ČETNIČKI TEROR Ni jedna studija o četnicima i njihovoj politici u drugom svjetskom ratu ne bi bila potpuna da ne raspravi masovni teror koji su četnici primjenjivali protiv svojih raznih neprijatelja. Četnici u tome nipošto nisu bili jedini u Jugoslaviji: primjenu terora u raznim oblicima primjenjivale su sve zaraćene strane u Jugoslaviji. To je bio fenomen prisutan svagdje u svim dijelovima zemlje. Na četnike kao počinitelje ovdje ukazujem zato što su se neki od najnečuvenijih primjera četničkog terora dogodili u razdoblju obuhvaćenom ovim poglavljem, to jest između oktobra 1942. i februara 1943, a i zato što su ga u najširim razmjerima vršili na područjima pod talijanskom kontrolom i, moglo bi se reći, pod zaštitom talijanskog okupacionog režima. Četnički masovni teror bio je usmjeren prije svega protiv tri grupe ljudi. Prvo, to su bili Hrvati na područjima gdje su Srbi i Hrvati živjeli pomiješani i gdje su ustaše primjenjivali masovni teror prema Srbima a četnici prema Hrvatima. Jedni i drugi iskorištavali su jake religiozne kao i nacionalne razlike, pa su teror i kontrateror nalazili svoje ideološke aspekte u tisućgodišnjem antagonizmu pravoslavlja i katolicizma. Druga grupa, muslimansko pučanstvo Bosne i Hercegovine i Sandžaka bilo je jedna od glavnih žrtava četničkog terora. Nakon aprila 1941, stanovit broj Muslimana prišao je ustašama i sudjelovao u zvjerstvima protiv Srba. Muslimani su tako za četnike bili tradicionalni neprijatelj i tek nakon sredine 1943, kad im je postala važna potencijalna politička vrijednost muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine i Sandžaka, četnici su obustavili teror protiv Muslimana. Treća grupa protiv koje su četnici primjenjivali masovni teror bili su, naravno, partizani, njihov glavni neprijatelj. Protiv njih su četnici od kasne jeseni 1941. upotrebljavali terorističke metode u svakoj prilici i bez obzira na nacionalnost ili vjersku pripadnost.172 .U isto vrijeme, ni partizani nisu prezali da uzvrate terorističkim metodama protiv četnika, žigošući ih kao suradnike neprijatelja, a u razdoblju »lijeve devijacije«, otprilike od decembra 1941. do maja 1942, bilo je u nekim krajevima pojava da se teror primjenjivao čak i protiv ljudi koji su zbog svojeg klasnog položaja smatrani potencijalnim neprijateljima u slijedećoj fazi revolucionarnog razvoja, iako nisu kolaborirali. Tako je nastao užasan ciklus terora i kontraterora. 172 Topalovićevi pogledi, u Pokreti narodnog otpora, na psihološku pozadinu srpskog stanovništva izvan Srbije, pomažu objašnjenju četničke terorističke prakse. Nakon što kaže da je na područjima izvan Srbije četnički pokret nastao u obrani protiv ustaša, te da je u ideološkom smislu znao samo za srpstvo. Topalovič nastavlja (str. 52): »Srpsko četništvo... je izjednačavalo nacinalno i državno pripadništvo sa verom. Srbin, to je pripadnik pravoslavne crkve kome je svaki katolik Hrvat a svaki Muslimanin Turčin. Njih u srpskoj državi valja kao neprijatelje iskoreniti ili proterati... Po ovoj primitivnoj političkoj ideologiji ni partizani nisu Srbi, već su isto što i Turci i Ustaše, još gore od toga - bezvernici. U partizanskim odredima bili su zajedno i pravoslavni i katolici i muslimani. To je za vođe srpskih četnika značilo izdaju srpstva, povezivanje sa neprijateljima svoje vere i svoga naroda.« Kratak pregled četničke terorističke aktivnosti, u raznim formama i u raznim dijelovima zemlje tokom drugog svjetskog rata, može se naći u obrazloženju presude vojnog suda koji je u ljetu 1946. sudio generalu Mihailoviću i njegovim suoptuženicima.173 Jedan od najranijih događaja bio je niz pokolja Muslimana u jugoistočnoj Bosni koji su se dogodili u decembru 1941. i januaru 1942. osobito na području Foče, gdje je ubijeno vjerojatno preko dvije tisuće ljudi. Istočna i jugoistočna Bosna bile su u stvari teško pogođene i ustaškim terorom protiv Srba i četničkim terorom protiv muslimanskog i hrvatskog stanovništva. Još neke provale četničkog terora protiv Muslimana na području Foče dogodile su se u augustu 1942. Najgori četnički teror protiv Muslimana događao se u Sandžaku i jugoistočnoj Bosni u januaru i februaru 1943. Prema jednom obavještenju četničke Vrhovne komande od 24. februara 1943. bile su to kaznene protumjere »usled agresivnog držanja muslimana koji su palili srpska sela i ubijali srpski živalj.«174 Četničke jedinice koje su decembra 1942. bile mobilizirane u Crnoj Gori i spremale se za planirani ali odloženi »marš na Bosnu«, dobile su naređenje početkom januara i opet početkom februara, da poduzmu tzv. »akcije čišćenja« protiv Muslimana, prvo u srezu Bijelo Polje u Sandžaku, a u februaru u srezu Čajniče i u dijelu sreza Foča u jugoistočnoj Bosni, te općine Pljevlja u Sandžaku. Četnički gubici bili su minimalni, muslimanski gubici procijenjeni su na oko 10.000 osoba. Još više pojedinosti otkriva izvještaj majora Đurišića, oficira zaduženog za te operacije, kojeg je podnio načelniku štaba Vrhovne komande (Mihailoviću). Prema Đurišićevom izvještaju od 10. januara, spaljena su 33 muslimanska sela, ubijeno je 400 muslimanskih boraca (članova tzv. Muslimanske milicije koju su pomagali Talijani) i oko 1.000 žena i djece, nasuprot 14 mrtvih i 26 ranjenih četnika.175 Akcija čišćenja poduzeta početkom februara požnjela je još strašniju žetvu: prema Đurišićevom izvještaju od 13. februara, u toj akciji četnici su ubili oko 1.200 muslimanskih boraca i oko 8.000 staraca, žena i djece; četnički gubici u toj akciji bili su 22 mrtva i 32 ranjena. K tome su četnici uništavali svu imovinu osim stoke, žita i sijena, koje su plijenili. Može se primijetiti da bi muslimanski gubici sigurno bili još veći da ih veliki broj već nije pobjegao sa tog područja, većinom u Sarajevo; svi koji su se mogli skloniti na sigurno, učinili su to, naravno, čim je februarska akcija počela.176 Iako su »akcije čišćenja« u Sandžaku i jugoistočnoj Bosni četnici predstavljali kao protumjere muslimanskoj agresivnoj djelatnosti, sve okolnosti ukazuju da je ta operacija bila djelomično provođenje onog četničkog plana koji se posebno spominje u Mihailovićevoj direktivi od 20. decembra 1941. Đurišiću i Lašiću, a odnosi se na čišćenje Sandžaka od Muslimana i Bosne od Muslimana i Hrvata. 173 The Trial of Draja Mihailović, str. 519-523, osobito str. 520-521. 174 Za kopiju ovog saopćenja vidi Arhiv Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, Četnički dokumenti, reg. br. 20/1, kutija 2. 175 The Trial of Dra%a Mihailović, str. 261. 176 Ibid, str. 202. Za cijelu ovu epJ2odu vidi i Pajović, »Pokolji muslimana«, str. 510 — 517. Jedna od najgorih provala četničkog terora protiv hrvatskog pučanstva u Dalmaciji dogodila se prvih dana oktobra 1942. u selu Gata, u znak odmazde nad narodom tog i drugih obližnjih sela, zbog razaranja nekih puteva na tom području; ove represalije kao i još neke četnici su u stvari poduzeli za talijanski račun. Tu je ubijeno oko stotinu ljudi, a mnoge su kuće bile spaljene.177 177 Gizdić, str. 573-583. Već je spomenuto ponašanje četničkih formacija pod komandom potpukovnika Baćovića i vojvode Jevđevića, koji su sudjelovali u talijanskoj operaciji Alfa na sektoru Prozora, tog istog oktobra. Četnici su palili mnoga sela i masakrirali oko pet stotina Hrvata i Muslimana, sve dok im na inzistiranje hrvatskog kvislinškog režima nije bilo naređeno da napuste to područje.178 178 Leković, »Mihailovićevi planovi«, str. 91. Uzme li se u obzir broj žrtava, ustaše su, naravno krivi za veći broj okrutnih zločina, ali su četnički pokolji, naročito muslimanskog naroda u Sandžaku i jugoistočnoj Bosni u suštini iste vrste. Također treba istaknuti da su najprije bila počinjena ustaška zvjerstva i da je, bar u nekoj mjeri, četnička teroristička aktivnost protiv hrvatskog i muslimanskog stanovništva imala prirodu reakcije. Ostavimo li po strani neke terorističke akte protiv ljotićevaca i nedićevaca, a u Crnoj Gori, protiv separatista, u Srbiji je četnički teror bio usmjeren skoro isključivo protiv partizana, te njihovih obitelji i simpatizera i temeljio se na ideološkim razlozima. Kao što to četnički dokumenti i u općim i u posebnim naređenjima uvijek nanovo dokazuju, cilj je uvijek bio ništa manje nego potpuno uništenje partizana. Ukupni broj poginulih partizana neće se nikada saznati. Budući da nije bilo moguće provoditi teror koji ne pravi razlike, jer su partizani i njihovi simpatizeri živjeli zajedno s ostalim Srbima i Crnogorcima, bile su sastavljane liste pojedinaca označenih za likvidaciju, a ponekad su ih izdvajali i četnički oficiri, kao na primjer pukovnik Jevrem Simić, inspektor svih četničkih snaga.179 Za izvođenje tih terorističkih akata bile su uvježbavane specijalne jedinice, poznate »crne trojke«.180 Uobičajena metoda primjenjivana u tim likvidacijama, osobito na seoskim područjima, bilo je klanje nožem - jer su i četnici, nalik ustašama, bili sljedbenici »kulta noža« (partizani i ostali protivnici zvali su ih koljači). 179 Vidi npr. liste s područja pod komandom potpukovnika Dragutina Keserovjća u južnoj Srbiji, Suđenje članovima rukovodstva organizacije Dra^e Mibailoviča, str. 223-230. i kopiju Simićeve naredbe od 10. jula 1943. komandantu smederevskog korpusa, Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Četnički dokumenti reg. br. 36/2, kutija 2. 180 Vidi The Trial of Draja Mihailović, str. 351-356. Tokom nekoliko ljetnih mjeseci 1942. čak je i BBC poslužio kao sredstvo za provođenje jednog od četničkih terorističkih planova. Bilo je to razdoblje »Z« listi. Te liste, čitane preko BBC u emisijama vijesti na srpsko-hrvatskom jeziku koje je u potpunosti kontrolirala izbjeglička vlada, bile su spiskovi Nedićevih i Ljotićevih pristaša čija je imena slao Mihailović, a koji su bili označeni za likvidaciju, ili ih je trebalo zastrašiti da udovolje četničkim željama.181 Na tim listama nije bilo partizana, budući da su bili van »četničkog« zakona, pa četničko rukovodstvo očito nije razbijalo glavu s objavljivanjem takvih likvidacija.182 Emitiranje »Z« listi naglo je obustavljeno kad su britanske vlasti otkrile njihovu namjenu, ali su četnici nastavili sa selektivnom terorističkom praksom, izdvajajući jednu po jednu svoju žrtvu. Na taj su način bili umoreni brojni poznati Srbi: Vojo Čvrkić, prijašnji član Skupštine (koji je navodno organizirao pokušaj ubistva Draže Mihailovića) ljeti 1942, pukovnik Miloš Masalović, šef kabineta generala Nedića u martu 1944, zamjenik ministra unutrašnjih poslova Čeka Đordević u maju 1944, i Kosta Pećanac u junu 1944.183 181 Protivnici četnika utvrdili su da slovo »Z« stoji za riječ ^aklati, dok su četnici govorili da stoji za riječ zastrašiti. 182 Za 75 imena na »Z« listi emitiranoj na BBC-u i za još jednu listu od 25 imena koje je emigrantskoj vladi saopćio Mihailovič, ali nije bila emitirana, vidi Radoje L. Knežević : »Slovo Z«, str. 257-262. 183 The Trial of Draška Mihailovič, str. 231, 352. Za izvještaj o smaknuću Pećanca, na dan 6. jula 1944, vidi RG 226, OSS-dosje br. L40002. Jasno je da bi njemačke i talijanske okupacione vlasti bile u stanju zaustaviti masovni ustaški i četnički teror i ne bi ga trpjele da nisu smatrale da ide u njihovu korist. Očito, sve dok su razne grupe u Jugoslaviji zaokupljene međusobnim ubijanjem, one neće formirati ujedinjeni front protiv okupacionih snaga, a njihov teror i kontrateror omogućit će to lakše izvršenje zadatka Osovine u Jugoslaviji. Uz to su obje sile Osovine i same primjenjivale teror širokih razmjera na cijelom onom jugoslavenskom teritoriju kojim su vladale, kako bi ojačale svoju vlast ili se osvetile za pobunjeničku aktivnost stanovništva usmjerenu protiv okupacionih snaga. Već ranije spomenuti četnički priručnik iz decembra 1942. objašnjava da su četnici bili spremni primjenjivati teror u toku završne faze rata i još neko vrijeme nakon toga. Jedan odjeljak pod naslovom »Problem osvete« raspravlja o osveti kao o svetoj dužnosti srpskog naroda prema svakome tko se o njega ogriješi tokom rata i okupacije. To je naravno pretpostavljalo da će četnici kraj rata dočekati kao vladajuća snaga. Priručnik se protivi nedopuštenoj i nesustavnoj odmazdi pojedinaca i grupa i zagovara kolektivnu, to jest državnu odmazdu, zasnovanu na zakonu, koju će u skladu s presudama posebnih narodnih sudova provoditi specijalne trupe. Pored komunista koji su naravno bili glavni četnički neprijatelji, glavna meta poslijeratne odmazde trebaju biti ustaše, njihovi sljedbenici i pomagači, te dio hrvatske inteligencije (vjerojatno nacionalistička i katolička inteligencija). Autori priručnika smatrali su da bi uništenje ovih segmenata hrvatskog stanovništva bilo također i u interesu hrvatskog kao i srpskog naroda, te da bi ojačala njihovo jedinstvo. Također su mislili da bi uklanjanje ovih grupa uništilo svaki ostatak proaustrijskog osjećaja među Hrvatima i time im pomoglo da opet otkriju svoju narodnu dušu. Iako priručnik ne navodi izričito koliko bi to Hrvata trebalo likvidirati, red veličine naznačen je posredno kako slijedi: »Ne treba se bojati da ovako izvršena odmazda neće biti potpuna što se tiče broja likvidiranih. Ako ih nema i više, tada ima barem toliko frankovaca i izvjesnih pripadnika inteligencije, koliko je bilo ubijenih Srba.« (Četničke procjene o broju Srba koje su ubili ustaše kreću se od 600.000 do 800.000). Da bi se kaznili Srbi koji su kao državni činovnici djelovali protiv drugih Srba, trebalo je ustanoviti specijalne upravne sudove. Na kraju, priručnik kaže da će legalno i uredno provođenje odmazde prije povećati nego smanjiti kulturni i moralni ugled srpskog naroda, što je vrlo važno, jer Srbi žele da budu vodeća nacija među balkanskim narodima bez obzira jesu li s njima ili nisu udruženi u zajedničkoj državi.184 184 Mikrofilm br. T-311, rola 194, snimci 362-365, 370, 372. Citat je iz snimka 372. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument