Jozo Tomasevich: CETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945

Jozo Tomasevich: CETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945

BITKA NA NERETVI I NJENE POSLJEDICE

Četnička kolaboracija sa silama Osovine dosegla je svoju kulminaciju zimi 1942/1943, za vrijeme bitke na Neretvi, koja je predstavljala završnu fazu operacije Weiss, ili u jugoslavenskoj terminologiji, Četvrte neprijateljske ofenzive. Bitka na Neretvi imala je dugu i kompliciranu prethistoriju sa četničke i osovinske strane, a za četnike i sudbonosne posljedice.

Tokom prvih šest mjeseci 1942. partizani su u drugoj i trećoj neprijateljskoj ofenzivi pretrpjeli velike gubitke u istočnoj Bosni, Hercegovini, Sandžaku i Crnoj Gori. Zbog tih gubitaka, kao i zbog uspješne četničke subverzije u mnogim partizanskim odredima, a u izvjesnoj mjeri i zbog nekih ozbiljnih grešaka u tzv. »lijevoj devijaciji«, partizanska je aktivnost na spomenutim područjima skoro zamrla, a partizanski položaj postao je kritičan. U isto vrijeme četnici su na tim područjima postajali jači, dijelom zbog subverzija u partizanskim odredima, dijelom zbog kolaboracije s Talijanima, a na nekim područjima i s hrvatskim kvislinškim snagama do izvjesne mjere, pa tako posredno i s Nijemcima. Posljedica tih događaja bila je da su partizani krajem juna 1942. bili primorani krenuti prema zapadnoj Bosni, gdje su druge partizanske jedinice pod svojom kontrolom držale velika područja. Četiri proleterske brigade s glavninom političkog i vojnog rukovodstva započele su s pokretom u zapadnu Bosnu krajem juna, a jedna brigada i jedan odred koji su ostali u Hercegovini također su zbog četničkog pritiska krenuli prema zapadu. Partizanska odluka da se krene na zapad pokazala se veoma razboritom iz niza razloga, od kojih je najvažniji bila činjenica da su Talijani, na temelju zagrebačkog sporazuma zaključenog 19. juna, povukli veliki dio svojih trupa iz zona II i III, a hrvatska marionetska država nije imala ni vremena ni snage da ta područja u dovoljnoj mjeri zaštiti. Na svom putu prema zapadu partizani su oslobodili nekoliko gradova, među njima Prozor, Gornji Vakuf, Duvno i Livno, te su nakon spajanja s partizanskim odredima iz srednje Dalmacije i zapadne Bosne, oslobodili i neka dalmatinska mjesta, a kasnije i bosanske gradove Mrkonjić Grad i Jajce.⁹⁷ Početkom novembra, zapadno-bosanske i hrvatske partizanske brigade osvojile su Bihać, i time uspostavile izravnu vezu između oslobođenog teritorija u Bosni i onog u jugozapadnoj Hrvatskoj (Lika, Kordun, Banija).⁹⁸ Iako su u međuvremenu Prozor morali prepustiti Talijanima, Livno hrvatskim kvislinškim snagama, a Jajce Nijemcima, partizani su usprkos tome krajem 1942. kontrolirali područje koje se pružalo od zapadnih prilaza Neretvi na jugu, pa do blizu Karlovca na sjeveru, dakle područje od kojih 250 km u dužinu i 40 — 70 km u širinu. Izgledalo je da je kriza partizanske ratne sreće prošla: sada su imali devet divizija i mnogo samostalnih partizanskih odreda, njihova vojna organizacija je očvrsla, na tim područjima izgradili su sistem civilne vlasti u formi narodnooslobodilačkih odbora, a politički su se potvrdili sazivanjem skupštine u novooslobođenom Bihaću, koja se konstituirala kao Antifašističko vijeće narodnog osobođenja Jugoslavije (AVNOJ). Bilo je očito da su sada bili u stanju pojačati svoju aktivnost i protiv Osovine i hrvatskih kvislinških snaga, kao i protiv četnika.

97 Oslobodilački rat, I, 269-292; vidi i Leković, Ofan^iva proleterskih brigada u Uto 1942.

98 Oslobodilački rat, I, 286-292.

Sve to uzbunilo je četnike. Osobito su bili nesretni zbog toga što je partizanska kontrola zapadne Bosne pomutila njihovu nadu u stvaranje koridora između Hercegovine i Like, a zatim i Slovenije, što je bio bitni dio njihove strategije zasnovane na pretpostavci da će se Saveznici iskrcati na dalmatinskoj obali. Već od septembra 1942. četnici su pokušavali uvjeriti Talijane da poduzmu »veliku operaciju« protiv partizana na njihovom vlastitom teritoriju — znajući da ih bez pomoći Talijani neće moći poraziti. Vojvoda Trifunović-Birčanin sastao se s Roattom 10. i 21. septembra kako bi ga požurio da »što je moguće prije« poduzme veliku operaciju i istjera partizane s područja Prozor —Livno, nudeći mu kao pomoć 7.500 četnika pod uvjetom da dobiju oružje i opskrbu.⁹⁹Birčaninu je uspjelo da nabavi nešto oružja i da dobije obećanja za akciju. Početkom oktobra Talijani su započeli s tzv. operacijom Alfa, usmjerenom protiv partizana sjeverozapadno od srednjeg dijela toka rijeke Neretve, u kojoj je sudjelovalo oko 3.000 četnika iz Hercegovine i jugoistočne Bosne pod vodstvom potpukovnika Baćovića i vojvode Jevđevića. U toj operaciji zauzeli su Prozor i neke manje gradove na istom području, ali su četničke snage, djelujući na svoju ruku, palile sela i vršile masovna ubistva muslimanskog i hrvatskog stanovništva. Njihovo ponašanje izazvalo je, naravno, bijes hrvatske kvislinške vlade i Talijani su četnicima naredili da se povuku. Dio četnika je otpušten, a druge su kasnije poslali u sjevernu Dalmaciju, da pomognu snagama vojvode Đujića. U jednoj manjoj operaciji, Beta, koja je počela kasnije u oktobru, Talijani su zauzeli nekoliko mjesta oko Livna, a hrvatske kvislinške snage zauzele su Livno.¹⁰⁰

99 Na sastanku 10. septembra (mikrofilm br. T-821, rola 251, snimci 309-312) Birčanin je rekao Roatti da nije pod komandom Draže Mihailovića, ali da ga je 21. jula vidio u Avtovcu i dobio njegovo odobrenje za suradnju s Talijanima. Za sastanke od 21. i 22. septembra, na kojima je uz Birčanina bio i Jevđević, a na mahove i Radmilo Grđić, jedan od vodećih četnika iz Hercegovine, vidi ibid, rola 31, snimci 346-353. U pismu s kraja septembra ili s početka oktobra, Mihailović je odgovarajući na Birčaninovo pismo od 20. septembra ovome čestitao na držanju i »visokom shvatanju nacionalne linije« u tim razgovorima. Arhiv Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, Četnički dokumenti, reg. br. 22/3-1, kutija 1. Vidi također The Trial ojDra^a Mihailovič, str. 327, 446 i Leković, Planovi Dra^e Mihailoviča, str. 85 — 91.

100 Leković, Planovi Dra^e Mihailovića, str. 91-97. Otprilike u isto vrijeme, djelujući iz Banje Luke i Travnika, hrvatske kvislinške trupe i Nijemci ponovno su zauzeli Jajce i Mrkonjić Grad.

Ali četničko rukovodstvo imalo je veće nade. Četnička Vrhovna komanda (u tom času u Crnoj Gori) odlučila je da će na svoju ruku poduzeti »marš na Bosnu«, operaciju koja bi imala podršku talijanske intendanture, u kojoj bi također bile angažirane četničke jedinice koje su služile kao talijanske pomoćne trupe, ali kojom bi zapovijedali isključivo četnici. Plan je bio da četničke formacije u Lici, sjevernoj Bosni i sjevernoj Dalmaciji i Hercegovini, uz pomoć crnogorskih četnika, opkole i unište partizanske snage na njihovom slobodnom teritoriju. To bi četnicima omogućilo da djelomično kontroliraju jadransko zaleđe, te da se pridruže i pomognu Saveznicima kada i ako se iskrcaju na obalu. Mihailović je vodstvo planirane operacije povjerio svom operativnom oficiru majoru Zahariju Ostojiću i sredinom decembra poslao ga je da formira istureni štab u Kalinoviku, u jugostočnoj Bosni. Mihailović je 2. januara izdao instrukciju br. 1 (koja će stupiti na snagu na dan koji će se odrediti kasnije) navodeći detaljno svoje planove za uništenje partizanskih snaga.¹⁰¹ Mihailović je krajem decembra također zacrtao jedan zapanjujuće ambiciozan, strogo povjerljivi plan o operacijama koje treba izvesti kad se Saveznici iskrcaju na obalu. Prema tome planu, pukovnik Stanišić trebao je doći iz Crne Gore obalom i zauzeti Split. Tamo će se staviti pod komandu vojvode Trifunovića-Birčanina i njihove združene snage spojit će se s onima iz sjeverne Dalmacije, zapadne Bosne i Like, te krenuti na sjever. Potpukovnik Baćović trebao je zauzeti Sarajevo, a tada krenuti prema sjeveroistočnoj Bosni gdje će se sastati sa snagama majora Račića koje bi došle iz Srbije. Te grupe krenule bi tada kroz Slavoniju i Baranju do mađarskoga grada Pecs. U međuvremenu, združene Birčaninove trupe i one iz sjeverne Bosne i Like kretale bi se između rijeka Bosne i Une na sjever i kroz Slavoniju prema Mađarskoj, dok bi veći njihov dio skrenuo prema Zagrebu da uništi Pavelićeve snage i produžio dalje na sjever u pravcu Varaždina. Slovenske snage u suradnji s četnicima pomogle bi pri operacijama u Hrvatskoj, ali bi njihov glavni cilj bio da prodru u Korušku i prema Gorici. Da je Mihailović o tom planu ozbiljno razmišljao, djelomično pokazuje i činjenica da je o njemu ponešto saopćio i vladi u izbjeglištvu.¹⁰²

101 Arhiv Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, Četnički dokumenti, reg. br. 2/3, kutija 1; reg. br. 13/3, kutija 1.

102 Ibid. reg, br. 9/3-1, kutija 1; Živan L. Knežević: Why the Allies abandoned, dio 1, str. 16.

Talijani su i sami bili vrlo zabrinuti zbog stalnog povećavanja i jačanja partizanskih područja. Od sredine novembra Nijemci su tjerali Talijane da i oni sudjeluju u združenim zimskim operacijama velikih razmjera protiv partizana i da razoružaju četnike u svojoj službi. Ali ni general Roatta, komandant Superslode, niti njegovi pretpostavljeni u Rimu, nisu više mislili da bi takve velike operacije imale uspjeha.¹⁰³ K tome su još talijanske armije u sjevernoj Africi i na sovjetskom frontu pretrpjele velike gubitke, i oni nisu željeli preuzeti nove velike obaveze u Jugoslaviji.

Za Nijemce su se također bližili kritični dani. S američkim i britanskim iskrcavanjem u sjevernu Afriku (Alžir i Maroko) i upornim napredovanjem britanskih snaga iz Egipta, poraz njemačkih snaga u sjevernoj Africi postao je samo pitanje vremena. Na sovjetskom frontu pomaljala se staljingradska katastrofa. Kao potencijalne zone savezničkog iskrcavanja trebalo je uzeti u obzir Balkan, talijanske otoke i kopno, te jug Francuske. Slabo branjeno i strateški izloženo balkansko područje moglo se pokazati od izvanrednog vojnog značenja za Njemačku. A jedno od ključnih područja na Balkanu bio je teritorij hrvatske marionetske države, u čijem se središtu nalazio veliki partizanski slobodni teritorij, a na nekoliko drugih mjesta veće grupe četnika.

103 Roatta, str. 182.

Po mišljenju njemačkih generala (Löhr, Bader, Glaise) konsolidaciju hrvatske države trebalo je postići ne samo vojnim sredstvima, već kombinacijom vojnih i političkih sredstava, a ova potonja bila bi prvenstveno politika tolerancije i pravednosti prema srpskom stanovništvu u državi. Hitler se nije složio: on je mislio da bi do konsolidacije moglo doći na čisto vojni način, uništenjem ili razoružanjem i partizanskih i četničkih snaga u državi, što bi istovremeno onemogućilo svakoj od snaga otpora da pomogne Saveznicima ako bi se iskrcali na istočnoj obali Jadrana. Prevladalo je, naravno, Hitlerovo rasuđivanje.¹⁰⁴

104 Kljaković, Priprema neprijatelja za četvrtu ofanzivu, str. 66-68.

Nijemci su na svoje saveznike Talijane htjeli izvršiti najveći pritisak da surađuju s njima u uništenju partizana i da se istovremeno odreknu četničkih usluga, te da ih na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, a kasnije i u Crnoj Gori, razoružaju. Hitler je raspravio problem četnika i akcija protiv pobunjenika na teritoriju NDH prilikom posjete dra Ante Pavelića njegovom glavnom stanu, 23. septembra 1942.¹⁰⁵ General Löhr, komandant oružanih snaga u jugoistočnoj Evropi (od 28. decembra komandant jugoistočne Evrope), koji je prisustvovao sastanku Hitler-Pavelić, izdao je 11. novembra naredbu o razoružanju pobunjenika, ali Nijemci u to vrijeme nisu u Hrvatskoj imali dovoljno trupa, a njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj bio je mišljenja da se ništa uspješno ne može poduzeti bez dopunskih njemačkih snaga.¹⁰⁶ Rad na planu ipak se nastavio: Löhr je tu ideju prodiskutirao s generalom Roattom tokom novembra, a pitanje je također pokrenuo i Hitler u razgovoru s načelnikom talijanske Vrhovne komande, maršalom Ugom Cavallerom, i ministrom vanjskih poslova Cianom, kad su ga posjetili 19. decembra.¹⁰⁷ Detalje predstojećih operacija, koje su nosile konspirativno ime Weiss, pretresli su prvih dana januara general Löhr i talijanski visoki zapovjednici u Rimu, a opet zatim i generali Roatta i Liiters 9. januara 1943. u Zagrebu. Konačno su se i Talijani složili s planom, ali s najvećim oklijevanjem. Prema izvornoj zamisli, plan se sastojao od tri faze: Weiss 1 i Weiss 2 za uništenje partizanskih snaga i njihove »države« i Weiss 3 za razoružanje četnika na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske¹⁰⁸ - ali, kao što će se pokazati kasnije, tokom njegovog provođenja dogodile su se mnoge izmjene.

105 Ibid.

106 Mikrofilm br. T-501, rola 264, snimci 582-585. Glaise je 16. novembra pisao Löhru da partizani i četnici imaju najmanje 35.000-40.000 naoružanih ljudi na prostoru između rijeke Drave i njemačko-talijanske demarkacione linije, da odmah južno od demarkacione linije Tito ima 30.000-40.000 relativno dobro naoružanih i organiziranih ljudi, a da još južnije postoji preko 20.000 četnika koji služe kao talijanske pomoćne trupe. Već spomenuti izvještaj generala Lütersa od 18. novembra 1942. (bilješka 90) također pokreće problem razoružanja pobunjenika, ali kao i Giaise primjećuje da je to u momentu nemoguće sprovesti.

107 KTB/OKW/WFSt, sv. II (1942), dio 2, str. 1157-1158; Cavallero, 421.

108 Za talijanska i njemačka naređenja o poduzimanju operacije Weiss vidi Zbornik DNOR, tom IV, sv. 9, str. 509-548. Vidi također KTB/OKW/WFSt, sv. III (1943), dio 1, str. 89, 102-103.

Za izvršenje operacije Weiss, Nijemci su od početka angažirali 717. i 718. diviziju, dijelove 714. divizije, 7. SS diviziju »Prinz Eugen«, 187. pješadijsku rezervnu diviziju, nekoliko kvislinških domobranskih brigada, kao i oko devedeset njemačkih i NDH aviona, a od 27. februara i 369. pješadijsku diviziju (hrvatske legionare). Talijani su od samog početka angažirali divizije »Lombardia«, »Re« i »Sassari«, kao i oko 6.000 četničkih pomoćnih trupa iz Like i sjeverne Dalmacije.¹⁰⁹ Kasnije su također ubacili i dijelove divizija »Bergamo«, »Marche« i »Murge«. U završnoj fazi bitke na Neretvi, ukupni broj četničkih pomoćnih trupa i drugih četničkih formacija koje su tijesno surađivale s Talijanima, iznosio je između 12.000 i 15.000 ljudi.

109 Mikrofilm br. T-78, rola 332, snimci 6,290.085-89; Oslobodilački rat, I, 362-363, 481-483.

Operacija Weiss 1 počela je 20. januara nadiranjem divizije »Prinz Eugen« južno od Karlovca, te 717. divizije i dijelova 714. divizije s nekim kvislinškim hrvatskim formacijama južno i zapadno od Banja Luke i odgovarajućim, iako mnogo manje odlučnim, pokretima talijanskih divizija i njihovih četničkih pomoćnika. Njemačke formacije koje su djelovale iz sjeverne Bosne i talijanske snage koje su djelovale iz srednje i sjeverne Dalmacije trebale su se spojiti otprilike u središtu »partizanske države«. Na to je trebalo slijediti stezanje obruča oko partizanskih snaga sa zapada i njihovo uništenje. Međutim, nije sve išlo prema planovima. Ono što se dogodilo bilo je ukratko slijedeće: partizanske su snage na zapadnom kraju svog područja pružile snažan otpor u bitkama blizu rijeke Une i na Uni. Ali napadači su ubrzo otkrili da se glavnina partizanskih snaga, sastavljena od 1. i 2. proleterske divizije, 3. i 7. udarne divizije i novoformirane 9. divizije (sastavljene od 3, 4, i 5. dalmatinske brigade), nalazi na južnom dijelu teritorija koji su držali partizani, izvan područja operacije Weiss 1. Čim je Tito primijetio namjere Osovine, naredio je tim jedinicama da pređu u protuofenzivu na jugoistoku, kako bi izbjegle opkoljavanje, očistile koridor za izlaz prema jugu i također spasile oko 4.000 bolesnih i ranjenih partizanskih vojnika.¹¹⁰ Talijani su tokom cijele operacije Weiss 1 zaostajali, a suočene s odlučnim otporom partizanskih snaga, trupe Osovine morale su usporiti napredovanje. Operacije partizanskih divizija u pravcu Neretve, koje su za neko vrijeme ugrozile sigurnost rudnika boksita oko Mostara, natjerale su Osovinu da promijeni i neprestano mijenja i planove i operacije. Na sastanku generala Robottija s generalom Löhrom u Beogradu 8. februara, operacija Weiss 3. odbačena je zbog talijanskih primjedbi kao nepotrebna i politički opasna.¹¹¹Operacija Weiss 1 završena je do 15. februara a da nije postigla svoj cilj i 25. februara počela je operacija Weiss 2 i specijalna operacija Mostar, za osiguranje rudnika boksita. Pored osiguranja boksitnih rudnika, opći je cilj bio spriječiti partizane da predu preko Neretve, te ih uništiti u kanjonima Rame i Neretve.

110 Za kratak prikaz partizanskih planova i operacija tokom operacije Weiss vidi »Četvrta neprijateljska ofanziva«, Enciklopedija Jugoslavije, II, 587-594. Za potpuniju raspravu tih problema vidi Oslobodilački rat, I, 345 -413; Kladarin, Slom Četvrte i Pete okupatorsko-kvislinške ojan^ive; i Trgo, Četvrta i Peta neprijateljska ofan^ifa. Za detaljan opis i analizu ovih operacija, osobito bitke na Neretvi, vidi tri sveska Neretva. Za prikaz, a ne tehnički opis toka četvrte neprijateljske ofanzive i događaja od sredine marta do kraja aprila vidi Dedijer, Dnevnik, II, 59-247.

111 Mikrofilm br. T-821, rola 125, snimak 815; KTB/OKW/WFSt, sv. III, dio 1, str. 102-106.

Ali Nijemci nisu napuštali misao da Talijane još potpunije uvuku u borbu protiv partizana, kao i da razoružaju četnike. Tokom zadnjeg tjedna februara Hitler je poslao u Rim ministra vanjskih poslova von Ribbentropa i generala Waltera Warlimonta, pomoćnika načelnika operativnog odjeljenja Vrhovne komande, kako bi sklonuli Talijane da prihvate njemačko gledište. Ova dvojica nosila su Hitlerovo pismo Mussoliniju, u kojem je Hitler naglasio apsolutnu potrebu razoružanja četnika, zbog njihove potencijalne opasnosti u slučaju savezničkog iskrcavanja na dalmatinskoj obali.¹¹² Rezultat rimske konferencije, na kojoj su Nijemci izvršili jaki pritisak, bio je taj da su se Talijani pomirili s aktivnijim sudjelovanjem u operacijama Weiss 2 i Mostar i definitivno obećali da će razoružati četnike u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj čim partizani budu poraženi, a čak su obećali da će razoružati i crnogorske četnike u vrijeme koje će se naknadno odrediti.¹¹³ Ali čim su njemački predstavnici napustili Rim, Talijani su promijenili mišljenje. Trećeg i četvrtog marta u Rimu su se sastali najviši talijanski funkcioneri i general Robotti, dotadašnji komandant talijanskih trupa u Sloveniji koji je zamijenio Roattu kao komandant Superslode, te guverner Crne Gore, general Pirzio Biroli, pa je tom prilikom nanovo razmotrena situacija. Kao rezultat tih razgovora donesena je odluka da se razoružanje četnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj odgodi što je moguće duže i da se otegne s izvršenjem; razoružanje četnika u Crnoj Gori smatralo se nemogućim i protivno talijanskim interesima, te je naprosto skinuto s dnevnog reda. U oba slučaja opravdanje je glasilo da Talijani ne mogu sebi dozvoliti da izgube četnike kao saveznika u borbi protiv partizana.¹¹⁴

112 Mikrofilm br. T-821, rola 125, snimak 531-535; Hitler e Mussolini, lettere e documenti, str. 132-136. Pismo o kom se ovdje govori izgleda da uključuje dijelove drugih pisama, a njegova mikrofilmska kopija u Nacionalnom arhivu u Washingtonu samo je djelomično upotrebljiva, jer je nekoliko stranica preosvijetljeno i nečitljivo. Neposredno prije Rimske konferencije (i ponovo 5. marta) Nijemci su Talijanima poslali prijepis uhvaćenih, radio poruka između Mihailovića i njegovih komandanata, kako bi potkrijepili svoju tvrdnju da Mihailovićeve četnike treba razoružati. KTB/OKW/WFSt, sv. III, dio 1, str. 169, 192-193.

113 KTB/OKW/WFSt, sv. III, dio 1, str. 162, 168-174, 191-192, 195-196, osobito str. 192.

114 Mikrofilm br. T-821, rola 125, snimci 816-820; rola 252, snimci 319-323. Vidi također Warlimont, str. 331-332.

Karta 5. Bitka na Neretvi i njene posljedice. (Prema seriji karata u knjizi Fabijana Trga: Četvrta i peta neprijateljska ofansjva, Beograd, 1968)

U tom je času glavni partizanski cilj bio doći do srednjeg toka rijeke Neretve (vidi Kartu 5) i preći je, pa napasti neprijatelja u istočnoj Hercegovini, jugoistočnoj Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori, koje su bile pod četničko-talijanskom kontrolom, a zatim krenuti prema Kosovu i Srbiji, kako bi ojačali svoje jedinice i pojačali narodnooslobodilačku borbu na tim područjima. Prije svega trebali su doći, zauzeti i zadržati grad Konjic na Neretvi, otkuda je vodio put u istočnu Hercegovinu. Između partizanskih snaga i Konjica ležalo je uporište Prozor, koje su držali dijelovi talijanske divizije »Murge«. Dok su 1. i 2. partizanska divizija trebale širiti i održati koridor, 3. divizija trebala je zauzeti Prozor. Prvi nalet 16. februara bio je odbijen, ali slijedećeg su dana partizani zauzeli grad i ubili ili zarobili preko tisuću talijanskih vojnika; također su zaplijenili velike količine oružja i municije, te nešto tenkova i kamiona koje su odmah i upotrijebili.¹¹⁵Konjic se pokazao kao nešto posve drugo. Grad su zajednički držali Talijani i četnici, a u toku bitke došle su kao pojačanje neke njemačke i ustaške, te dodatne četničke trupe.¹¹⁶ Ni slab napad dva bataljona 1. divizije 19. februara, niti ponavljani napadi 3. divizije između 22. i 26. februara nisu doveli do zauzimanja Konjica, iako je partizanima pošlo za rukom da zaustave napredovanje trupa iz Konjica nizvodno, prema Jablanici.¹¹⁷ Na zapadnoj strani koridora (oko 30 — 40 kilometara nizvodno) partizani su od Talijana oteli željezničku stanicu Drežnica i držali je da bi zaustavili napredovanje Talijana i crnogorskih četničkih trupa koje su nadirale od Mostara. Iako je između Drežnice i Konjica postojalo najmanje pet cestovnih ili željezničkih mostova, niti jedan od njih nije vodio na cestu prema istočnoj Hercegovini, već samo prema lošim putevima na sjeveroistočnim padinama goleme i opasne planine Prenj.

115 Trgo, Četvrta i Peta neprijateljska ofan^iva, str. 32-33; Raičević, str. 169-180. Talijansku analizu gubitka Prozora vidi u Zbornik DNOR, tom IV, sv. 11, str. 368-374.

116 Vidi izvještaj majora Vojislava Lukačevića, četničkog komandanta na području Konjica, majoru Ostojiću, 23. februara, u The Trial oj Dra\a Mihailović, str. 76-77, 203-204.

117 Oslobodilački rat, I, 383-386, 411; Neretva, I, 75-79, 196-202.

Četnici su bili očajni što su Talijani izgubili Prozor, ali kako su partizani bili sa tri strane potisnuti u kanjone Rame i Neretve, u džep koji se stalno smanjivao, četnici su uočili lijepu priliku da pomognu pri njihovom uništenju i tako ostvare cilj zacrtan početkom januara u direktivi br. 1 (iako pod potpuno drugim okolnostima i na drugom području). Mihailović je 17. i 18. februara poslao dvije poruke crnogorskom četničkom komandantu Stanišiću, koji je bio na putu prema Mostaru i dolini Neretve; u njima Mihailović procjenjuje partizansku situaciju i opisuje svoju strategiju: Baćoviću i njegovim trupama u sjevernoj Dalmaciji i zapadnoj Bosni naredio je da udare na partizane s leda i da ih potisnu prema Neretvi; Ostojiću je dao instrukcije da sa svim raspoloživim snagama pređe u ofenzivu na središnjem toku rijeke; a Jevdeviću je naredio da osigura političku podršku tim operacijama - vjerojatno djelovanjem na Talijane, čiji je položaj, prema Mihailovićevim riječima postao »mekši«, jer su im partizani na prostoru između Jablanice i Prozora zarobili 2.000 vojnika. Zaključne riječi poruka bile su slične: »Sad je jedinstven moment da sa komunistima raskrstimo jedanput za svagda«.¹¹⁸ Tako se je krajem februara oko 12.000 do 15.000 četnika našlo u blizini ili na obalama Neretve, od Mostara do Konjica i dalje jugoistočno oko gradova Kalinovik i Nevesinje, a Baćovićeve trupe sa sjevera i Đurišićeve s juga kretale su se prema srednjem toku Neretve.¹¹⁹ Za neko vrijeme dio Stanišićevih trupa i talijanska grupacija Scotti prebačeni su dvadeset do trideset kilometara zapadno od Mostara, gdje su se sastale s Baćovićevim snagama i operirale protiv dijelova 9. dalmatinske divizije, koja je s nešto bolesnika i ranjenika vršila pokret u prostor Jablanice.¹²⁰

118 Dokumenti o izdajstvu Dra^e Mihailovića, I, 111-112. Ovaj citat je iz poruke od 18. februara; zaključna tvrdnja u poruci od 17. februara izražava istu misao, ali dodaje; »....ako budemo pametno radili. U protivnom izlažemo se mogućnostima počesnog tučenja.« Kako su četnici postupili u sprovodenju ovog plana može se vidjeti iz instrukcije od 18. februara koju je izdao major Ostojić (vidi Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Četnički dokumenti, reg. br. 18/1, kutija 2) i iz instrukcije majora Borivoja Raduloviča, delegata četničke Vrhovne komande u Hercegovini, od 6. marta, Dokumenti o izdajstvu Dražbe Mihailovića, I, 119- 121. Za dnevne zapovijesti i instrukcije Ostojića i Radulovića u razdoblju od oko 20. februara do 18. marta vidi ibid, str. 109 — 126, 433 — 472. Jedna od Ostojićevih stalno ponavljanih naredbi komandantima bila "je da ubiju sve komuniste u raznim hercegovačkim gradovima, a druga naredba kaže da sve zarobljene partizane treba nakon kraćeg ispitivanja ubiti. Ibid, str. 433, 436, 447, 452.

119 Točan broj nije poznat, jedan (izgleda Ostojićev) proračun navodi da je broj četnika na području Konjica i Hercegovine na dan 25. februara iznosio 11.667, bez Baćovićevih i Đurišićevih trupa koje su bile na putu (Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Četnički dokumenti reg. br. 53, kutija 3). Na svom suđenju Mihailović je rekao da je na Neretvi bilo maksimalno 12.000-15.000 četnika (vidi The Trial of Dra^a Mihailović, str. 172). Glavni četnički autor koji je pisao o bitci, major Borivoje Radulović (Bitka na Neretvi, str. 81), navodi oko 20.000. Na simpoziju o bitkama na Neretvi i Sutjesci, 1968, neki su autori tvrdili da je skoro 26.000 četnika sudjelovalo u operacijama na Neretvi; drugi su bili skloni da broj procijene na oko 20.000 (Neretva-Sutjeska 1943, str. 157-158, 583-584). Sve zavisi o datumima i područjima na koje se netko poziva. Treba pripomenuti da su za kratko vrijeme medu tim trupama bila također i dva muslimanska odreda, čiji je politički voda bio dr Ismet Popovac, pročetnički orijentirani pravnik. (Dokumenti o izdajstvu Dra^e Mihailovića, *I, str. 436). Popovac je kasnije bio umoren.

120 Neretva, I, 290-299.

Iako sigurni da će partizani u kanjonima Rame i Neretve biti uništeni, četnici su, izgleda, bili zabrinuti da bi se Nijemci mogli odlučiti na prodor u istočnu Hercegovinu, koju su četnici smatrali svojom oblašću. Iz tog razloga Jevđević je s Nijemcima 23. februara sklopio sporazum kojim je osigurao da Nijemci neće prijeći Neretvu, te da bi dodir između njemačkih i četničkih trupa trebalo izbjegavati.¹²¹

121 Dokumenti o izdajstvu Dra^e Mihailovića, I, 458 — 459, 471. Ono što je držalo Nijemce da ne prelaze Neretvu i da u isto vrijeme ne krenu na jugoistok, nije naravno bio sporazum s Jevđevićem, već općenito njihov plan, priroda njihovih odnosa s Talijanima i činjenica da su postigli osnovni cilj operacije Mostar -naime, okupaciju boksitnih rudnika zapadno od Mostara.

Evidentno s razlogom da osigura uspješno provođenje ključne operacije na Neretvi, a i da prisustvuje prizoru ubijanja lovine, sam Mihailović krenuo je iz Crne Gore u Kalinovik, gdje se pridružio Ostojiću koji je do tog časa zapovijedao operacijama u Hercegovini. Mihailović 9. marta je pisao pukovniku Stanišiću:

Celokupnim radom rukujem ja preko Branka (to jest preko Ostojića, Mihailoviće-vog šefa operacija). Nijedno preduzeće nije naređeno bez mog odobrenja. Branko me obaveštava o svemu do najmanjih sitnica. Svi predloži njegovi se pregledaju, studiraju, odobravaju ili korežiraju. Pri ovome se rukovodimo sledećim načelima: Mi radimo samo za sebe i nikog više; nas se samo tiču interesi Srba i buduće Jugoslavije; za postizanje cilja koristimo jednog neprijatelja protivu drugog, tačno onako, kao što i svi naši neprijatelji bez razlike rade; postići uspeh sa najmanje žrtava, ali podneti i najveće žrtve, ako je to potrebno za opštu stvar; sačuvati narod od svakog nepotrebnog izlaganja na domu.¹²²

122 Ibid, str. 116 — 117. Ali na suđenju je Mihailović izjavio »... sve radnje koje se vrše tada u tim operacijama pod rukovodstvom su Ostojića, jer ja nisam imao vremena da se bavim tim poslovima, pošto sam stvarno dolazio radi obilaska trupa i upoznavanja sa stvarnom situacijom.« Obzirom na Lukačevićevu kolaboraciju s Nijemcima u Konjicu, a s Ostojićevim znanjem, rekao je: »... ali oni su obaveštavali ono što su oni hteli, jer sve glavne veze držao je Ostojić i ljubomorno ih čuvao od mene težeči da pojača svoj uticaj.« The trial of Draja Mihailović, str. 171, 174.

Položaj divizija NOVJ stvarno je izgledao beznadan. Ne samo da je trebalo održati koridor do Neretve i u pravcu Konjica i u pravcu Drežnice, nego je trebalo nekako i dobiti na vremenu da se prikupi i prebaci do Jablanice i preko Neretve oko četiri tisuće ranjenika i tifusara, koje su neposredno ugrožavale njemačke snage u nadiranju sa sjevera.¹²³ Očito kao mjeru predostrožnosti protiv mogućih četničkih napada s lijeve obale Neretve i kao lukavstvo, da zavede neprijatelja o namjeravanom pravcu proboja iz okruženja u kanjonima Rame i Neretve, Tito je 28. februara naredio da se baci u zrak svih pet mostova preko Neretve, od Ostrošca ispod Konjica do Karaule, oko trideset kilometara nizvodno. Tokom prva tri dana marta, inženjerijska četa pridodana Vrhovnom štabu pod komandom Vladimira Smirnova, bjeloruskog građevinskog inženjera koji je prije rata radio na građevinskim projektima Jugoslavenskih državnih željeznica, bacila je u zrak cestovni most kod Ostrošca, te željeznički i još jedan cestovni most na drugom kraju doline Neretve, blizu Karaule (koji su bili udaljeni oko 100 metara), ostavivši netaknutim cestovni most na utoku Rame u Neretvu i željeznički most kod Jablanice, oko sedam kilometara nizvodno. Kad je Smirnov izvijestio Tita o samo djelomično izvršenom zadatku, dobio je naređenje da digne u zrak i dva preostala mosta; učinio je to u roku od nekoliko sati.¹²⁴

123 Neretva, 1, 335-355, osobito 350. Ovaj broj ne uključuje bolesnike u malim divizijskim i brigadnim bolnicama. Od 4.000 ranjenika, po 1.500 njih jahalo je na konjima, a oko 800 bili su na nosilima. Ostali su pješačili ili su prevoženi kamionima u dolinu kod Prozora.

124 Tomac, Četvrta neprijateljska ofan^iva, str. 106; Oslobodilački rat, I, 389; Neretva, I, 359-372. Da li je to bilo mudro ili koji su pravi razlozi za rušenje svih pet mostova, čime je prelaz preko Neretve bio znatno otežan - tim pitanjem bavili su se nedavno neki visoki jugoslavenski oficiri, koji su u to vrijeme bili na visokim položajima u partizanskoj vojsci. Jedan od tih oficira rekao je da je to možda bilo korisnije neprijatelju nego partizanima. Prevladava tumačenje da se radilo o lukavstvu, da se uspjelo zbuniti neprijatelja u pogledu eventualnog pravca proboja iz obruča, te da je uspjeh potvrdio mudrost tog poteza. Vidi članke Velimira Terziča i Jove Vukotiča u Neretva, I, str. 56, odnosno str. 156-157, i ispravke teksta koje je izvršio uređivački odbor ovog simpozija u Errata.

Da bi zaštitio ranjenike koji su stizali u dolinu kod Prozora, Tito je naredio 1. i 2. proleterskoj diviziji da se prikupe na području Prozora gdje je 7. udarna divizija djelovala protiv Nijemaca i hrvatskih kvislinških snaga koji su se opasno približavali ranjenicima i 3. marta naredio je tim divizijama da krenu u protivnapad na 717. i dijelove 718. njemačke divizije i na dvije kvislinške hrvatske brigade. To je nesumnjivo pojačalo dojam da bi jedinice NOVJ mogle pokušati proboj prema zapadu ili sjeveru i povećalo uvjerljivost varke s dizanjem u zrak mostova na Neretvi. U tri dana teških borbi jedinicama NOVJ je uspjelo neprijatelja odbaciti natrag, iza Gornjeg Vakufa (oko 25-30 km).¹²⁵ Tim uspjehom Tito je dobio vrijeme potrebno za prebacivanje ranjenih i bolesnih do Jablanice i, u stvari, privremeno oslobodio sve jedinice u slivu Neretve uništavajućeg njemačkog pritiska. Kad su osigurale jaku zaštitnicu s leđa (1. proleterska divizija) sve partizanske jedinice krenule su prema Jablanici i preko Neretve.

125 Oslobodilački rat, I, 388-394; Tomac, Četvrta neprijateljska ofan^iva, str. 107-113; Neretva, I, 98-117, 157-162, 248-251; Trgo, Četvrta i Peta neprijateljska ofan^iva, str. 40-44.

Nakon uspostavljanja manjeg mostobrana u noći od 6. na 7. marta na mjestu uništenog željezničkog mosta kod Jablanice, Smirnov je prema ranije dobivenom naređenju počeo s gradnjom provizornog mosta. Posluživši se slomljenom konstrukcijom kao nosačem, sagrađen je u jednom danu uski drveni most, tek malo iznad vode i, dok se mostobran neprestano pojačavao, jedinice NOVJ, bolesnici, ranjenici i izbjeglice otpočeli su 8. marta s prelazom i nastavili prelaziti pod učestalim zračnim napadima Osovine. Prelaz je završen do 15. marta, zajedno s trupama koje su ga osiguravale, iako se nije moglo prebaciti tešku opremu i vozila, pa ih se moralo uništiti ili baciti u rijeku. Kad su njemačke snage 17. marta ušle u Jablanicu, našle su prazan grad, bez jedinica NOVJ.¹²⁶ Operacije Weiss 2 i Mostar završile su, a samo onaj njihov dio koji se odnosio na ponovno preuzimanje rudnika boksita bio je uspješan. Iako su partizani izbjegli uništenje glavnine svojih snaga i spasili svoje bolesne i ranjene, Nijemci su tokom operacije Weiss uzeli strahoviti danak u ljudskim životima. Prema izvještaju generala Liitersa od 31. marta generalu Vilku Begiću, državnom tajniku ministarstva oružanih snaga NDH, njemačke i hrvatske kvislinške snage zajedno ubile su (izbrojeno ili procijenjeno) 11.915 partizana; 616 strijeljano je smjesta po zarobljavanju, a zarobljeno je još 2.506 partizana, od kojih je 775 odvedeno u koncentracione logore.¹²⁷

126 Neretva, I, 117-125, 162-166, 372-384; i II, 268-271. Oslobodilački rat, I, 394-402.

127 Zbornik DNOR, tom IV, sv. 11, str. 599. Ove procjene zarobljenih i ubijenih partizana bez sumnje uključuju najvećim dijelom civile koji su se masovno, sve do Neretve, kretali s partizanskim trupama kao izbjeglice, ili su bili stanovnici sela za koje su Nijemce smatrali da su neprijateljska.

Dok je tokom čitave operacije Weiss angažirao glavninu svojih snaga u kombinaciji povlačenja i ofenzivne akcije, Vrhovni štab NOVJ poslužio se s još dva druga taktička elementa i jednim specijalnim potezom, u pokušaju da dobije na vremenu za povlačenje preko Neretve. Najprije je naredio 1. hrvatskom korpusu u Lici i 1. bosanskom korpusu u sjeverozapadnoj Bosni da se sa svim svojim snagama bore protiv snaga Osovine koje sudjeluju u operaciji Weiss — što su oni učinili na takav način da su, usprkos nekim porazima, stvarno usporili napredovanje neprijatelja.¹²⁸ Drugo, snage NOV i POJ u Lici i zapadnoj Bosni, za koje su Nijemci mislili da su uništene u operaciji Weiss 1, početkom marta ponovo su prišle oslobađanju ranije izgubljenih teritorija i napadati na komunikacije, njemačke, domobranske i ustaške garnizone ostavljene na tim područjima.¹²⁹

128 Kladarin, str. 153- 162; Trgo, Četvrta i Peta neprijateljska ofan^iva, str. 24-26, 44; Oslobodilački rat, I, 362, 378, 380, 386-387, 389-390.

129 Mikrofilm, br. T-78, rola 332, snimci 6,289.908, 6,290.028 i 6,290.062

Specijalni potez bili su pregovori s Nijemcima o vitalnom pitanju uzajamne primjene propisa međunarodnog ratnog prava, prvenstveno s obzirom na tretman zarobljenika, o razmjeni nekih zarobljenika i o nizu drugih pitanja. Priroda tih »drugih pitanja« još uvijek nije potpuno razjašnjena. Taj predmet jugoslavenski autori izbjegavaju, a izvan Jugoslavije još uvijek nije obrađen na zadovoljavajući način. Kratko raspravljanje o njemu umjesno je ovdje utoliko što stoji u izvjesnom odnosu s pitanjem da li je bilo kolaboracije s Nijemcima, ne samo četničke, već i partizanske.

Još prije nego je operacija Weiss otpočela, partizani i Nijemci vodili su pregovore, a 5. septembra i 17. novembra razmijenili su zarobljenike.¹³⁰ Tom su prilikom partizanski predstavnici uručili pismo zagenerala Glaisea, njemačkog vojnog opunomoćenika u NDH, u kojem su objašnjavali da Narodnooslobodi- ' lačka vojska Jugoslavije nije banda, već nezavisna oružana sila s vojnom disciplinom, i predložili su uzajamnu primjenu propisa međunarodnog ratnog prava s osobitim obzirom na zarobljenike i ranjenike, redovnu razmjenu zarobljenika i neku vrstu primirja između obje strane za te prigode.¹³¹ Ne samo Glaise nego i Kasche, njemački poslanik u Zagrebu, a i zastupnici njemačkih ekonomskih organa, bili su za takav kontakt i razmjenu zarobljenika, kako bi na taj način izvukli neke korisne obavještajne podatke. Također su htjeli neki modus vivendi s partizanima, jer su se na teritoriju koji su oni oslobodili nalazili neki važni rudnici. Uopće, nadali su se smirenju hrvatskog teritorija južno od Save i prestanku sabotaže na vitalnoj željezničkoj pruzi Zagreb - Beograd. Međutim su Hitler i von Ribbentrop bili protiv svakog modusa vivendi, bojeći se da bi svaka nagodba partizanima dala status redovne zaraćene strane. Njihovo je mišljenje, naravno, prevladalo i partizanski prijedlozi ostali su bez odgovora.

130 Odić, str. 29-36, 67-77.

131 Na žalost, nisam mogao naći kopiju tog pisma, ali svoje znanje o njemu zasnivam na tekstu izjave koju su partizanski predstavnici dali 11. marta, a koja u mnogome ponavlja pismo od 17. novembra.

Negdje krajem februara ili početkom marta partizani su zarobili njemačkog majora Streckera i oko 25 vojnika, a već su otprije imali zarobljeno 100 kvislinških vojnih lica, 15 talijanskih oficira i nekih 600 podoficira i redova. Budući da su se partizani sada nalazili u krajnjoj opasnosti i trebali dobitak na vremenu kako bi izvršili prelaz preko Neretve, odlučili su poslužiti se majorom Streckerom da bi započeli nove pregovore s Nijemcima. Ti su se pregovori vodili 11. marta u Gornjem Vakufu. Važnost koju su im partizani pridavali pokazuje i rang njihovih predstavnika: Koča Porjgvić, komandant 1. proleterske divizije; Milovan Đilas (pod imenom Miloš Marković), član Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Politbiroa KPJ; i dr Vladimir Velebit (pod imenom Vladimir Petrović), zagrebački pravnik i jedan od Titovih pouzdanika. Nijemce su zastupali general-lajtnant Benignus Dippold, komandant 717. pješadijske divizije, te jedan mladi oficir u štabu i, začudo, jedan predstavnik Hitlerjugenda. U svojoj pismenoj izjavi partizanski delegati naznačili su broj raznih kategorija ljudi koje nude i koje osobe posebno žele dobiti u zamjenu, i rekli su da razmjenu treba obaviti što je moguće prije. Točka 2. izjave, iako pomalo nejasna, izgleda govori da ako bi Nijemci prihvatili prijedlog NOVJ, osobito s obzirom na ranjenike i zarobljene, Jugoslaveni bi garantirali da će njihove jedinice postupati na isti način. Točka 3. iznosi kao mišljenje Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske slijedeće:

a) Da u sadašnjoj situaciji nema razloga zbog kojeg bi njemački Wehrmacht vršio ratne akte protiv Oslobodilačke vojske Jugoslavije, osobito u svjetlu položaja, neprijatelja i interesa obje strane - prema tome, bilo bi u interesu obje strane kad bi neprijateljstva prestala. U vezi s tim, njemačka komanda i ova delegacija trebaju odrediti svoje prijedloge koji se.ticu eventualne zone i navesti ciljeve ekonomskih i drugih interesa.

b) Oslobodilačka vojska Jugoslavije smatra četnike glavnim neprijateljima.

Točkom 4 predviđalo se da bi za vrijeme pregovora trebali prestati svi ratni akti između dviju strana (tj. primirje), a točkom 5 utvrđivalo se da bi svaki mogući definitivni sporazum trebale potpisati više komande.

Tokom tih pregovora partizanski su delegati jasno izjavili da njihovi prijedlozi ne znače ponudu kapitulacije, da bi Oslobodilačka vojska »povela borbu i protiv Engleza ako bi se iskrcali« - nešto što četnici nikad ne bi učinili, jer su samo čekali da se to dogodi - te da su svoju propagandu okrenuli prema Moskvi samo zato što nisu htjeli imati nikakve odnose s Londonom.¹³²

132 Njemački originali dokumenata koji se odnose na razgovore u Gornjem Vakufu i registrirani su pod brojem NOKW-1088, nalaze se na mikrofilmu br. T-1119, rola 16, snimci 68-74; službeni engleski prijevod nalazi se u ibid, snimci 75-81.

Nekoliko dana nakon tog sastanka, 17. marta, poslanik Kasche uputio je izvještaj Ministarstvu vanjskih poslova, u kojem je ponovio partizansku ponudu i urgirao nastavak razgovora, tražeći instrukcije. U međuvremenu su Đilas i Velebit prebačeni u Zagreb, gdje su nastavili pregovore s generalom Glaiseom i Kascheovim zastupnicima, očito o cijelom dnevnom redu sastanka od 11. marta. Kasche je imao još dva razgovora s Berlinom i u jednoj od tih razmjena mišljenja podržao je pregovore i neki sporazum s partizanima, s obrazloženjem da ih se do kraja ne može pobijediti samo vojno-policijskim mjerama i da zato treba upotrijebiti također politička sredstva. Na kraju su iz Berlina došle negativne instrukcije i razgovor s partizanima o »drugim pitanjima« pao je u vodu. Do kraja marta ipak je razmijenjena nova grupa zarobljenika, a kasnije je uvedena skoro redovna zamjena.¹³³

133 O razmjeni zarobljenika u novembru 1942. i martu 1943. pregovaralo se u ime Vrhovnog štaba NOV POJ. Dr Vladimir Velebit i Marijan Stilinović pregovarali su o novembarskoj razmjeni, a Velebit, Đilas i Popović u martu 1943. Negdje kasno 1943. pregovaralo se o novim razmjenama i otad pa do kraja rata vršile su se redovite razmjene. Pregovore je sada nastavio Glavni štab Hrvatske - neko vrijeme Marijan Stilinović, zatim kratko dr Josip Brnčić, a od marta 1944. pa dalje Boris Bakrač. Između marta 1944. i maja 1945. Bakrač je imao oko četrdeset sastanaka s njemačkim predstavnicima (od toga 25 u Zagrebu, uz salvus conductus) i osigurao je razmjenu nekih 600 do 800 partizana. Od početka ovih razmjena vodeću ulogu na njemačkoj strani imao je njemački rudarski inženjer Hans Ott, koji je i sam bio zamijenjen u novembru 1942. Informaciju o tome dao mi je dr Vladimir Bakarić u pismu od 6. juna 1966. U vrijeme dok je Bakarić bio politički komesar partizanskog Glavnog štaba Hrvatske, Stilinović je njemu podnosio izvještaje o pregovorima s Nijemcima. Treba također zabilježiti da su bez suglasnosti sa višim štabovima u julu 1944. slovenski partizani u Slovenskom primorju na svoju ruku ponudili neku vrstu primirja Nijemcima. Mikrofilm br. T-311, rola 195, snimci 717-722, 737. Čini se da je kasnije sklopljen i jedan sporazum, ali nikad nije proveden.

Budući da iz Jugoslavije nema nikakvih podataka o tim »drugim pitanjima«, ne može se sa sigurnošću reći što je upravo Tita potaklo na te pregovore. Da li su oni bili samo izlika da se dobije na vremenu za prelaz preko Neretve, ili su partizani ozbiljno tražili neki trajniji modus vivendi s Nijemcima?*

U svom govoru na proslavi 35-godišnjice bitke za ranjenike na Neretvi, 12. novembra 1978, maršal Tito rekao je između ostalog i slijedeće:

»još za vrijeme bitke kod Livna mi smo zarobili jednu grupu pripadnika takozvane organizacije TODT koja je pljačkala ekonomske resurse naše zemlje. To nisu bili vojnici, nego civili. S druge strane u zatvoru je bilo i kod ustaša i kod Nijemaca mnogo naših rukovodećih komunista, nešto onih koji su zarobljeni u borbi, a nešto onih koji su bili na partijskom radu po gradovima, jedan iz te grupe zarobljenih pripadnika organizacije TODT predložio nam je razmjenu zarobljenika, ja sam tada smatrao da bi to dobro bilo, jer radilo se o civilima koje je i inače štitila ženevska konvencija. Predložio sam da nam za jednog Nijemca daju pet naših ljudi koji su čamili u njemačkim i ustaškim zatvorima i logorima. To je bilo prihvaćeno. Tako smo uspjeli da oslobodimo veću grupu naših drugova i drugarica - komunista, da ih spasimo od krvničkih ruku.

U toku bitke na Neretvi imali smo drugi slučaj. Kao što sam već rekao, imali smo veći broj zarobljenih Nijemaca i Talijana. Medu njima je bio i onaj komandant bataljona SS, Strecker. Sa njima nismo znali šta da radimo. Hrane nismo imali ni za sebe. A nismo ih, naravno, htjeli likvidirati, jer smo se pridržavali odredbi ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima.

Nismo to činili, iako smo dobro znali da su Nijemci ubijali ne samo naše zarobljene borce, nego i ranjenike i bolesnike, zato smo predložili razmjenu i Nijemci su to odmah prihvatili. Tri naša druga su išli na pregovore sa direktivom da razgovaraju o razmjeni zarobljenika, čime bi se našoj vojsci priznao i status ratujuće strane u duhu postojećih normi međunarodnog ratnog prava. Uspjeli smo samo da dođe do razmjene zarobljenika, tako da su mnogi naši drugovi bili spašeni iz ruku dželata i potom raspoređeni u razne jedinice. Oko toga ja sam imao teškoća sa Staljinom koga sam obavještavao preko Kominterne. javio sam da mi sa Nijemcima razmjenjujemo zarobljenike, imajući pored ostalog u vidu i to da nas mori glad, da ljudi od iscrpljenosti padaju mrtvi. On je meni odgovorio vrlo grubo, zamjerajući nam Što razmjenjujemo zarobljenike sa neprijateljem. A s kime drugim da ih razmjenjujemo, ako ne sa neprijateljem? Ja sam tada Staljinu kratko odgovorio: ako nam ne možete pomoći, ostavite nas na miru, mi ćemo se nekako snaći. Kad sam se 1944. godine sa Staljinom sreo u Moskvi, on mi je oštro zamjerio zbog takovog odgovora, ja sam ga gledao i rekao: druže Staljin, da ste bili na mome mjestu, vi biste vjerovatno, napisali i to grublje. Onda je zašutio, jer, bilo je to teško vrijeme. Gledaš ljude umiru od gladi, a treba se boriti. Međutim, i danas ima pokušaja da se ta razmjena tendenciozno interpretira i zloupotrebi. Mi ćemo to sve napisati točno onako kako je bilo. Uvjeren sam da nam malo ko neće odobriti ono Što smo tada učinili. Mi smo to morali napraviti. Spasili smo tako stotinak naših ljudi, dobrih boraca i aktivista.«

Istoga dana, u svom odgovoru na zdravicu predsjednika odbora za proslavu bitke na Neretvi, maršal Tito je dodao:

»Ko nama danas može zamjeriti ako smo činili nešto što je jačalo našu snagu, ne prestajući, naravno, da se borimo. Niko od nas nije ni pomislio da Nijemci više neće ići protiv nas. Jedino smo znali da je i njima potreban predah, da bi napravili novi strategijski plan, i da ćemo se sigurno ponovo sukobiti. Ja ni jednog momenta nisam sumnjao u to da oni neće, čim prije to budu mogli, udariti na nas. AH, kao što sam malo prije rekao u govoru, sprovodili smo naš strategijski plan - da idemo prema Crnoj Gori i Sandžaku, i dalje prema Kosovu, južnoj Srbiji i Makedoniji, da bi naše jedinice ojačali novim snagama.«

S druge strane, njemačko-partizanski odnosi od 1941. do 1945. uzeti u cjelini, dokazuju da partizani nikad ne bi mogli sklopiti s Nijemcima neku nagodbu koja bi išla mnogo dalje od razmjene zarobljenika. Trebalo bi stoga biti evidentno da je pokušaj od 11. marta 1943. da se postigne neki sporazum, učinjen pod ekstremnim okolnostima, kad je glavnina partizanskih snaga, oko 4.000 ranjenika i bolesnika i njihovo rukovodstvo bilo suočeno s gotovo sigurnim potpunim uništenjem, i da se ne može staviti u istu kategoriju sa sistematskom i trajnom četničkom kolaboracijom, opisanom u ovoj studiji, iako ni ta nije bila zasnovana na ideološkom afinitetu i također nije bila bez rezervi.¹³⁴

134 Hagcn, str. 258-268, jednostavno izvještava o partizansko-njemačkim pregovorima, ali Jukić, str. 148-153 i Roberts, str. 106-112. stavljaju partizanske prijedloge i četničku kolaboraciju u isti red.

Tokom cijele bitke na Neretvi četnici su vrlo tijesno surađivali s Talijanima i zavisili su o njima za svu opskrbu i za transport. Iako su prema njemačko-talijanskim sporazumima Talijani trebali paziti da ne dođe do kontakta između četnika i njemačkih i hrvatskih kvislinških trupa, one su tokom operacija na sektoru Konjica ne samo uspostavile vezu, već su se našle u borbi rame uz rame, a Nijemci su četnicima dali i nešto municije. Takva kolaboracija Nijemcima nije bila baš ugodna, što jasno pokazuje saopćenje u vezi sa završnom fazom operacije Weiss, koje je svojim trupama 14. marta uputio general Löhr. Treba uništiti sve preostale pobunjeničke snage bilo koje boje, rekao je, ali što se tiče tek završene operacije samo je zaključio: »Osobito je potrebno reći da je privremena borba rame uz rame sa četnicima, a protiv partizana, na nekim sektorima, bila samo nužno zlo koje se moralo prihvatiti, jer istovremena borba protiv obje grupacije ne bi omogućila uništenje niti jedne.«¹³⁵ Za četnike je neuspjeh da održe lijevu obalu Neretve i spriječe partizanima proboj u unutrašnjost istočne Hercegovine i dalje na jugoistok van svake sumnje značio neočekivan i strašan gubitak. Za snage Osovine bijeg jedinica NOVJ iz klopke značio je da im još jednom nisu uspjeli zadati smrtni udarac. A partizanima je to bila njihova dotad najljepša pobjeda.

135 Mikrofilm, br. T-314, rola 554, snimak 637. Vidi također KTB/OKW/WFSt, sv. III, dio 1, str. 212.

Odlučnost partizana da do kraja iskoriste svoj proboj na rijeci Neretvi imala je dva taktička cilja: zadržati četničke i talijanske snage pod tako neumoljivim pritiskom da im ne dopuste pregrupiranje i uspješan protivnapad, a istovremeno napraviti najveći mogući razmak između svojih snaga i svake njemačke potjere. Ali čim je prelaz preko Neretve bio osiguran, Vrhovni štab NOV i POJ je u stvari počeo razvijati nov i vrlo ambiciozan plan: uništenje glavnine četničkih snaga. Iskusivši na Neretvi veliku opasnost od četnika, kad djeluju kao pomoćne trupe ili usporedo sa snagama Osovine, Tito je tada uništenje četnika postavio kao prvi zadatak, te je u tom smislu izdao niz naređenja. Obavijestio je 9. marta 7. udarnu diviziju da će na novom pravcu njenog napredovanja glavni neprijatelj biti četnici, i oni lokalni i oni koji su dovedeni iz Crne Gore, te da sa svim zarobljenim vođama i komandantima treba postupiti bez milosti — to jest, nakon kratkog ispitivanja treba ih strijeljati na licu mjesta — dok obične vojnike, ako su nedužni ili zavedeni, treba sklonuti da uđu u partizanske redove ili držati kao zarobljenike. Naređenje je od jedinica tražilo da poduzmu krajnji napor: »Prema neprijatelju u borbi ispoljiti najveću ofanzivnost, bezobzirnost, drskost i nasrtljivost, uništavajući njegovu živu silu i rastrojavajući njegove jedinice. Da bi ovo postigli, trebate ispoljiti u svakom susretu sa neprijateljem brzo manevrovanje dejstvujući na njegove bokove i pozadinu.«¹³⁶ Centralni komitet KPJ je 29. marta instruirao Pokrajinski komitet KPJ za Bosnu i Hercegovinu da pošalje jednu istočnobosansku brigadu u Sandžak da pomogne divizijama koje su pod Titovom neposrednom komandom, jer »najvažniji naš zadatak sada jeste uništiti četnike Draže Mihailovića i razbiti njegov upravni aparat, koji predstavlja najveću opasnost za daljnji tok Narodno-oslobodilačke borbe.«¹³⁷ A 30. marta, Tito je u pismu štabu Prvog bosanskog korpusa identificirao četnike kao privremeno glavnog neprijatelja i naredio je da se glavna akcija usredotoči protiv njih.¹³⁸

136 Zbornik DNOR, tom II, sv. 8, str. 275-276.

137 Ibid, str. 359.

138 Ibid, str. 361. Ova poruka očito aludira na razgovore između Titovih predstavnika i komandanta njemačke 717. pješadijske divizije i to u primjedbi: »Iskoristivši kontakt za razmjenu zarobljenika s Nijemcima nismo uspjeli neutralizirati Nijemce od četnika i Talijana.«

Prodirući istočno od Neretve, divizije NOVJ prvo su zauzele četničko uporište Glavatičevo i nakon nekoliko uzastopnih bojeva dijelom snaga ušle u Nevesinje, da bi uskoro zauzele Gacko i Avtovac, nastavljajući nadiranjem na istok. Glavnina snaga Prve i Druge proleterske divizije krenule su u to vrijeme ravno na istok. Između 20. i 22. marta slomile su četnike kod Kalinovika, zauzele grad i nastavile prema Drini. Usprkos neuspjehu da s marša pređu Drinu partizanske snage potukle su četnike i Talijane i na tom frontu tokom prve polovine aprila, i u slijedeća dva tjedna krenule prema jugu u Crnu Goru.¹³⁹Treća udarna divizija, a za njom i 7. udarna divizija,¹⁴⁰ nakon osvajanja Avtovca produžile su preko rijeke Pive ka Šavniku, u Crnu Goru. Oko 24. aprila stigle su na područje Šavnika, nešto južnije od sektora u koji su partizanske snage prodirale sa sjevera.¹⁴¹ Tako su do kraja aprila četnici iz Sandžaka i Crne Gore, koji su sudjelovali u bitci na Neretvi ili u bitkama poslije toga, u Hercegovini i u jugoistočnoj Bosni, bili razbijeni i njihovi ostaci odbačeni duboko u svoj zavičajni teritorij, s partizanima za petama.

139 Oslobodilački rat, I, 400-404, 407-410, 413-419.

140 Nakon što je poslužila kao zaštitnica za vrijeme prolaza preko Neretve, kada je 14. i 15. marta i sama prešla, 9. udarna divizija dobila je zadatak (potpomognuta jednom brigadom 7. udarne divizije i s nešto talijanskih zarobljenika) da prebaci partizanske ranjenike i bolesnike oko Prenja, od Krstača do Glavatičeva. Ona je izvršila taj zadatak ali s gubicima koji su zbog neprijateljskih zračnih i artiljerijskih napada, kao i zbog studeni, gladi, tifusa i iscrpljenosti bili tako veliki, da se prilikom novog zadatka vidjelo da je njena borbena moć vrlo smanjena. Mali broj je dezertirao kako bi se vratio kući u Dalmaciju. Zbog općeg stanja divizije krajem aprila Vrhovni štab je rasformirao 9. diviziju, a njene jedinice bile su prebačene u sastav drugih divizija. Neretva, I, 276-285, 305-317. Divizija je bila ponovo formirana 8. septembra 1943. u Splitu.

141 Oslobodilački rat, 1, 404-406, 419-420. Oko 25. marta vojvoda Jevdević je preko Talijana (kao i sami Talijani) zatražio od 7. SS divizije »Prinz Eugen«, koja je preuzela područje rudnika boksita u zapadnoj Hercegovini, pomoć u obrani Nevesinja, ali Nijemci su odbili da se obavežu. Rekli su da su im trupe umorne i da im treba odmor, te da su predviđene za druge zadatke. Zbornik DNOR, tom IV, sv. 11, str. 507 -508, 510, 530-531. Nije poznato da li su pregovori između Nijemaca i partizana (koji su bili u toku) imali išta s ovim njemačkim odgovorom. O operacijama talijanskih jedinica tokom druge polovine marta i početkom aprila u istočnoj Hercegovini, te o učestaloj kritici talijanskih komandi na račun svojih četničkih pomoćnih jedinica, vidi obavijesti talijanskog 6. armijskog korpusa raznim jedinicama i Superslodi u Zborniku DNOR, tom IV, sv. 11, str. 323-603.

Vrhunac operacije, kako se razvijala od februara na dalje, bio je naravno, uspješni partizanski prelaz preko Neretve između 7. i 15. marta. Tom akcijom partizani su se riješili opasnog pritiska njemačkih i ustaških kvislinških snaga kao i Talijana na desnoj obali Neretve i ostali su suočeni samo s četnicima i Talijanima istočno od Neretve, a bili su i u mnogo boljoj vojnoj situaciji (to jest, s više manevarskog prostora i na prikladnijem zemljištu). Ta je akcija bila odlučujuća i s obzirom na osnovnu četničku strategiju: zbog nje se je četnička pozicija potpuno promijenila. Četnici su 24. februara objavili da su partizanske snage u zapadnoj Bosni potpuno slomljene i protjerane s tog teritorija, te da se nalaze u rasulu; to saopćenje zaključuje se ovim riječima: »Naša situacija je vrlo povoljna.«¹⁴² Mjesec dana kasnije, 25. marta, Mihailović je naredio majoru Đurišiću koji se tada borio u istočnoj Hercegovini, da se svim snagama odupre partizanskom napredovanju prema Sandžaku i Crnoj Gori, a 28. marta savjetovao je Ostojiću, svom operativnom komandantu, da je linija Piva — Drina, nekih 80-90 kilometara jugoistočno od zavoja Neretve, najbolja linija obrane Sandžaka i Crne Gore.¹⁴³ Ali partizani su tokom prve polovine aprila porazili one četničke snage, koje su s dijelovima talijanske divizije »Taurinense« držale liniju na Drini i kad su okrenuli na jug, prema središtu Crne Gore, bili su već oko deset do petnaest kilometara istočno od rijeke Pive. Do tog vremena, četnici su izgubili veliki dio svojih trupa i mogli su očekivati samo malu ili nikakvu artiljerijsku podršku ili pomoć u snabdijevanju od Talijana, koji su i sami pretrpjeli teške gubitke i započinjali mijenjati svoju politiku prema četnicima. Da zaustavi napredovanje NOVJ u Crnu Goru i Sandžak nakon proboja obrambene linije Drina — Piva, Mihailović je naredio da se mobiliziraju i iz Srbije prebace dva četnička korpusa i planirao je da s njima i preostalim snagama u Sandžaku i u Crnoj Gori povede odlučnu bitku s partizanima, na frontu između Nikšića na rijeci Zeti i Bijelog Polja na rijeci Limu. Dva korpusa iz Srbije (pod Keserovićem i Rakovićem) stigli su na područje Bijelog Polja oko 7. maja, ali je u međuvremenu napredovanje jedinica NOVJ, kao i izvještaji koje je dobio od Talijana da će Nijemci uskoro ući u Crnu Goru s namjerom da ga zarobe, spriječilo Mihailovića čak i da pokuša ostvariti planiranu bitku s partizanima; odlučio je radije da se sa svoja dva srpska korpusa vrati u Srbiju.¹⁴⁴

142-Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Četnički dokumenti, reg. br. 20/1, kutija 2.

143 Ibid, reg. br. 34/1 i 37/1, kutija 2.

144 Pajovič, »Četnički pokret i Narodnooslobodilački pokret u Crnoj Gori«, str. 397 — 399. Prema svjedočenju majora Lukačevića (na njegovom suđenju), dva srpska korpusa imala su ukupno 2.000 ljudi. Suđenje članovima rukovodstva organizacije Draže Mihailovića, str. 142. Mihailović je 18. maja izdao specijalnu naredbu s pohvalom vojnicima Rakovićevog korpusa, zbog toga što su odmah priskočili u pomoć četnicima u Sandžaku i Crnoj Gori; ona također sadrži još jednu tiradu protiv komunista. Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Četnički dokumenti, reg. br. 12/2, kutija 2. Iz jedne popularno pisane knjige o četničkom pokretu u drugom svjetskom ratu, čiji je autor jedan Đurišićev štovatelj, izlazi da su na sastanku između Đurišića i Mihailovića, blizu Kolašina, tik prije nego što je Mihailović sa dva srbijanska korpusa krenuo natrag u Srbiju, po prvi puta pale teške riječi između njih dvojice, te da je njihov rastanak bio sve samo ne prijateljski. Minić, str. 197 — 198.

Četničke neuspjehe na Neretvi i tokom slijedećih tjedana uzrokovala je kombinacija grešaka i nedostataka: loše planiranje, loše rukovođenje Mihailovića i njegovih komandanata, nedostatak suradnje između komandanata, preveliko samopouzdanje i potcjenjivanje partizana, te oklijevanje komandanata i vojnika da se bore s dozrelim, superiorno vođenim i - na Neretvi - očajnički odlučnim partizanskim snagama.¹⁴⁵ Samouvjerenost je među nekim četničkim oficirima bila tako velika, da su se, prema nekim navodima, već počeli gložiti kome će od njih pripasti zasluge za skoru pobjedu.¹⁴⁶ Raspuštenost i razjedinjenost Mihailovićeve gomile teritorijalnih odreda koji su htjeli braniti samo svoja neposredna područja, a nisu željeli da se odlučno bore daleko od kuće, nikada nisu bile toliko očevidne.

145 Ostojić je bezuspješno nastojao pojačati disciplinu i subordinaciju, prijeteći vojnim sudom i smrtnom kaznom po kratkom postupku. Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, I, 114—115, 123.

146 Vučetić, str. 102-103.

U svom izvještaju o situaciji za mart 1943, koji uključuje i prilično detaljan opis završne faze operacije Weiss, general Löhr, komandant jugoistočne Evrope, kazao je o tome ovo: »Dosadašnje borbe pokazuju da je Mihailović kao vojni komandant zatajio. Mihailović snosi osnovnu krivicu za dosadašnje neuspjehe zbog nepravilne procjene vremena, prostora i zemljišta i zbog toga što nije " iskoristio opće date mogućnosti.«¹⁴⁷ Bader, glavni komandant Srbije, imao je u svom izvještaju o situaciji za drugu polovinu marta prilično slične primjedbe; o četničko-partizanskim borbama na Neretvi i u istočnoj Hercegovini, komentirao je: »Snage Draže Mihailovića nisu položile svoj prvi ozbiljni ispit. Tome su pridonijeli mnogi razlozi: nesposobnost, kukavičluk, nedostatak discipline kod komandanata, nedostatak čvrstog vođenja vojnika i konačno, ne od najmanje važnosti, precjenjivanje borbene snage vlastitih trupa s najviših komandnih mjesta.«¹⁴⁸

147 Mikrofilm br. T-78, rola 332, snimci 6,290. 062-63. Najmanje dva Mihailovićeva komandanta izrazila su se vrlo kritički o Mihailovićevom vođenju operacija u to vrijeme. U izvještaju iz novembra 1944. koji se bavi četnicima, pukovnik Bailey je izjavio: »I potpukovnik Ostojić i major Lukačević ... tvrdili su da je Mihailovićevo ludo, iako odvažno, taktičko rukovođenje trupama uvelike pridonijelo neuspjehu operacija.« F. O. 371/44282, R 20526/11/92. Vidi i Suđenje članovima rukovodstva Dra\e Mihailovića, str. 141.

148 Mikrofilm, br. T-315, rola 64, snimak 556.

U izvještaju iz onog vremena o partizansko-četničkim borbama tokom marta i aprila, Tito je rekao da su četnici, iako uvjereni da će s Osovinom i ustašama konačno likvidirati partizane, uspjeli pokazati svoje pravo lice narodu i »oni su umjesto svog pohoda u Bosansku krajinu doživjeli svoj potpuni vojnički i politički poraz i spali na malene banditske odrede bez svakog uporišta u masama.«¹⁴⁹

Glavni četnički kroničar bitke na Neretvi, major Radulović, priznaje partizanski uspjeh, ali njegov prikaz, pisan po sjećanju, ne samo što je pristran s osobne i četničke točke gledišta, već sadrži također mnoge netočnosti i nedosljednosti. On, naravno, ne kaže ništa o četničkoj kolaboraciji s Talijanima i Nijemcima, niti o lošem četničkom rukovođenju, ni o tome da se trupe nisu željele boriti. Da su četnike pobijedile njemačke snage, to bi se lako objasnilo nadmoćnošću u ljudstvu i materijalu i ponos bi ostao sačuvan. Poraz od strane partizana koje su toliko mrzili i potcjenjivali bio je ponižavajući.¹⁵⁰

149 Vidi Titov izvještaj o vojnim zbivanjima u tom razdoblju, Bilten Vrhovnog štaba NOV i POJ, januar-april 1943, pretiskan u Zborniku DNOR, tom II, sv. 1, str. 223-227, osobito str. 224.

150 Borivoje Radulović, str. 82-89.

Iako su operacija Weiss 3 za razoružavanje četnika, kao i talijanska obećanja s kraja februara da će ih razoružati, već davno bila odbačena, porazi koje su partizani nanijeli četnicima prilikom proboja u istočnu Hercegovinu i nakon toga, u stvari su hrvatskoj marionetskoj državi privremeno uklonili četnike kao problem. Ali partizani su i dalje bili snaga s kojom se moralo računati, ne samo u istočnoj Hercegovini, već i u Sandžaku i Crnoj Gori, a tako isto i s dijelom četnika u Crnoj Gori. Dok su partizani i četnici bili vezani bitkama u toku ranog proljeća, Nijemci su pripremali svoju operaciju Schwartz, čiji je cilj bio razoružanje svih četnika i uništenje svih partizanskih snaga u Crnoj Gori i Sandžaku. Operacija, koja je u jugoslavenskoj historiografiji poznata kao peta neprijateljska ofenziva, bila je takvih razmjera da je zahtijevala dopunske snage. Jedna od elitnih njemačkih jedinica, 1. brdska divizija, dovedena je s ruskog fronta da se pridruži diviziji »Prinz Eugen«, 369. pješadijskoj diviziji, 118. i velikim dijelovima 104. lake pješadijske divizije (bivšim posadnim divizijama iz 700-serije, sada operativnim i opremljenim za brdsko ratovanje), jednom puku divizije »Brandenburg« nekolikim domobranskim jedinicama i 61. bugarskom pješadijskom puku, koji je došao iz Srbije. Talijani su imali tri divizije u neposrednoj zoni operacija — »Taurinense«, »Ferrara«, »Venezia« — ali uglavnom sa ciljem da zatvore moguće izlaze. Po obodu zone bile su još četiri talijanske i jedna njemačka divizija. U svemu, snage Osovine brojale su oko 117.000 ljudi, uz odgovarajući broj njemačkih i talijanskih aviona. U toj operaciji je na partizanskoj strani bilo oko 19.000 ljudi (1. i 2. proleterska divizija i 3. i 7. udarna divizija, dvije potonje opterećene s oko 3.500 bolesnika i ranjenika).¹⁵¹

Službeno utvrđena svrha operacije Schwartz bila je da se otkloni eventualna opasnost od partizanskih i četničkih trupa za rudnike boksita u Hercegovini i za rudnike olova i kroma u južnim dijelovima Srbije, na Kosovu i u Makedoniji. Međutim, očito je da je osnovni razlog, kao i za operaciju Weiss, bila prijetnja savezničke invazije Balkana i potreba da se uklone dvije grupacije otpora kao snage koje bi Saveznicima mogle pomoći pri iskrcavanju.¹⁵² Glavni strateški cilj bio je okružiti partizanske i četničke snage u Crnoj Gori i Sandžaku, te ih koncentričnim napadima odbaciti na visoravan i u planine između Tare i Pive (Durmitor i Sinjajevina), na teren koji je poznat po nedostatku hrane i komunikacija i gdje bi se sama priroda pokazala kao najokrutniji neprijatelj.

151 Oslobodilački rat, I, 430-432, 439; Sutjeska, I, 314-316; mikrofilm br. T-78, rola 332, snimci 6,290.240-43. Prema preciznim podacima S. Odića u zborniku Neretva - Sutjeska 1943, njemačke i kvislinške snage brojile su 79.558 vojnika (str. 117-118). Talijanske snage brojile su oko 43.000 vojnika (F. Trgo, Četvrta i peta neprijateljska ofenziva, isto, str. 56). To je ukupno 122.558 vojnika.

152 Vidi naredbu generala Lütersa od 5. maja 1943, koja se odnosi na operaciju Schwär^. Mikrofilm br. T-501, rola 250, snimak 274. Vidi također Bojić, str. 125-134.

Ipak, prije početka operacije Schwartz zbio se jedan događaj koji je vrijedno priopćiti. Desetog maja imao je s četničkim komandantom Pavlom Đurišićem u Kolašinu sastanak potpukovnik F. W. Heinz, komandant 4. puka divizije »Brandenburg«, koja je bila pridodana 1. brdskoj diviziji u Crnoj Gori. Heinz je htio nagovoriti Đurišića na kolaboraciju s Nijemcima protiv partizana. Đurišić je bio sasvim voljan da to učini i, nakon što partizani budu uništeni, bio je čak spreman da sa dijelom svojih ljudi pođe u borbu na Istočni front. Rekao je Heinzu da Mihailović nije bio u Kolašinu od kraja 1942, odbacivao je Mihailovićevu tekuću politiku nazivajući ga »nepouzdanim sanjarom koji luta po zemlji«, kome je glavom zavrtila propaganda i kog su »precijenili«. »Ozbiljan neprijatelj« bio je samo Tito. Dan nakon tog sastanka, Heinz je 1. brdskoj diviziji i generalu Lütersu (kome je bila povjerena komanda u izvođenju operacije Schwartz) podnio prijedlog u kojem sugerira na koji bi se način Nijemci mogli poslužiti četnicima, koje su legalizirali Talijani u Crnoj Gori, sve dok Tito ne bude uništen. Po tom prijedlogu trebalo je »legalizirati Đurišićeve snage i s njegovom pomoći razoružati ilegalne četnike. Nakon uništenja Tita, ostaviti legalnim samo slabe Đurišićeve odrede.«¹⁵³ Izgleda da je Heinz imao neprilika kod svojih pretpostavljenih zbog tog kontakta s Đurišićem (iako Heinzeov iskaz o tom događaju nakon mnogo godina naginje prenaglašavanju njegove važnosti i ne slaže se, u stvari, s njegovim vlastitim izvještajem od 11. maja 1943).¹⁵⁴Reakcija pretpostavljenih na njegov prijedlog bila je u svakom slučaju vidljiva po tome kako su se događaji odvijali: rano ujutro 14. maja, jedna je prethodnica (Vorausabteilung) 1. brdske divizije u sastavu od pet četa velike vatrene moći i mobilnosti ušla u Kolašin, te zarobila i razoružala majora Đurišića i oko 1.500-2.000 njegovih ljudi. Đurišić nije pružao otpor, pa ubijenih nije bilo. Talijani su protestirali zbog tog incidenta, ali je njihov protest odbijen, a Đurišić i njegovi ljudi odvedeni u zarobljeničke logore.¹⁵⁵ General Lüters je 12. maja informirao 4. puk divizije »Brandenburg«, kako slijedi: »Glavni cilj puka »Brandenburg« ostaje hvatanje osobe i štaba Draže Mihailovića, te zapljena njegove arhive. U isto vrijeme poželjno je uništenje Tita i njegovog štaba.»¹⁵⁶Budući da se Mihailović sa svoja dva srpska korpusa upravo počeo povlačiti u Srbiju, Tito i partizani postali su, osim razoružavanja još nekih četničkih odreda, jedina meta snaga Osovine.

153 Mikrofilm br. T-315, rola 64, snimci 653-654.

154 Vidi njegov prikaz u Roberts, str. 123-125; vidi također Kriegsheim, str. 313.

155 Mikrofilm br. T-78, rola 332, snimci 6,289.989-90.

156 Mikrofilm br. T-315, rola 64, snimak 650.

Ali kao i na sektoru Konjica tokom bitke na Neretvi, tako je i u toku operacije Schwartz došlo do neočekivane i neplanirane njemačko-četničke kolaboracije protiv jedinica NOVJ. Nekoliko dana nakon razoružanja Đurišićevih četnika, 98. puk 1. brdske divizije otkrio je da partizani u jačini od 2.000 do 3.000 ljudi drže planinsko područje zapadno od Kolašina, a da na području postoji i velika grupa četnika. Sa četnicima je uspostavljena prijateljska veza, njemački podoficiri pridodani su četničkim jedinicama kao taktički komandanti i združenom akcijom partizani su odbačeni sa svojih položaja.¹⁵⁷ Kad su njemačke pretpostavljene komande čule za tu kolaboraciju, javili su 1. brdskoj diviziji da je prijašnje naređenje o razoružanju svih četnika koje susretnu jos uvijek na snazi. Zbog toga je 1.546 četnika koji su kolaborirali sa 98. pukom razoružano 26. maja, ali su deset oficira i 800 četnika Nijemci upotrijebili kao konjevodce i nosače za opskrbu njemačkih trupa.¹⁵⁸ Štoviše, general Roncagha, talijanski komandant na području Kolašina, koji je ranije žestoko protestirao zbog razoružanja Đurišićevih četnika, i sam je na temelju viših naređenja naredio da se razoružaju one četničke jedinice koje su povezane s generalom Mihailovićem, s posebnim izuzetkom, na primjer, Lašićevih četnika.¹⁵⁹ Prema jugoslavenskim procjenama, ukupni broj četnika koje su tih tjedana Nijemci i Talijani razoružali u Crnoj Gori, jugoistočnoj Bosni i u Hercegovini, iznosi oko 7.000¹⁶⁰

157 Ibid, snimci 1194-1196.

158 Ibid, snimci 1180, 1227.

159 Ibid, snimci 1201, 1226, 1231.

160 Vujošević, str. 146.

Kad je 17. maja otpočela, pperacija Schwartz iznenadila je partizane. U stvari su već do tada snage Osovine skoro dovršile šire okruženje koje se odvijalo gotovo po planu. Četiri partizanske divizije (1, 2, 3 i 7, sa čitavim partizanskim rukovodstvom i partizanskom centralnom bolnicom s oko 2.200 bolesnih i ranjenih) bile su ubrzo opkoljene u jednom gotovo potpuno zatvorenom obruču.¹⁶¹ Boreći se ogorčeno i uz velike gubitke, 1. 2. i 7. divizija (ova potonja kretala se s oko 600 ranjenika i bolesnika) uspjele su između 5. i 8. juna izaći iz prvog obruča na Tjentište, na rijeci Sutjesci, prije nego što se je sasvim zatvorio, zatim su između 9. i 15. juna probile drugu njemačku barijeru blizu Kalinovika, te izmakle u istočnu Bosnu. Treća udarna divizija, koja je služila kao zaštitnica i ostala odgovorna za centralnu bolnicu, odstupala je prvo prema jugoistoku i, videći da je put zatvoren, okrenula je na sjever, putem kojim su ranije pošle ostale divizije. Ali bilo je prekasno: obruč je bio čvrsto stegnut. Pokušaj 3. divizije da 13. juna probije obruč na Tjentištu pokazao se uzaludnim i divizija je bila skoro potpuno uništena. Sve zajedno, gubici u četiri divizije NOVJ iznosili su do 35% njihovih efektiva, a stradalo je i oko 1.300 ranjenika i bolesnika.¹⁶² Ali partizansko rukovodstvo i tri divizije koje su se probile i zajedno s drugim divizijama iz sjeverne Bosne, krenule su u ofenzivu na istočnu Bosnu, neizmjerno ojačane u moralnom i političkom smislu, budući da u partizanskom ratovanju pobijediti znači preživjeti i ostati sposoban za daljnje akcije. Komentirajući ishod pete neprijateljske ofenzive, Tito je ljeti 1943. napisao: »Draža Mihailović je bio likvidiran baš u onim krajevima gde je bio najjače zasjeo, kao na primjer u Crnoj Gori, Sandžaku i Hercegovini. Otada on više ne predstavlja ništa u vojničkom pogledu, a politički se potpuno raskrinkao.«¹⁶³

161 U tim je sudbonosnim danima, noću 27. maja, stigla u partizanski Vrhovni štab prva britanska vojna misija pod vodstvom kapetana Williama F. D. Deakina i Williama F. Stuarta. Ta misija, o kojoj če u slijedećem poglavlju biti više riječi, silno je pridonijela partizanskom ugledu i imala je dalekosežne posljedice. Kapetan Stuart je bio ubijen 9. juna u njemačkom zračnom napadu u kojem je i Tito zadobio lakše rane.

162 Oslobodilački rat, A^l — ^bd; Trgo, Četvrta i Peta neprijateljska ofan^iva, str. 55-83. O cijeloj epopeji partizanskih operacija u petoj neprijateljskoj ofenzivi postoji također i djelo u pet svezaka, koje su napisali sudionici, Sutjeska, Beograd 1959-1961.

163 Iz Titovog prikaza pete neprijateljske ofenzive u Biltenu Vrhovnog štaba NOV i POJ, juni-juli-august 1943, pretiskan u Zborniku DNOR, tom II, sv. 1, str. 227-282, osobito str. 279.

Partizanski uspjeh na Sutjesci bio je možda čak sjajniji vojni podvig od njihove pobjede na Neretvi.¹⁶⁴ To je bila posljednja velika njemačko-talijanska operacija protiv partizana. Nakon toga Nijemci su morali upotrebljavati manje grupacije trupa, ali povremeno i maštovitije operacije protiv partizana — a da ni jedna od njih ipak nije bila uspješnija od ranijih.

164 Da se operacija Schwartz na kraju razvila isključivo u operaciju protiv partizana, iako je bila zamišljena kao operacija i protiv partizana i protiv četnika, najbolje dokazuju njemačke procjene o gubicima obiju grupa: Izvještaj o položaju neprijatelja na Jugoistoku br. 53 od 20. juna 1943, koji je izdao njemački Generalštab, procjenjuje se da su partizani imali 12.000 mrtvih i 1.500 zarobljenih, a četnic samo oko 3.000 zarobljenih i razoružanih. Mikrofilm br. T-78, rola 332, snimci 6,290.244-46. Strijeljanje zarobljenih partizana, inače stalna njemačka praksa, dostiglo je tokom operacije Schwar\ vjerojatno svoj vrhunac. Od 498 partizana koje je zarobila 1. brdska divizija, strijeljano je njih 411. Ibid, snimak 6,289.997.

Četnička pozicija bila je sada krajnje slaba i ozbiljna: najprije su od 7. marta do 10. maja doživjeli niz poraza od partizana, zatim su razoružani i uklonjeni iz Crne Gore Đurišić i njegove snage, razoružane su i druge četničke jedinice u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini i, konačno, Mihailović je otišao u Srbiju. Četnička snaga i utjecaj izvan Srbije bili su skoro potpuno slomljeni. Povrh toga, Talijani koji su tako dugo podržavali i služili se četnicima, počeli su razoružavati četničke jedinice u Crnoj Gori i Hercegovini - dijelom zbog njemačkog pritiska, a dijelom i zato što su shvatili da će im preostale četničke jedinice na njihovom teritoriju u borbi protiv partizana biti od male koristi.¹⁶⁵ Razdoblje četničko-talijanske kolaboracije i velike pomoći četnicima u oružju, snabdijevanju i novcu, naglo se bližilo kraju.

165 Jedan od faktora koji je pridonio ovoj promjeni talijanske politike prema četnicima, bile su i radio-poruke između četničkih komandanata s kraja 1942. i početkom 1943, koje su Talijani uhvatili. U tim porukama četnici su se potcjenjivački i drsko izražavali o Talijanima, razgovarali o njihovom razoružavanju i zaplijeni njihovog oružja u pogodnom času itd. Za jezgru nekih ovih poruka vidi mikrofilm br. T-821, rola 31, snimci 370-379.

Poslije juna 1943. počela je brzo opadati i snaga samih Talijana na Balkanu, iako su još uvijek imali veliku vojsku na tom bojištu.¹⁶⁶ Jedna od indikacija tog opadanja na jugoslavenskom teritoriju bio je i postupni ulazak njemačkih snaga u izvjesna područja talijanske okupacione zone, prije kapitulacije Italije. Njemačko preuzimanje područja rudnika boksita zapadno od Mostara, 16. marta 1943, (po sporazumu od 10. marta) Talijani su shvatili samo kao privremeni aranžman, ali je drugi sporazum od 28. maja dopustio Nijemcima da okupiraju cijelo područje Mostara i da definitivno smijene Talijane.¹⁶⁷ Tome je slijedilo i njemačko preuzimanje nekih područja Sandžaka, početkom juna, a 3. septembra i preuzimanje izvjesnih područja s rudnicima boksita u blizini Splita, u Dalmaciji.¹⁶⁸ General Sandro Piazzoni, komandant talijanskog 6. armijskog korpusa, naredio je 1. juna da se razoružaju sve jedinice četničke MVAC na području njegove komande.¹⁶⁹ Ali znajući da će Talijani uskoro otići, četnici se naprosto nisu obazirali na naređenje, ili, kako je general Piazzoni rekao 12. augusta komandantu njemačke divizije »Prinz Eugen« (generalu von Oberkam-pu), od oko 8.000 četnika u Hercegovini samo je njih 120 predalo svoje oružje.¹⁷⁰Talijani su, čak i tako kasno, u raznim područjima različito tretirali četnike: 11. augusta, na primjer, general Robotti i talijanski poslanik u NDH Luigi Petrucci još uvijek su govorili o mogućnosti da više ne daju oružje četnicima i da ih postupno razoružaju.¹⁷¹ Ali četnici nisu mogli očekivati da će opstati sami na područjima gdje su jako zavisili o talijanskom oružju, snabdijevanju i novcu, i kao što će se pokazati u Glavi 9. ubrzo nakon kapitulacije Italije počeli su praviti kolaboracionističke pogodbe s Nijemcima.

166 Prema izvještaju talijanske Vrhovne komande, Talijani su 1. augusta 1943. imali na Balkanu ukupno trideset i dvije divizije i šest brigada s otprilike 672.000 vojnika. Od tog broja 213.000 bilo je u Grčkoj i na Kreti, 55.000 na Egejskim otocima, 108.000 u Albaniji (od toga vjerojatno 25.000-30.000 u jugoslavenskim područjima zapadne Makedonije i Kosova), 71.000 na području Crne Gore i Boke Kotorske i 225.000 na područjima pod komandom Superslode. Tako su samo u Jugoslaviji, ubrajajući i snage na jugoslavenskim područjima koje je držala Albanija, Talijani imali oko 321.000 vojnika. Mikrofilm br. T-821, rola 252, snimci 64-85.

167 Mikrofilm br. T-314, snimci 633-634, 668-671.

168 Mikrofilm br. T-821, rola 247, snimak 839; mikrofilm br. T-314, rola 554, snimci 1387-1388.

169 Mikrofilm br. T-314, rola 566, snimak 750.

170 Ibid, snimak 316.
171 Mikrofilm br. T-821, rola 31, snimci 266-272.

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument