POVIJESNA
POZADINA
Početkom devetnaestog stoljeća zemlje i narodi današnje Jugoslavije pripadali su mnogonacionalnim carstvima, otomanskom i habsburškom. Postepeno, najprije je otomansko, a mnogo kasnije i habsburško carstvo, počelo gubiti snagu; istovremeno je unutar njihovih granica pod utjecajem ideja nacionalizma i demokracije počeo rasti pokret za nezavisnost među Slavenima i drugim narodima. Srbija i Crna Gora postigle su svoju nezavisnost od otomanskog carstva tokom devetnaestog stoljeća, a u balkanskim ratovima 1912-1913. oslobodile su i sva ostala južnoslavenska područja kojima su do tada vladali Turci. Poslije propasti Austro-Ugarske, krajem prvog svjetskog rata, Srbija i Crna Gora stvorile su zajedničku državu Južnih Slavena s Hrvatima, Slovencima i Srbima koji su ranije bili pod habsburškom vlašću. Tokom stoljeća postepenog oslobađanja i ujedinjavanja, Južni su Slaveni znatno napredovali na političkom, kulturnom i privrednom polju, ali su još uvijek u razvoju zaostajali za državama zapadne i srednje Evrope. Godine 1918. najmanje razvijena područja bila su ona, što su pod otomanskom vlašću ostala sve do 1878. (Bosna i Hercegovina) ili do 1913. (Sandžak i Makedonija).
Teritorijalno
oblikovanje nove jugoslavenske države u razdoblju 1913 — 19. naznačeno je na
Karti 1. Ujedinjenje Južnih Slavena u jednu državu krajem prvog svjetskog rata
udružilo je pet različitih, iako vrlo srodnih naroda (Srbe, Hrvate, Slovence,
Makedonce i Crnogorce), koji su živjeli u osam povijesno relativno jasno
definiranih područja (uža Srbija, Makedonija, Vojvodina, Bosna i Hercegovina,
Hrvatska-Slavonija, Dalmacija, Slovenija i Crna Gora), ispovijedali tri glavne
religije (srpsko-pravoslavnu, rimokatoličku i muslimansku), govorili tri
bliska, srodna, a ipak različita jezika (srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski,
slovenski i makedonski), te upotrebljavali dva pisma (latinicu i ćirilicu).
Tih
pet naroda nisu nikada prije bili ujedinjeni u jednoj državi, a njihova politička,
kulturna i socioekonomska prošlost mnogo se razlikovala.1 U srednjem
vijeku i Srbi i Hrvati imali su
dobro razvijene države. Hrvati su svoju izgubili 1102, kad su sklopili ugovor s
ugarskim kraljevstvom. Ta veza trajala je sve do 1918. Od 1526. do 1918. i Mađarima
i Hrvatima vladala je habsburška dinastija. Od 1868. do 1918. Hrvatska je bila
autonomni dio ugarske polovine dvojne monarhije. Srpsku srednjevjekovnu državu
osvajali su Turci kroz razdoblje od devedeset godina, počevši od bitke na
Marici 1371, a završivši s padom smederevske despotovine 1459. U srednjem
vijeku bilo je na crnogorskom prostoru nekoliko državica koje se općenito
smatraju srpskim, a Crna Gora je pala pod Turke 1499, ali neka njena izolirana,
ekonomski i strateški nevažna područja, nikada nisu bila potpuno potčinjena.
Sve do stvaranja moderne crnogorske države 1850-tih godina stanovnici tih područja
živjeli su kao plemenski savez.
1
Za pregled povijesti Južnih Slavena od vremena dolaska na Balkan u ranom
srednjem vijeku pa do 1918, vidi moju knjigu Peasants, Politics, and Economic
Change
in
Yugoslavia,
str.
3-232; Ćorović, Istorija Jugoslavije; i Grafenauer i dr; Istorija
naroda Jugoslavije, 2 sveska,
koja obraduje samo razvoj do kraja 18. stoljeća. Za potpuni pregled imena
autora, naslova i podataka o izdanjima svih djela i o objavljenim i
neobjavljenim (na mikrofilmu ili ne) zbirkama dokumenata citiranih u bilješkama,
vidi Bibliografiju, str. 409-421.
Bosanska
srednjevjekovna država, čije su osvajanje Turci dovršili 1463, uključivala
je i Hrvate i Srbe. Gotovo cijelo vrijeme njenog postojanja u njoj su vladali
bogumili, heretička kršćanska crkva, koja se oštro suprotstavljala
prodiranju kako katoličke Hrvatske i Ugarske, tako i pravoslavnog Bizanta i
Srbije u Bosnu. Napokon su bogumili pretežno prigrlili islam. Većina
bosansko-hercegovačkih Muslimana, a 1971. bilo ih je oko milijun i po, potomci
su bogumila.
Slovenci
su također imali nekoliko ranosrednjevjekovnih kneževina, ali njihove su
zemlje ubrzo pale pod vlast njemačkih država i oni su ostali u sastavu
Austrije sve do 1918. U Makedoniji je također postojala srednjevjekovna država,
ali je taj prostor, izvorno pod Bizantom, povremeno prelazio sad pod srpsku, a
sad pod bugarsku vlast; pod Turke je pao najranije i ostao je pod njihovom vlašću
sve do 1913.
U
kasnom osamnaestom stoljeću u južnoslavenskih se naroda pojavljuju prvi osjećaji
nacionalnog identiteta i prve želje za nacionalnom nezavisnošću i udruživanjem.
Nacionalni se identitet među Srbima, Hrvatima i Slovencima u današnjem smislu
te riječi potpuno razvio u prvoj polovini devetnaestog stoljeća, i to pod
utjecajem tadašnjih ideja nacionalizma i demokracije koje su dolazile sa
Zapada. Medu Crnogorcima je postojalo dvojstvo osjećaja: neki su se smatrali
dijelom srpskog naroda, a neki posebnim narodom, iako u najužem srodstvu sa
Srbima. Među Makedoncima, čiji su teritorij kao integralni dio svoje države
žestoko svojatali i Srbi i Bugari i Grci, postepeno se razvio osjećaj da su
posebna nacionalnost, ni u kakvoj zavisnosti o bilo kojem od spomenutih
pretendenata. To
uvjerenje dobilo je veliki zamah
u toku
drugog svjetskog
rata, i
danas postoji
potpuno razvijena makedonska nacija, sa svojim vlastitim književnim jezikom i
nacionalnim osjećajem, koja živi kao posebna socijalistička republika unutar
Jugoslavije.
U
prvoj polovini devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj se također razvila ideja južnoslavenskog
kulturnog i političkog jedinstva, ideja koja će postati osnovom jugoslavenskog
nadnacionalizma. Jedinstvo je na više načina izgledalo logično. Svi su južnoslavenski
narodi imali zajedničku rasnu pozadinu. Hrvati i Srbi govorili su varijante
istog jezika i pomiješani živjeli na mnogim područjima. Južnoslavenski
narodi, koji su živjeli u Austro-Ugarskoj monarhiji bili su pojedinačno
preslabi da se s punim uspjehom suprotstave političkim, kulturnim i ekonomskim
pritiscima Austrijanaca i Mađara. Izgledalo je da njihove najbolje nade leže u
ujedinjenju u jednu državu s ostalim Južnim Slavenima.
Karta
1. Teritorijalna formacija Jugoslavije 1913-1919
Jugoslavenska
nadnacionalna ideja proširila se iz Hrvatske u izvjesnoj mjeri i na druge južnoslavenske
narode. Zbog drugačijih uvjeta i aspiracija oni su tu ideju često drugačije
tumačili, ali su se slagali da su Srbi, Hrvati i Slovenci u biti grane istog
jugoslavenskog naroda i nadali se da će u jednoj jugoslavenskoj državi, u
kojoj će osjećaj međusobnog pripadanja postepeno odmijeniti osjećaj srpske,
hrvatske ili slovenske nacionalne posebnosti, moći polučiti puno političko
osobođenje i ujedinjenje. Jugoslavenstvo je imalo dva osnovna izvora. Jedan je
bio želja da se sačuva nacionalni identitet i da se u jedinstvu stekne snaga
za borbu protiv mnogonarodnog habsburškog carstva koje je prijetilo
germanizacijom i mađarizacijom, i u kojem su južnoslavenski narodi bili
tretirani kao građani drugoga reda. Drugi je izvor bio primjer nacionalnih
pokreta u nekih evropskih naroda koji su tada još uvijek živjeli u više država,
prije svega primjer Nijemaca i Talijana. Ovo se integralno jugoslavenstvo nije
proširilo u
mase,
ali je imalo mnogo pristaša medu intelektualcima u većini južnoslavenskih
naroda i bilo je važna ideološka snaga u pozadini stvaranja jugoslavenske države
1918.2
2
Za Jugoslaviju između dva rata i povijest njenih raznih sastavnih dijelova,
vidi bibliografiju (do 1954.) u Peasants...,
str.
703-726. Neke od novijih studija o Jugoslaviji između dva rata su Lederer, Yugoslavia at
the Paris
Peace Conference:
A study
in trontiermaking;
Hoptner, Yugoslavia
in Crisis,
1934-1941; Valev, Slavin
i Udaljcov, Istoriia
Iugoslavii, II,
7-184; Čulinović, Jugoslavija između dva rata; Kukoleča, Analima
privrede Jugoslavije pred drugi svjetski rat; i Stajić, Nacionalni
dohodak Jugoslavije 1923- 1929 u stalnim i tekućim cenama. Od literature
koju su objavili jugoslavenski politički emigranti, vidi osobito Pavelić, Dr
Ante Trumbić: Problemi hrvatsko-srpskih odnosa; Maček, In
the Struggle
for Freedom;
Stojadinović,
Ni rat ni pakt: Jugoslavija između dva rata; Jareb, Pola stoljeća
hrvatske politike; i Ostović, The
Truth about
Yugoslavia.
Južnoslavenski
narodi vrlo se razlikuju po svojoj brojnosti. Kako je Jugoslavija između dva
rata bila potpuno pod velikosrpskom dominacijom i nije priznavala ni makedonski
ni crnogorski narod, za našu će svrhu najbolji pokazatelji biti oni iz
poslijeratnog popisa stanovništva (Tablica 1). Kako pokazuje tablica, dva su
najbrojnija južnoslavenska naroda Srbi i Hrvati; slijede ih Slovenci,
Makedonci, Muslimani koji odbijaju da se izjasne bilo kao Srbi ili kao Hrvati,3
te konačno Crnogorci. Među »ostalim Slavenima« najveće grupe su Slovaci i
Bugari. Tome treba dodati da je - kao posljedica mirovnih ugovora nakon prvog
svjetskog rata - pod Italiju potpalo između 500.000 i 600.000 Hrvata i
Slovenaca koji su živjeli u Istri, Slovenskom primorju, Rijeci, Zadru i na
nekoliko jadranskih otoka.4 Oko 65.000 koruških Slovenaca i oko
40.000 Gradišćanskih Hrvata ostalo je nakon 1918. pod Austrijom.
TABLICA
1 -
NACIONALNI SASTAV JUGOSLAVIJE NA DAN 15. MARTA 1948.
|
Slavenski |
Stanovnika |
% |
Neslavenski |
Stanovnika |
0 |
|
narodi |
|
|
narodi |
|
|
|
Srbi |
6,547.117 |
41,50 |
Albanci |
750.431 |
4,76 |
|
Hrvati |
3,784.353 |
23,99 |
Mađari |
496.492 |
3,15 |
|
Slovenci |
1,415.432 |
8,98 |
Vlasi |
102.953 |
0,65 |
|
Makedonci |
810.126 |
5,13 |
Turci |
97.954 |
0,62 |
|
Crnogorci |
425.703 |
2,70 |
Talijani |
79.575 |
0,50 |
|
Muslimani,
neopr. |
808.921 |
5,13 |
Romi |
72.736 |
0,46 |
|
ostali
Slaveni |
240.990 |
1,53 |
Rumunji |
64.095 |
0,41 |
|
|
|
|
Nijemci |
55.337 |
0,35 |
|
|
|
|
ostali |
19.883 |
0,13 |
|
Ukupno |
14,032.642 |
88,97 |
Ukupno |
1,739.456 |
11,03 |
Izvor: Statistički godišnjak FNRJ 1954, str. 60.
3
Muslimani južnoslavenskog porijekla, to jest Muslimani iz Bosne i Hercegovine,
mogli su se u popisu stanovništva 1948. slobodno izjasniti kao Srbi, Hrvati ili
neopredijeljeni. Okruglo 89% izjasnilo se kao neopredijeljeni, 8% kao Srbi a 3%
kao Hrvati. Krajem 1960-tih godina, Muslimani iz Bosne i Hercegovine dobili su
službeno status jednak zasebnoj naciji.
4
Ova su područja, osim malog dijela Julijske krajine, pripojena novoj
Jugoslaviji 1945. i 1953.
Neslavenski
narodi u Jugoslaviji sačinjavaju manjinu brojniju nego u bilo kojoj drugoj
evropskoj zemlji, osim u Sovjetskom Savezu. Najbrojniji su Albanci,
koncentrirani na području Kosova (oko 30 posto svih Albanaca živi u
Jugoslaviji), i Mađari koji gotovo isključivo žive u Vojvodini. U međuratnom
razdoblju ovim se dvjema velikim manjinama pribrajala i treća, Nijemci, koji su
uglavnom živjeli u Vojvodini, (podrazumijevajući ovdje i Srijem), Slavoniji i
Sloveniji. Njihov je broj tridesetih godina iznosio oko 550.000. Nakon
dobrovoljnog povlačenja s njemačkom vojskom u odstupanju, u završnoj fazi
rata, te nakon što je od ostataka nova vlast većinu protjerala, taj se broj
1948. smanjio na jednu desetinu.
Višenarodni
karakter Jugoslavije i činjenica da je brojno manjinsko stanovništvo živjelo
u pograničnim područjima, učinili su zemlju u periodu između dva rata
krajnje krhkom s političke točke gledišta. Velike manjine su potencijalni
izvor neprilika ako im se nametnu politička, kulturna i ekonomska ograničenja
koja ne pogađaju većinu, ili ako su njihove matične zemlje spremne i sposobne
da ih iskoriste u revanšističke ili ekspanzionističke svrhe. Jugoslavija je
ispunjavala oba uvjeta.
U
pogledu vjerske podjele, podaci iz popisa 1931. pokazuju da je oko 48 posto
stanovništva ispovijedalo pravoslavnu vjeru (Srbi, Makedonci, Crnogorci i razne
manjine na područjima naseljenim većinom Srbima), rimokatolika je bilo 37
posto (uglavnom Hrvati i Slovenci), muslimana 11 posto (muslimani slavenskog
podrijetla u Bosni i Hercegovini, te albanska i turska manjina), a manje od 4
posto bili su protestanti i Židovi. U popisu iz 1953. odnosi su u biti isti: 48
posto pravoslavnih, 36 posto katolika, 14 posto muslimana i 2 posto ostalih.5
Budući da je vjerska pripadnost vrlo utjecala na osjećaj nacionalne
pripadnosti većine južnoslavenskih naroda, budući da su odnosi među različitim
crkvama bili obilježeni sumnjičavošću i netrpeljivošću (kako zbog općenitih
povijesnih, tako i zbog specifičnih novijih razloga) - vjerska raznorodnost
zemlje bila je jedan od njenih mnogih problema.
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |