IZBJEGLIČKA VLADA DO JANUARA 1942.
Kralj
Petar, svi glavni vođe puča od 27. marta, ministri vlade i priličan broj
visokih vladinih službenika pobjegli su iz Jugoslavije u Grčku 14. i 15.
aprila 1941. Nakon kratkog zastanka u Ateni produžili su u Jeruzalem, gdje su
im Britanci dali privremeno sklonište. Kralj i veći dio kabineta stigli su 21.
juna 1941. u London, postajući tako novim članom i onako velike grupe
evropskih izbjegličkih vlada s boravištem u britanskoj prijestolnici. Nekoliko
ministara, a također i ban banovine Hrvatske, dr Ivan Šubašić, otišlo je u
Sjedinjene Države ili u Kanadu, gdje će neki od njih provesti veći dio ratnih
godina. Više političara, diplomata i ostalih vladinih službenika bilo je, kao
neka rezerva, smješteno u Cape Townu
u Južnoj Africi, a u Kairu je emigrantska vlada uspostavila jugoslavensku
Vrhovnu komandu, na čelu s generalom Bogoljubom Ilićem, ministrom vojske i
mornarice, koji je ujedno imao i položaj načelnika štaba Vrhovne komande.
Jugoslavenske snage kojima je uspjelo napustiti zemlju bile su smještene u
Egiptu i u Palestini. Vlada je također imenovala svog specijalnog predstavnika
za Srednji istok, Jovana Đonovića, i povjerila mu »vođenje propagande i
poslove oko veza sa zemljom.«1
1 Jovan Donović »Od Zida plaća do postojbine faraona«, str. 28.
Izbjegličke
vlade rijetko kad imaju velikog uspjeha, a ova jugoslavenska imala ga je manje
od većine drugih vlada. Njena povijest dijeli se u četiri izrazite faze. Prva
je trajala od bijega u emigraciju do 9. januara 1942, a za to vrijeme je vladi
na čelu bio general Dušan Simović; ona je uključivala sve ministre koji su
napustili zemlju, a skoro cijelo to vrijeme podržavali su je svi oficiri koji
su sudjelovali u puču od 27. marta i/ili koji su otišli u emigraciju. Druga
faza je trajala od 11. januara 1942. do 10. augusta 1943, kad je na čelu
kabineta stajao najprije profesor Slobodan Jovanović, a zatim kratko Miloš
Trifunović. Tokom te faze kabinet je uglavnom uključivao sve vodeće stranačke
političare koji su bili ministri u Simovićevoj vladi; jedan novajlija, general
Mihailović, koji je imenovan ministrom vojske, mornarice i vazduhoplovstva,
iako se nalazio u zemlji, bio je njen najistaknutiji član. Treća faza trajala
je od 10. augusta 1943. do 1. juna 1944. pod predsjedništvom dra Božidara Purića,
profesionalnog diplomate. Osim Mihailovića, koji je zadržao svoje mjesto, sva
su druga mjesta u vladi bila
popunjena ne s političarima, već vladinim službenicima i stručnjacima. Tokom
četvrte faze koja je počela 1. juna 1944. kabinet sa drom Šubašićem na elu
bio je sastavljen uglavnom od stranačkih političara, ali nije uključivao ni
jednog političara koji bi zastupao srpske političke stranke niti generala
Mihailovića. Glavni cilj ove vlade bio je da dođe do sporazuma s maršalom
Titom o spajanju vlade u izbjeglištvu s partizanskom privremenom vladom. Kad je
to 7. marta 1945. i postiglo, emigrantska vlada prestala je postojati.
U
biti se povijest jugoslavenske vlade u izbjeglištvu dijeli na dva razdoblja:
prvo, od bijega u emigraciju do juna 1944. bilo je razdoblje srpske dominacije i
saveza s Mihailovićem i njegovim četnicima; drugo razdoblje, pod predsjednikom
vlade Šubašićem, karakteristično je po tome što u vladi nisu sudjelovali
niti su na nju imali utjecaja srpski stranački političari, oficiri u izbjeglištvu
ni general Mihailović, a vlada je radila na sporazumu s maršalom Titom u cilju
sjedinjenja s njegovim Nacionalnim komitetom oslobođenja Jugoslavije. Ovdje se
mogu zabilježiti još dvije karakteristike emigrantske vlade. Prva je
nacionalna zastupljenost. Počevši od Simovićeve izbjegličke vlade pa do
vlade predsjednika Trfunovića postalo je manje-više uobičajeno da svaka od
političkih stranaka u emigraciji bude zastupljena u vladi sa dva člana. Budući
da su Hrvati i Slovenci imali svaki po jednu političku stranku, bili su uvijek
u manjini, čak i u prilikama kad je
s njima glasala Samostalna demokratska stranka koja je u svom članstvu imala
Srbe, Hrvate i Slovence, zato što su Srbijanci u izbjeglištvu imali
predstavnike četiriju političkih stranaka. K tome su još u tri navrata imali
vanstranačke ličnosti u funkciji predsjednika vlade (Simović, Jovanović,
Purić) i prvo Iliäa, a zatim Mihailovića kao ministra vojske, mornarice i
vazduhoplovstva. Ta praksa dala je Srbima iz Srbije ogromnu prednost u kontroli
vlade, iako je korist od vlasti tokom emigrantskih godina bila zaista mala. U
razdoblju od 15. aprila 1941. do 10. augusta 1943. četiri kabineta su bila
sastavljena od političara (uključujući ovamo i Simovića, Jovanovića, Iliäa
i Mihailovića). Ako položaj predsjednika vlade označimo s dvije točke, a
svih drugih članova kabineta s jednom točkom, čak i kad imaju više od jednog
portfelja, te uključimo ministra kraljevskog dvora koji je imao veliku vlast
iako nije bio član vlade (a isključimo ga samo kad nekog zamjenjuje), tokom
tih dvadeset osam mjeseci bilo je u svemu šezdeset dva položaja u kabinetu, od
kojih su trideset šest držali Srbi iz Srbije, jedanaest Srbi izvan Srbije,
osam Hrvati i sedam Slovenci.2 Položaj načelnika štaba Vrhovne
komande također je držao Srbin (prvo Ilić, a zatim Mihailović), a ambasadori
u Washingtonu, Londonu i
Moskvi bili su Srbi iz Srbije. Druga karakteristika bio je naglašeni utjecaj
britanske vlade na sve važne vladine odluke. Kako je rat odmicao taj je utjecaj
sve više rastao i dosegao svoj vrhunac u vrijeme Purićevog i Šubašićevog
kabineta.
2
Podaci o članovima Simovićeve i Jovanovićeve vlade iz Jugoslavije, Službene
novine, br. 1,19. aug. 1; br. 4, 16. jan. 1942; br. 11, 21. mart 1943; o članovima
Trifunovićeve vlade iz lista Amerikanski Srbobran, juna 1943 (to je
pitsburški list koji je bio glavni organ srpskih iseljenika u Sjedinjenim Državama).
Iako
je pobuna od 27. marta pobudila u zapadnom svijetu izraze odobravanja prema
novoj jugoslavenskoj vladi, ta je naklonost, uglavnom nestala zbog krajnje lošeg
držanja vlade i vojske u Aprilskom ratu. Vlada je već imala neslavnu hipoteku
meduratnih kabineta, koje je redom karakterizirao neuspjeh u rješavanju
nacionalnog problema, korupcije u javnom životu, loše ekonomske politike,
osobito s obzirom na seljaštvo, a poslije 1929. i kraljevske diktature. U prvim
danima emigracije većina srpskih članova kabineta bila je zaokupljena
nastojanjem da krivnju za slom vojske prebaci na ustaše ili čak na Hrvate kao
narod. Ako bi za sramotan poraz u aprilu 1941. mogli odgovornost svaliti na
Hrvate, uz pretpostavku da se tokom rata, naravno, ne bi dogodile radikalne
promjene, predstavnici starih velikosrpskih vladajućih slojeva mogli bi se
nadati povratku na vlast u oslobođenoj zemlji, i to u biti pod istim uvjetima
kao i prije - naime, pod uvjetom njihove hegemonije. Hrvatski predstavnici u
kabinetu morali su se boriti protiv takvih tvrdnji i dokazivati da je samo mala
grupa hrvatskih ekstremista, ustaša, kriva za petokolonašku djelatnost u
aprilu 1941, te da su samo ustaše, kao oruđe Nijemaca i Talijana, a ne
hrvatski narod, odgovorni za ugnjetavanje i širenje terora nad srpskim stanovništvom,
do kojeg je kasnije došlo. Sve do stvaranja Šubašićevog kabineta, hrvatski
su ministri tražili reafirmaciju sporazuma Cvetković-Maček od 26. augusta
1939. kao osnovu za poslijeratno uređenje jugoslavenske države, jer su samo po
tom sporazumu mogli sačuvati pozicije svoje stranke i poslije rata, te
kontinuitet one autonomije koju je Hrvatska dobila u augustu 1939. Drugim riječima,
izgleda da ni srpski ni hrvatski političari u emigraciji nisu shvaćali veliko
značenje vojnog i političkog sloma koji se dogodio u aprilu 1941, da i ne
govorimo o promjenama koje su se zbivale u političkom životu Jugoslavije tokom
rata.
S
neprestanom neslogom između predstavnika raznih nacionalnih grupa, ali osobito
između Srba i Hrvata, vlada nije bila u stanju da se suoči s nacionalnim
pitanjem, najozbiljnijim problemom koji je u poslijeratnoj Jugoslaviji trebalo
riješiti. Sa ustavnog gledišta, nacionalno se pitanje moglo riješiti samo
prihvaćanjem istinski federalističkog oblika državne organizacije, u kojem bi
svi jugoslavenski narodi (Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci),
jednako kao i pokrajina Bosna i Hercegovina, bili organizirani u zasebne države
ujedinjene u federalnu zajednicu koja će osigurati i legitimna prava svih
nacionalnih manjina. Ta vrsta federalne organizacije bila je neprihvatljiva
predstavnicima srpskih vladajućih grupa u emigraciji, kao i četničkom vodstvu
u zemlji, ali su prilično rano obje grupe došle na to da prihvate ideju
federalnog uređenjajjoje bi imalo samo srpsku, hrvatsku i slovensku~jeđiriicu,u
kojoj bi"" međutim, hrvatska i slovenska jedinica bile u stvari
tek puki privjesak velikosrpske jedinice — a o svemu tome odlučivalo bi se
tek nakon rata, kad će, kako su se nadali, sva vlast biti koncentrirana u četničkim
rukama. Sto više, pretpostavljalo se da će se zemlja riješiti svih
nacionalnih manjina.
Mnogi
problemi koje je vlada ponijela sa sobom u emigraciju bili su ipak zasjenjeni i
jako otežani onim problemima koje su stvarali događaji u zemlji nakon sloma i
okupacije. To su bili komadanje zemlje i stvaranje hrvatske marionetske države,
ustaški pokolji i progoni srpskog pučanstva u toj državi, četnički pokolji
hrvatskog i osobito muslimanskog stanovništva, a iznad svega rast oružane
borbe kojoj su nosioci bili revolucionarni partizani koje su vodili komunisti, i
pojava vladinih četnika - te sukob između te dvije grupe.
Ustaška
zvjerstva nad srpskim stanovništvom dala su velikosrpskim snagama u izbjeglištvu
nov razlog za njihov antihrvatski stav. Kad hrvatski ministri u kabinetu nisu
sudjelovali u neprestanim pritužbama na ustaške zločine protiv Srba, srpski
ministri bi brzo osuđivali njihovo oklijevanje.3 Nije bilo važno što
su postojale sumnje o broju žrtava (jer informacije koje su dolazile iz
Jugoslavije bile su primarno iz srpskih izvora i vjerojatno pristrane), niti što
su neke informacije očito stigle do Londona s njemačkim znanjem, a možda čak
s njemačkom pomoću. Najpoznatiji i najperfidniji primjer takve vrste
informacija sadrže dva memoranduma Srpske pravoslavne crkve, koje su crkveni
poglavari predali dvojici vojnih komandanata za Srbiju, prvi generalu Schröderu
9. jula 1941, a drugi, prošireni, generalu Danckelmannu u augustu, (često se
citira kao Danckelmannov memorandum) tražeći od njih da zamole vladu Reicha da
se zauzme za srpsko stanovništvo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kopije ova dva
memoranduma donio je preko Istanbula i Kaira u London u oktobru 1941. dr Miloš
Sekulić. Povrh toga, kako je rečeno u Glavi 5, Sekulić je za jugoslavensku
emigrantsku vladu napisao opširan izvještaj o stanju u Jugoslaviji između
aprilskog sloma i kraja augusta, uključujući razmatranje o četnicima i
partizanima, odnosno njihovoj aktivnosti.
3
Hrvatski ministri u izbjegličkoj vladi u nekoliko su navrata javno osudili ustaške
zločine. Govoreći preko BBC-a 11. okt. 1941. potpredsjednik vlade dr Juraj
Krnjević je rekao. »Ja sam već u prvom svom govoru na radiju najodlučnije
osudio zločine što ih »ustaše« poćinjaju nad nedužnim Srbima. Kao što
sam i onda rekao, ponovno i sada velim cijelome svijetu da hrvatski narod
nema ništa zajedničkog s tim zločinima i da ih najodlučnije osuđuje. Nikada
u cijeloj svojoj prošlosti nije se on služio takovim sredstvima. Ti zločini
su djelo šačice pojedinaca odgojene u nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj
Italiji koji su s njemačkom vojskom ušli u Hrvatsku.« Vidi Amerikanski
Srhohran od 23. okt. 1941.
Memorandumi
Srpske pravoslavne crkve bili su zasnovani na obavještenjima dobivenim od
deportiraca i izbjeglica iz hrvatske marionetske države, a drugom je
memorandumu bila priključena detaljna lista Srba ubijenih na teritoriju NDH po
srezovima, pa čak i mjestima, kao i popis štete nanesene crkvama i
manastirima. Ukupni broj Srba ubijenih u ustaškoj državi do početka augusta
1941 - to jest za prva četiri mjeseca ustaškog režima - naznačen je u
golemom broju od preko 180.000 ljudi.
Brojni
ljudi u zemlji i među emigracijom kritizirali su memorandume zbog njihovog
podilaženja Nijemcima, koji su i sami upravo počeli upotrebljavati krajnje
surove metode da uguše ustanak u Srbiji. Ali kako mi je kazao jedan od ljudi
koji je memorandume navodno napisao, taj ton bio je namjeran (Nemcima je
trebalo podići); nadali su se da će molbe, prije nego gnjev, pobuditi
velikodušnost kod njemačkih vlasti, a time i intervenciju kod Pavelićeve
vlade.4 Kopije memoranduma predane su također britanskoj vladi i
Anglikanskoj crkvi, a kasnije je tekst objavljen u Sjedinjenim Državama.5
Budući da su memorandumi implicirali da hrvatski narod u cjelini treba snositi
dio odgovornosti za ustaško nasilje, smjesta su izazvali odgovor hrvatskih
ministara u izbjegličkoj vladi.
4
Nisam slobodan objaviti ime ovog mog izvora. Ipak, ova mi je osoba rekla da je
konačni tekst memoranduma pisao Pero Slijepčević, hercegovački Srbin koji je
tridesetih godina bio profesor Filozofskog fakulteta u Skoplju.
5
Tekst prvog memoranduma pojavio se u listu Amerikanski Srhohran 4.
novembra 1941. Puni tekst drugog memoranduma objavljen je u istom listu, u
brojevima od 23. i 27-30. oktobra, te 2. i 4- 6. novembra 1942.
Za posljedice ovih memoranduma na odnose medu ministrima u vladi i na zaoštravanje
antagonizma između srpskih i hrvatskih iseljenika u Sjedinjenim Državama vidi
u Kosanović, str. 13-32, i Čubrilović, str. 62-76.
Odgovor
ili komentar, koji je u ime hrvatskih ministara priredio dr Rudolf Bićanić poricao
je kolektivnu odgovornost hrvatskog naroda za ustaška zvjerstva, a okrivljavao
je Nijemce, Talijane i ustaše. Ukazao je također na brojne nedosljednosti u
memorandumima i prosudio je da su bili izneseni iz Srbije sa znanjem i uz pomoć
Nijemaca, koji su time htjeli poduprijeti svoje političke i vojne ciljeve u
Srbiji, te izazvati razdor među Srbima i Hrvatima u izbjegličkoj vladi.6
Nema sumnje da su memorandumi pojačali neslogu utoliko što su se njima služili
ne samo Srbi u vladi i oko nje da bi ilustrirali žrtve koje srpski narod
podnosi za savezničku stvar, kao i neljudsko ponašanje Hrvata, nego i takve
iseljeničke novine u Sjedinjenim Američkim Državama kao Amerikanski
Srbobran, u svojoj neumornoj antihrvatskoj propagandi. Tu propagandu podržavao
je
Konstantin Fotić,
jugoslavenski poslanik u Washingtonu,
a najupadljivije ju je provodio Jovan Dučić, značajni srpski pjesnik i
jugoslavenski diplomat, koji se je ubrzo nakon osvajanja Jugoslavije ustrašio i
u julu 1941. naglo napustio mjesto jugoslavenskog poslanika u Madridu i otišao
živjeti kod rodbine u Gary, u Indiani. U ovoj novoj aktivnosti njegov se dobro poznati velikosrpski šovinizam
dopunjavao s krajnjim antihrvatskim i antijugoslavenskim stavovima.7
6
Tekst ovog komentara stavio mi je na raspolaganje sam pokojni dr Bićanić. Dr
Bićanić, koji je od 1946. pa do svoje smrti 1968. bio profesor Sveučilišta u
Zagrebu, bio je 1941. viceguverner Narodne banke Jugoslavije u emigraciji, ali
je u izbjegličkoj vladi bio aktivan i na političkom i na ekonomskom polju;
hrvatski su ministri često tražili da kao vješt pisac i čovjek velikog
znanja piše za njih. Nakon ovog komentara dr Bićanić je uskoro pripremio još
jedan memorandum koji je u krugovima izbjegličke vlade bio poznat kao »Bićanićev
memorandum«, a u njemu su obrađeni uzroci srpskohrvatskih prepirki, načela
sporazuma Cvetković-Maček i poslijeratni ciljevi hrvatskog naroda. Za tekst
ovog memoranduma s uredničkim komentarima koji mu se suprotstavljaju vidi Amerikanski
Srbobran od 23. aprila 1942.
7
Za Dučićevu biografiju vidi Pavlović, Jovan Dučić, osobito str.
293-306. Tri serije Dučićevih članaka objavljenih 1941. i 1942. u Amerikanskom
Srbobranu s potpisom »kompetentno pero«, izdao je 1942. g. »Centralni
odbor srpske Narodne odbrane u Americi« sa sjedištem u Chicagu kao zasebne brošure
na srpsko--hrvatskom pod naslovima: Dr Vlatko Maček i Jugoslavija,
jugoslavenska ideologija i Federalizam ili centralizam. Office of
Strategic Services (OSS)
u potpunosti je poznavao Dučićevu djelatnost i 19. januara 1943. pripremio je
izvještaj o njegovim političkim pogledima i propagandnoj aktivnosti. Vidi RG
266, OSS-dokument br. 27360
Ali
velike razmirice postojale su ne samo između srpskih i hrvatskih političara u
emigraciji; one su se također pojavile između dvije grupe oficira u izbjeglištvu
(koji su praktički svi bili Srbi) - grupe starijih oficira, predvođene
generalom Simovićem koji je držao položaje predsjednika vlade, ministra
vojske i mornarice i ono malo komandnih mjesta koje su Jugoslaveni zadržali u
emigraciji, i grupe mlađih oficira u Londonu i Kairu koji su s prvom grupom
sudjelovali u puču od 27. marta. Mlađi oficiri koje je vodio major Živan L.
Knežević, bili su nezadovoljni jer im sudjelovanje u puču nije donijelo više
činove ili važan glas pri odlukama vlade. Živanov stariji brat Radoje bio je
ministar dvora, čiji je položaj zbog kraljeve mladosti i neiskustva bio vrlo
utjecajan i, dijelom na račun toga, ovi su mlađi oficiri (katkad nazivani Liga
majora) uspjeli postići i zajedno s Radojem Kneževićem, kao što ćemo
vidjeti, zadržati neko vrijeme velik utjecaj na emigrantsku vladu.
Čak i u samom početku, Simovićeva vlada, koja je preuzela vlast 27. marta
1941, nije bila složna u osnovnom pitanju rata ili mira s Njemačkom. Način i
brzina kojom je zemlja pala dodali su nove nesporazume starima: to su sad bila
neslaganja o tome tko je kriv za slom, o statusu sporazuma Cvetković-Maček, o
postavljenjima raznih ministara u emigraciji, tko će otići na mjesto poslanika
u Londonu i Washingtonu itd.
Izvještaji o ustaškim pokoljima i progonima Srba u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj dodali su nov i eksplozivan predmet razdora, osobito između srpskih i
hrvatskih ministara. Napokon, otpor koji su u zemlji povele dvije protivničke
grupe što su se uskoro počele boriti jedna protiv druge, te međunarodne
komplikacije proizišle iz te situacije stvarale su vladi nove i sve veće poteškoće.
Zajedno
s političkim stvarima, situaciju u vladi počeli su komplicirati i osobni
problemi, kojima su u središtu bile akcije predsjednika vlade Simovića. Srpski
ministri, a osobito ministar vanjskih poslova Ninčić, počeli su optuživati
Simovića za diktatorske težnje. Za uzvrat, Simović se je za podršku sve više
obraćao hrvatskim i slovenskim ministrima i time je još više izazvao srpske
ministre, a kad je pokušao da ih pridobije natrag omalovažavanjem hrvatskih
ministara, i ovi potonji postali su njegovi odlučni protivnici. Nedavno
otvoreni dokumenti britanskog Foreign Officea pokazuju da su već u jesen 1941, dakle vrlo rano, Britanci bili razočarani
djelovanjem i jugoslavenske vlade u izbjeglištvu. »Uopšte govoreći, Simovićeva
vlada se smatrala slabom, podelje-nom, teškom, tvrdoglavom, uobraženom i
neobaveštenom, nepredusretljivom, a za neke od ovih prideva se svakako smatralo
da se mogu odnositi i na samog generala Simovića.«8
8
Autv, str. 104. Za ocjenu stanja u izbjegličkoj vladi u novembru 1941. iz pera
Mihaila Petrovića, jugoslavenskog novinara tada u Londonu, vidi Marić, str.
434.
Osim
što je bio meta mladih oficira i političara, Simović je također navukao na
sebe zlovolju kraljevskog dvora, jer je nastojao potkresati apanažu kraljice
Marije i kralja Petra.9 Ali tek pojava pukovnika Mihailovića, nove
zvijezde u brzom usponu, čovjeka na bojnom polju koji je primao punu političku
i propagandnu podršku zapadnih Saveznika, bila je ono što je ubrzalo Simovićev
pad. Mnogi od mlađih i ambicioznijih pučističkih oficira, koji su imali dobre
veze s dvorom, a i svi srpski političari, okrenuli su svoju lojalnost prema
Mihailoviću. Simovićevi neprijatelji naveli su kralja Petra da u decembru
1941. izjavi da su pobunu od 27. marta izveli »mlađi i srednji činovi
(oficira) jugoslavenske vojske«, i da tako posredno negira svaku zaslugu i
Simoviću i Mirkoviću. Simovićevi neprijatelji nastavili su s napadima čak i
kad je on izgubio svoj položaj. Anonimno su ga optuživali za loše rukovođenje
i poniznu predaju u aprilu 1941. i tvrdili su da je general Ilić pokazivao
kukavički strah u zadnjim danima rata, prije nego što je vlada pobjegla iz
zemlje. Također su se tužili da Simović nije dao punu podršku Mihailoviću i
njegovim hrabrim ratnicima koji su se, kako su oni čvrsto vjerovali, upustili u
nadljudsku borbu protiv sila Osovine u slobodnim planinama Jugoslavije.10
9
Kljaković, u Politici od 13. novembra 1970.
10
Pavelić, Kairska afera, str. 55-57, navodi tekst izvještaja majora Kneževića
predsjedniku vlade Jovanoviću, 12. februara 1942 (nakon Simovićevog pada) koji
sadrži krajnje kritičnu ocjenu Simovića i njegove politike. Početkom aprila
1942. počeo je kružiti po Londonu anonimni pamflet (koji Pavelić pripisuje
Kneževiću) koji je bio još kritičniji prema Simoviću. Za tekst tog pamfleta
vidi ibid, str. 58 — 64. A. S. Pavelić, jugoslavenski diplomat,
postao je u decembru 1941. Šubašićev sekretar i bio je na tom položaju sve
do sjedinjenja izbjegličke vlade s Nacionalnim komitetom oslobođenja
Jugoslavije, de
facto
privremenom vladom Narodnooslobodilačkog pokreta, 7. marta 1945. Na tome mjestu
bili su mu dostupni razni dokumenti izbjegličke vlade, nakon što je Šubašić
postao njen predsjednik, a neke od njih objavio je u citiranoj studiji i u
jednom članku koji će se citirati kasnije.
Do
Simovićevog pada došlo je početkom januara 1942, očito u dosluhu između
vladinih ministara i kralja; svi članovi kabineta prisutni u Londonu predali su
kolektivnu ostavku, izjavljujući da general Simović nije sposoban za rukovođenje
kakvo zahtijeva ozbiljnost vremena. Nakon toga je kralj poslao Simoviću pismo u
kojem kaže da je iz razgovora s ministrima i sa njim samim postalo jasno da je
među njima nemoguća svaka daljnja suradnja, te da je za novog predsjednika
vlade, u čijem će kabinetu biti zastupljene sve političke grupe, imenovao
Slobodana Jovanovića.11
U
dva duga memoranduma koja je uputio kralju Simović je učinio sve moguće da bi
obranio svoju politiku. U njima je pokušao objasniti probleme s kojima se suočio
— zamršena neslaganja između raznih političkih grupa i pojedinaca, akcije i
motive svojih protivnika itd. Na tvrdnje političara da u stvari oni
predstavljaju narod, te da su u isto vrijeme i vlada i neka vrsta skupštine, on
je oštro odgovorio da političari »ne predstavljaju nikakav izraz narodnog
raspoloženja niti imaju ma koga za sobom«, te da ih se stoga ne može smatrati
nikakvom skupštinom.12 Ovi memorandumi samo su pogoršali Simovićev
položaj i to je bio njegov potpuni politički sumrak.13
11
Povijest Simovićevog pada prikazuje kroničar promjena u izbjegličkoj vladi
Kosta St. Pavlović, diplomat po karijeri, koji je bio na mjestu šefa kabineta
predsjednika vlade od 1. januara 1942. do kraja Purićevog mandata u maju 1944.
Vidi njegov članak »Pad Simovićeve vlade«. Za tumačenje uzroka Simovićevog
otpuštanja iz pera jednog od njegovih glavnih protivnika, vidi Radoje L. Knežević
»Slobodan Jovanović u politici«, str. 31-32. Vidi također Pavelić, Kairska
afera, passim; Plenča, Međunarodni odnosi Jugoslavije, str.
90-97. Simovićevo tumačenje vlastitog smjenjivanja može se naći u njegovim
memoarima. Vidi Kljaković, u Politici od 12-22. novembra 1970.
12
Pavlović, »Pad Simovićeve vlade«, str. 73-80.
13
U maju 1943, kad je Jovanovićeva vlada ušla u završnu fazu krize, Simović je
kralju uputio još jedan memorandum kojim je izrazio svoje političke stavove i
brigu za jugoslavenske oružane snage u emigraciji, nudeći svoje usluge Kruni i
zemlji; ponuda mu nije prihvaćena. Sličnu ponudu dao je u julu generalu Petru
Živkoviću, vršiocu dužnosti ministra vojske, mornarice i vazđuhoplovstva u
Trifunovićevoj vladi, ali je i ona odbačena. Po dolasku vojne misije NOV i POJ
u London, Simović je s njom uspostavio kontakt i 20. februara 1944. dao je
preko BBC-a izjavu kojom podržava partizane. Krajem 1944. i početkom 1945. bio
je jedan od kandidata za tročlano regentsko vijeće koje je prema sporazumu
Tito-Šubašić od prethodnog mjesesca trebalo vršiti kraljeve prerogative sve
dok narodi Jugoslavije ne odluče na izborima hoće li ili ne ponovo uspostaviti
monarhiju, ali mu je kandidatura opet propala, navodno zbog jednog njegovog
memoranduma iz 1941. upućenog ministru vanjskih poslova, u kojem zagovara
nastavljanje jugoslavenske neutralnosti (vidi glavu 2), a na koji je upozoren
predsjednik vlade Šubašić. Simović se vratio u Beograd u maju 1945. i živio
je od mirovine koju je dobivao od nove vlasti sve do svoje smrti 1962. Vidi
Kljaković, u Politici od 24. novembra 1970. Za Simovićevo reagiranje na
činjenicu da nije kandidiran u regentsko vijeće, vidi njegovo pismo
predsjedniku vlade Šubašiću datirano 6. februara 1945. u Glasnik- SIKD
Njegoš. decembar 1962, str. 73 — 75.
koju
su postavili pučisti, a osobito mlađi oficiri koji su sudjelovali u puču, nisu više trebali Simovića kao osobni
simbol puča ni kao centar svog okupljanja, jer je sada postojao mnogo
zanimljiviji simbol i fokus okupljanja - Draža Mihailović. Mihailović će se
uskoro vinuti do najvišeg vojnog čina, do najvišeg vojnog položaja i najvećeg
političkog utjecaja, te tako, uz njenu legitimnost, postati glavni oslonac
vlade u izbjeglištvu i velikosrpskih grupa koje su nad njom imale moć.
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |