| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
EKONOMSKI I SOCIJALNI PROBLEMI 1918-1939.Usporedo
s poremećenom domaćom političkom situacijom, jugoslavenska je država u
razdoblju između dva rata imala mnoge teškoće socijalne i ekonomske naravi.
Neke je od njih dijelila s drugim zemljama balkanskog područja, neke su bile
samo jugoslavenske. Sažeto rečeno, ti su problemi bili slijedeći: 1)
opći porast stanovništva, ali i velike razlike u stopi rasta između pojedinih
južnoslavenskih naroda i vjerskih grupa; 2)
ekonomska nerazvijenost zajedno s uglavnom seoskom ekonomijom, koja je u sve
manjoj mjeri bila sposobna da izdržava rastuće stanovništvo; 3)
kompleksni odnosi s drugim zemljama, odnosi u kojima su politički i ekonomski
interesi često bili u suprotnosti; 4)
rašireni strani interesi u industriji i rudarstvu; i 5)
rastuća tendencija prema etatizmu, što je imalo neposredno političko i
ekonomsko značenje. U
godinama od 1921. do 1939. stanovništvo Jugoslavije naraslo je od 12,149.000 do
procijenjenih 15,703.000. To je bila jedna od najvećih stopa rasta u tadašnjoj
Evropi, iako je zapravo opadala: od prosječnih 14,8 promila godišnje u
razdoblju 1921 —25. do prosjeka od 11,7 promila u razdoblju 1936-39. Padala je
i stopa nataliteta i stopa mortaliteta. Ova potonja djelomice zbog smanjene
visoke stope smrtnosti dojenčadi (u razdoblju 1936-39. ona još uvijek iznosi
prosječnih 141 na tisuću živih porođaja). Očekivano trajanje života je
1931. procijenjeno na 46,5 godina za muškarce i 49,5 godina za žene.16 16
Tomasevich, Peasants ...,
str.
287-307. Jedan
od vodećih jugoslavenskih demografa izračunao je da se stanovništvo obuhvaćeno
današnjom Jugoslavijom približno udvostručilo između 1880. i 1957. Na današnjem
teritoriju Slovenije stanovništvo je poraslo 1,4 puta; u Hrvatskoj 1,6 puta; u
Srbiji 2,2 puta; u Makedoniji i Crnoj Gori 2,3 puta, a u Bosni i Hercegovini 2,5
puta.17 Općenito je rast bio najbrži u siromašnim i zaostalim
predjelima, a neravnoteža u stopama rasta stanovništva samo je pojačavala
napetost koja je već postojala medu raznim nacionalnim i vjerskim grupama.
Posebno važna bila je znatno veća razlika u stopi rasta srpskog (pravoslavnog)
prema hrvatskom (rimokatoličkom) stanovništvu. 17
Macura, str. 7-8 Bilo
je nešto migracija stanovništva, osobito u godinama neposredno iza prvog
svjetskog rata, kad su ljudi iz planinskih područja, uglavnom Srbi i Crnogorci,
selili u Vojvodinu, Srijem, Slavoniju, Makedoniju i na Kosovo, da preuzmu zemlju
dobivenu agrarnom reformom. Ta je kolonizacija imala politički aspekt utoliko,
što se njome namjeravalo ojačati srpski element u koloniziranim područjima.
Stalna je bila i emigracija turskog elementa iz Makedonije u Tursku. Relativno
je bila velika i migracija stanovništva, prvenstveno mladih ljudi, sa sela u
gradove i veća mjesta, u potrazi za radom i obrazovanjem. Kretanje
sa sela u gradove već je dugo postojalo kao tendencija. Ali dok je relativni
broj zaposlenih u poljoprivredi i šumarstvu ponešto padao, njihov je apsolutni
broj uporno rastao zajedno sa stanovništvom. Učinak tog porasta može se
dramatično pokazati na seljaštvu. Pretpostavimo, kao općenito prihvaćenu
normu u jugoslavenskim uvjetima seljačkog obrađivanja zemlje, poljoprivredno
stanovništvo od 80 osoba na 100 hektara obradive zemlje (koja je ovdje
definirana tako da uključuje oranice, vrtove, voćnjake i vinograde, ali isključuje
livade i pašnjake) ili oko pet hektara na prosječnu seljačku obitelj.
Jugoslavija je 1921. već imala 135 poljoprivrednih stanovnika na 100 hektara
obradivog zemljišta, te je tako bila poljoprivredno najnapučenija zemlja istočne
i jugoistočne Evrope. Iako su u slijedećih deset godina povećane obradive
površine, njihovo povećanje nije držalo korak s rastom poljoprivrednog
stanovništva, pa se 1931. broj stanovnika na 100 hektara popeo na 140, a 1938.
dosegao je procjenu od 144, ili u skladu s gornjim standardom, »višak«
poljoprivrednog stanovništva od 44,4 posto.18 K tome se između dva
rata pogoršao omjer između broja poljoprivrednog stanovništva i broja stoke,
što je imalo nepovoljne posljedice za žetvene prinose i prehranu seljaka. I
konačno, kako je u dvadesetim godinama prekomorska emigracija bila uvelike
ograničena, a zbog krize u tridesetim godinama postala praktično nemoguća, i
kako su mogućnosti za zapošljavanje izvan poljoprivrede rasle vrlo polako,
velika većina nabujalog seoskog stanovništva morala je ostati na selu, gdje je
sa svojim razočaranjima (pogoršanim političkim ugnjetavanjem, niskim
prihodom, nepovoljnim uvjetima razmjene poljoprivrednih i industrijskih
proizvoda, pretjerano visokim kamatama i porezima) postala potencijalno
eksplozivna snaga. 18
Tomasevich, Peasants ...,
str.
322, 324. Moore,
str. 63-64, smatra da je tokom tridesetih godina postotak prekobrojnog pučanstva
u poljoprivredi Jugoslavije, ako se računa na osnovi normi drugačijih od naših,
iznosio 61,5%. Sredinom
tridesetih godina općenito se shvatilo da se rješenje, ili bar znatnije ublaženje
poljoprivredne prenapučenosti ne može naći u samoj poljoprivredi, u što su
ranije vjerovale naročito seljačke stranke, već da to zahtijeva obimne i
dugoročne napore industrijalizacije. Na žalost, uvjeti za takav napor jedva da
su mogli biti lošiji. Dohodak po glavi stanovnika bio je u Jugoslaviji
tridesetih godina skoro najniži u Evropi; za 1938. procijenjen je na 3.100
dinara, ili približno 70 dolara. Iz te osnovne činjenice izrastao je dobro
poznati začarani krug nerazvijenosti. Niski dohodak značio je slabu potrošnju
i malu štednju; male uštede značile su male investicije; male investicije značile
su niski dohodak, i tako dalje, bez nade u promjenu, ako se stvari prepuste
svojem toku. Niski dohodak po glavi stanovnika bio je u Jugoslaviji prije svega
posljedica slabe produktivnosti koju su uzrokovala dva faktora: oskudni prirodni
izvori i malobrojna proizvodna sredstva u usporedbi s brojem stanovništva, i
niska produktivnost rada. I
kvantitativni i kvalitativni pokazatelji odražavaju stanje ekonomske
nerazvijenosti. U 1931. godini, na primjer, 76,5 posto stanovništva živjelo je
od poljoprivrede, a samo 11 posto od industrije, rudarstva i zanatstva. Između
1926. i 1939. (po cijenama iz 1938) od poljoprivrede je dolazilo 46 posto
nacionalnog dohotka, 18,9 posto od industrije, a 35,1 posto od ostalih
aktivnosti.19 19
Stajić, »Realni nacionalni dohodak Jugoslavije u periodima, 1926-1939. i
1947 -1956.« str. 19. Nadalje,
poljoprivredna proizvodnja je bila većinom na razini golog opstanka. Oko 80
posto obradive zemlje bilo je zasijano žitaricama (najviše kukuruzom), koje su
uglavnom služile za neposrednu ljudsku ishranu. Svega 14 posto ukupne potrošnje
bjelančevina potjecalo je od životinjskih prehrambenih prerađevina. Uzgoj
stoke obavljao se na veoma primitivan način. Radni učinak životinjske vučne
snage bio je nedovoljan u mnogim područjima. Neposredno prije izbijanja drugog
svjetskog rata u Jugoslaviji je bilo svega oko 2.300 traktora, uglavnom u
Vojvodini, gdje je poljoprivredna tehnologija bila na mnogo višoj razini nego
drugdje. Južno od Dunava i Save još su se uvijek mnogo upotrebljavali drveni
plugovi. Umjetna se gnojiva gotovo nisu upotrebljavala, a pesticidi su se rabili
samo u vinogradarstvu, tek ponegdje i u voćarstvu. Organizacija
unutrašnje trgovine bila je slabo razvijena. Nacionalno tržište novca i
kapitala nije postojalo, a financijske institucije zemlje bile su općenito
primitivne. Kapital društvene potrošnje bio je nedovoljno razvijen. Prosječno
trajanje života bilo je, kao što smo vidjeli, nisko, dječja smrtnost visoka,
a visoke su bile i stope smrtnosti od tuberkuloze, malarije i bolesti prouzročenih
lošom ishranom. Od, svih osoba iznad deset godina starosti 1921. godine, 51,5
posto bilo je nepismeno; visoki dodatni postotak bio je polupismen. Razlika u
pismenosti između pojedinih područja bila je napadna: od 8,8 posto nepismenih
u Sloveniji do 83,8 posto u Makedoniji.20 20
Tomasevich, Peasants ..., str. 198. Nije iznenađujuće da se i ekonomska razvijenost u mnogome razlikovala od područja do područja, dijelom zbog razlika u prirodnom bogatstvu, ali i zbog različite povijesne pozadine, te različitog prirasta stanovništva. Kako za meduratni period nemamo podataka o dohotku i proizvodnom bogatstvu stanovnika po područjima, moramo se zadovoljiti podacima iz 1953. (Tablica 2).21 TABLICA 2 RASPODJELA STANOVNIŠTVA, DOHODAK PO STANOVNIKU I PROIZVEDENO BOGATSTVO PO
STANOVNIKU PO NARODNIM REPUBLIKAMA I ZA JUGOSLAVIJU, 1953.
Izvori: Za broj stanovnika, Statistički godišnjak FN
RJ, 1956, Beograd, 1956, str. 51. Za dohodak po stanovniku, Narodni
dohodak 1952-1956, Statistički bilten br. 115, Beograd, 1958, str. 10.
Jugoslavenski pojam nacionalnog dohotka razlikuje se od onog u upotrebi u
zapadnim zemljama po tome što ne uključuje vrijednost onog što marksisti
nazivaju ekonomski neproduktivnim djelatnostima, kao npr. državne službe; ta
činjenica ne utječe znatnije na gornje brojeve. Za proizvedeno bogatstvo po
stanovniku, Ivo Vinski, Procjena fiaciona/nog bogatstva po područjima
Jugoslavije, Zagreb 1959, str. 33. 21
Ove brojke treba uzeti samo kao pokazatelje redova veličine za 1953. jer je
proizvedeno bogatstvo u različitim krajevima pretrpjelo različitu štetu u
drugom svjetskom ratu. Investicijska aktivnost između 1946. i 1953. pokazuje
velike razlike u raznim područjima, a relativne cijene su 1953. u znatnoj mjeri
odstupale od meduratne strukture cijena. Podaci iz 1953, međutim, daju prilično
pouzdanu sliku o regionalnim razlikama u nivou meduratnog ekonomskog razvoja. Kao
što pokazuje tablica, nivo dohotka po stanovniku u Sloveniji bio je skoro
dvostruko veći od prosjeka: u Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni i Hercegovini bio
je znatno ispod nacionalnog prosjeka. Na žalost, nisu mi bili pristupačni
podaci o dohotku po stanovniku za sastavne dijelove Narodne Republike Srbije,
ali podaci o proizvodnom bogatstvu po stanovniku pokazuju neravnomjernost
ekonomskog razvitka: uža Srbija bila je za dvadeset poena ispod nacionalnog
prosjeka, Autonomna Pokrajina Vojvodina sedamnaest poena iznad nacionalnog
prosjeka, a Albancima nastanjena Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija (danas
Kosovo) koja ima najveću stopu prirasta stanovništva u zemlji, bila je ispod
polovine prosjeka. Jugoslaviji
je između dva rata jako nedostajao poduzetnički talent. Tko je imao kapitala
težio je investiranju u trgovinu ili u gradska zemljišta i nekretnine, što je
zahtijevalo malo poduzetničkih ili menedžerskih sposobnosti. Dugoročne
investicije u industriju privlačile su tek nekolicinu, dobrim dijelom zbog male
potražnje industrijskih proizvoda. (Iznimku je činila tekstilna industrija sa
svojim niskim omjerom između uloženog i zarađenog kapitala, ali i značajnim
domaćim tržištem). Nedostatak ušteda i domaćeg poduzetničkog talenta doveo
je do širokog uvoza stranog kapitala i menedžerskog osoblja, kao i do široke
državne ekonomske aktivnosti. Država je nastojala potaknuti ekonomski rast ne
samo takvim klasičnim mjerama kao što su zaštitne carine i porezne olakšice,
već i stvaranjem državnih industrijskih poduzeća, investiranjem u saobraćaj,
javne radove, školstvo i narodno zdravlje, što je posredno poticalo razvoj
privatnih poduzeća. Usprkos
naporima države ekonomski rast bio je tako trom da je jedva premašivao brz
porast stanovništva.22 Nalet svjetske ekonomske krize zahvatio je
sve grane jugoslavenske privrede, ali se osobito osjetio u poljoprivredi i
bankarskom sistemu, i to u takvoj mjeri da je oporavak trajao još dugo nakon što
je najniža točka krize bila prevladana u mnogim drugim zemljama. Nagli
oporavak koji se zbio poslije 1936. bio je ponajviše rezultat poboljšanih
ekonomskih uvjeta u inozemstvu, pri čemu su vojne pripreme raznih evropskih
zemalja, a naročito Njemačke, imale velikog udjela. 22
Stajić procjenjuje da je između 1926. i 1939. dohodak po glavi stanovništva
kao cjeline (u cijenama iz 1938) rastao po stopi od 0,73% godišnje (»Realni
nacionalni dohodak« str. 21-26). Vinski procjenjuje godišnji rast za period
1920-1939. (u cijenama iz 1953.) na 1,70% (»National Product
and Fixed Assets«, str. 206-211). Razlika proizlazi iz upotrebe različitih osnovnih godina i
drugačijih relativnih cijena. Kao što smo vidjeli, stanovništvo je raslo u
prosjeku za 1,48% godišnje u razdoblju 1921-1925. i za 1,17% godišnje u
razdoblju 1936-1939. Čitaoca
koji želi precizniju informaciju možemo uputiti na »Pregled istorije SKJ«
(Beograd 1963), u kojem se opširnije analiziraju dugotrajne teoretske polemike
unutar KPJ u odnosu na nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Tek godine 1935. KPJ je
jasno definirala svoju politiku prema nacionalnom problemu. (Izdavač) Unutar
sukoba i odnosa snaga međuratne Evrope, položaj Jugoslavije bio je vrlo
nesiguran. Zemlja je od samog osnivanja bila izložena revanšističkim i
ekspanzionističkim pritiscima Italije, Bugarske i Mađarske. S dolaskom nacista
na vlast, dodatnu prijetnju predstavljao je njemački ekonomski i politički
pritisak. Svaka je od tih stranih država bila u bliskom dodiru s jednom ili više
ekstremističkih političkih grupa u Jugoslaviji, koje su bile spremne i voljne
prihvatiti stranu podršku kako bi porazile svoje domaće neprijatelje. Stara
VMRO postala je oruđe i Bugarske i Italije. Hrvatskom ustaškom terorističkom
organizacijom poslužila se Italija, Mađarska i Njemačka, albanskom manjinom
Albanija i nakon 1939. Italija. Uz to je Komunistička partija Jugoslavije u međuratnom
razdoblju bila oruđe Sovjetskog Saveza i Kominterne. Partija je od 1923. do
1935. zagovarala ne samo zbacivanje režima, već i razlamanje jugoslavenske države
u separatne nacionalne komunističke republike. Glavna
diplomatska savezništva Jugoslavije bila su od početka s Francuskom, a u
okviru Male antante sa Cehoslovačkom i Rumunjskom, dakle s francuskim sistemom
poslijeratnih saveza. S Turskom, Rumunjskom i Grčkom stvorila je Jugoslavija
1934. Balkanski savez. Od pet savezničkih zemalja samo je Cehoslovačka imala
snažne ekonomske veze s Jugoslavijom. Grčka, Rumunjska i Turska, i same svojom
ekonomskom strukturom slične Jugoslaviji, bile su više takmaci no saveznici.
Sto je još gore, najjače ekonomske veze Jugoslavija je imala sa zemljama s
kojima su je vezivale male i nikakve političke simpatije — s Italijom,
Austrijom i Njemačkom. Taj problem dramatično osvjetljuje Tablica 3. Usporedno
s opadanjem francuskog utjecaja i s evropskim usponom nacističke Njemačke,
Jugoslavija je oko 1935. pod vodstvom kneza Pavla i predsjednika vlade Milana
Stojadinovića počela voditi vanjsku politiku koja je formalno bila neutralna,
ali je postepeno prema silama Osovine postala dosta prijateljska. Teškoće u
koje su zemlju bacile ekonomske sankcije Lige naroda protiv Italije, nakon
invazije Etiopije, učinile su neizbježnom jaču ekonomsku orijentaciju prema
Njemačkoj, a s tim i uže političke veze. Priključenjem Austrije Reichu i
slamanjem Čehoslovačke, Jugoslavija je konačno ekonomski izručena na milost
i nemilost Njemačkoj. Kao i u drugim slučajevima, Nijemci su i ovu ekonomsku
prednost koristili da pripreme tlo za političko i/ili vojno osvajanje. TABLICA
3 JUGOSLAVENSKI IZVOZ I UVOZ PO ZEMLJAMA, 1931-35. (U POSTOCIMA)
Izvor: Jugoslavija, Ministarstvo financija, Carinski odio, Statistique
du commerce exterieur, Beograd,
godišnjaci 1931-35. Jugoslavenski se izvoz sastojao uglavnom od poljoprivrednih
proizvoda i sirovina, kao drvo i obojeni metali; uvozile su se uglavnom
tekstilne sirovine, strojevi, alati, kemikalije, farmaceutski proizvodi, te
goriva, uključujući koks. Za više podataka vidi
Jozo Tomasevich, »Foreign Economic Relations, 1918-1941«,
u Robert J. Kernered, Yugoslavia (Berkley
and Los Angeles, 1949),
str. 169-214. Većinu
velikih poduzeća u međuratnoj Jugoslaviji - tvornice, rudnike, banke,
osiguravajuća društva — posjedovali su, kontrolirali i njima upravljali
stranci. Prije 1918, dok je više od polovine jugoslavenskog teritorija bilo u
Austro-ugarskom carstvu, austrijski i mađarski investitori vladali su svim
granama privrede u tim krajevima. Većina je njihovih investicija nakon prvog
svjetskog rata »nacionalizirana«, ali je nacionalizacija bila samo formalna i
strani vlasnici nastavili su kontrolirati ta, sada nominalno jugoslavenska
poduzeća. Pošto se sredinom dvadesetih godina valuta de
facto stabilizirala i
financije sredile, počeo je strani kapital ulaziti u pojačanoj mjeri, i
posredno i neposredno, putem komercijalnih banaka u stranom vlasništvu. Da
ohrabri tu tendenciju, država je poduzećima u stranom vlasništvu omogućila
porezne olakšice, slobodan uvoz strojeva, transfer profita i slično. Krajem
1937. postotak stranog vlasništva u ukupnom dioničkom kapitalu svih
jugoslavenskih poduzeća bio je slijedeći: električna energija 83%; kemikalije
i petrolej 69,9%; rudarstvo 69,2%; osiguranje 38%; cement, boksit i staklo 37%;
metalurgija 32,7%; drvena grada 28,8%; rafinerije šećera 24%; tekstil 22,7%;
hoteli 21%; mlinovi 19%; bankarstvo 9%. Uzmu li se kao osnova dionički kapital
i strani krediti, tada su jednu četvrtinu svih stranih investicija posjedovali
Francuzi. Britanski interes držao je 17,4%, slijede ga Sjedinjene Američke Države
sa 15%; Njemačka (uključujući austrijski i čehoslovački udio) 11,1%;
Italija 9,5%; Belgija 7,4%; Švicarska 5,9%, te još neki manji vlasnici.23
K tome je mnoga poduzeća, čiji je dionički kapital bio pretežno
jugoslavenski, u stvari efikasno kontrolirao strani kapital, i to zahvaljujući
ugovorima s velikim inozemnim kupcima ili stranim kratkoročnim kreditima, ili
sudjelovanju tih poduzeća u međunarodnim kartelima. U svim poduzećima koje su
kontrolirali stranci, oni su držali i ključne pozicije; držali su obično i
niže menedžerske položaje i visoko kvalificirana mjesta u proizvodnji.
Usprkos visokoj cijeni uvezenog kapitala i osoblja, profit je obično bio vrlo
visok i to zbog carinske zaštite, kartelizacije industrije, a osobito zbog
niskih nadnica, koje su proizlazile iz činjenice da je Jugoslavija imala veliki
višak nekvalificirane radne snage, a bez efikasnih sindikata. 23
Prema Rozenbergu i Košticu, str. 94-231. Podaci su iskazani prema faktično
zastupljenim dioničarima na skupštinama. Vidi također Tomasevich,
»Foreign Economic Relations«, str. 185-195. Između
1922. i 1931. Jugoslavija je koristila više stranih zajmova da pokrije budžetski
deficit, financira izgradnju željeznica, stabilizira valutu i slično. Nakon
1931, zbog sloma međunarodnog kretanja kapitala, strani zajmovi Jugoslaviji
bili su mnogo manji i namijenjeni isključivo za gradnju željeznica, mostova i
sličnih objekata društvene potrošnje. Krajem
tridesetih godina jugoslavensko se javno mišljenje odlučno okrenulo protiv
stranih investicija u zemlji. Ljudi su s negodovanjem primali izvještaje o
visokim profitima i specijalnim privilegijama stranih poduzeća i postajali su
sve sumnjičaviji prema stranom utjecaju na domaći politički život. Optuživali
su Francuze i Britance da pomažu politički status quo (to jest,
prevlast srpskog vladajućeg sloja). Sa sve većom zabrinutošću gledalo se na
Nijemce, osobito nakon što su preuzeli kontrolu nad velikim poduzećima što su
ih ranije držale Austrija i Čehoslovačka. Ipak, nema sumnje da je u međuratnom
periodu strani kapital imao veliku ulogu u ekonomskom razvoju Jugoslavije, ali
je i cijena te pomoći bila vrlo visoka. Općenito
uzevši, niske privatne uštede i nedostatak poduzetničkog talenta u
Jugoslaviji krivi su ne samo za opsežne strane investicije, uvoz menedžerskog
osoblja i visoko kvalificirane radne snage, nego također i za ulogu države kao
investitora i upravljača u mnogim sektorima privrede koji bi u razvijenim
kapitalističkim zemljama bili prepušteni privatnoj inicijativi. Samo država
sa svojom snagom oporezivanja, mogla je kao dužnik dati potrebnu garanciju i
sigurnost za velike dugoročne zajmove za financiranje gradnje željeznica, riječne
plovidbe, telegrafske i telefonske mreže. Samo centralne i lokalne vlasti mogle
su upotrebljavati poreske prihode za financiranje škola, komunalnih usluga, i
lokalnog saobraćaja.
Što više, nužnost da država u korist stranih vjerovnika založi neke
relativno sigurne i obimne porezne prihode, dovela je do državnog vlasništva i
monopola u proizvodnji nekih roba široke potrošnje, posebno duhana, cigaretnog
papira, šibica i soli. Na
prosvjetnom i kulturnom polju država je ustanovila i financirala sve škole
(osim nekih koje su pripadale vjerskim zajednicama), sva priznata kazališta,
opere, muzeje, galerije i neke izdavačke kuće. Većinu postrojenja za
proizvodnju oružja, municije i ratnih brodova, posjedovala je država.
Centralne i lokalne vlasti također su u svojim rukama imale i dio državnog
bankarstva, koje se i nadopunjavalo i natjecalo s privatnim bankama.
Sekvestracijom i nacionalizacijom nakon prvog svjetskog rata, jugoslavenska je
država postala vlasnik nekih industrijskih poduzeća, među kojima su bili
rudnici ugljena, postrojenja za preradu drva, rudnici i topionice željeza,
tvornice šećera i državna poljoprivredna dobra. S
prodorom bilateralizma u međunarodnu trgovinu i pojavom velikih blokiranih
salda u kliringu s inozemstvom, posebno s Njemačkom, vlada je odlučila
investirati u nova postrojenja za proizvodnju čelika, bakra i aluminija.
Strojevi za te objekte kupovani su uglavnom u Njemačkoj na račun tih
zamrznutih potraživanja, a unutarnje financiranje uređeno je pomoću državnih
banaka. Nijemci su smišljeno favorizirali ekspanziju postrojenja za proizvodnju
strateških materijala, znajući da će ih u slučaju rata moći dobiti pod
svoju kontrolu. Razvoj
postrojenja za proizvodnju nekih strateških materijala i samog naoružanja,
nedvojbeno je poslužio kao stimulans ekonomskom razvitku Jugoslavije. Međutim,
činjenica da je jugoslavenski vojni budžet između dva rata iznosio oko 30
posto svih rashoda centralne vlade (5 do 7 posto nacionalnog dohotka), ostavlja
malo mjesta sumnji da su opsežni troškovi za nacionalnu obranu bili jedan od
uzroka koji su sprečavali i razvoj poljoprivrede i razvoj ekonomije u cjelini. Kao
rezultat svih tih procesa, država je, poslije poljoprivrede, bila najvažniji
poslodavac. Zbog toga, pitanje namještenja u državnoj službi postalo je jedan
od osnovnih problema za sve političke stranke. Činjenica da su ta namještenja
kontrolirale velikosrpske vladajuće grupe, pojačavala je teškoće koje su
izvirale iz nacionalne i vjerske podvojenosti u državi i mučile i ogorčavale
jugoslavenske narode. Gledani
izdaleka, problemi Jugoslavije između dva rata bili su nastavak i varijacija
situacije koja je tu postojala sve od dolaska Južnih Slavena na Balkan - to
sjecište vjerskih, kulturnih, političkih, vojnih i ekonomskih imperijalizama.
Južnoslavenski narodi i novostvorena Jugoslavija imali su nesreću da stoje s
obje strane linije koja je u ova ili ona vremena razdvajala Bizantsko i Zapadno
rimsko carstvo, istočnu pravoslavnu i rimokatoličku crkvu, ćirilsko i
latinsko pismo, bizantsku i zapadnoevropsku civilizaciju, islam i kršćanstvo,
te prostore s pretežno despotskom i one s pretežno demokratskom vladavinom. Uz
to je Balkan u novijim stoljećima bio područje na kojem su se u svojim
imperijalističkim težnjama sukobljavale velike evropske sile, upotrebljavajući
komade tog teritorija za izravnavanje svojih računa.
|