VLAST I POLITIKA 1918-1939. Stradavajući u ropstvu stoljećima, a u slučaju Srbije i Crne Gore iskusivši tek relativno kratko razdoblje moderne državnosti, ujedinjeni su južnoslavenski narodi 1918. iznad svega željeli sačuvati svoju nacionalnu nezavisnost, svoj nacionalni karakter i nasljeđe, te svoje nacionalne težnje. Logično, novu je državu trebalo organizirati na federalnom principu koji bi svakom od naroda dopustio slobodni razvitak sve dok je taj spojiv s krajnjim ciljem jačanja međusobnih veza. Umjesto toga, nova se jugoslavenska država 1918. organizirala na kruto centralističkoj osnovi. Uzme li se u obzir četrdesetak godina praktične nezavisnosti i još četrdeset godina potpuno nezavisnog postojanja Srbije, pa njeno izvrsno držanje u balkanskim ratovima 1912-13. i u prvom svjetskom ratu u kojem je bila na strani Saveznika, zatim činjenica da su Srbi bili daleko najbrojnija nacionalnost - srpska se prevlast u novoj državi mogla unaprijed očekivati. Većina Južnih Slavena koji nisu bili Srbi uskoro je vjerojatno počela osjećati da se dogodila puka zamjena jednog oblika strane vladavine - austrijske, mađarske ili turske - za drugi, iako blaži oblik. Tako je neriješeno nacionalno pitanje, posebno ono Hrvata i Makedonaca, već od samog početka zatrovalo život nove države i potkopavalo joj temelje. Novom višenacionalnom i raznovjernom jugoslavenskom državom, koja je tada imala preko 12 milijuna stanovnika, upravljala je - kako u unutrašnjim tako i u vanjskim poslovima - srpska vladajuća elita, ali jedva drugačije nego što je prije 1918. upravljala balkanskom srpskom kraljevinom - malom zemljom, nacionalno i vjerski homogenom, bez znatnih regionalnih razlika i samo s 3,5 milijuna stanovnika.6 Vođe stare srpske države postale su dominantne političke figure u novoj jugoslavenskoj državi, koju je nova vlast u biti tretirala kao proširenu Srbiju. Ustav iz 1921, koji su u Konstituanti progurale srpske stranke uz nekoliko kupljenih glasova makedonskih i bosanskih Muslimana i s pomoću frakcije jedne male slovenske stranke, ne samo da je ustavno omogućio srpsku hegemoniju, već je efektivno zagušio konstruktivni politički život nove države.7 6 Za koncizan prikaz političkog razvoja i problema Jugoslavije između dva rata vidi Vucinich, »Interwar Yugoslavia«, a za analizu kompleksnog nacionalnog problema od 1918. do ranih 1%0-tih godina vidi njegov »Nationalism and Communism«. 7 Prilikom glasanja 28. juna 1921, za ustav su bila 223 glasa. 196 glasova bilo je protiv ili su pripadali članovima koji nisu sudjelovali u radu Ustavotvorne skupštine, to jest Hrvatskoj seljačkoj stranci. Članovi Ustavotvorne skupštine koji su glasali za ustav predstavljali su, zahvaljujući prekrajanju izbornih okruga, manje od polovice ukupnog biračkog tijela. Nakon prihvaćanja ustava, Ustavotvorna skupština proglasila se Narodnom skupštinom, redovitim parlamentom. Isprva regent, a nakon 16. augusta 1921. i kralj, Aleksandar je imao veliku moć i utjecaj na djelovanje srpskih političara i stranaka. Da se sačuva forma, nekolicina Hrvata i Slovenaca uvijek je ulazila u vladu, ali su položaj predsjednika vlade i sva važnija ministarstva (vanjski i unutrašnji poslovi, pravda, vojska i mornarica) uvijek držali Srbi. U obrani svojih pozicija srpski vladajući krugovi služili su se kombinacijom prividne zakonitosti i zastrašivanja, koristeći centralističke ustave, prekrajajući izborne okruge, a nakon listopada 1929. i banovinske granice, propisujući stroge zakone o zaštiti države, uz potpunu kontrolu vojnih i policijskih snaga i cenzuru štampe. Razilaženje u mišljenju bilo je opasno čak i u Skupštini. Dvadesetog juna 1928, usred skupštinske debate, jedan od poslanika Radikalne stranke i bivši predsjednik jednog od ekstremističkih četničkih udruženja, Puniša Račić, izvukao je revolver i pucao na pet članova. Hrvatske seljačke stranke, ubivši dvojicu na mjestu. Oni su se usudili optužiti vladu zbog korupcije.8 Šestog januara 1929. kralj Aleksandar ukinuo je Ustav iz 1921. godine, sve je političke partije stavio van zakona i zaveo svoj osobni režim. Predsjednikom vlade imenovao je generala Petra Živkovića, zapovjednika kraljevske garde.9 8 jedan od trojice ranjenih, vođa stranke Stjepan Radić, umro je oko šest tjedana kasnije. O pozadini i političkim vezama Puniše Račića vidi Šehić, str. 83-91. Vidi također Glavu 5. str. 115-119. 9 Mjesta u vladi zaposjedali su ili stari srpski, hrvatski i slovenski političari koji su uživali kraljevo povjerenje, ili činovnici. Kraljevu osobnu vlast podupirali su beogradski politički i ekonomski krugovi, te vojska — institucija nad kojom je kralj stekao kontrolu još na solunskom procesu, u vrijeme prvog svjetskog rata, kad je uklonio opozicioni dio vojnog rukovodstva.10 Aleksandar je ustavnu promjenu opravdavao obrazloženjem da su stalna gloženja i nesuglasice među političkim strankama ugrožavale opstanak države. Godine 1931. došao je do zaključka da bi bilo lakše vladati s nekim prividom parlamentarnog života nego li bez njega. Sam je donio novi Ustav, kojim su u potpunosti zajamčena kraljeva izvanredno velika osobna ovlaštenja, a dopuštena je vrlo ograničena stranačka djelatnost. Aleksandar je umoren u Marseillesu 9. oktobra 1934, po dolasku u državnu posjetu Francuskoj. Njegov je ubojica bio član VMRO, ali akciju je organizirala hrvatska teroristička organizacija, ustaše, koji su djelovali iz baza u Italiji i u Mađarskoj.11 Vodio ih je dr Ante Pavelić. Aleksandra je naslijedio njegov sin, kralj Petar II. Ali kako je bio maloljetan zastupalo ga je namjesničko vijeće od tri regenta, kojima je na čelu bio knez Pavle, Aleksandrov bratić. Knez Pavle, praktično jedini regent koji je odlučivao, htio je zaštititi ustav i prirodu režima, u želji da državu preda Petru točno ovakvu kako ju je ostavio Petrov ubijeni otac. Pavlova se diktatorska vlast pokazala mnogo blažom od Aleksandrove, a vanjske i domaće prilike prisilile su ga da ponešto ispravi političku organizaciju zemlje. To je u stvari značilo promjenu ustava iz 1931, ali je hegemonija dvora i velikosrpskih političara ostala osigurana kao i prije. 10 Dinastiju Karadorđevića vratila je na srpsko prijestolje 1903. grupa oficira predvođena Dragutinom T. Dimitrijevićem-Apisom, nakon što je ubila posljednjeg Obrenovića, kralja Aleksandra. Godine 1911. Apis je sudjelovao u organiziranju tajnog udruženja »Ujedinjenje ili smrt«, u javnosti poznatog kao »Crna ruka«. Cilj je bio ujedinjenje svih Južnih Slavena. To udruženje bilo je izravno upleteno u ubistvo nadvojvode Franza Ferdinanda u Sarajevu, 1914. Poslije balkanskih ratova, Apis (koji je u međuvremenu postao šef vojne obavještajne službe) i njegovi prijatelji razišli su se s vladom oko politike koju je trebalo provoditi u novooslobođenim krajevima na jugu. Te su se svađe nastavile i nakon povlačenja srpske vojske preko Albanije na grčki otok Krf 1915, te njenog prebacivanja u Solun. Kad je 1915. izgledalo da će Srbija biti prisiljena da sklopi separatni mir sa Centralnim silama, mislilo se da će Apis tome stati na put. Stoga se iz čitavog niza razloga smatralo da je najbolje ukloniti ga. Inscenirani su neki incidenti, pa su Apis i još neki optuženi za pokušaj umorstva regenta Aleksandra i predsjednika vlade Nikole Pašića, te za zavjeru sa ciljem da se zbaci dinastija i zavede vojna diktatura. Na vojnom sudu u Solunu 1917. Apis i još dvojica osuđeni su na smrt i kasnije strijeljani, mnogi su drugi bili zatvoreni, a oko četrdeset oficira je umirovljeno. Na reviziji procesa 1953. u Beogradu, Apis i njegovi prijatelji posmrtno su rehabilitirani. Vidi Milan Ž. Živanović, str. 178-184 i passim. 11 Madeta Milićević, Der Königsmord von Marseille. Više o ustaškoj organizaciji u Glavi 4. Bilo je prilično istine u onome što je kralj rekao 1929: da su glavne političke partije, uključujući i one u opoziciji (naročito Hrvatska seljačka stranka, Samostalna demokratska stranka, srpska Zemljoradnička stranka, vrlo često Slovenska ljudska stranka i Jugoslavenska muslimanska organizacija, a tokom tridesetih godina i veliki dio Demokratske i Radikalne stranke) uvijek u neslozi. Niti jedna jugoslavenska građanska ili seljačka stranka nije imala ni općejugoslavenski program niti takav sastav sljedbenika. Praktično su sve partije bile ne samo regionalne nego i natražnjačke, pa sve da su i našle načina da se slože, pitanje je da li bi se mogle efikasno nositi s problemima onakve Jugoslavije. Po zakonu je minimalna dob za članove narodne skupštine bila trideset godina, za senatore četrdeset. Kako na lokalnoj razini skoro i nije bilo političke aktivnosti, nije bilo ni terena za odgoj političkog kadra. Stranački vode bili su uglavnom stariji ljudi i nisu poticali rad s omladinom. To je vrijedilo čak i za dobro utemeljenu Hrvatsku seljačku stranku.12 Tek u nekoliko navrata tokom tridesetih godina došle su opozicione stranke do sporazuma za zajedničku akciju protiv koalicije vladinih stranaka. Tako su na izborima u maju 1935. i u decembru 1938. neke opozicione stranke poduprle zajedničku izbornu listu kako bi na taj način izbjegle izborni cenzus što ga je nametao Ustav iz 1931, kojim se za svaku izbornu listu zahtijevao minimum od šezdeset potpisa u više od polovine svih kotareva u najmanje dvije trećine od devet banovina. U većini slučajeva opozicione su stranke bile složne samo u onome protiv čega su bile, a ne u onome za što su bile. U svjetlu kasnijih događaja posebno zanimljiva stranka bila je Komunistička partija Jugoslavije. Stvorena je 1919. godine ujedinjenjem dijelova socijaldemokratskih stranaka koje su i prije 1914. postojale u raznim krajevima što su se udružili u Jugoslaviju. Kao i u drugim evropskim zemljama, »lijevi« socijaldemokrati odvojili su se 1919. i stvorili Komunističku partiju Jugoslavije kao sekciju Komunističke Internacionale. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu, u novembru 1920, Komunistička partija dobila je 12,3 posto svih glasova i 13,8 posto od svih izabranih zastupnika. Još je veći uspjeh imala na općinskim izborima u Srbiji i u Hrvatskoj, osobito u gradskim središtima, uključujući Zagreb i Beograd.13 U stvari, komunisti su dobili u Beogradu više glasova nego ijedna druga stranka i tako stekli pravo da upravljaju gradom, ali je centralna vlada intervenirala i spriječila ih da preuzmu upravu. Partija je na to potaknula štrajkove u mnogim dijelovima zemlje, uključujući i vrlo efikasan štrajk na državnim željeznicama, te je širila propagandu protiv postojeće vlasti i socijalnog poretka. Uznemirena onim što se dogodilo u Rusiji i u Mađarskoj, jugoslavenska je vlada krajem decembra 1920. izdala specijalni dekret kojim je drastično smanjila aktivnost Komunističke partije, njenih sindikata i štampe. U junu 1921. jedan član partije pokušao je ubiti princa-regenta Aleksandra, a u julu je drugi njen član ubio bivšeg ministra unutrašnjih poslova Milorada Draškovića, autora decembarskog dekreta iz 1920. Vlada je odgovorila stavljanjem partije van zakona u augustu 1921, a mandate komunističkih poslanika poništila je Skupština. Partija je prešla u ilegalnost i tu je usprkos policijskom gonjenju nastavila djelovati u smanjenom opsegu. 12 U vrijeme dok je Hrvatska seljačka stranka sudjelovala u vladi, između augusta 1939. i aprila 1941, i skoro potpuno kontrolirala autonomnu banovinu Hrvatsku, kumovala je i izbornom zakonu za Sabor koji je biračku dob postavio na 24 godine. Za jugoslavensku narodnu skupštinu ta granica iznosila je 21 godinu, ali je dr Maček, vođa HSS, mislio da je to prenezrela mladost za takvu političku odgovornost kao što je glasanje. Maček, str. 200-201. 13 Hasanagić, str. 18-23, 38-40.  Ilegalna Komunistička partija nije još bila čvrsta politička grupa. Njeni su rukovodioci bili previše doktrinarni da bi dovoljno razumjeli političku i ekonomsku situaciju Jugoslavije, i nisu se mogli složiti oko strategije i taktike. U članstvo su se ubacili policijski agenti, a rukovodioci su jedan po jedan bili zatvarani ili prinuđeni da bježe iz zemlje ili ubijeni.14 Do 1932. partija se je smanjila na nekoliko stotina članova. U međuratnom periodu njen Centralni komitet djelovao je uglavnom iz inozemstva. Komunistička Internacionala i sovjetske vlasti nisu odobravale neprestanu frakcijsku borbu u Partiji; rukovodstvo se često smjenjivalo i praktično su svi članovi Centralnog komiteta iz sredine tridesetih godina nestali u Staljinovim čistkama 1936. i 1937. Konačno se je 1937. otvorila perspektiva za poboljšanje stanja u Partiji, kad je za njenog šefa, s naknadnim punim ovlaštenjem Kominterne da imenuje ostatak novog rukovodstva, došao Josip Broz — kasnije poznat kao maršal Tito — koji je zatim prionuo da nanovo izgradi partiju.15 14 Za tekstove glavnih zakona i uredaba protiv komunista i o njihovoj primjeni u meduratnoj Jugoslaviji, vidi Ribar, Stara Jugoslavija i komunizam. Takoder vidi Hasanagić, str. 47 — 56, 201—230. 15 Za mišljenje rukovodstva KPJ potkraj tridesetih godina o rješenju nacionalnog pitanja u Jugoslaviji, vidi Kardelj, (pod pseudonimom Sperans), Razvoj slovenskega narodnega vprašanja, str. 205 — 255. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument