KOLABORACIJA S USTAŠKOM DRŽAVOM Kao gotovo svi četnici van Srbije, i srpske nacionalističke grupe u onim dijelovima istočne, centralne i sjeverozapadne Bosne koji su ležali istočno od njemačko-talijanske demarkacione linije, surađivale su s partizanima u julskom ustanku 1941, a i tokom slijedećih četiri ili pet mjeseci — to jest, sve dok nije došlo do rascjepa između četnika i partizana u Srbiji, te dok se polarizacija nije počela zbivati i u ostalim dijelovima zemlje. Nakon raskida, četničke snage i stanovništvo koje ih je podržavalo na tim područjima, našli su se u procjepu između ustaških i njemačkih snaga s jedne i partizana s druge strane. Nastojanja majora Dangića da početkom 1942. nađe modus vivendi s Nijemcima u istočnoj Bosni nisu uspjela, i lokalni su vođe morali potražiti novo rješenje svojih problema. Četničke grupe iz temelja se nisu slagale s vlastima NDH, praktički ni po kom pitanju, ali u partizanima su vidjeli zajedničkog neprijatelja, i to je bio razlog koji je srušio sve prepreke za kolaboraciju koja je uslijedila između vlasti NDH i mnogih četničkih odreda. U namjeri da ostvare tu kolaboraciju dvije strane su se ipak morale sporazumjeti — barem privremeno i ne bez rezervi — o velikom broju drugih pitanja: drugim riječima, svaka je strana morala platiti cijenu suradnje. (Budući da su hrvatske kvislinške snage na tim područjima koja su bila zone operacija stajale pod njemačkom komandom od januara 1942, a sav je bosanski teritorij između rijeke Save i demarkacione linije u oktobru 1942. postao operativna zona pod vrhovnom njemačkom vlašću, ti su sporazumi također predstavljali indirektan način četničke kolaboracije s Nijemcima). Prvi formalni sporazum između hrvatskih kvislinških vlasti i bosanskih četnika zaključen je 28. maja 1942. u selu Lipac, jednim dokumentom koji je vrijedio za Ozrenski i Trebavski četnički odred, i odnosio se na onaj dio istočne Bosne koji leži uz rijeku Bosnu i željezničku prugu Šaraj evo-Brod.86 Tokom slijedeća tri tjedna potpisana su još tri naknadna ugovora za područja centralne i sjeverozapadne Bosne, a 16. januara 1943. još jedan, za još jedno područje u istočnoj Bosni.87 Najopsežniji obzirom na područja, jedinice i na prirodu odredbi, bio je onaj prvi ugovor potpisan 28. maja. Tim su sporazumom komandanti Ozrenskog i Trebavskog četničkog odreda priznali suverenitet Nezavisne Države Hrvatske i kao njeni građani izrazili svoju lojalnost državi i njenom poglavniku; oba četnička odreda trebala su od tog dana prekinuti sva neprijateljstva protiv vojnih i civilnih vlasti ustaške države; vlasti NDH trebale su na tim četničkim područjima uspostaviti redovitu upravu, a četnički su odredi obećali pomoć u normaliziranju općih prilika. Tako dugo dok traju izvanredne prilike, četnički su vođe trebali vršiti upravnu vlast na svojim područjima, a pod nadzorom organa Nezavisne Države Hrvatske. Glavna odredba (član 5) ugovora glasi: Tako dugo dok postoji opasnost od naoružanih partizanskih bandi, četničke će formacije dobrovoljno surađivati s hrvatskim oružanim snagama u borbi i uništavanju partizana i u tim će operacijama biti pod glavnom komandom hrvatskih oružanih snaga. U tim operacijama četnički će komandanti zapovijedati svojim odredima. Četničke formacije mogu se angažirati u operacijama protiv partizana i na svoju ruku, ali to na vrijeme trebaju prijaviti hrvatskim vojnim zapovjednicima.88 86 Za tekst sporazuma od 28. maja 1942. vidi mikrofilm br. T-314, rola 566, snimci 734-736. Sporazumu je 9. jula 1942. dodan amandman u vidu izjave da se njegove odredbe protežu također i na odnose dva četnička odreda s njemačkim i talijanskim snagama na teritoriju NDH. Ibid, snimak 739. Iako ih vlasti NDH ne navode, izgleda da su ranije potpisana još dva slična sporazuma - jedan s Urošem Drenovičem, komandantom četničkog odreda »Kočić« u Varcar Vakufu (Mrkonjić Grad), 27. aprila, i drugi s Lazom Tešanovičem, komandantom četničkog bataljona »Mrkonjić«, 23. maja 1942. Za tekst sporazuma s Lazom Tešanovićem vidi ibid, snimci 359-361. Za diskusiju o četničkoj suradnji s vlastima NDH u Bosni vidi također Kačavenda, str. 37 — 67, i Hurem, Sporazumi o suradnji između državnih organa Nezavisne Države Hrvatske i nekih četničkih odreda u istočnoj Bosni 1942, str. 294-325. 87 To su bila dva sporazuma s Radoslavom Radićem, komandantom četničkog odreda »Borja«. Prvi je potpisan u Banjoj Luci 9. juna i zahvaća zapadnu regiju u kojoj su bili ti četnici; drugi je potpisan 14. juna u Prnjavoru i to za njihovu istočnu regiju (mikrofilm br.. T-314, rola 566, snimci 740-743). Sporazum s Borivojem Kerovićem, komandantom Majevićkog četničkog odreda, potpisan je u selu Lopare 15. juna (ibid, snimci 746-747); 16. januara 1943. potpisan je sporazum sa četničkim komandantom Radivojem Kosorićem u selu Kovanje, istočna Bosna (ibid, snimci 712-713). 88 Ibid, snimak 736. Četničke će odrede potrebnom municijom opskrbiti vojne vlasti NDH. Četnici ranjeni u operacijama protiv partizana dobit će njegu u vojnim bolnicama NDH, a udovice i siročad četničkih vojnika poginulih u borbi protiv partizana dobit će državnu novčanu pomoć ravnu onoj koju dobivaju udovice i siročad vojnika NDH. Bude li moguće, vlasti NDH uredit će da se puste i svojim kućama vrate ljudi odvedeni u koncentracione logore, ali samo na posebnu preporuku četničkih komandanata (dakle, po svoj prilici ne partizani i njihovi simpatizeri). Dok se ti ljudi ne vrate, njihovim obiteljima bit će pružena novčana pomoć, ako zatreba. Svim izbjeglicama dopustit će se povratak kućama i, ako bude potrebno, dobit će državnu pripomoć usporedivu s onom koja se daje ostalim građanima Nezavisne Države Hrvatske. Srbima će se dopustiti trgovina kao i svakom drugom građaninu. Kao neku vrstu rekapitulacije sporazuma s bosanskim četnicima, poglavnikov glavni stan poslao je 30. juna 1942. Ministarstvu udružbe (Ministarstvu socijalne politike - op. ur.) izvještaj s potpisom »vojskovođe« Kvaternika, u kojem se sumiraju odredbe ovih ugovora i to u dvadeset točaka koje u općim crtama odgovaraju gore nabrojenim točkama. Kopije izvještaja trebalo je poslati odborima za socijalnu skrb pri općinskim sudovima koji su odlučivali o novčanoj pomoći porodicama onih domobranskih vojnika koji su na nju imali pravo i koji su također odlučivali o plaćanju onim četničkim obiteljima koje su na to imale pravo prema ovim ugovorima.89 89 Kopiju ovog izvještaja dobio sam ljubaznošću Državnog arhiva SR Hrvatske u Zagrebu. Još jedan sažetak ovih sporazuma nalazi se u mikrofilmu br. T-314, rola 566, snimci 709-710. Nijemci su bili za ove ugovore iz nekoliko razloga. Kao prvo, ugovori su bili usmjereni protiv partizana koji su od ljeta 1941. postali glavni njemački problem u Jugoslaviji, pa i u dijelovima Bosne pod njemačkom kontrolom; drugo ulazak četnika u borbu protiv partizana smanjivao je unekoliko broj njemačkih trupa vezanih za ovo područje; i konačno, ti su sporazumi doprinosili pacifikaciji bosanskih, posebno sjeveroistočnih i sjeverozapadnih područja, u kojima je Njemačka imala važnije ekonomske interese (željeznu rudaču, drvo, teške kemikalije, čelik i važne željezničke pruge).90 General Glaise je 15. jula 1942. čak predložio hrvatskom generalu Ivanu Brozoviću u Banjoj Luci, da se u Zagrebu osnuje centralni ured za provođenje i nadzor nad ovim ugovorima.91 Od tog prijedloga nije bilo ništa, jer bi u to vrijeme jedan takav ured sigurno predstavljao nepriliku za ustaški režim, ali kao što će se zamalo pokazati, jedan centralni ured je kasnije bio zadužen za te ugovore. Ipak nema sumnje da je ugovorom ubuhvaćena većina četničkih snaga u Bosni istočno od demarkacione linije, jer Glaiseov izvještaj od 16. novembra 1942. komandantu oružanih snaga za jugoistočnu Evropu ukazuje na to da oko 10.000 bosanskih četnika ima s vladom NDH sporazum na principu »živi i daj drugima da žive«.92 Karta koju je pripremio Glavni stožer domobranstva i koja je datirana 17. januara 1943, dijeli četnike na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske u tri grupe: talijanske četnike, koncentrirane na području Otočca u Lici, na području Knina u sjevernoj Dalmaciji i u istočnoj Hercegovini; kolaboracionističke četnike usredotočene u centralnom dijelu Bosne i dijelovima istočne Bosne u blizini istoimene rijeke; 90 Izvještaj generala Lürersa, komandanta njemačkih trupa u NDH, od 18. novembra 1942 (mikrofilm br. T-314, rola 566, snimci 357-358), ističe i vojne i ekonomske pozitivne efekte ovih sporazuma između vlasti NDH i četnika. 91 Mikrofilm br. T-501, rola 267, snimci 457-458. 92 Ibid, rola 264, snimak 583. 93 Kopiju ove karte dobio sam ljubaznošću pukovnika Vojmira Kljakoviča iz Vojnoistorijskog instituta u Beogradu. te pobunjene četnike koji drže omanje predjele u sjeveroistočnoj Bosni i na području istočno od Sarajeva.93 U međuvremenu, 22. decembra 1942, poglavnikov glavni stan obavijestio je domobranskog oficira za vezu pri 718. njemačkoj pješadijskoj diviziji o direktivi koju je 9. oktobra 1942. izdalo Ravnateljstvo za javni red i sigurnost Ministarstva unutrašnjih poslova, a koja se odnosi na pregovore i zaključivanje bilo kakvih ugovora između hrvatskih vojnih i civilnih vlasti i četničkih odreda. U toj se direktivi kaže da nitko ne može ući u formalne ili neformalne razgovore s četnicima bez odobrenja X odjela Ravnateljstva. Principi po kojima se moraju voditi razgovori i sklapati sporazumi su slijedeći: 1) četnike koji su jaki protivnici NDH treba isključiti iz pregovora; 2) ne smiju se voditi pregovori s četničkim vodama koji nisu rođeni na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske ili koji nisu njeni građani; 3) četnici moraju priznati vojne i civilne vlasti NDH; 4) neprijateljske četničke elemente treba razoružati; 5) ako se ukaže potreba dopustiti četničkim odredima da zadrže oružje kako bi pomogli održavanju reda i mira; u tome moraju sudjelovati i hrvatske vlasti, a četničke jedinice ih moraju obavještavati o broju ljudi i oružja; i 6) u talijanskim okupacionim zonama sporazumi između vlasti NDH i četnika ne mogu biti suprotni talijansko-NDH ugovoru od 19. juna 1942.94 94 Mikrofilm br. T-314, rola 566, snimci 706-708. U istoj direktivi također se kaže da se ne može poduzeti kolektivna odmazda nad četnicima, bez obzira koliko teška bila njihova djela; treba nastojati da se četnici navedu na povratak iz šume svojim kućama, tako da se bave korisnim radom ili da odu na rad u Njemačku; Srbima optuženim za umorstvo i druge zločine trebaju suditi redovni sudovi, a ne da ih kažnjavaju pojedini službenici prema svom nahođenju. Izgleda da je X odjel Ravnateljstva za javni red i sigurnost bio jedno neizravno ostvarenje ideje koju je prethodnog jula predložio Glaise, jer je svoju funkciju skrivao iza neodređenog imena. Očito je, pošto je saznao za direktivu od 9. oktobra 1942, general Glaise 20. januara 1943. obavijestio poglavnikov glavni stan da svi ugovori s pravoslavnim (četničkim) borbenim odredima u »zoni operacija« — misleći na cijelo područje između Save i demarkacione linije — moraju biti prijavljeni i odobreni od komandujućeg generala njemačkih trupa u Hrvatskoj.95 95 Ibid, snimak 701. Ne samo oni četnički odredi u Bosni koji nisu prihvaćali tu suradnju, nego i oni koji su kolaborirali, ipak su se, usprkos ovim ugovorima, povremeno angažirali u sabotažama i drugim aktivnostima koje su bile neprihvatljive ili Nijemcima ili vlastima NDH - drugim riječima, nisu potpuno napustili misao o pobuni. Zato je nakon završetka operacije Weiss (o kojoj će se dalje u tekstu više govoriti) general Lüters 28. marta 1943. izdao naredbu o djelomičnom i postupnom razoružanju neposlušnih četničkih odreda. Da ih prisile na popuštanje, Nijemci su držali neke od svojih trupa u pripravnosti i planirali su, npr. specijalnu operaciju Teufel na području Ozrena. Izvršavajući to naređenje, 369. pješadijska divizija (legionari) zaključila je 1. maja 1943. s Ozrenskim i Zeničkim četničkim odredom ugovore, u kojima su četnici obećali da se neće sukobljavati s njemačkim i NDH snagama, da će se uzdržati od sabotaže, te da će u roku od pet dana predati dio svojeg oružja. Istovremeno su Nijemci zajamčili četnicima da se neće poduzimati »nikakva protuzakonita djela protiv srpskog stanovništva« (vjerojatno misleći od strane ustaških snaga). Kao što je na to jasno ukazivalo i Lütersovo naređenje, Nijemci su znali da ne postoje ni politički ni vojni preduvjeti za neko značajnije razoružanje četničkih odreda, a dokumenti pokazuju da su bili zadovoljni i s predajom par stotina pušaka i nekoliko mitraljeza.96 96 Za tekst Lütersove naredbe od 28. marta vidi ibid, snimci 320-322. Za sporazume od 1. maja o djelomičnom razoružanju dva odreda vidi ibid, snimci 685-700. Ovi sporazumi između četničkih odreda i vlasti Nezavisne Države Hrvatske bili su značajni za obje strane. Za NDH oni su značili priznanje vojne i političke nemoći i neuspjeha politike koju je dotad vodila prema srpskom pučanstvu — iako su ustaške vlasti, da se nisu morale hrvati s partizanima (a sve do u 1943. većina partizana u nekim područjima hrvatske marionetske države regrutirala se pretežno iz srpskog stanovništva mogle mnogo rigoroznije postupati s četnicima. Na drugoj strani, ugovori i razni ustupci koji su im učinjeni značili su za četnike potvrdu njihove snage, koja je, međutim, mogla biti mnogo veća da su imali više jedinstva i bolju organizaciju. Iako su mnogi četnički vođe zlorabili svoj položaj, narod ih je trpio sve dok su mu pružali neku zaštitu od ustaša i sve do kraja rata, imali su podršku u nekim dijelovima srpskog stanovništva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Četnička kolaboracija, naročito s Talijanima, ali također s Nedićem i hrvatskim kvislinškim snagama, a preko njih i s Nijemcima, bila je krajem 1942, kao što ćemo vidjeti, već dobro poznata Britancima. Dokle god sredozemna ratna pozornica nije postala poprištem važnijih savezničkih operacija, ono što se zbivalo u Jugoslaviji za Britance nije bilo osobito značajno i četničkoj kolaboraciji s Osovinom moglo se je progledati kroz prste. Ali kad su Saveznici, 8. novembra 1942. otpočeli svojom ofenzivom u sjevernoj Africi, otvarajući perspektivu za invaziju Italije ili Balkana, i četnička i partizanska aktivnost postala je stvar koja je neposredno zadirala u strategije zapadnih Saveznika. Saveznici su konstatirali da Mihailović i njegovi četnici nisu sposobni i/ili da ne žele odigrati ulogu koja im je namijenjena, ako se Saveznici istovremeno ne iskrcaju na jadransku obalu ili u Grčkoj. Od kraja decembra 1942. pa nadalje, britanska je vlada i posredno, preko jugoslavenske izbjegličke vlade, i neposredno, preko vlastitih misija kod Mihailovića, uporno nastojala kako bi Mihailovića uvjerila da prestane kolaborirati s neprijateljem i boriti se protiv partizana, te da se počne boriti protiv snaga Osovine. Ali uzalud. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument