KOLABORACIJA S TALIJANIMA U CRNOJ GORI Za razliku od drugih krajeva Jugoslavije, ustanak ljeti 1941. u Crnoj Gori imao je općenarodni karakter, koji su pokrenuli komunisti s njihovim pristalicama, a pridružili su im se i crnogorski nacionalisti ili bjelaši, koji su zastupali uske veze sa Srbijom. Protivnici su im bili Talijani i crnogorski separatisti ili zelenaši, pod vodstvom Sekule Drljevića i starog crnogorskog generala Krsta Popovića.37 Ustanak je izbio 13. jula 1941, ali nije bio dobro pripremljen, pa se nakon nekoliko uspješnih tjedana suočio s ozbiljnim porazima. Prosrpski nacionalisti priznali su poraz i htjeli prestati s borbom; partizani su odlučno htjeli nastaviti. To je dovelo do razdvajanja puteva. Negdje u jesen nacionalisti su došli u dodir s Talijanima, nudeći im svoju pomoć protiv partizana. Težnja za kolaboracijom vrlo je ojačala nakon što su Crnogorci čuli za raskid između Mihailovićevih četnika i partizana u Srbiji. Nacionalističke grupe u Crnoj Gori odaslale su krajem novembra u Srbiju kapetana Đurišića ne bi li utvrdili kakva je situacija u Srbiji, te stupili u direktni kontakt s Mihailovićem. Tokom te posjete Mihailović je Đurišiću dao usmene instrukcije i imenovao ga komandantom svih četničkih odreda u Sandžaku. Za komandanta svih četničkih snaga u staroj Crnoj Gori imenovao je majora Lašića. Mihailović je u svojoj uputi od 20. decembra (razmatranoj u prethodnoj glavi) ocrtao opće principe četničkog programa i naznačio specifične dužnosti s obzirom na organizaciju i buduće aktivnosti četnika u Sandžaku i u Crnoj Gori. Drugom polovinom  decembra Đurišić i Lašić počeli su mobilizirati ljude u Crnoj Gori i organizirati ih u posebne jedinice kao konkurenciju partizanskim odredima, a do sredine januara te su se jedinice našle u oružanom sukobu s partizanima.38 Konflikt između dvije grupe ubrzala su dva događaja na partizanskoj strani. Jedno je bio slom partizanskog napada na talijanski garnizon u Pljevljima početkom decembra, u kojem su partizani imali nekoliko stotina mrtvih i ranjenih i koji je doveo do osipanja partizanskih i prelaženja u četničke redove. Drugi događaj bio je »lijeva devijacija« medu partizanima u Crnoj Gori i primjena terora protiv stvarnih i potencijalnih neprijatelja, s obrazloženjem - ne uvijek istinitim - da surađuju s neprijateljem. 37 Drljević je bio glavni crnogorski separatistički voda koji je pomogao Talijanima da organiziraju proglašenje »nezavisne« države Crne Gore, 12. jula 1941; taj potez se slomio pod zamahom općeg ustanka koji je počeo slijedećeg dana. Vjerujući da je Drljevićev život u opasnosti, Talijani su ga u septembru poslali u internaciju u Italiju, ali poslije nekoliko mjeseci uspjelo mu je pobjeći i vratiti se u njemački dio NDH. Negdje u 1944. Drljević je formirao Crnogorsko državno vijeće u Hrvatskoj i radio na uspostavljanju crnogorske države uz pomoć hrvatskih i njemačkih vlasti. Potkraj rata postao je aktivan u vezi s Đurišićevim crnogorskim četnicima (vidi Glavu 12). Pajović, »Politička akcija Sekule Drljevića«, str. 75-80. Do sredine februara 1942. pojedini četnički komandanti i komandanti raznih talijanskih divizija počeli su sklapati svoje prve formalne sporazume. Prvi sporazum sklopljen je 17. februara između predstavnika pukovnika Baje Stanišića i komandanta talijanske divizije »Taro«.39 Tome je uskoro slijedio sporazum između predstavnika kapetana Đurišića i vojnog guvernera i komandanta talijanskih Trupa Crne Gore, generala Pirzia Birolia, o kolaboraciji Đurišićevih četnika s talijanskim snagama na području divizije »Venezia«, a 6. marta zaključen je sporazum između pukovnika Stanišića i generala Pirzia Birolia.40 Svi ti sporazumi podrazumijevali su ili zajedničku akciju ili samostalno četničko djelovanje protiv partizana koje su vodili komunisti. U oba slučaja Talijani su davali oružje i snabdijevali četničke formacije. Devetog marta su brojni Crnogorci, koji su bili profesionalni ili rezervni oficiri Jugoslavenske kraljevske vojske, održali konferenciju na Cetinju, na kojoj je kao zapovjednik svih nacionalističkih snaga u Crnoj Gori izabran general Blažo Đukanović. Bio je to izbor koji je i Mihailović u potpunosti prihvaćao, a koji je možda zaista sam i sugerirao.41 38 Jovanovič, I, 441-485. 39 Dokumenti o izdajstvu Dra^e Mihailovića, I, 65. Pukovnik Stanišič bio je jugoslavenski oficir koji je sudjelovao u ustanku od 13. jula i bio je član crnogorskog pobunjeničkog štaba. Nakon što je ustanak pretrpio neke poraze, on se povukao iz akcije, ali se u februaru 1942. pojavio čvrsto na strani četnika i ostao je s njima sve do svoje smrti u oktobru 1943. 40 Ibid, 40; Jovanovič, str. 508, 511-512. 41 Jovanovič, str. 497. Između marta i juna 1942. četnici su tako stekli priličnu moć u Crnoj Gori, zahvaljujući dijelom sporazumu s Talijanima, te oružju i opremi koju su dobili od njih, a dijelom i slabljenju partizana, kojem su u velikoj mjeri bili krivi partizanski ekscesi na liniji »lijeve devijacije«. Budući da je Talijanima glavni cilj sporazumijevanja s četnicima bio da gubitke svojih trupa svedu na minimum, mnogo su polagali na pomoć četnika u operacijama za izbacivanje partizana iz Crne Gore i istočne Hercegovine, u proljeće 1942. (Treća neprijateljska ofenziva u partizanskoj terminologiji).42 42 Oslobodilački rat, I, 212-218. Kako je rat napredovao, četničko-talijanska kolaboracija u Crnoj Gori prerasla je prve formalne sporazume između pojedinih četničkih komandanata i komandanata raznih talijanskih divizija. Ti su se sporazumi odnosili samo na neka posebna područja. U namjeri da se prošire ta područja i da se pojačaju sve  četničke snage u Crnoj Gori, te da se održe u borbenoj pripravnosti, tako da Talijani imaju što manje gubitaka, izrađen je i 24. jula potpisan opći sporazum između generala Đukanovića i generala Pirzia Birolia, dakle dva mjeseca nakon Mihailovićevog dolaska u Crnu Goru.43 Budući da je sporazum očito ostao na snazi tokom te godine kad je Mihailović bio u Crnoj Gori, može se pretpostaviti da je za njega znao i da je bio zadovoljan njegovim odredbama. To se može izvesti također iz Mihailovićevih vlastitih izjava (vidi niže, str. 218 u knjizi). 43 Za tekst ovog sporazuma vidi Zbornik DNOR, tom 111, sv. 4, str. 527-530. Sporazum Pirzio Biroli-Đukanović sadržavao je nekoliko vrlo izričitih klauzula: četnici trebaju beskompromisno nastaviti borbu protiv komunista i surađivati s talijanskim okupacionim vlastima u uspostavljanju i održavanju reda i mira u zemlji; tri »leteća odreda« (slična jedinicama uključenim u Militia volontaria anticomunista, ili MVAC, u područjima pod komandom talijanske Druge armije) pod komandom Đurišića, Stanišića i Popovića, svaki po 1.500 ljudi, bila su i službeno priznata;44 uzajamnim dogovorom treba urediti plaćanje, hranu, oružje i pomoć porodicama četničkih dobrovoljaca; treba formirati Odbor crnogorskih nacionalista od sedamnaest članova (u stvari sankcionirati jedan već postojeći odbor kojem je na čelu general Đukanović). Sporazumom se također utvrđuje da nacionalistički pokret i odbor koji ga vodi nema drugih političkih ciljeva osim da slomi komunizam, te da osigura red, mir i dobrobit crnogorskom stanovništvu. Zaključna odredba ugovora posebno je značajna: »Odbor Nacionalista Crne Gore obavezuje se da će upotrijebiti svu svoju moć i autoritet na održavanju reda i discipline u zemlji i da će sprečavati svaku eventualnu akciju koja bi mogla da bude uperena protiv italijanskih vlasti.«45 44 Ti su leteći odredi u stvari već postojali i Talijani su se njima služili, što dokazuje naredba koju je general Pirzio Biroli izdao 10. juna 1942. za operacije protiv partizana, iako karta priključena toj naredbi pokazuje da nisu bili angažirani kao zasebne trupe, već su bili raspoređeni između velikih talijanskih jedinica. Mikrofilm br. T-821, rola 60, snimci 3-6. 45 O tekstu ovog sporazuma vidi Zbornik DNOR, tom III, sv. 4, str. 530. Četnici u Crnoj Gori postali su važan dio talijanskog okupacionog režima. Kontrolirali su seoska područja i omogućavali Talijanima da se koncentriraju na održavanje svoje vlasti u gradovima i da osiguravaju komunikacije između njih. Crnogorski separatisti kolaborirali su, naravno, s Talijanima već od početka okupacije i, tokom prve polovine 1942, separatisti i četnici unekoliko su se sporazumjeli o zajedničkoj kolaboraciji s Talijanima. Ali, jer su njihovi ciljevi bili dijametralno suprotni, odnosi između dvije grupe bili su uvijek vrlo labavi. U nekim ključnim slučajevima, kao što je npr. pohod crnogorskih četnika na Hercegovinu za vrijeme bitke na Neretvi, među njima uopće nije bilo suradnje. Obje grupe zanimalo je da dobiju što više od Talijana - organizirajući svoje snage do dozvoljene granice, s talijanskim naoružanjem, plaćom i opskrbom, s talijanskom hranom za civilno pučanstvo koje je podržavalo četnike — sve sa svrhom da se vodi što efikasnija borba protiv partizana. Mihailović je ovdje, kao i u Srbiji s legaliziranim četnicima, htio imati spremnu i gotovu vojsku, koja će se u povoljnom trenutku okrenuti protiv neprijatelja i ujediniti se s ostalim njegovim snagama, te uz pomoć zapadnih Saveznika iznijeti Mihailovića na vlast. Kroz gotovo godinu dana — od juna 1942. pa negdje do aprila 1943 - četnici su u Crnoj Gori bili u svojim namjerama izrazito uspješni: uz onih 3.500 ljudi koje su organizirali kao talijanske pomoćne snage u Crnoj Gori pod uvjetima sporazuma Pirzio Biroli-Đukanović, imali su nekoliko puta više ljudi pod oružjem koji nisu bili u talijanskim pomoćnim trupama, ali su na sličan način bili angažirani u borbi protiv partizana.46 U stvari su četnici kontrolirali vrlo velik dio čitave pokrajine. 46 Jedan interni memorandum talijanskog ministarstva vanjskih poslova, od 2. januara 1943. (mikrofilm br. T-821, rola 247, snimci 736 — 740) procjenjuje da je uz 3.500 četnika u pomoćnim trupama (zapravo, prema sporazumu Pirzio Biroli-Đukanović četnici su imali samo 3.000 ljudi u tim jedinicama) u Crnoj Gori bilo 31.500 četnika pod oružjem. Ovaj broj je potpuno nerealan, osim možda kao procjena broja ljudi koji bi mogli biti mobilizirani na područjima pod četničkom kontrolom. Jednom prilikom - za vrijeme bitke na Neretvi, konačne faze operacije Weiss - Talijani su crnogorske četnike upotrijebili i van njihove pokrajine; ali za tu operaciju četnici su istovremeno imali i Mihailovićeva naređenja za borbu protiv partizana.47 47 Dokumenti o izdajstvu Dra^e Mihailovića, I, 424. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument