DRAŽA MIHAILOVIĆ Pukovnik (kasnije general) Dragoljub-Draža Mihailović bio je čovjek u kojeg je velik broj Srba u Jugoslaviji i u izbjeglištvu polagao svoju nadu i vjeru kroz veći dio ratnih godina. U tim godinama Mihailović nije ni po čemu bio briljantan, pa čak ni dovoljno dobar vojni rukovodilac, ali u njegovom porijeklu i dotadašnjem životu ima dosta toga što može pomoći da se objasni zašto je postao komandant oružanih snaga izbjegličke vlade. Kao tisuće drugih Srba koji su bili oficiri ili državni službenici u međuratnoj Jugoslaviji, i Mihailović je pripadao drugoj generaciji urbaniziranih seljaka. Rodio se 27. aprila 1893. u gradiću Ivanjici, pedesetak kilometara južno od Čačka u jugozapadnoj Srbiji. Otac mu je tamo bio sreski činovnik.44 Dva su njegova strica bili oficiri. Odrastao je u vrijeme u kom je Srbija, iako još uvijek sputana patrijarhalnom tradicijom zajedničkom svim balkanskim zemljama, prolazila kroz proces izvanrednog političkog, ekonomskog i vojnog razvoja, i kada je srpska omladina bila prožeta ogromnim nacionalnim ponosom i vjerom u misiju svoga naroda. 44 Većina podataka o Mihailovićevom životu do 1941. uzeta je iz njegovog osobnog dosjea koji su Nijemci našli u arhivima jugoslavenskog ministarstva vojske i mornarice. Vidi mikrofilm br. T-314, rola 1457, snimci 1203-1207. Vidi također članke Purkovića i Milosavljevića o Mihailoviću u Knjizi o Drašj, sv. I, i Stojanović, »Kako je kažnjavan Draža Mihailović«. Nakon propisanih šest razreda gimnazije, Mihailović je u septembru 1910. ušao u Srpsku vojnu akademiju. Sudjelovao je u balkanskim ratovima 1912—1913. kao pitomac, a u julu 1913. proizveden je u potporučnika kao prvi u svojoj klasi. Služio je u prvom svjetskom ratu i sa srpskom vojskom prešao preko Albanije 1915, a na Solunskom je frontu kasnije bio više puta odlikovan. Zbog nekih incidenata početkom rata nije dobio jedno od redovitih promaknuća, ali je u periodu između dva rata normalno napredovao. Od 1921. do 1923. bio je u Višoj školi Vojne akademije, te je nakon dopunskog obrazovanja preveden 1926. u generalštabnu struku. Između 1927. i februara 1935. bio je prvo zamjenik načelnika, a zatim načelnik štaba komandanta kraljeve garde. U junu 1935, nakon kratkog predaha u organizacionom odjelu Glavnog đeneralštaba, imenovan je za vojnog atašea u Sofiji (unaprijeđen u čin pukovnika u septembru 1935), ali to je mjesto napustio idućeg aprila jer je dolazio u dodir s nekim bugarskim oficirima koji su bili u nemilosti, pa je bugarska vlada zatražila njegov premještaj. Ponovno je u istom svojstvu otišao u Prag, gdje je ostao do maja 1937. U toku te dvije godine službovanja u inozemstvu, čini se da je uspostavio dobar kontakt ne samo s oficirima tih zemalja, već i sa sovjetskim vojnim atašeima koje je tamo upoznao. Također je stekao i nova iskustva u obavještajnom radu. Od maja 1937. pa do aprila 1941, Mihailović je zauzimao nekoliko različitih položaja u jugoslavenskoj vojnoj hijerarhiji, od načelnika štaba Dravske divizijske oblasti do komandanta 39. pješadijskog puka u Celju. Zatim je u Ministarstvu vojske i mornarice bio na mjestu načelnika sekcije za fortifikacije, nakon čega je vršio nastavničku dužnost na Vojnoj akademiji. Konačno, bio je načelnik općeg odjeljenja pri Inspektoratu vojske. Njegov je profesionalni interes čitavo to vrijeme bila pješadijska taktika, ali se krajem tridesetih godina počeo zanimati za gerilsko ratovanje. Početkom 1939, dok je bio na službi u Celju, izradio je i predao svojim pretpostavljenima plan za reorganizaciju jugoslavenskih oružanih snaga na principu nacionalnog porijekla - to jest srpskog, hrvatskog i slovenskog, očito po teoriji da će nacionalno čiste jedinice više od miješanih poboljšati koheziju vojske i njenu obrambenu moć. Njegovi pretpostavljeni su mu na tom planu oštro zamjerili, i on je 1. novembra 1939^ bio kažnjen sa trideset dana strogog zatvora, što je bilo oglašeno u čitavoj vojsci. U novembru 1940. opet je bio kažnjen sa trideset dana zatvora jer je bez dopuštenja prisustvovao u uniformi nekom kvazi-političkom kvazi-društvenom skupu što ga je za pripadnike Udruženja rezervnih podoficira priredio britanski vojni ataše u Beogradu. Nakon tog drugog incidenta jedva je izbjegao da ne bude udaljen iz elitne generalštabne struke ili da ne bude penzioniran. Ali usprkos tim incidentima, njegov osobni vojni dosje opisuje ga kao »ustrajnog radnika i odličnog oficira.«45 45 Vidi mikrofilm br. T-314, rola 1457, snimak 1206. Nekoliko mjeseci prije invazije, Mihailović je postao zamjenik načelnika štaba Šeste armijske oblasti u Mostaru; tu dužnost je jedan od njegovih kasnijih komandanata, major Vučković, opisao kao »potpuno beznačajan položaj« 46 Njegov ratni raspored pomoćnika načelnika štaba Druge armije, s kojom se je u vrijeme sloma nalazio u sjevernoj Bosni, bio je jednako tako beznačajan. Bio je u Drijateljskim odnosima s„Borom. Mirković.ein i sudjelovao je u pripremama za adar od 27. marta 1941,47 ali budući da u to vrijeme nije bio u Beogradu, to sudjelovanje vjerojatno treba tumačiti tako da su ga rukovodioci udara, kao i mnoge druge oficire, unaprijed obavijestili o puču. 46 »Ustanak u zapadnoj Srbiji«, str. 128. 47 The Trial of Draž" Mihailović, str. 333. Dakle, do aprila 1941. Mihailović se ni po čemu nije izdvajao od mnogih irugih jugoslavenskih generalštabnih oficira - ponešto natprosječan, odgojen u :radicionalnom vojnom načinu razmišljanja, iako je pokazivao izvjesnu tezavisnost mišljenja. Vjerojatno je samo izdaleka poznavao međunarodna ibivanja (od stranih jezika govorio je francuski i bugarski) i, naravno, nije imao skustva u političkom organiziranju i rukovođenju. Posve je sigurno imao vrlo nalo vojne i političke pronicljivosti i fleksibilnosti za čovjeka koji je slučajem sostao vođa jednog pokreta u zemlji, koja je već bila duboko podvojena starim lacionalnim i vjerskim svađama, a sad ju je još rastrzala okupacija, te socijalna i jolitička revolucija. Ono što je imao bila je duboka odanost dinastiji i političkom )oretku srpske dominacije u Jugoslaviji; i tokom ratnih godina, iako je za sebe ivijek govorio da je naprosto oficir, pokazivao je tu odanost dinastiji s vrdoglavom odlučnošću i usmjerenošću prema cilju. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument