| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
KOLABORACIJA S TALIJANIMA U NDHČetnička
suradnja s Talijanima u anektiranim dijelovima Dalmacije i po dijelovima
Nezavisne Države Hrvatske koje su okupirali Talijani, bila je slična
kolaboraciji u Crnoj Gori, s tom razlikom da su uvjeti bili kompleksniji, i to
zbog toga što su hrvatski kvislinški i njemački interesi bili direktno uvučeni
u igru, a nesporazumi između grupa predvođenih komunistima i srpskih
nacionalističkih grupa koje su sudjelovale u ustanku, jula 1941, pojavili su se
mnogo brže nego u Crnoj Gori.48 Partizani su u isti red svrstavali i
hrvatske kvislinške snage i okupatora, smatrajući ih fašističkim
neprijateljima; srpski nacionalisti mrzili su ustaše, ali su se skanjivali
napadati Talijane i zaista su već u julu i augustu pokušali pridobiti Talijane
da im pomognu suprotstaviti se brutalnim antisrpskim mjerama ustaša.49
Ti rani dodiri, u kojima je važnu ulogu igrao srpski političar iz Like Stevo
Rađenović, jasno su izloženi u izvještaju komandanta talijanskog Šestog
armijskog korpusa, generala Renza Dalmazza, poslanog 17. januara 1942.
talijanskoj Drugoj armiji pod naslovom »Dodiri s vođama četničkih formacija.«50
Pored veza s Rađenovićem, Dalmazzo je posebno pribilježio kontakte s dvojicom
četničkih vođa, koji su na tom području igrali vodeću ulogu, vojvodama
Ilijom Trifunovićem-Birčaninom i Dobroslavom Jevđevićem, te njihove političke
poglede. Oba su ta čovjeka bila naklonjena Talijanima; vjerujući da bi širenje
talijanske okupacije na cijelo područje Bosne i Hercegovine bilo najbolje ratno
rješenje za srpsko stanovništvo te pokrajine, tražili su u Talijanima
saveznika protiv ustaša i partizana.51 48
Praktično su se sve ove nacionalističke grupe tokom posljednjih mjeseci 1941.
identificirale kao četničke. 49
Dana 11. augusta 1941, dakle prije nego što je došlo do polarizacije medu
grupama otpora, četnički i partizanski predstavnici iz Like sastali su se s
predstavnicima talijanske vojske, u selu Otrić, zapadna Bosna. Četnički
predstavnici dali su izjavu koju su partizani također potpisali i u kojoj se kaže
da su ustaški progoni Srba glavni razlog ustanka, da borba i sabotaža neće
biti uperene protiv Talijana, te da će se »zajedno (s Talijanima) boriti
protiv svih komunističkih akcija na tim područjima«. Sve partizanske i četničke
potpisnike ubrzo su uhapsile jedinice pod partizanskom komandom u zapadnoj
Bosni. Pritisak seljaka s tog terena uskoro je doveo do njihovog puštanja, ali
niti jedna partizanska grupa nije više u budućnosti potpisala nešto slično
takvoj izjavi. Vidi Stanisavljević, str. 68-71. Vidi također Žurić, str.
200-202. 50
Mikrofilm br. T-821, rola 53, snimci 697-702. Ovaj izvještaj izgleda da su
ubrzali zaključci preliminarnog dogovora sa četnicima šest dana ranije, budući
da je sporazum, o kome će uskoro biti riječi, bio priključen Dalmazzovom
izvještaju kao dodatak. 51
Vidi izvještaj generala Roatte, novog komandanta talijanske Druge armije,
Generalštabu talijanske vojske, 2. februara 1942, kojem je priključen i Jevđevićev
memorandum. Ibid, snimci 1162-1171. Politika
generala Dalmazza prema četnicima imala je dva cilja: prvo, da izbjegne svaku
borbu s njima; drugo, da navede većinu, ako već ne sve, da se pridruže borbi
protiv partizana, što bi po njegovu mišljenju bila »ogromna korist« za
Talijane. Predložio je pojačanje samo onih odreda za koje se zna da su
prijateljski raspoloženi prema Talijanima, a da se kolebljivi odredi razoružaju;
on bi, također, na područjima na kojima su nastanjeni Srbi u većini, uklonio
Hrvate iz lokalnih organa vlasti i zamijenio ih Srbima.52 Kao što će
se uskoro pokazati, politika talijansko-četničke kolaboracije znatno je
uznapredovala i bila sistematizirana pod rukovodstvom generala Roatte,
komandanta talijanske Druge armije tokom 1942, a tu su politiku provodili i svi
talijanski komandanti na anektiranim ili okupiranim područjima Hrvatske,
Dalmacije, Bosne i Hercegovine, kao i u Sloveniji s pomoću vojnih snaga
antikomunističkih grupacija. 52
Ibid, snimak 701. Nisam
pronašao nikakav tekst sporazuma između četnika i komande talijanske Druge
armije koji bi bio usporediv sa sporazumom Đukanović-Pirzio Biroli u Crnoj
Gori. Ali postoje tekstovi nekih manje općenitih sporazuma i mnogo drugih
dokaza tijesne talijansko-četničke kolaboracije na području koje je okupirala
talijanska Druga armija. Prvi je, izgleda, bio preliminarni sporazum zaključen
11. januara 1942. između predstavnika talijanskog Šestog armijskog korpusa,
kapetana Angela de Matteisa, i četničkog predstavnika iz jugoistočne Bosne Mutimira Petkovića.53
Sporazum je trebao stupiti na snagu nakon što ga potpišu i talijanske i četničke
komande područja, kao i major Boško Todorović, Mihailovićev glavni
predstavnik u Bosni i Hercegovini. Kasniji događaji nagovještavaju da su
sporazum potpisali svi zainteresirani. Sporazum sadrži sedam specifičnih
odredbi: 1) ako bi Talijani okupirali istočnu Bosnu, oni i četnici na tom
području suzdržali bi se od međusobnog oružanog sukoba; 2) četničkim
odredima u istočnoj Bosni bit će dopušteno da zadrže oružje, jer će im ono
biti potrebno nakon talijanskog povlačenja s tog područja; 3) u svim područjima
koja su »oslobodili« četnici (misleći, vjerojatno, od hrvatskih kvislinških
snaga ili od partizana) sve će vojne i policijske formacije NDH biti razoružane;
4) na svim područjima u kojima su katolici (Hrvati) u manjini, lokalne vlasti
NDH bit će zamijenjene srpskim vlastima, koje će funkcionirati paralelno s
talijanskom vojnom administracijom; 5) na tim područjima srpskom stanovništvu
bit će zagarantirana osobna, nacionalna i vjerska sloboda, kao i pravo vlasništva;
6) Talijani trebaju pomoći da se puste Srbi iz tih područja koji su u ustaškim
koncentracionim logorima, jer bi to vrlo pomoglo suzbijanju komunističke protivčetničke
propagande; 7) sklopit će se ugovor o trgovini između Talijana i četnika. 53
Za tekst ovog sporazuma vidi ibid, snimci
704-705. Petković je bio jedan od oficira koje je Mihailović poslao u Bosnu da
rade na organiziranju bosanskih četnika. The
Trial oj
Dra\a Mihailović, str.
134. Iako
je sporazum od 11. januara bio usmjeren uglavnom protiv ustaša, jer četnici i
partizani u ovim područjima nisu još bili potpuno raskinuli, nema sumnje da su
Talijani, kao što je tvrdio Dalmazzo, bili veoma svjesni kakvu im pomoć protiv
partizana četnici mogu pružiti. Vrlo skoro - iako ne još u to vrijeme -
glavni interes i četnika i Talijana postat će međusobna pomoć u borbi protiv
partizana. U
namjeri da izradi smjernice za politiku (Linea
di condotta) svoje
komande prema NDH, četnicima i partizanima, general Roatta uputio je između
30. januara i 9. februara 1942. niz memoranduma generalu Vittoriu Ambrosiu, svom
prethodniku na položaju komandanta Druge armije, koji je sada bio načelnik
generalštaba kopnene vojske.54 Roattu je najviše zanimalo povlačenje
velikog dijela talijanskih trupa iz Zone II
i III i pregrupiranje ostatka u niz jakih garnizona, kako bi smanjio gubitke;
problem je bio u tome kako ispuniti prazninu koja će nastati, a da se ozbiljno
ne oštete talijanski interesi. Budući da su glavnu opasnost predstavljali
partizani, glavnu protutežu su očito, pored hrvatskih kvislinških snaga,
predstavljali četnici. U odgovoru na Roattine memorandume, general Ambrosio je
13. februara rekao da s obzirom na Hrvate treba pokazati maksimum lojalnosti,
ali talijanska politika prema njima ne smije pokazati »ni neodlučnost, ni
slabost, a čvrstu ruku ako treba.« Sa četnicima, rekao je, situacija je prilično
neodređena, dijelom zbog toga što politika njihovih raznih vođa nije jasna. U
svjetlu talijanske politike prema NDH, treba izbjegavati svako pregovaranje sa
četnicima, ali dodiri s njima, kad to situacija i lokalne prilike zahtijevaju,
bili bi preporučljivi. Što se komunista tiče: »borba do ogorčenog svršetka.«55
Drugim riječima, dok je politika prema NDH i partizanima pod komunističkim
vodstvom bila vrlo dobro definirana, Roatta je imao manje-više slobodne ruke da
sam određuje svoju politiku prema četnicima. 54
Mikrofilm br. T-820, rola 53, snimci 1162-1164, 1173-1179. 55
Ibid, snimak 1161. Kako
je upotrijebio tu slobodu pokazuje njegov izvještaj o četnicima, koji je 6.
marta 1942. podnio Generalštabu kopnene vojske. Njegova politika zasnivala se
na četiri točke: Poduprijeti
četnike u dovoljnoj mjeri da se bore protiv komunista, ali ne toliko da bi im
to dopustilo preveliku širinu akcije; zahtijevati i osigurati da se četnici ne
bore protiv hrvatskih snaga i vlasti; dopustiti im da protiv komunista operiraju
na svoj račun (tako da »pokolju jedni druge«); i konačno, dopustiti četničkim
grupama da djeluju paralelno s talijanskim i njemačkim snagama, kao što rade
nacionalističke grupe (četnici i separatisti) u Crnoj Gori.56 56
Ibid, kadar 1068. Na sastanku talijanskih, njemačkih i
hrvatskih kvislinških generala (28. marta 1942, malo prije početka tzv. treće
neprijateljske ofenzive) pitanje četnika bilo je opet pomno razmatrano. Tom
prilikom je general Roatta izjavio da su svi komunisti neprijatelji te da s
njima neće biti pregovaranja. Četnici su druga stvar: »Četnici su u stvari
neprijatelji NDH, ali nisu neprijatelji Osovine i stoga je za sada korisno
pregovarati s njima... borbu protiv četnika trebat će nužno poduzeti kasnije
i zajednički.« Mikrofilm br. T-501, rola 257, snimak 1108. U
svojim poslijeratnim memoarima, Roatta je potpunije objasnio svoju politiku: Četnička
politička obojenost, njihovi indirektni odnosi sa »saveznicima« i njihov
program za budućnost nisu zanimali tog komandanta i on je »ignorirao« te
stvari. On je samo utvrdio i iskorištavao postojeću činjenicu da su na
teritoriju pod njegovom komandom »četnici« djelovali u našu korist. Tim gore
po Hrvate i Nijemce u drugim krajevima, koji nisu htjeli ili znali da od četnika
stvore svoje saveznike. Tako
smo usprkos protestima Berlina i Zagreba i naporima vlade u Rimu (koja je često
mijenjala svoje mišljenje i napokon prihvatila njemačko stanovište) sa svoje
strane nastavili kolaborirati s »četnicima«. Dotične formacije snabdijevali
smo oružjem itd. i tako ih učinili regularnim (kao što su bile i druge
dobrovoljačke formacije) sve dok nisu dosegle ukupnu jačinu od oko 30.000
ljudi.57 57
Roatta, str. 177. Malo prije svog premještaja, 3. januara 1943, Roatta je rekao
maršalu Ugu Cavalleru, načelniku talijanske Vrhovne komande, da su četnici
jedina »ping pong
loptica« na području pod njegovom komandom, tako da je potrebno zadržati ih
na talijanskoj strani. Cavallero, str. 429. Vidi također Stanisavljević, str.
95, 125, 129, 137. Ustaška
vlada protivila se, naravno, talijanskoj politici, ali nije imala izbora, jer je
po uvjetima talijansko-hrvatskog ugovora (zaključenog u Zagrebu 19. juna 1942.)
koji se ticao povlačenja oko polovice talijanskih snaga iz Zona II
i III, morala preuzeti teret održavanja četničke antikomunističke milicije,
koju su osnovali i do tog vremena izdržavali Talijani — naravno, s tim da četnici
priznaju suverenitet NDH.58 Tako
je tokom 1942. i 1943. najveći dio četničkih snaga u onim dijelovima hrvatske
marionetske države koje su okupirali Talijani bio organiziran kao talijanske
pomoćne trupe, u formi dobrovoljačke antikomunističke milicije (Militia
volontaria anti comunista ili
MVAC). Prema generalu Giacomu Zanussiju, koji je još kao pukovnik bio pomoćnik
načelnika štaba Roattine Druge armije, u talijanskim dijelovima marionetske
Hrvatske bilo je 19.000 — 20.000 četnika u MVAC, a Talijani su ih opskrbili
slijedećom opremom: sa 30.000 pušaka, 500 mitraljeza, 100 bacača, 15
artiljerijskih oruđa, 250.000 ručnih bombi, 7,000.000 metaka, 7.000-8.000 pari
obuće. Bila im je obećana još neka oprema, ali izgleda da im nije isporučena,
jer je Roatta bio premješten.59 Vjerojatno je, također, da ta lista
ne uključuje oružje, municiju i opremu koja je četnicima isporučena za
vrijeme sve tri faze operacije Weiss,
(tzv.
četvrte neprijateljske ofenzive), zimi 1942/1943, čije su količine morale
biti znatne. 58
Mikrofilm br. T-501, rola 264, snimci 649-661, osobito snimci 658-661. 59
Zanussi, I, 248-249. Snagu
i raspored jedinica MVAC na području Superslode krajem februara 1943. pokazuje
nam tablica 4, zasnovana na detaljnim talijanskim podacima. Te jedinice, koje su
varirale od samo dvadesetak ili četrdesetak ljudi do formacija koje su brojale
i tisuću ljudi, bile su iz političkih razloga razasute na golemom području i
podređene komandama mnogobrojnih talijanskih divizija. Na području 6.
armijskog korpusa (južna Dalmacija i većina Hercegovine) neke su MVAC jedinice
bile sastavljene isključivo od katolika ili od muslimana, a na području 18.
armijskog korpusa postojao je vrlo malen katolički MVAC odred.
TABLICA 4. JEDINICE MVAC U TALIJANSKOJ SLUŽBI, 28.
FEBRUARA 1943.
Izvori: Mikrofilm br. T-821, rola 31, snimci 218-223 a)
Sve četničke jedinice na području 5. armijskog korpusa bile su pod komandom
potpukovnika Ilije Mihića. b)
Od tog broja je 2.807 ljudi prebačeno iz Hercegovine u sjevernu Dalmaciju i
bili su pod komandom majora Petra Baćovića. Međutim, ime glavnog četničkog
komandanta na tom području, vojvode Momčila Đujića, ne spominje se. Vrlo
je važan dokument, koji se odnosi na antikomunističku miliciju, memorandum
talijanskog Generalštaba kopnene vojske od 20. marta 1943. pod naslovom: »Ponašanje
četnika.« Nakon što je raspravio jačinu četnika organiziranih u
antikomunističku miliciju, kontrolu koju nad njima ima Draža Mihailović i
vjerojatne ciljeve tih snaga, memorandum postavlja pitanje moguće
preorijentacije ovih trupa na neprijateljstva prema Italiji s obzirom na
promjenu vojne situacije na Balkanu, a posebno na mogućnost anglo-američkog
iskrcavanja na jugoslavenskom teritoriju. Razmatrajući značajan doprinos ovih
trupa u zajedničkoj borbi protiv subverzije i činjenicu da su na četničko
ponašanje utjecale duboke promjene vojne situacije na Balkanu, potrebno je,
navodi se u memorandumu, primijeniti jake kontrolne mjere. U tu svrhu izgleda da
će od posebnog interesa biti slijedeće mjere: držati
četničke snage u malim odredima, strogo se pridržavajući teritorijalnog
principa, a posebno izbjegavati ujedinjenje crnogorskih i hercegovačih jedinica
s jedinicama Dinarskog područja, Like i Slovenije, kako bi se onemogućilo da
te snage poprime unificirani i organski karakter, koji bi tokom vremena mogao
postati centar podrške za rekonstrukciju ujedinjene Velike Jugoslavije; treba
izbjegavati stvaranje novih jedinica, a oružje i municiju davati samo u
apsolutno nužnoj količini.60 60
Mikrofilm br. T-821, rola 247, snimci 746-748. U
martu 1943, dok se ovaj memorandum pisao, situacija se u talijanskoj zoni vrlo
brzo mijenjala, pa su razne misli iz ovog memoranduma pretekli događaji o
kojima će kasnije biti više riječi. Komandant
četničkih jedinica organiziranih u MVAC, kao i ostalih četničkih formacija u
Dalmaciji, Hercegovini, zapadnoj Bosni i jugozapadnoj Hrvatskoj, bio je vojvoda
Trifunović-Birčanin, koji je u oktobru 1941. iz Crne Gore došao u Split, a
komandu je od Mihailovića dobio u proljeće 1942.61
I četnički i talijanski dokumenti jasno ukazuju na to da je njegova
uloga oficira za vezu između četnika i talijanske Druge armije bila važna baš
kao i njegova komanda nad četničkim formacijama na tim područjima. Birčaninu
je bilo podređeno nekoliko važnih četničkih komandanata. U sjevernoj
Dalmaciji bio je to samozvani vojvoda Momčilo Đujić, u Lici potpukovnik Ilija
Mihić i major Slavko N. Bjelajac (obojicu je postavio Mihailović), u
Hercegovini i jugoistočnoj Bosni bili su potpukovnik Petar Baćović (imenovao
ga je Mihailović) i samozvani vojvoda Dobroslav Jevđević, koji je tijesno
surađivao s Birčaninom u stvaranju veza s Talijanima. Birčanin je već dugo
bio slabog zdravlja i umro je u februaru 1943, ali njegovi glavni pomoćnici
(Jevđević, Đujić, Baćović i Radovan Ivanisevic)
obećali su Talijanima da će nastaviti s njegovom politikom tijesne suradnje i
nastaviti s borbom protiv partizana.62 Nekoliko tjedana kasnije
Mihailović je za Birčaninova nasljednika imenovao potpukovnika Mladena Zujovića
(poznatog i pod imenom Aćimović), pravnika u civilu i člana četničkog
Centralnog nacionalnog komiteta. Žujović je na tom položaju ostao sve do
kapitulacije Italije.63 61
Stanisavljević, str. 80-83, i passim. 62
Vidi poruku koju je general Umberto
Spigo, komandant
18. armijskog korpusa poslao Superslodi 5. februara 1943. Mikrofilm br. T-821,
rola 247, snimak 774. Talijani su čvrsto držali Birčanina, jer mu je porodica
bila s njim u Splitu, a također i Jevdevića, kome su brat i zaručnica bili
internirani u Italiji. Vidi ibid, rola
252, snimak 303. 63
The Četniks, str.
68-74. Prema istom izvoru, za vrijeme kapitulacije Italije Bjelajac i Žujović
pobjegli su Saveznicima u Italiju i kasnije otišli u Kairo. Bjelajac je nakon
rata otišao u Sjedinjene Države i postao je oficir američke armije,
specijaliziravši se za nekonvencionalno i psihološko ratovanje. Poslije
umirovljenja objavio je seriju članaka o gerilskom ratovanju i borbi protiv
ustanika, ali ne pozivajući se na Jugoslaviju. Može
se postaviti pitanje da li je general Mihailović znao za tu suradnju svojih
komandanata s Talijanima. Mnogi dokumenti dokazuju da je znao, a Mihailović je
to i sam rekao govoreći 28. februara 1943. u Gornjem Lipovu (vidi Glavu 8).
Tokom suđenja Mihailović je priznao da je znao za kolaboraciju svojih
komandanata s Talijanima, te da je to primijetio čim je došao u Crnu Goru.64
Ne samo Mihailović, već i vlada u emigraciji čula je, kao što ćemo vidjeti,
na mnoge načine tokom 1942. za tu suradnju. 64
The Trial of Draja
Mihailović, str.
146, 194. Postoji
obilje drugih dokumenata o četničkoj kolaboraciji s Talijanima. Među
najzanimljivijima su oni koji se odnose na sastanke Trifunovića-Birčanina i
generala Roatte u septembru 1942, o kojima će se kasnije reći više. Tu je
također naredba generala Roatte od 11. januara 1943. o »Zimskoj operaciji«
(tj. o talijanskom sudjelovanju u operaciji Weiss
1), u kojoj se između
ostalog specificiraju zadaci kolaborirajuće četničke antikomunističke
milicije, i tekst jednog sporazuma, vjerojatno s početka 1943, između Jevđevića
i Talijana, o problemu legalizacije još više četničkih jedinica u jugoistočnoj
Bosni i istočnoj Hercegovini, to jest o pojačanju efektiva MVAC, uključujući
i snabdijevanje opremom, oružjem i novcem.65 Obimna korespondencija
između raznih četničkih komandanata na tom području također otkriva
suradnju s Talijanima.66 65
Dokumenti o izdajstvu Dra^e Mihailovića, I, 351-357. 66
Vidi osobito korespondenciju tokom ključnog perioda u posljednjoj fazi
operacije Weiss, ibid,
l, 394-487. Neke
osobito zanimljive informacije uključene su u izvještaj koji je 13. januara
1943. podnio Glavnom komandantu jugoistočne Evrope njemački general Glaise, a
tiče se posjeta generala Roatte Zagrebu, kratko prije njegovog premještaja sa
položaja komandanta Superslode. U izvještaju se kaže: S
obzirom na problem četnika koji je pokrenuo Pavelić, ispalo je da Roatta pod
svojom zastavom ima 3.000 četnika oko Plaškog i Vrhovina, 8.000 oko Knina od
kojih su 3.00() iz Hercegovine i još 8.000 u Hercegovini - što ukupno iznosi
19.000 četnika. Da ti četnici ne čine ni koraka bez istovremenih naređenja
DM (Draže Mihailovića) poznato nam je iz neosporivih dokumenata. 7.000 tih četnika
naoružavaju, snabdijevaju i plaćaju Talijani. A samo još pred nekoliko
tjedana Roatta se kleo Hrvatima da ima tek 1.500 četnika u svojoj službi i da
im više neće dati ni jednu jedinu pušku! Štoviše, Roatta je rekao Paveliću
da bi moglo doći vrijeme kad će za pacifikaciju Hercegovine biti potrebno
pozvati i onih 20.000 četnika koji su smješteni u Crnoj Gori, a služe
Talijanima. Takoder je planirano povećanje tog kontigenta za daljnjih 10.000 ljudi. Uzme li se u
obzir sve to, Roatta sigurno ne razmišlja o razoružanju svojih četnika. Takoder
je zanimljivo
primijetiti, da je grof Ciano prije nekoliko tjedana rekao hrvatskom poslaniku u
Rimu, Periću, da se Hrvati moraju obratiti njemačkom Wehrmachtu i pomoću njega izvršiti pritisak na talijansku Comando
Supremo s obzirom na problem četnika.67 67
Mikrofilm br. T-501, rola 264, snimci 568-569. U
stvari su se Roatta i Pavelić na tom sastanku složili da zbog operacija protiv
partizana smjesta treba poslati izvjestan dio crnogorskih četnika u centralni
dio zapadne Bosne. Taj plan je ubrzo napušten, ali kao što će se pokazati
kasnije, tokom bitke na Neretvi u februaru i martu 1943, glavnina crnogorskih četnika,
koji su služili kao talijanske pomoćne trupe, poslana je u Hercegovinu da
pomogne u borbi protiv partizana.68 68
Dokjimenti o izdajstvu Dra^e Mihailovića, 1,326 — 50, 373-376 i passim. Kolaborirajući
s Talijanima u talijanskim dijelovima NDH, četnici su imali i neposredne i
dugoročne ciljeve. Temeljna ideja bila je borba protiv partizana, ali oni su se
također angažirali u akcijama protiv hrvatskih kvislinških snaga i vlasti,
koje su bile predstavnici državne ideje neprihvatljive Srbima i neprijatelji
srpskog stanovništva na tom području. Zbog toga je četnička kolaboracija
postala jedan od glavnih kamena spoticanja u odnosima Italije i ustaške države.
Kritička reakcija na ovu kolaboraciju vidljiva je iz mnoštva ustaških
protesta, pismenih i usmenih, zbog važnih, a često i zbog trivijalnih stvari,
koji su upućivani talijanskoj Drugoj armiji, talijanskim predstavnicima u
Zagrebu, a povremeno i najvišim talijanskim političkim i vojnim vlastima u
Rimu.69 U svojim odgovorima vlastima NDH, Talijani su nastojali da tu
kolaboraciju bagateliziraju i da naglase njen privremeni karakter: ona će
trajati sve dok uz četničku pomoć ne budu likvidirani partizani, a tad će se
i s četnicima izići na kraj.70 69
Vidi posebno protest koji je hrvatski poslanik u Rimu Stijepo Perić predao 29.
decembra 1942. maršalu Cavalleru, načelniku talijanske Vrhovne komande, u
mikrofilmu br. T-821, rola 247, snimci 783-789.
|