GLAVNI
CILJ: VELIKA SRBIJA
Glavna
briga Mihailovića, četnika i vlade u izbjeglištvu (bar tako dugo dok su u
njoj dominirale velikosrpske snage) bila je da izgrade nadmoćnu vojnu silu i
održe je tokom rata; kad okupacione vojske budu izbačene iz zemlje i kvislinški
se režimi slome, četnici bi tad bili najjači pretendenti na vlast u
poslijeratnoj Jugoslaviji. Polazeći od pretpostavke da Osovina mora izgubiti
rat, bez obzira na to što oni sami mogu ili ne mogu učiniti, četnici su odlučili
da će svom primarnom cilju najbolje poslužiti tako da svoju živu silu ne uništavaju
u borbi s daleko jačim snagama Osovine. Umjesto toga oni treba da se
koncentriraju na usavršavanje vlastite organizacije i borbu protiv domaćih
takmaca za vodstyo u poslijeratnoj Jugoslaviji, prvenstveno protiv partizana
predvođenih komunistima, a da se protiv Osovine okrenu samo u završnoj fazi
sukoba, kada tu već budu savezničke snage. Izvjestan privid borbe protiv
Osovine bio je nužan, kako bi zadržali svoju reputaciju »herojske grupe koja
pruža otpor« i ostali u dobrim odnosima sa zapadnim Saveznicima, ali stvarne
borbe treba biti što manje. Zapravo je postojala prilično velika kolaboracija
između četnika s jedne, te kvislinških i osovinskih snaga s druge strane,
kako bi što efikasnije tukli partizane, zajedničkog neprijatelja.
Do
četničkog kongresa u januaru 1944. u selu Ba, u zapadnoj Srbiji, četnički
programi i ciljevi vidljivi su iz niza dokumenata koji su izdani u razna vremena
i od raznih osoba i grupa. U njima su neki ciljevi navedeni manje ili više
detaljno. Prvi od tih dokumenata, koji ujedno sadrži najpotpuniji prikaz četničkih
velikosrpskih teritorijalnih aspiracija (ili onog što se ponekad blaže
nazivalo srpskom jedinicom u Velikoj Jugoslaviji), bio je memorandum što ga je
dr Stevan Moljević pripremio u junu 1941, dva mjeseca prije nego što je postao
član četničkog Nacionalnog komiteta i njegova Izvršnog odbora, i prije nego
što se uopće sastao s pukovnikom Mihailovićem. Mnoge Moljevićeve ideje izražene
u tom memorandumu o »homogenoj Srbiji« očite su i u većini drugih četničkih
programatskih tvrdnji, bilo da potječu iz Moljevićevog memoranduma ili je
Moljević sudjelovao u njihovu formuliranju, bilo da su nastale kao rezultat sličnog
mišljenja.1
1
Kopiju Moljevičevog memoranduma koji je datiran 30. juna 1941, dobio sam
Ijubeznošću pukovnika Vojmira Kljakovića iz Vojnoistorijskog instituta u
Beogradu. http://www.znaci.net/00001/4_14_1_1.htm Dokument je registriran u
arhivu Instituta pod: Četnički dokumenti, br. 4/1, kutija 144. Moljević je
roden
u Rudom u jugoistočnoj Bosni 1888. godine. Bio je advokat u Banjoj Luci i
predsjednik lokalne sekcije Srpskog kulturnog kluba, ali je napustio svoje
boravište 10. IV
1941, na dan
proglašenja NDH. Dok je pisao taj memorandum, živio je u Crnoj Gori.
Karta
4. Četnička zamisao buduće Jugoslavije, iz 1941 (Prema jednoj četničkoj brošuri
pod naslovom »Naš put«, u arhivu Vojnoistorijskog instituta, Beograd)
Moljevićev teritorijalni plan za »homogenu Srbiju« bio je zasnovan na ideji da Srbi imaju pravo na položaj vodeće nacije na Balkanu, jer su se tako dugo borili protiv Turaka i jer su bili jedini narod koji se odupirao nadiranju Nijemaca na Balkan. Ipak, da bi autoritativno mogli zauzeti taj položaj, oni prije svega moraju postati neosporno vodeća nacija u Jugoslaviji. To će učiniti tako, kaže Moljević:
...
da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati ćelo etničko područje
na kome Srbi žive, i da joj
osiguraju potrebne strateške i saobraćajne linije
i čvorove, te privredna područja kako bi joj
bio omogućen i obezbeđen slobodan privredni, politički i kulturni život i
razvitak za sva vremena.
Te
strateške i saobraćajne linije i čvorovi potrebni za sigurnost, život i
opstanak Srbije, iako gdegde danas ne bi imali srpsku većinu, imaju da posluže
Srbiji i srpskom narodu da se ne bi više ponavljala teška stradanja koja
Srbima nanose njihovi susedi čim im se pruži prilika.
Preseljavanje
i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja,
jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih, a
time otkloni mogućnost da se ponove strašni zločini koji su se dešavali i u
prošlom ratu, a naročito u ovom sadanjem, na svemu području na kome su Srbi i
Hrvati bili izmešani, i gde su Hrvati i Muslimani s planom išli za
istrebljenjem Srba.
Teritorij
Velike Srbije, kako ga je predlagao Moljević (vidi Kartu 4) uključivao je ne
samo glavninu teritorija stare Jugoslavije, već i neka područja koja su
pripadala njenim susjedima.2 Prije svega trebalo je Srbiji, kakva je
bila u granicama prije 1912. dodati sva područja stečena u balkanskim ratovima
1912-13, tj jugoslavensku Makedoniju i dio Sandžaka; zatim Crnu Goru i dio Sandžaka
koji je 1912-13. priključen Crnoj Gori; ciielu Bosnu i Hercegovinu; cijelu
Dalmaciju s gradom Dubrovnikom koji bi dobio poseban status; područje
Dalmacije od ušća Neretve do blizine Šibenika i neke općine s hrvatskom većinom
u zapadnoj Hercegovini i Bosni činile bi posebno autonomno područje unutar
Srbije. Od hrvatsko-slavonskog teritorija, Velika Srbija uzela bi većinu Like i
praktično cijeli Kordun i Baniju, zatim teritorij istočno od Pakraca, zatim
20-25 km široki koridor koji bi se pružao od Pakraca na sjever, do mađarske
granice (s kotarima Daruvar, Grubišno Polje, Slatina i dijelovima kotara Nova
Gradiška i Požega), dio Slavonije s Osijekom i Vinkovcima, i sav Srijem,
Baranju, Bačku i Banat koji su između dva rata pripadali Jugoslaviji. Velika
Srbija polagala bi pravo na slijedeće teritorije svojih susjeda, koji su
trenutno bili na strani Osovine i protiv Jugoslavije: na sjeverni dio Albanije,
na okruge Kjustendil i Vidin u Bugarskoj, Resita i Timisoara u Rumunjskoj, Szeged,
Baja i Pecs u Mađarskoj.
Slovenija bi postala Velika Slovenija, više nego dvostruko veća, jer bi joj se
dodala Istra, Slovensko primorje, dio talijanskog teritorija, vrlo veliki dio
Koruške koji drže Austrijanci i komad mađarskog teritorija. Sve u svemu,
Velika Srbija imala bi 65-70% ukupnog jugoslavenskog teritorija i stanovništva.
Hrvatska, smanjena za više od polovinu svog teritorija i stanovništva (u
odnosu na granice Socijalističke Republike Hrvatske poslije 1945) bila bi
efikasno okružena Velikom Srbijom i Velikom Slovenijorn. Moljević je vjerovao
da su srpski državnici učinili ozbiljnu pogrešku kad nisu pažljivo
definirali granice nove Srbije u novoj jugoslavenskoj državi 1918. i inzistirao
je na tome da Srbi trebaju na kraju drugog svjetskog rata izbjeći tu pogrešku
i da trebaju zauzeti sva područja na koja polažu pravo, te druge jugoslavenske
narode staviti pred gotov čin, pa onda s te pozicije razgovarati o federalnom
uređenju Jugoslavije. Njegov plan predviđao je zamašna na zakonu zasnovana
protjerivanja ne-srpskog stanovništva iz raznih područja, kao i razmjene
stanovništva, ali nije u brojkama izražavao opsege tih planova.
2
Našao sam još dvije karte četničkog porijekla koje se odnose na »Buduću
Jugoslaviju«, a nalaze se u arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu: Četnički
dokumenti, reg.
br. 36/2 i reg.
br.
38/2, kutija 7. Na obim kartama nalazi se koridor koji povezuje Jugoslaviju i Čehoslovačku
i razdvaja Austriju i Mađarsku. Postoje neke manje razlike između te dvije
karte, te između njih i karte reproducirane u ovoj knjizi, ali na svakoj je
Hrvatska drastično reducirana u usporedbi s njenim današnjim granicama. Prema
prvoj od te dvije karte čak i južni dio Istre spada u Veliku Srbiju.
Moljević
je imao definirane misli o socijalno-ekonomskoj organizaciji nove Velike Srbije.
Shvaćao ju je kao naciju u kojoj
rad uz pravednu nagradu »ima da bude osnov, cilj i smisao života svakog čovjeka«;
ali »nosilac kapitala i investicija ima da bude u prvom redu država«.
Privatni kapital mogao bi djelovati državnom kontrolom. Svim građanima bilo bi
zagarantirano pravo na rad, zdravstvenu zaštitu i starosnu mirovinu. Sloboda ličnosti, inicijative, misli, štampe i
vjeroispovijesti bila bi zagarantirana, ali se ne bi smjela zloupotrebljavati na
račun drugih; prva funkcija štampe bila "bi da služi narodu i državi. j
da unapređuje javni moral. Crkva bi dobila priznanje i potporu samo ako bi bila
potpuno nezavisna od vanjskog svijeta i ako bi njen poglavar sjedio u zemlji; ne
bi smjele postojati političke partije zasnovane na vjerskim načelima. Svi ti
faktori trebali bi se spojiti u narodni preporod u kojem bi svi dijelovi srpskog
stanovništva, podijeljeni po
raznim zvanjima i nadahnuti primjerom inteligencije i omladine, živjeli i
radili u međusobnom skladu.
Vrlo
slični teritorijalnim zamislima dra Moljevića bili su i oni prijedlozi koje je
Beogradski četnički komitet formulirao ljeti 1941, a u septembru ih je iznio
iz zemlje
i kasnije predao emigrantskoj vladi dr Miloš Sekulić.3 Karta koja
je izrađena navodno na toj osnovi nadilazi Moljevićevu, jer izlaže detalje
velikih preseljavanja stanovništva, potrebnih da bi u srpskoj jedinici stanovništvo postalo
čisto srpsko. Detaljnije: iz zamišljene Velike Srbije trebalo je silom protjerati
ne manje od 2,675.000 ljudi; ta brojka uključuje 1,000.000 Hrvata i 500.000
Nijemaca; u redefiniranu Srbiju ušlo bi zatim 1,310.000 ljudi, od toga 300.000
Srba iz Hrvatske. Dopustilo bi se da u novoj Velikoj Srbiji ostane nekih 200.000
Hrvata.4 Nisu navedeni nikakvi brojčani podaci o preseljenju Muslimana,
njih se u stvari samo kratko spomenulo: »U srpskoj jedinici kao
naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga
u ovoj fazi« (misli se očito u završnoj fazi rata i neposredno poslije rata).5
3
Za tekst dokumenta vidi Marjanović, »Prilozi«, str. 179-188. Program je
razdijeljen na četiri dijela koji se bave radom u ratu, u prelaznom periodu,
pripremama za normalno stanje i pitanjem unutrašnje socijalne i političke
organizacije.
4
Ovi su brojevi mnogo detaljnije naznačeni na karti koja pokazuje »Buduću
Jugoslaviju«, izrađenoj na osnovi memoranduma beogradskog odbora. Četnički
dokumenti, reg.
br. 36/2,
kutija 7.
5
Marjanović, »Prilozi«, str. 180.
Možemo
pretpostaviti da je Mihailović pristajao na sve ili na gotovo sve ovakve
prijedloge koji su se odnosili na teritorij Velike Srbije. On na njih aludira u
svom proglasu srpskom narodu slijedećeg decembra,6 a u nizu
detaljnih instrukcija koje je 20. decembra dao svojim novoimenovanim
komandantima u Crnoj Gori, majoru Lašiću i kapetanu Đurišiću, posebno se
poziva na njih kao na dio četničkog programa. Ciljevi su:
1.
Borba za oslobođenje celokupnog našeg naroda pod skiptrom Nj. V. Petra II.
2.
Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju, etnički čistu, u granicama
Srbije (misleći tu i na Makedoniju), Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Srema,
Banata i Bačke.
3.
Borba za uključivanje u naš državni život svih još neoslobođenih slovenačkih
teritorija pod Italijom i Nemcima (Trst, Gorica, Istra i Koruška) kao i (područja
koja su sada pod vlašću) Bugarske i Severne Albanije sa Skadrom.
4.
Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih
elemenata.
5.
Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore kao i između
Srbije i Slovenačke čišćenjem (uklanjanjem?) muslimanskog življa iz Sandžaka
i muslimanskog i hrvatskog življa iz Bosne.7
6
Zbornik DNOR, tom
I, sv. 2, str. 377-379.
7
Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, I, 12. http://www.znaci.net/00001/4_14_1_34.htm
U
instrukcijama je zabilježeno i to da »Sa komunistima — partizanima ne može
biti nikakve saradnje jer se oni bore protiv dinastije i za ostvarenje socijalne
revolucije, što nikada ne sme biti naš cilj, jer smo mi jedino i isključivo
samo vojnici i borci za Kralja, Otadžbinu i slobodan narod«.
Specifični
uvjeti Bosne i Hercegovine, sjeverne Dalmacije i jugozapadne Hrvatske (Like)
predmet su programatske izjave koju je priredila četnička Dinarska divizija u
martu 1942, a mjesec dana kasnije prihvatili su je komandanti s tih područja na
sastanku u Strmici, selu blizu Knina u sjevernoj Dalmaciji. Ta izjava uslijedila
je ubrzo nakon instrukcija što ih je prethodnog decembra Mihailović dao Lašiću
i Đurišiću, zastupajući stvaranje Velike Srbije nastanjene isključivo
Srbima, s teritorijalnim koridorom koji povezuje Hercegovinu, sjevernu
Dalmaciju, Bosnu i Liku sa Slovenijom; u izjavi se spominje širenje nacionalne
ideje i mobilizacija svih nacionalnih (tj. srpskih) elemenata u svrhu čišćenja
Hercegovine, Dalmacije, Bosne i Like od drugih nacionalnosti. Ali ona sadrži još
nekoliko ideja o ratnoj strategiji. To su: kolaboracija s Talijanima na osnovi
načela »živi i daj drugima da žive«; odlučna borba protiv ustaških
formacija i domobrana kao i protiv partizana; pristojan postupak s Muslimanima -
privremeno, kako se ne bi pridruživali partizanima, iako ih se kasnije može
eliminirati; stvaranje posebnih hrvatskih četničkih jedinica od
projugoslavenskih i antipartizanskih Hrvata.8
8
Stanisavljević, str. 96- 100.
Kasno
naredne jeseni, na konferenciji mladih četnika intelektualaca Crne Gore i obližnjih
područja, održanoj u Šahovićima, selu blizu Bijelog Polja u Sandžaku, od
30. novembra do 2. decembra 1942, pojavila se još jedna važna i nešto proširena
verzija četničkog osnovnog programa. Sam Mihailović nije prisustvovao, ali
zastupala su ga tri njegova komandanta — Ostojić, Lašić i Đurišić — a
zaključci sastanka imali su službeni karakter. Glavni ciljevi ostali su
nepromijenjeni: očuvanje monarhije pod dinastijom Karađorđevića; jedinstvena
Jugoslavija sa
srpskom, Hrvatskom
i slovenskom
jedinicom koje bi uživale široku samoupravu, ali bi sve tri imale međusobnu
neposrednu teritorijalnu vezu; predaja cjelokupne izvršne vlasti - s pristankom
Krune — četničkoj organizaciji i to za razdoblje dovoljno dugo da se provede
izgradnja i preporod zemlje; stanovništvo trebada se sastoji samo od Srba,
Hrvata i Slovenaca (što je značilo negirati narodnost i Makedoncima i
Crnogorcima) bez ikakvih nacionalnih manjina.
Tim ciljvima
dodana je agrarna reforma po principu »zemlja pripada onima koji je obrađuju«,
zagarantirana privatna inicijativa ali nacionalizirana industrija, veletrgovina
i bankarstvo, ekonomija organizirana na načelu »državnog zadrugarstva«,
strogo zakonodavstvo protiv korupcije, žandarmerija regrutirana iz redova četnika
i pod nadzorom četničke organizacije, te pojačana propagandna aktivnost u
cilju četničke ideologije.9
9
Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, I, 14-25, osobito str. 23-25.,
http://www.znaci.net/00001/4_14_1_200.htm
Otprilike
u isto vrijeme je četničko vodstvo pripremilo priručnik koji je podrobno objašnjavao
četničku organizaciju i njene ciljeve i postavio precizne direktive za
postizanje tih ciljeva.10 Dio teksta ponavlja principe sadržane u
ranijim četničkim programatskim izjavama, ali glavnina je nova, osobito u
detaljima o zadacima pojedinih komponenti četničke organizacije u različitim
fazama rata, i o načinima na koje četnici kane postići svoj temeljni cilj: »Oslobođenje
Kraljevine Jugoslavije i braće koja sada žive van njenih granica, te stvaranje
uslova za zdrav i napredan život Jugoslovena.« U priručniku je rat podijeljen
u tri faze.: Prva faza bio je
Aprilski rat i »sramotna kapitulacija« — drugih, ali ne onih ljudi pod vodstvom
pukovnika Draže Mihailovića koji su, vjerni slavnim tradicijama srpskog
naroda, odbili da polože oružje i, pokrenuti »herojskim nacionalizmom«, počeli
skupljati sve što je najbolje u narodu za borbu protiv neprijatelja. Druga
(tekuća) faza bio je period od kapitulacije do onog časa kad će uvjeti
opravdati podizanje općeg ustanka protiv neprijatelja. To čekanje, osnovna
komponenta četničke strategije, nužna je budući da su Jugoslaveni razoružani,
a zemlja okupirana i neprijatelj krajnje jak, ali oni će se organizirati za
odlučnu bitku upotrebljavajući bezobzirno sva druga sredstva i čekajući da
svoje operacije sinhroniziraju s povoljnim razvojem događaja na ostalim
frontovima. Napokon, u trećoj fazi, preći će u opći napad na neprijatelja i
izbaciti ga iz zemlje; u isto vrijeme uništit će ostatke svojih suparnika u
borbi za vlast i preuzeti isključivu kontrolu zemlje, protjerati većinu
nacionalnih manjina i pohapsiti sve unutarnje neprijatelje koji su počinili zločin
protiv Jugoslavije. Samo temeljitom organizacijom i brižnom pripremom u drugoj
fazi, uspjet će pokret i u završnoj fazi. Tako je upozoravao priručnik. Zato
su slijedeća dva zadatka u drugoj fazi najvažnija: »a) Organizacija narodne
borbe Jugoslovenske vojske u otadžbini na čisto vojnim principima, bez ikakvog
(stranačkog) političkog uticaja ili tendencije, i b) preventivno
onesposobljavanje unutarnjih neprijatelja narodne borbe (na prvome mestu
komunista).« Nacrt metode rada u drugoj fazi pokreta još je detaljniji: »Tajna
organizacija spojena s autoritativnim vođenjem; jugoslovenska, nacionalno
ujedinjavajuća propaganda sa ciljem da se stvori opštenarodni pokret; prema
potrebi aktiviranje i primena specijalnih, disciplinovanih oružanih formacija
koje bi se snabdevale plaćanjem u gotovu; izvođenje sabotaža samo po naređenju
ovlaštenih komandi; upotreba beskrupulozne taktike prema okupacionim snagama i
neprijateljima; borba protiv unutarnjeg neprijatelja u svakoj prilici; pomoć
jedinicama novcem koji se skuplja u jednom centru sa strogom kontrolom trošenja.«
Nakon toga slijedi detaljna lista po grupama zadataka koje treba izvršiti u
tekućoj fazi, od momenta općeg napada na neprijatelja do predaje zemlje u ruke
legalnih vlasti koje će imenovati Kralj i narod, nakon čega bi uslijedila
demobilizacija. Za budućnost,priručnik predviđa: »a) zajednička država
Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije možda i Bugara, dok je oblik državnog uređenja
od sekundarne važnosti; b) radikalna socijalna reforma; c) uvođenje višegodišnjih
državnih planova; d) prosvjetni i moralni preporod; e) nacionalne crkve, ako ne
već jedna nacionalna crkva.« Iako taj priručnik na riječima zastupa ideju
jugoslavenstva (vidi snimke 376-378) i više puta tvrdi kako je pokretu potrebno
da proširi svoj oslonac među svim jugoslavenskim narodima, četnici zapravo
nikad nisu željeli da postanu istinski svejugoslavenski pokret, jer je to bilo
u suprotnosti s idejom o Velikoj Srbiji u Velikoj Jugoslaviji. Četničke snage
bile su, naravno, skoro isključivo srpske, osim onog dijela Crnogoraca koji su
se osjećali Srbima. Očito je da ciljevi pokreta, kako ih postavlja ovaj priručnik
i ostali dokumenti, nisu mogli biti privlačni za druge narode Jugoslavije; s
druge strane, nije se moglo ne uzeti u obzir te ne-srpske narode. Četnici
nikada nisu uspjeli realistički shvatiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Čak
ni u selu Ba nisu prilazili rješenju s gledišta Jugoslavije kao cjeline;
polazna točka uvijek je bila Velika Srbija, uvijek u granicama Jugoslavije, ali
bez osvrtanja na legitimne interese drugih naroda Jugoslavije, s iznimkom
Slovenaca s kojima Srbi nisu pomiješani i s kojima nemaju zajedničku granicu,
pa prema tome ni različite interese. Četničkim rješenjem Makedonci i
Crnogorci naprosto su proglašeni Srbima, a srpskim zemljama proglašena je većina
teritorija na kojima su Srbi živjeli čak i u relativno malom broju s drugim južnoslavenskim
narodima, prije svega s Hrvatima. To je već odavno bilo tradicionalno
velikosrpsko mišljenje. Nova karakteristika - nesumnjivo reakcija na pokolj
Srba u NDH - bio je plan za »čišćenje« tih krajeva od ne-srpskog stanovništva.
10
Posjedujem mikrofilm ovog priručnika u njemačkom prijevodu. Original (koji
sadrži sav opči materijal i neke posebne dijelove za primjenu u Vojvodini,
području s miješanim stanovništvom, od kojeg u to vrijeme večina nisu bili
Srbi) su nabavili agenti njemačke tajne policije i Sicherheitsdienste!,
preveli
ga i zatim vratili, a da četnici nisu primijetili što se zbivalo. Njemački
prijevod ima 75 gusto tipkanih stranica. Uz jedno uvodno pismo, prevedeni priručnik
je 15. juna 1943. poslan svim njemačkim komandama na jugoslavenskom teritoriju.
Podaci koji proizlaze iz samog priručnika nagovještavaju da je pripremljen
posljednjih mjeseci 1942. uz Moljevićevu pomoć. Za prijevod vidi mikrofilm br.
311, rola 192, snimci 312-390, osobito snimci 317, 319 i 320, za ovdje navedene
dijelove.
U
četničkom priručniku s kraja 1942. raspravljalo se o problemu Hrvatske nešto
opširnije, s mišlju da se osigura suradnja barem jednog znatnijeg,
zamjetljivijeg dijela Hrvata sa četničkim pokretom. Mihailović je imao malu
grupu sljedbenika medu Hrvatima u srednjoj Dalmaciji, osobito s područja Splita
i Šibenika. Većina njih bili su članovi ili projugoslavenskih organizacija s
početka dvadesetih godina, kao ORJUNA, ili mlađi ljudi iz takvih porodica, ali
ta grupa je bila premala da bi vojno ili politički nešto značila.11
Šačica Hrvata u Hrvatskom primorju također je bila za Mihailovića. U
Sloveniji je postojala mala pročetnička grupa koju je vodio major Karlo Novak,
a Mihailović je također imao i stanovitu suradnju s glavnim antikomunističkim
političkim i oružanim snagama te pokrajine, koje su prvenstveno pristajale uz
Slovensku ljudsku stranku. Nekolicina sandžačkih i bosansko-hercegovačkih
Muslimana također je pristajala uz njega.
11
Vidi Radmilo Grđić, str. 262-268. i Stanisavljević, str. 81, 113.
U
priručniku postoji pomalo čudna tvrdnja o tome da su Srbi i Hrvati podjednako
bili žrtve beskrupuloznih političara svake vrste između dva rata. Priručnik
čak tvrdi — bez dokaza — da je u čitavoj Srbiji, a posebno u Beogradu,
bilo više Hrvata nego Srba u državnoj službi i da »Srbi ni najmanje nisu
bili u povlaštenom položaju, nego su to bili Hrvati.« Nadalje, nije hrvatski
narod neprijatelj Srba, već su to samo frankovci (dakle, ustaše) i zato četnici
na hrvatski narod trebaju gledati kao i na srpski, te pozvati sve Hrvate »ispravnog
ponašanja« na suradnju i formirati hrvatske vojne jedinice pod četničkom
zastavom. Također trebaju pozvati i domobranstvo da pređe na njihovu stranu.
Ali svakog ustašu koji pruža oružani otpor treba po kratkom postupku
likvidirati na licu mjesta. Taj široki program uspostavljanja novih odnosa s
Hrvatima trebat će provoditi postupno i pametno, ali čvrsto. Diskusije o
preseljavanju stanovništva ne treba pokretati, već čekati sve dok se ne odluči
o granicama raznih nacionalnih jedinica. Također ne bi trebalo za sada
pokretati vjersko pitanje.12 Drugim riječima, sve te važne stvari
koje se odnose na nacionalno pitanje treba riješiti nakon što četnici
postignu svoj cilj iz treće faze — potpunu kontrolu zemlje — i kad odrede
granice srpske jedinice.
12
Mikrofilm br. T-311, roia 192, snimci 368, 371-372.
Od
rata na ovamo, četničku politiku o ključnom nacionalnom pitanju, analizirao
je s prilično objektivnosti dr ŽivkoTopalović, koji je kao predsjednik
Jugoslavenske nacionalne demokratske zajednice, osnovane u selu Ba, bio jedna od
vodećih figura političkog krila četničkog pokreta od januara 1944. do
sloma.. On osobito naglašava blisku vezu između vjerske i nacionalne
pripadnosti, i vrlo jasno naznačuje razliku između četničke i partizanske
ideologije, osobito u višenacionalnim i raznovjernim područjima pod
talijanskom okupacijom (dijelovima Sandžaka i Bosne i Hercegovine):
Antihrvatstvo.
antimuslimastvo i antijugoslovenstvo, to je ideologija srpskog četništva...
Iskustvo
je međutim pokazalo da
je, mimo uzajamnih uništavanja, versko-šovinistička ideologija imala za
jedinu posledicu da i Srbe i Hrvate i Muslimane goni u zavisnost i u potčinjavanje
tuđem osvajaču. Samo se tako mogao očuvati svoj
narod i izboriti se sa domaćim inovercima. Komunisti su međutim udarili drugim
putem, putem zajednice svih Južnih Slovena i verske snošljivosti. Oni su
uspeli da za to nađu razumevanja kod mladih generacija Srba, Hrvata i
Muslimana, upravo u ovim mešanim krajevima.13
13
Topalović, Pokreti narodnog otpora, str. 52-53; također strane 16-17,
103. Vidi također Glavu 7, bilješka 172. Neki Mihailovićevi sljedbenici u
emigraciji u svojim prikazima Topalovićeve knjige oštro osporavaju ovakva tumačenja.
Vidi Radoje L. Knežević u Poruci br. 50-51, str. 17-18, i Vukčević u Glasniku
S1KD »Njegoš«, decembar 1958, str. 113-125, osobito str. 120-122.
Topalovićevi pogledi su u suštini ispravni, ali, kao što shvaćaju njegovi
kritičari, ako se prihvati teza da su velikosrpska ideologija i ostala uska
shvaćanja skrivila da je četnički pokret bio neprihvatljiv za većinu
jugoslavenskih naroda, tada se ne može tvrditi - kao što oni čine - da su
Mihailović i njegov pokret propali kao žrtve zlosretnog saveza Velike
Britanije, Sovjetskog Saveza i njihovih jugoslavenskih pomagača, Tita i Šubašića.
Iako
treba uzeti da je ta karakterizacija prvenstveno prikladna za religiozno i
nacionalno miješana područja, također se može primijeniti na četnički
pokret općenito.
Jednostavna
istina glasi da četnički pokret nije
za nacionalno pitanje imao rješenje koje bi ponudio
ne-srpskim narodima Jugoslavije, jer Mihailović, kao i Nikola Pašić i kralj
Aleksandar, a praktički i svi ostali srpski političari i visoki oficiri u međuratnom
periodu, nije razumio da jaka i funkcionalna Jugoslavija mora biti nešto
potpuno različito od proširene Srbije i da to zahtijeva potpuno različit
politički i psihološki stav i vođa i stanovnika u svakoj od pet južnoslavenskih
nacija, ali posebno u Srbiji i Hrvatskoj. Očito, Mihailović i njegovi
savjetnici tek su mutno shvaćali svu ogromnost promjena koje su se u zemlji
događale kao rezultat kapitulacije i okupacije, te komunistima predvođene oružane
borbe i revolucije. Njihova glavna misao bila je povratiti izgubljeno,
restaurirati monarhiju i državni aparat pod srpskom kontrolom. U međuratnom
razdoblju srpski su političari i generali vladali čitavom državnom prinudnom
silom - vojskom i policijom — a tokom dugih godina prakticiranja političke
protekcije također i državnom birokracijom. Sve su te snage radile za srpsku
hegemoniju. To se sad svelo na malu, labavo organiziranu i loše vođenu četničku
vojsku koja se sastojala gotovo samo od Srba i Crnogoraca, a slijedila je usku
nacionalističku politiku i bila je angažirana u vojnoj akciji usmjerenoj skoro
isključivo protiv svojih zemljaka Jugoslavena, a ne protiv tuđinskih sila koje
su zemlju dovele do katastrofe. Ako je Mihailović i procijenio pravu prirodu
situacije, on to nije pokazivao. I naravno, imao je razloga da se osjeća
sigurnim sve dok je imao neospornu potporu vlade u izbjeglištvu i zapadnih
Saveznika.
Imao
je također i podršku Srpske pravoslavne crkve koja je, kao nacionalna crkva,
prirodno bila sklona da se identificira s pokretom što su ga podržavali ~
kralj rizbjeglička vlada koju su vodili Srbi. Većina svećenstva bila je prije
rata izrazito antikomunistički nastrojena, a tako je bilo i dalje. Đura Đurović,
generalni sekretar četničkog Centralnog nacionalnog komiteta od juna do
septembra 1944, posvjedočio je na svom suđenju ljeti 1945. da je »tri četvrtine
pravoslavnog sveštenstva bilo privrženo pokretu Draže Mihailovića.«14
Čini se da je ovo objektivna procjena. Naravno, ta je podrška većinom bila
tajna, ali izvjestan dio pravoslavnih svećenika otvoreno je iskazivao svoju
privrženost četničkom pokretu. U okupiranoj Srbiji, a još više u nekim
drugim područjima, aktivnosti crkve nametnuta su, naravno, mnoga ograničenja.
Nijemci su na crkvu gledali krajnje sumnjičavo i nisu oklijevali da interniraju
svakog, ma kako visokog crkvenog dostojanstvenika, koji je odbijao suradnju s
kvislinškim i okupacionim vlastima. Patrijarh Gavrilo bio je vrlo antinjemački
raspoložen i interniran je najprije u jedan manastir u Banatu, a kasnije prebačen
u koncentracioni logor Dachau
i napokon pušten kratko vrijeme prije svršetka rata. I episkop Žiče, Nikolaj
Velimirović, najpoznatiji srpski crkveni dostojanstvenik u međuratnom periodu,
bio je prvo u kućnom zatvoru, a zatim odveden u Dachau,
te također pušten tek potkraj rata.
14
Suđenje članovima rukovodstva organizacije Dra^e Mihailovića, str. 80-82.
Srpska
pravoslavna crkva, kojoj na čelu stoji patrijarh, uključivala je ne samo crkvu
u Srbiji, već i crkvu u Makedoniji i u Crnoj Gori, zatim na onom području koje
su anektirali Mađari, te na teritorijima koji su u aprilu 1941. postali
dijelovi NDH. Također
je imala i nekoliko episkopija u inozemstvu. Budući da su ta područja u aprilu
1941. potpala pod razne okupacione režime, uvjeti u kojima je
crkva postojala
razlikovali su se od područja do područja. U Crnoj Gori, gdje crkva nije-bila
izložena progonima, mitropolit Joanikije slijedio je primjer četničkih
komandanata i kolaborirao je s Talijanima, a nakon njih s Nijemcima, i odlučno
se protivio partizanima koje su vodili komunisti.15
15
Dokumenti o izdajstvu Dra^e Mibailovtia, I, 186 — 192.
U
Makedoniji su sve dostojanstvenike iz vrhova crkvene hijerarhije zajedno s
velikim brojem pravoslavnih svećenika prognali
Bugari koji su većinu tog područja anektirali u aprilu 1941, jer su
episkope i popove smatrali glavnim zastupnicima srpstva i srpskog pravoslavlja u
Makedoniji. Nema sumnje da je jedan od mnogih razloga jake crkvene podrške četnicima
bio i četnički stav prema Makedoniji kao integralnom dijelu Srbije i
Makedoncima kao Srbima, što je značilo zastupati i punu vlast srpske
pravoslavne crkve u Makedoniji. Komunisti su, međutim, priznavali da su
Makedonci posebna nacija, s pravom na vlastitu državu unutar jugoslavenske
federalne zajednice.16
16
Strah crkvene hijerarhije za budućnost pravoslavne crkve u Makedoniji, ili točnije
za vlast srpske crkve nad njom, jasno je vidljiv iz nekih privatnih izjava koje
je američkim funkcionarima u aprilu 1945. dao vršilac dužnosti patrijarha
Josif, koji je dvadesetih godina bio episkop bitolski, a zatim između 1932. i
1941. mitropolita skopski, kad su ga protjerali Bugari. On je pomagao oko
razvoja crkvene organizacije i njenih školskih ustanova. Vidi RG 226, OSS-dokument
br. XL 9761,
str. 5-7.
Najteži
je bio položaj crkve u marionetskoj državi Hrvatskoj, gdje su i crkva i
srpsko-pravoslavno pučanstvo bilo sistematski i bezobzirno proganjani. Tri
pravoslavna episkopa i mnogi svećenici bili su ubijeni, mnoge crkve i manastiri
razoreni, a ubijanje srpskog stanovništva, prisilno obraćanje na katolicizam i
protjerivanje u Srbiju vršilo se u masovnim razmjerima. U junu 1942.
pravoslavna crkva u Hrvatskoj izdvojena je službenim dekretom iz srpske
pravoslavne crkve i konstituirana kao samostalna hrvatska pravoslavna crkva.
Poglavnik marionetske države Pavelić imenovao je Germogena (bivšeg
arhiepiskopa jekaterinoslavskog u Rusiji, koji je mnogo godina živio u
Jugoslaviji kao gost Srpske pravoslavne crkve) zagrebačkim mitropolitom i
poglavarom nove crkve.17 Progoni pravoslavnog stanovništva nastavili
su se usprkos izdvajanju Crkve.
17
Vidi Kašić, »Srpska crkva u tzv. NDH«.
I
u Crnoj Gori i u NDH, jednako kao i u Srbiji, velika većina pravoslavnog svećenstva
bila je na četničkoj strani, a u NDH su neki od njih - na primjer pop Momčilo
Đujić i pop Savo Božić - postali vrlo poznati četnički komandanti. S druge
strane, na svim je tim područjima manji broj pravoslavnih svećenika prišao
partizanima. Treba također primijetiti da su partizani općenito ublažavali
tradicionalnu antiklerikalnu doktrinu komunističke ideologije, čak do te mjere
da su dopuštali regularne vojne svećenike u nekima od svojih borbenih
jedinica. Procjene o broju pravoslavnih svećenika koji su poginuli u ratu kao
žrtve progona i nasilja variraju dosta široko: najautoritativniji je broj od
ukupno 515 svećenika, koji je iznio Kašić.18
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |