VOJNA ORGANIZACIJA Budući da je Mihailovićev glavni cilj bio restauracija monarhije i konstituiranie Velike Srbije, on je svoj četnički pokret shvaćao više u vojnom nego u političkom smislu, jer nije imao interesa da iz svojih trupa stvori nešto više nego li vojsku izbjegličke vlade. Kao što smo vidjeli, Mihailović je najprije svoju malu grupu oficira i vojnika na Ravnoj Gori imenovao »Četničkim odredima jugoslovenske vojske«. Ta oznaka promijenjena je u »Vojno — četnički odredi«, a od januara 1942. pa dalje, tj. nakon što je Mihailović postao ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva u izbjegličkoj vladi, službeni naziv glasio je: Jugoslovenska vojska u otadžbini. Prvi četnički oružani odredi u Srbiji obično su nosili ime neke planine ili rijeke na svom području, a uvježbavali su ih većinom mladi profesionalni oficiri koje bi poslao Mihailović. Iako su neki odredi nastali spontano, vlastitom inicijativom, prije no što su stigli Mihailovićevi emisari, Mihailović bi ih tek po njihovom dolasku priznao i uvrstio u svoju vojnu organizaciju. Ti naoružani odredi općenito su brojali od 50 do 200 ljudi, ponekad i više, a zapovijedali su im ljudi odgovorni Mihailoviću od kojeg su primali opće upute, ali su i pored toga imali široku samostalnost djelovanja. Ta sloboda donekle je izvirala iz nužde, zbog teškoća u komuniciranju sa štabom, osobito u početku, ali bio je to također način da se lokalnim komandantima dozvoli uzimanje u obzir lokalnih uvjeta. Takvo je bilo stanje četničkih snaga u septembru 1941, kad su počeli sa sporadičnom borbom u ustanku koji je trajao već od jula pod vodstvom komunista i njihovih oružanih jedinica. U toku većeg dijela slijedeće godine četnici su nastavili s takvom labavom organizacijom. Kao što smo vidjeli, više odreda iz Bosne, Hercegovine i Crne Gore prišlo je pod četničku zastavu i Mihailović je, ne uvijek s uspjehom, nastojao da lokalne komandante zamijeni svojim ljudima, ali je četničkoj komandi nedostajala organizaciona snaga. Trupe je ujedinjavala borba »Za Kralja i Otadžbinu« i za slobodu Srba i Jugoslavije, kako je to naglašavao četnički priručnik, ali oni su bili samo vojnici, u ogromnoj većini seljačkog podrijetla, ukorijenjeni u srpsku tradiciju i potpuno neobaviješteni o političkim idejama i odnosima. Ipak, četnički vođe nisu pokušavali da sistematski politički odgajaju i indoktriniraju pripadnike svojih snaga ili uopće stanovništvo onih područja na kojima su djelovali. Praktički od samog početka organizacije, četnici su počeli s osnivanjem eri vrste četa.19 Negdje s proljeća 1942, shvaćajući da se lokalni komandanti često ne osvrću na instrukcije, Mihailović je izdao važno Uputstvo broj 5, koje je detaljno izložilo principe četničke vojne organizacije. Tri vrste četa bile su: kategorija 3, mobilne, operativne trupe, s vojnicima između 20 i 30 godina; kategorija 2; jedinice s ljudima između 31 i 40 godina, čiji je zadatak bio »sabotaža na komunikacijama.« (cestama, mostovima, željeznicama) i kategorija 1, lokalne trupe i trupe za snabdijevanje, sastavljene od ljudi u dobi od 41 do 50 godina, čija je dužnost bila da održavaju red i mir i štite svoja sela. Dvije do tri takve čgte činile bi bataljon, a dva do pet bataljona brigadu. Svaki srez trebao je imati komandanta koji bi bio zadužen za čete 1 i 2. Uputstvo broj 5 također je specificiralo neke druge dužnosti sreskih komandanata, kao organiziranje špijunaže i propagande na području, ubacivanje u neprijateljske jedinice itd.20 19 Sekulićev izvještaj iz septembra 1941. spominje tri vrste četa, a navodi ga Marjanović u svojim »Prilozima«, str. 169 — 170. U dijelovima Bosne, Like i u sjevernoj Dalmaciji, ipak su se već u zimi 1941/42. neke od većih četničkih jedinica zvale pukovi i divizije, na primjer puk »Kralj Petar II«, Dinarska divizija. 20 Kopija teksta direktive br. 5 nalazi se u arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, Četnički dokumenti, reg. br. 10/3, kutija 1; izvještaji o njenoj primjeni mogu se naći u direktivnom pismu majora Ostojića četničkim komandantima, 30. jula 1942, reg. br. 14/2, kutija 1 i u izvještaju majora Miodraga P. Paloševića Mihailoviću, 5. novembra 1942, reg. br. 34/2, kutija 1. Na temelju uhvaćenih radio-poruka između Mihailovićevog štaba i raznih njegovih komandanata, njemačka radio-služba u Beogradu mogla je vrlo detaljno rekonstruirati cijelu četničku voinu organizaciju i identificirati praktički sve'komandante, te je 11. septembra 1942. podnijela detaljni izvještaj pod naslovom »Organizacija pokreta Draže Mihailovića«. Vidi mikrofilm br. T-312, rola 470, snimci 8,060. 380-435. Ova je organizaciona osnova dopunjena krajem 1942, vjerojatno da odgovori zahtjevima rata protiv partizana koji je uzimao sve više maha, te da pridonese većoj mobilnosti i elastičnosti. Prema novom planu koji je stupio na snagu 1. januara 1943, osnovna jedinica bila je trojka u~sastavu: vođa, zamjenik i treći član za vezu između dvojice, te trojke i pretpostavljenih vlasti. Bilo je to u stvari oživljavanje tradicionalne srpske gerilske jedinice za koju se dugo smatralo da je prikladna i efikasna. 15-30 trojki činile bi četu, tri čete bataljon, a tri bataljona brigadu. Postojali su također i korpusi u sastavu tri do pet brigada . (neki su od njih osnovani čak prije nego što je plan službeno stupio na snagu).21 Elitne brigade sastojale, su se od najmlađe i najbolje momčadi a zvale su se »leteće brigade«. 21 Vidi Vučković, »Gerilske formacije Jugoslovenske vojske u Otadžbini«; Ratković, str. 99-106. Prema već citiranom četničkom priručniku, u drugoj fazi su četnički komandni štabovi trebali operirati unutar pojedinih određenih teritorija, a specifične zadatke trebalo je izvršavati na svim nivoima: od korpusa, brigade i bataljona do čete. Ti zadaci detaljno su opisani s obzirom na drugu i treću fazu, a kao primjer tipične organizacije uzeta je Vojvodina. Kao i ranije, komandant svakog sreza bio je zadužen za čete 1 i 2, kao i za radne čete. S nastupanjem treće faze, sva komanda koja je dosad bila u rukama komandanta brigade ili korpusa, podijelila bi se na dva dijela: na operativne trupe (čija su osnova čete iz kategorije 3) pod komandom operativnih komandanata i na teritorijalne trupe (čiju osnovu čine čete kategorije 1 i 2) pod sreskim komandantima. Kako će operativne trupe postupno oslobađati nova područja, teritorijalne trupe preuzet će ulogu vojnih vlasti i izvršavati zadatke kako je predviđeno priručnikom.22 22 Mikrofilm br. T-311, rok 192, snimci 323-345. Mnogo kasnije - u proljeće 1944, kad su četnici bili izloženi velikom pritisku dviju partizanskih divizija koje su prodrle duboko u teritorij Srbije s jugozapada i borile se tamo neko vrijeme — formirano je nekoliko jurišnih korpusa i grupa jurišnih korpusa, koji su se sastojali od najboljih letećih brigada odvojenih iz redovnih korpusa, ali to je ujedno bila jedina promjena u osnovnoj vojnoj strukturi, ustanovljenoj u januaru 1943. Kako je velika bila četnička vojska i otkud je regrutirala svoje ljudstvo? Lakše je odgovoriti na drugi dio pitanja. Prve četničke jedinice bile su naravno dobrovoljačke i sastavljene od ljudi koji su željeli slijediti Mihailovića u otporu protiv vojski koje su upale i okupirale njihovu zemlju. Ali kako su mjeseci prolazili, a partizani postali glavni neprijatelji, kao i suparnička snaga otpora koja je privlačila mnoge dobrovoljce, četnici su našli za potrebno da pribjegnu sistemu regrutacije kad god im je trebalo — to jest, u područjima pod svojom kontrolom gdje su mogli nametnuti vlast kao službena Jugoslovenska vojska u otadžbini iza koje stoje kralj i vlada u izbjeglištvu. Sve te trupe nisu bile stalno aktivne; većina ih je bila samo registrirana na vojnim spiskovima i pretpostavljalo se da će se odazvati na poziv kad bude trebalo. Osim ilegalnih četnika, postojale su od kraja 1941. i legalizirane četničke jedinice koje su kao pomoćne trupe služile talijanskoj vojsci i kvislinškim vojskama u Srbiji i NDH. Ubrzo nakon kapitulacije Italije velika je većina četničkih jedinica u cijeloj zemlji počela služiti Nijemcima kao pomoćne trupe protiv Narodnooslobodilačke vojske, na bazi formalnih pismenih, ili neformalnih usmenih sporazuma i dobivale su oružje, municiju i ostalu opremu za nastavak te borbe. Ali sve su te jedinice četnici uvijek smatrali dijelom Jugoslovenske vojske u otadžbini. Zbog šarolikosti svojih jedinica, a također i zbog četničkog običaja da iz propagandnih razloga pretjeruju s brojkama, vrlo je teško odrediti stvarnu veličinu četničkih snaga. U svom proglasu srpskom narodu od 1. decembra 1941, Mihailović je rekao da četnici imaju »u zemlji jednu jaku vojničku organizaciju, koja broji preko 300.000 duša.«23 Kasnije je mnogo spominjana vojska od »200-300.000« četnika. Očito, neke su brojke uključivale ne samo grupe pod oružjem, već također i ljude s mobilizacijskih spiskova raznih poziva, za koje se pretpostavljalo da su prisutni na područjima pod četničkom kontrolom. U svom telegramu vladi u izbjeglištvu od 20. marta 1943. Mihailović govori da je organizirao najmanje 1000 ljudi u svakom srezu (kotaru) i to u 180 od 338 srezova u zemlji, ili ukupno 180.000 ljudi; u većini ostalih kotareva, osobito u Vojvodini, sjevernoj Hrvatskoj i sjevernoj Sloveniji, navodi da je djelovao potajno.24 Ali prema majoru Vučkoviću, jednom od Mihailovićevih glavnih komandanata »ono što je u svim izveštajima iz tog doba bilo tačno, to je broj boraca sa dotične teritorije koji su se u slučaju dovoljnog naoružanja mogli osposobiti.«25 Krajem 1943, kaže Vučković, jačina raznih korpusa u zapadnoj Srbiji kretala se između 2.500 — 3.000 ljudi, ali je bila mnogo manja u Istočnoj Srbiji i ravničarskim dijelovima zemlje. Još jedan izvor — Nedićev činovnik koji je bio prisiljen da neko vrijeme, tokom jeseni 1943, bude sa četnicima i koji se kasnije vratio u Nedićev tabor — govori nam da se 67. korpus pod komandom majora Velimira J. Piletića (glavnog Mihailovićevog komandanta u sjeveroistočnoj Srbiji) sastojao od pet brigada s ukupno oko 600 aktivnih četnika i štabom od oko 60 ljudi.26 22 Mikrofilm br. T-311, rok 192, snimci 323-345. 24 Živan L. Knežević, Why the Allies Abandoned, dio 1, str. 6-7. 25 Vučković, »Gerilske formacije«, str. 72. 26 Izvještaj Nijemcima 31. decembra 1943. Mikrofilm br. T-311, rola 189, snimci 232, 237. O četnicima u Crnoj Gori i NDH znamo s više sigurnosti. Početkom 1943. bilo je oko 40-50.000 četnika u Crnoj Gori i talijanskoj zoni NDH; u njemačkoj je zoni krajem 1942. oko 10.000 bosanskih četnika imalo sporazum na principu »živi i daj drugima da žive« s hrvatskim kvislinškim vlastima, a broj četnika »pobunjenika« koji su aktivno radili protiv vlasti NDH bio je nesumnjivo mnogo manji.27 Nijemci su krajem 1943. procijenili stvarnu jačinu četnika u cijeloj zemlji kako slijedi: Slovenija 500, sjeverna Dalmacija i Lika 2.000, zapadna Bosna 1.500, istočna Bosna 3.000, Hercegovina 3.000, Crna Gora 5.000, jugozapadna Srbija 2.500, sjeverozapadna Srbija 3.000, srednja Srbija 3.000, područje planine Kopaonika 1.500, jugoistočna Srbija 3-4.000 i sjeveroistočna Srbija oko 2.000 četnika. To čini ukupnu snagu od 30.000 do 31.000 ljudi.28 Naravno, kao što će se kasnije pokazati, tokom 1944. došlo je do porasta četničkih snaga i u Srbiji i u hrvatskoj marionetskoj državi. 27 Mikrofilm br. T-501, rola 264, snimci 568-569, 583. Za detalje vidi Glavu 7, str. 206-210. 28 Mikrofilm br. T-311, rola 189, snimci 262. Može se slobodno pretpostaviti: da su Saveznici izveli iskrcavanje velikih razmjera na dalmatinskoj obali, (čemu su se četnici nadali), četnici bi bili u stanju provesti svoj opći mobilizacioni plan i povećati svoje snage u područjima pod svojom kontrolom, a oni odredi, koji su kolaborirali s Nijemcima i sa snagama NDH okrenuli bi svoje oružje protiv njih. Prema priručniku iz 1942. planirali su također organizirati zaposlene na željeznici i u riječnom brodarstvu, u telefonskoj i telegrafskoj službi na okupiranim područjima, i od njih su očekivali masovni građanski neposluh početkom treće faze, kako bi se preduhitrile neprijateljske mjere protiv općeg ustanka.29 Malo je vjerojatno, međutim, da bi bilo stare, bilo novoregrutirane trupe preko noći postale vrlo efikasna oružana sila, a ona sigurno ne bi bila ni općejugoslavenska, budući da četnici nikad nisu imali više od šačice sljedbenika izvan srpskog i crnogorskog naroda. Nadalje, čak da su se  Saveznici i iskrcali na dalmatinskoj obali, za četnike bi nastale neizmjerne političke i vojne komplikacije. Partizani bi također surađivali sa Saveznicima, a također i hrvatski domobrani koji su željno čekali taj čas i koji bi en bloc prešli na stranu Saveznika i tražili da ih se prizna kao posebnu vojsku. 29 Ibid, rola 192, snimci 355-357. S iznimkom letećih brigada, a kasnije jurišnih korpusa, četnička vojska ostala je tokom čitavog rata labavi skup snaga, neka vrsta teritorijalne milicije noninalno pod Mihailovićevom komandom — s nekim jedinicama ponekad i pod njegovom izravnom komandom - ali u stvari su mnoge jedinice često djelovale potpuno samostalno. Pomanjkanje mobilnosti bila je karakteristika većine četničkih jedinica, a borbeni moral često nije bio na visokom nivou, osobito u slučaju svježe regrutiranih jedinica, kad su se borile dalje od zavičajnih područja. Četničkim jedinicama također je nedostajala jaka politička ideologija sposobna da ih podrži u kritičnim razdobljima. Nije bilo čvrste discipline, od vrha do dna, a pojedini komandanti bili su često međusobno ljubomorni zbog pozicija i ugleda u Vrhovnoj komandi, tako da je bilo svađa i sitničavog rivalstva. Čini se da Mihailovic i njegova Vrhovna komanda često nisu bili u stanju provesti svoje zapovijedi ili sklonuti razne komandante da efikasno surađuju.30 Bez čvrstog vodstva i strogih linija komandiranja, lokalni su komandanti često radili što ih je bila volja i svoja su područja smatrali svojom prćijom. Kako je rekao jedan bivši oficir u izbjeglištvu, koji je jako podržavao Mihailovića: »Vrlo retki su bili slučajevi iskrene suradnje i uzajamnog potpomaganja između susednih pokrajinskih komandanata. Izgleda da su ti komandanti bili složni samo u tome da šalju đeneralu Mihailoviću vrlo optimističke izveštaje o stanju na terenu i da veličaju svoje sopstvene zasluge.«31 Bilo je također slučajeva da su se pojedini komandanti međusobno borili, a prema Mihailovićevu svjedočanstvu inspektor četničkih oružanih snaga, pukovnik Jevrem Simić, ubijen je na prolazu preko Rakovićevog teritorija.32 30 Nedisciplina je bila takva da je u vrlo važnom telegramu br. 487, od 7. novembra 1943, kojim se naređuje mobilizacija svih raspoloživih oružanih snaga u svim srpskim pokrajinama i neodložni najenergičniji napadi na komuniste, Mihailovic smatrao za potrebno da kaže: »Prema svim komandantima koji ne budu izvršili ovo naređenje preduzeće se sve mere kao izdajnicima.« Arhiv Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, Četnički dokumenti, reg. br. 19/1, kutija 3. 31 Putnik, str. 39-40. Ostojićevo direktivno pismo od 30. jula 1942. naređuje četničkim komandantima: »Izbegavati međusobne sukobe i svađe i živeti i raditi u slozi.« Vidi također dva izvještaja majora Paloševića, oficira koji je Mihailoviću prišao još u pokretu iz Bosne na Ravnu Goru, u aprilu i maju 1941. U njima se žali na ponašanje svojih pretpostavljenih i svojih podređenih komandanata. Arhiv Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, Paloševićevo pismo od 5. novembra 1942, Četnički dokumenti, reg. br. 34/2, kutija 1, i pismo od 25. aprila 1943, reg. br. 3/2, kutija 2. Oba su pisma upućena osobno generalu Mihailoviću; vidi i pismo potpukovnika Ljube Jovanovića - Patka, četničkog komandanta u istočnoj Srbiji, generalu Mihailoviću (bez datuma), reg. br. 49/2, kutija 129. 32 The Trial of Dra^a Mihailovic, str. 377; vidi također str. 162, 190, 250, 335-336 i passim, za slična Mihailovićeva priznanja da komandanti često nisu slušali njegova naređenja i upute. S obzirom na Rakovića, na samovolju četničkih komandanata u Srbiji i Mihailovićevu nemogućnost da ih kontrolira, vidi također Topalović, Srbija pod Dražom, str. 18-20. Ta krajnja decentralizacija četničkih snaga imala je prednost utoliko što je održavanje trupa bilo lakše; ali to je vodilo velikoj ogorčenosti naroda na koji je padao teret održavanja, pa je ta prednost time gubila na svojoj vrijednosti.33 U samom početku pokreta, na Ravnoj Gori, četnici su mogli računati na svoje pristaše u smislu dobrovoljnih novčanih priloga i snabdijevanja, ali s vremenom je postalo nužno primijeniti sistem manje ili više prisilne kontribucije, kako bi se mogao opskrbiti sve veći broj jedinica.34 Od seljaka se očekivalo da na ovaj ili onaj način opskrbljuju jedinice raspoređene na njihovom području, te da daju i hranu i stoku, i novac, ponekad u formi zajma koji će se vratiti čim bude moguće.35 U kasnijim poglavljima bit će više riječi o teškoćama oko snabdijevanja i naoružavanja četnika. Nabavka oružja i municije za borbu protiv partizana bila je jedna od Mihailovićevih glavnih briga i često se navodi kao glavni razlog za četničku suradnju s Osovinom i kvislinškim snagama. »Legalizirane« četničke jedinice bile su, naravno, opskrbljivane i naoružavane i plaćene od onih vojski kojima su bile pridodavane kao pomoćne, a to je Mihailovićevim »ilegalnim« četnicima omogućavalo da kradomice dobiju nešto materijala. Britanci su do kraja 1943. slali nešto opreme i novca, ali u vrlo maloj mjeri. Međutim, nema dokaza da su četnici ikada sistematski primjenjivali partizansku tehniku, zajedničku svim gerilskim snagama koje predvode komunisti: da su oružje i opremu nabavljali otimanjem od neprijatelja u vojnim akcijama. 33 Dokumenti o izdajstvu Dra^e Mihailovića, I, 592-596. Zbog svog ponašanja i vjerojatno zbog često razuzdanog načina života, četničke komandante u Srbiji narod je prozvao rasovi; riječ je izvedena od arapske riječi ras i posebno označuje lokalne glavare u Etiopiji. Termin je postao popularan u Jugoslaviji za vrijeme talijanske invazije na Etiopiju, ali je tokom rata i u Srbiji i u NDH, gdje su tako zvali ustaške zapovjednike, poprimio podrugljivi, prezirni smisao. 34 Mikrofilm br. 312, rola 470, snimci 8,060. 420-21. 35 U svojoj direktivi o mobilizaciji, izdanoj 7. januara 1942, Mihailović je naredio da pozvani moraju ponijeti hranu za tri dana. Poslije toga, formirane jedinice trebaju poslati po jednog do dva čovjeka u sela po hranu. General Mihailović, kao imenovani ministar vojske, mornarice i vazduho-plovstva izbjegličke vlade, te načelnik Vrhovne komande, imao je autoritet službeno priznatog vojskovođe, a kao školovani generalštabni oficir razmišljao je vojnički tradicionalno. Ipak, učio je o gerilskom ratovanju i moglo se očekivati da će primijeniti svoje znanje. Jedan promatrač, potpukovnik Albert B. Seitz, koji je 1943. bio nekoliko mjeseci kao američki oficir pridodan britanskoj vojnoj misiji kod Mihailovića, smješta ga.»odmah do Lawrencea od Arabije« po izvrsnom znanju i vještini u gerilskom ratovanju. Prema Seitzu, Mihailovićevi »principi uspjeha« bili su otprilike slijedeći: 1. Uvijek budi voda svojim ljudima i nadahni ih ratničkim raspoloženjem. 2. Poznaj svoj teren kao dlan svoje ruke. 3. Nauči svoj narod, borce i seljake, da izvijeste o svakom pokretu i akciji neprijatelja. 4. Iskorijeni iz svojih redova izdajice i brbljavce. 5. Udari samo kad time stičeš prednost. 6. Borci neka budu disciplinirani, hranjeni i u dobroj kondiciji. 7. Upotrebljavaj što manje boraca, a rezervu za posebne zadatke uzimaj od seljaštva uvježbanog da se bori na tvoj način. 8. Nikad ne pruži neprijatelju priliku da te napadne. Udari ga snažno i povuci se dok je neprijatelj još uvijek pod dojmom udarca. 9. Za svoje potrebe uzimaj od neprijatelja u borbi, ili od onih kojima pretiče. Pomozi siromašnima. To če narod držati na tvojoj strani. 10. Bori se za svoju stvar u ime boga i narod će se boriti za tu stvar, jer to znači slobodu, a bez slobode bolje da je čovjek mrtav.36 36 Seitz, str. 39. Po sebi su to zdravi principi i vrlo je moguće da ih je Mihailović smatrao svojim idealom. Ipak, od samih četnika nemamo u pisanoj formi gotovo ništa što bi govorilo o njihovim stvarnim gerilskim akcijama.37 Znamo da su postojali priručnici o gerilskom ratovanju, te da je u tom smislu izvođena i nastava. Također znamo da su Talijani, a poslije septembra 1943. i Nijemci, često izjavljivali da sebi ne mogu dozvoliti da napuste četnike kao saveznike, jer su se pokazali kao odlični borci protiv partizana. (Naravno, u tim su slučajevima četnici služili kao talijanske ili njemačke pomoćne trupe, od njih su se snabdijevali, a u velikoj mjeri bili su i pod njihovom taktičkom komandom). Usprkos svemu tome, ostaje činjenica da se četnici u samostalnim akcijama nisu pokazali kao superiorna borbena snaga, niti kao gerilci, niti u većim operacijama.38 Kroz dobar dio rata imali su svoju bazu podrške i u Srbiji i u Crnoj Gori, ali nedostajalo im je pravo vojno i političko rukovodstvo, čvrsta odanost komandanata i jedinica ciljevima pokreta, kao i jaka ideologija, pa čitav pokret nije stoga nikada bio u stanju da postane okupljajuća snaga. 37 Zbirka četničkih ratnih dokumenata priprema se u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu za objavljivanje. 38 Prema Vućkoviću, »Gerilska formacija«, str. 73, Mihailovićev štab objavio je krajem 1941. Uput za četničko ratovanje, koji je neko vrijeme služio kao priručnik za vojnu nastavu. Na žalost, nije mi uspjelo da dobijem i tu publikaciju, pa je nisam mogao usporediti s priručnikom za obuku, koji je pod istim naslovom objavilo jugoslavensko ministarstvo vojske i mornarice u Beogradu 1929. Vidi također Delević, str. 184. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument