicom; istoga dana Simović je Churchillu, Edenu i Dillu saopćio još jednu Mihailovićevu poruku s molbom za brzu pomoć, dok je vrijeme još lijepo.47 46 Ibid, reg. br. 32/6-3, kutija 180a 47 ibid, reg. br. 32/6-5, 6-6, kutija 180a U međuvremenu su se dogodile dvije stvari: prvo, britanski oficir za vezu kapetan Hudson došao je u Mihailovićev štab 25. oktobra pa iako u nešto otežanoj situaciji zbog toga što nije imao svoj radio, poslužio se Mihailovićevim predajnikom da obavijesti svoje pretpostavljene o nekim svojim opažanjima s bojišta. Drugo, izbili su sukobi između četnika i partizana. Kao što smo već vidjeli u Glavi 5, Hudsonove su prvotne instrukcije bile da surađuje sa svim grupama koje u Jugoslaviji pružaju otpor neprijatelju. Britanska odluka da u potpunosti podrže Mihailovića — s kojim su uspostavili vezu nakon Hudsonovog odlaska — stavila ga je u nezavidan položaj da pokuša posredovati između partizana i upornog Mihailovića, koji je odbijao suradnju i inzistirao na tome da je on jedini legitimni predstavnik vlade i da njemu isključivo pripada komanda kojoj se trebaju podrediti sve ostale grupe. Izgleda da je Mihailović također zamjerio Hudsonu način na koji on, puki britanski kapetan, uzima sebi slobodu da mu daje savjete o jugoslavenskim pitanjima. Nakon dva tjedna razočaravajućih pokušaja da posreduje između četnika i partizana, Hudson je 13. novembra obavijestio svoje pretpostavljene da odlazi u partizanski štab u Užice te da će tamo i dalje nastojati oko posredovanja i izravno se od tamo javiti. U Londonu je 13. novembra Simović informirao Edena o Mihailovićevoj poruci i saopćio mu slijedeće: »Komunisti su nas napali i prisilili nas da se u isto vreme borimo protiv Nemaca, komunista, ustaša i drugih frakcija.« Ova je poruka, naravno, bila potpuno iskrivljavanje istine, budući da je Mihailović bio taj koji je napao partizane predvođene komunistima, a ne obratno, a u Srbiji nije bilo ustaša. Simović je također izvijestio o Hudsonovim dojmovima da su komunisti također protiv Osovine, da je organizacija ustanka u Crnoj Gori u partizanskim rukama, da četnički vođe otvoreno govore da će radije surađivati s Nedićem nego s komunistima, te da bi mnogi komunisti prešli četnicima kad bi Mihailović primao pomoć koja mu je obećana. Simović je rekao da se obratio sovjetskoj vladi ne bi li utjecala na partizane da pomognu Mihailoviću protiv Nijemaca i da sada traži da britanska vlada podrži njegova nastojanja kod sovjetske vlade. Britanci su se složili da interveniraju kod sovjetskih vlasti ne bi li ove utjecale na partizane da surađuju s Mihailovićem.48 48 Ibid, reg. br. 32/6-8, 6-9, 6-10, kutija 180a Za pet dana Britance su spopale zle slutnje, kao što se može vidjeti iz pisma koje je Simoviću 18. novembra uputio Sir Alexander Cadogan, britanski stalni podsekretar za vanjske poslove. Pismo počinje uviđavno: »Vlada Njegovog Veličanstva želi učiniti sve što je u njenoj moći da popravi razdor koji se dogodio između sljedbenika pukovnika Mihailovića i komunističkih elemenata«, ali nastavlja pozivajući se na jednu Mihailovićevu poruku iz koje se vidi »da on namjerava likvidirati komuniste čim bude imao na raspolaganju potrebno oružje.« Izgleda da Sir Alexander Cadogan ovdje implicira da je Mihailović oružje htio upotrijebiti ne protiv Nijemaca već protiv partizana. Pismo nastavlja: »Mjere osvete treba nedvojbeno izbjegavati ako je moguće i možete smatrati poželjnim da u tom smislu date instrukcije pukovniku Mihailoviću«; to je pozivanje na Mihailovićevu poruku od 12. novembra preko Malte u kojoj je rekao »da će biti u stanju likvidirati komuniste« čim dobije oružje koje je zatražio.49 Očiti je zaključak, koji proizlazi iz Cadoganovog pisma, da su Britanci bili potpuno svjesni početka građanskog rata između četnika i partizana, i da su znali da bi svako oružje poslano Mihailoviću bez prethodnog sporazuma dviju v grupa četnici sigurno upotrijebili protiv partizana.50 Posve sigurno, ako bi se razdor nastavio, borbena sposobnost obiju grupa protiv Osovine bila bi smanjena, ako ne i potpuno uništena, a to bi bez sumnje kompliciralo britanske odnose sa Sovjetskim Savezom, jednako kao što bi pogoršalo već i onako tešku sadašnju i buduću političku situaciju u Jugoslaviji. Britanci su stoga bili zadovoljni kad su saznali da je »pukovnik Mihailović poslao poruku koja čini se pokazuje da je smirio svađu s partizanima« — pogrešni izvještaj koji su i jugoslavenska i britanska vlada protumačile kao da znači da su partizani prihvatili Mihailovićevo zapovjedništvo.51 U istom pismu Eden je napisao Simoviću da su čestitali Mihailoviću na novom sporazumu. »Ali jasno stavljamo do znanja da će naša daljnja pomoć zavisiti o održanju jedinstvenog fronta pod njegovim vodstvom.«52 Istu misao o jedinstvenom frontu pod »vojnim i političkim vodstvom generala Mihailovića« kojeg treba »ne samo održati već i ojačati« izražava i Simović u svom pismu Edenu od 3. decembra.53 Negdje između 7. i 10. decembra Hudson se od partizana vratio na Ravnu Goru, kako je opisano u glavi 5, i ustanovio da Mihailović odbija razgovarati s njim i da mu ne dopušta upotrebu radio-stanice, kao ni da se posluži njegovim radio-telegrafistom. Tako je Hudson bio odsječen od svojih pretpostavljenih, pa se odvojio od Mihailovića. Time je završila prva faza britanskih odnosa s dvojicom jugoslavenskih voda — s Mihailovićem, od kojeg će jugoslavenska emigrantska i britanska propaganda načiniti internacionalnog heroja, i s Titom, s kojim se zasad nije službeno računalo. 49 Ibid, reg. br. 32/6-10, kutija 180a; Kljaković, »Velika Britanija, Sovjetski Savez i ustanak u Jugoslaviji 1941. godine« str. 88, s citatom iz neregistriranih Mihailovićevih radiograma upućenih preko Malte u razdoblju od septembra do decembra 1941, u arhivu Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova. Ovaj članak je najdokumentiranija i najjasnija prezentacija ponešto zamršenih odnosa između dviju velikih sila i Jugoslavije tokom druge polovine 1941. • 50 Deakin, The Embattled Mountain, str. 139, kaže da su Mihailovićeve optužbe da su partizani izazvali oružane sukobe s četnicima trebale otkriti britanskoj i jugoslavenskoj vladi da bi »svaka pošiljka oružja Mihailoviću u tim uvjetima bila upotrijebljena u građanskom sukobu. Nema dokaza da su ovaj momenat od kritične važnosti za budućnost barem Britanci smjesta uvidjeli.« Naprotiv: Mihailovićeva poruka od 12. novembra i gornji citat iz Cadoganovog pisma dokazuju da su Britanci bili zaista u potpunosti svjesni ovih okolnosti. Da su britanske vlasti poklonile više pažnje Mihailovićevo] poruci od 12. novembra i Hudsonovim porukama od 13. i 20. novembra, možda bi bile opreznije. 51 Edenovo pismo od 28. novembra Simoviću, u arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, Dokumenti emigrantske vlade, reg. br. 32/6-11, kutija 180a, pozivalo se na Mihailovićevu poruku od 22. novembra u kojoj Mihailović kaže: »Učinio sam sa svoje strane sve i uspeo da prekinem bratoubilačku borbu, koju su izazvali i nametnuli Komunisti. U dosadašnjim borbama protiv Komunista i Nemaca moji odredi potrošili su skoro svu municiju. Ulažem najviše napore da udružim i povezem sve narodne snage i izvršim reorganizaciju za odlučnu borbu protiv Nemaca.« Vidi Radoje L. Knežević, »Jugosiovenska vlada i Draža Mihailović«, Poruka br. 8, str. 13. Vidi također Kljaković, u Politici, 7. novembra 1970. Mihailović je unaprijeđen u čin brigadnog generala dijelom i zbog ovog izvještaja koji je uslijedilo nakon četničko--partizanskog sastanka od 18-20. novembra. 52 Dokumenti emigrantske vlade, reg. br. 32/6-11, kutija 180a. I kad su izgubili kontakt s Hudsonom i Mihailovićem, Britanci su preko BBC-a nastavili zahtijevati mirno rješenje konflikta između četnika i partizana, ali je četnička komanda 16. januara 1942. naredila da ovo britansko nastojanje treba usmenom propagandom objasniti kao četnički potez kojim će komunisti pasti u zamku i biti likvidirani. Istog dana Mihailović je svojim komandantima izdao naredbu u kojoj kaže »Naročito podvlačim da je komunistička opasnost jedna od najvećih. Te zlotvore i krvnike naših naroda uništavajte be% milosti. Oni nas ometaju da imamo slobodne ruke prema neprijateljima... Be^ milosti ih uništavajte. Svi komandanti su mi odgovorni za svoje rejone da su čisti od ovih mangupa i probisveta koje vode stranci i to Moša Pijade i drugi« Marjanović »Prilozi«, str. 226. 53 Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Dokumenti emigrantske vlade, reg. br. 32/6-13, kutija 180a. U slijedećih četiri ili pet mjeseci Mihailović i Hudson nisu bili u dodiru. Kretali su se i skrivali svaki za sebe u raznim dijelovima Srbije, i Hudsonovi pretpostavljeni nisu od njega imali nikakvih vijesti. Negdje u aprilu 1942. Hudson je uspostavio kontakt s Ostojićem i preko njega s Mihailovićem. U post-skriptumu izvještaja Mihailoviću od 26. aprila Ostojić je napisao: »Marko (Hudson) je sa mnom. Upoznao sam ga načelno sa našim radom. On je sad veliki prijatelj i priznao je svoje greške. Radovan mu je očitao bukvicu po mome savetu. Mek je kao pamuk i ne smeta.«54 54 Citirano iz kopije ovog izvještaja u ibid, Četnički dokumenti, reg. br. 7/2, kutija 1. Prema pukovniku Kljakoviču, »Radovan« je bio Ronald Houghton Jones, australijski oficir kojeg su Nijemci zarobili u Grčkoj u proljeće 1941; iskočio je kao ratni zarobljenik iz vlaka koji je išao kroz Srbiju i kasnije se pridružio četnicima. U vrijeme Mihailovićevog sastanka s vojvodom Trifunovićem-Birčaninom i drugima u Avtovcu (22-23, jula 1942), on se nalazio u Hercegovini i 25. jula zarobili su ga Talijani. Mikrofilm br. T-821, rola 252, snimci 297--298. Alarmiran Hudsonovim mukom, SOE nije gubio vrijeme i poslao je druge misije da otkriju što to nije u redu i da sakupe informacije o četničkom otporu. Prva misija, ekipa od dva čovjeka pod šifriranim imenom Henna, iskrcala se je 27. januara 1942. iz jedne podmornice na istočnu obalu otoka Mljeta.55 Njihov cilj bio je Split. Zadatak je bio povjeren jugoslavenskom rezervnom poručniku Stanislavu Rapotecu, a pratio ga je radio-telegrafist Stjepan Sinko (obojica su bili Slovenci). Rapotec je stigao u Split prvih dana marta i uspostavio je kontakt s Trifunovićem-Birčaninom, četničkim komandantom za jugozapadnu Jugoslaviju i glavnim čovjekom za vezu s talijanskom Drugom armijom. Rapotecu nije uspjelo doći u dodir s Mihailovićem, niti ustanoviti što se dogodilo s Hudsonom. Poslije je krenuo u unutrašnjost, u Zagreb i Ljubljanu, a zatim se probio iz zemlje i u julu stigao u Istanbul.56 55 Sve informacije o konspirativnim imenima ovih misija uzete su iz Deakin, The Embattled Mountain, str. 155. 56 O Rapotecovom putu i kasnijem izvještaju vidi Kljaković, »Dalmacija u obaviještenosti i akciji jugoslavenske vlade u emigraciji i Velike Britanije 1941-1942. godine«, str. 217-219. Šinko se navodno pridružio jedinicama popa Đujića, četničkog vojvode u sjevernoj Dalmaciji. Tjedan dana nakon iskrcavanja misije Henna, iskrcala se je 4. februara, na crnogorskoj obali iz iste podmornice i druga misija, pod konspirativnim imenom Hydra. Misiju su sačinjavali: major Terence Atherton, bivši britanski novinar koji je prije rata skoro cijelo desetljeće živio i radio u Beogradu i koji se oženio jednom muslimanskom djevojkom, Bosankom; zatim radio-telegrafist narednik Patrick O'Donovan, i jugoslavenski kapetan Radoje Nedeljković. Atherton je imao sa sobom veliku svotu novaca: milijun talijanskih lira i oko dvije tisuće britanskih zlatnika od po 20 šilinga. Kao što se prošlog septembra dogodilo i Hudsonovoj grupi, Atherton i njegova grupa susreli su ubrzo nakon iskrcavanja partizane koji su ih odveli u crnogorski štab. Kasnije su pod pratnjom, ali očito bez radio-stanice koja je trebala biti poslana za njima, odvedeni u partizanski Vrhovni štab NOP i DVJ u Foči, u jugoistočnoj Bosni. Tu je Atherton stupio u vezu s već spomenutim generalom Ljubom Novakovićem (Glava 5, str. 124), koji je tamo boravio pod partizanskim nadzorom. Oko 15. aprila su Atherton i njegovi drugovi, zajedno s generalom Novakovićem, potajno napustili Foču, vjerojatno s namjerom da dođu do četničkog glavnog štaba. Atherton i O'Donovan su se 22. aprila odvojili od Novakovića i Nedeljkovića i očito krenuli u Srbiju, u potragu za Mihailovićem i Hudsonom, praćeni Spasojem Dakićem, razbojnikom koji je izgleda imao neke kontakte s četnicima. O njima se više nikad ništa nije čulo. Četnici su za Athertonov nestanak pokušali prebaciti odgovornost na partizane, ali prema kasnijim istraživanjima koja su na terenu poveli Hudson i Bailey, Athertona i O'Donovana ubio je i opljačkao Dakić u blizini sela Tatarevina, nedaleko Čelebića. Atherton nikada nije došao u dodir s Mihailovićem ili Hudsonom, a njegovi pretpostavljeni nisu nikada primili ni jednu njegovu radio--poruku.57 57 Deakin, The Embattled Mountain, str. 155-156, 162-177, osobito str. 174. Vidi također Leković, »Boravak britanskih vojnih misija na oslobođenoj teritoriji Crne Gore i jugoistočne Bosne«, osobito str. 324-328. Treća misija koju je pod šifriranim imenom Disclaim poslao SOE i koju su sačinjavali jedan britanski oficir, major Cavan Eliot, jedan britanski radio-telegrafist i dva jugoslavenska oficira, bačena je 5. februara »na slijepo« padobranom na područje Romanije, istočno od Sarajeva. Svu četvoricu uhvatile su ubrzo nakon iskrcavanja hrvatske kvislinške snage i predale ih Nijemcima.58 58 Deakin, The Embattled Mountain, str. 155, 158. Iz Deakinove knjige proizlazilo bi da je SOE tokom 1942. još par puta pokušao ubaciti svoje ljude u Jugoslaviju, morem ili zrakom, ali sa začuđujućim neuspjehom, sve do badnje večeri kad je pukovnik S. W. Bailey, važan službenik SOE, spušten padobranom u blizinu Mihailovićevog štaba u Crnoj Gori. (Deakin ipak spominje britansku grupu za vezu koju je vodio poručnik P. H. A. Lofts i koja je u augustu s uspjehom spuštena blizu Mihailovićevog štaba u Crnoj Gori.)59 Deakin je možda u pravu kad nastojanja SOE opisuje kao neuspjela, ali previda da su tokom 1942. i ostale britanske obavještajne službe slale svoje ekipe koje su se sastojale i od jugoslavenskih vojnih lica i od britanskih operativaca. Bivši jugoslavenski oficir, major Nedeljko Plećaš, kojega su Britanci u septembru 1942. također spustili padobranom u Jugoslaviju, nabraja devet grupa (od kojih Deakin ne spominje niti jednu) koje su bile spuštene padobranom u Jugoslaviju između aprila i septembra 1942, neke uspješno, a neke ne.60 Bilo bi razumno pretpostaviti da su od tih grupa, a sigurno i iz ostalih izvora koji su im stajali na raspolaganju, Britanci primili bar izvjesnu količinu obavještajnih podataka s jugoslavenskog teritorija, uključujući ovamo i podatke o četničkoj aktivnosti. Deakinov opis situacije prema kojem je »zavjesa bila neprobojna, slika tamna«, bit će da je ipak živopisno pretjerivanje.61 Već i sam sastav misije Typical koja je noću 27. maja 1943. bila spuštena u blizini Titovog štaba u Crnoj Gori ukazuje na to da su najmanje dvije britanske službe djelovale u Jugoslaviji, budući da je kapetan Deakin predstavljao SOE, a kapetan William F. Stuart vojnu obavještajnu službu. Obojica su imala naređenja britanske Glavne komande Srednjeg istoka, ali je svaki imao svog vlastitog pomoćnika i radistu,62 očito zbog toga da bi izvještaje svojim pretpostavljenima mogli slati nezavisno. Ali je također točno da Britanci oko pola godine - to jest od 28. novembra 1941, kad je Hudson otišao u Užice, pa negdje do početka juna 1942 - nisu imali s njim nikakvog kontakta. Također nije bilo nikakve radio-veze s Mihailovićem i to od zadnje poruke emigrantskoj vladi 5. decembra pa do 6. januara. Između juna i augusta 1942. Hudson je preko Mihailovićeve radio-stanice poslao neke poruke, a počevši od augusta služio se radio-predajnikom poručnika Loftsa.63 59 Ibid, str. 150. 60 Plećaš, str. 40-44. 61 Deakin, The Embattled Mountain, str. 177. 62 Ibid, str. 215-217. Tokom prvih šest mjeseci 1942, dok su se dva pokreta u nekim dijelovima Jugoslavije još uvijek nalazila u procesu polarizacije, Britanci su uglavnom bili zainteresirani da ustanove što rade četnici i nastojali su im pomoći s nešto oružja, a osobito s propagandom. Prirodno, i partizanima je bilo pomalo neugodno kad su s vremena na vrijeme preko njihovog teritorija britanske grupe prelazile četnicima, a uznemiravalo ih je i kad su čuli za druge grupe Britanaca i jugoslavenskih oficira koje su padobranom spuštane na četnički teritorij ili kad su saznali za pojavu novih četničkih odreda pod veoma probritanski nastrojenim vodstvom. Oni nisu željeli praviti smetnje britanskim misijama, dijelom zato što su bile britanske, a dijelom i zato što nisu htjeli biti uzrok komplikacijama između Rusa i Britanaca, ali nisu bili sigurni koliko daleko trebaju ići u suradnji s tim misijama. Kad je, na primjer, čuo za dolazak Athertonove misije u partizanski štab u Crnoj Gori, Tito je pitao Kominternu za mišljenje kako bi bilo najbolje da postupi i savjetovano mu je da primi britanske oficire, da pazi (što im govori?) i da ustanovi što oni stvarno hoće.64 S druge strane, Britanci nisu htjeli izazivati Sovjetski Savez time da budu otvoreni protivnici narodnooslobodilačkog pokreta, za koji su pretpostavljali da uživa sovjetske simpatije. 63 Ibid, str. 154. Na oksfordskoj konferenciji sam Hudson proturječio je Deakinovoj tvrdnji da gotovo godinu dana, od kraja 1941, nije bio u dodiru sa svojim pretpostavljenima, rekavši da ih je od jula ili augusta 1942. mogao obavijestiti o crnogorskim četničkim vođama. Vidi Hudson, str. 11-12. Štoviše, prema Baileyevom izvještaju iz aprila 1944, Britanci su imali od jula do septembra 1942. u Mihailovićevom štabu dva Jugoslavena (kapetane »Robertsona« i Vemića) koji su služili kao njihovi samostalni agenti s »direktnom šifriranom vezom s Kairom«. F.O. 371/44282, R 21295/ll/„92, Dodatak 3, str. 2-3. 64 Zbornik DNOR, tom II, sv. 2. str. 441-442 i sv. 3, str. 42. Deakin (The Embattled Mountain, str. 155-172) razmatra taj problem zajedno s kretanjem i nestankom Athertona i njegovog druga O'Donovana. Vidi osobito Titovo povjerljivo pismo CK KPH od 8. aprila 1942, ibid, str. 169-171. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument