ČETNICI KOSTE PEĆANCA POD OKUPACIJOM U teškim danima nakon sloma zemlje, mnogi su Srbi gledali u predratnom četničkom udruženju i u Kosti Pećancu, čovjeku koji mu je bio predsjednik od 1932, snagu koja će preći u akciju protiv okupatora. Nikad nisu posumnjali u njegov patriotizam, iako su priznavali da je sporna i reakcionarna ličnost. Nešto prije invazije, jugoslavensko ministarstvo vojske i mornarice zatražilo je od Pećanca da organizira gerilske operacije u južnim dijelovima Srbije, Makedonije i Kosova, vjerojatno sa ciljem da se probugarsko i proalbansko stanovništvo tih krajeva drži pod kontrolom.27 Bio je opskrbljen izvjesnom količinom oružja i novca i uspjelo mu je organizirati i naoružati nekoliko stotina ljudi koncentriranih u dolini rijeke Toplice u južnoj Srbiji. Ta je vojska bila još uvijek netaknuta poslije njemačke okupacije Srbije, a njene su redove pojačavale izbjeglice iz Makedonije i Kosova. Izgleda da je bilo nekih sukoba između tih odreda i albanskih grupa početkom ljeta 1941, u vrijeme dok je Mihailović, još uvijek nepoznat većini srpskog stanovništva, organizirao svoje snage na Ravnoj Gori. U tim prvim danima okupacije i još prilično dugo poslije, pojam »četnik« bio je identičan samo s odredima Koste Pećanca koji su bili mnogo poznatiji od Dražinovaca, Dražinih ljudi.28 27 Mešković, »Na Ravnoj Gori«, str. 65. Mešković kaže da je Pećanac bio ovlašten za prelaz preko granica zemlje ako se ukaže potreba. Najtemeljitija studija Pećančeve organizacije i njene djelatnosti od aprila do oktobra 1941. je Petrović, »Četnička organizacija Koste Pećanca u okupiranoj Srbiji do početka oktobra 1941. godine«. 28 Petrović na str. 178 piše: »Tek sa stvaranjem organizacije širom Srbije, pridobijanjem većeg broja ljudi, povezivanjem sa jugoslovenskom vladom van zemlje, tek kad se Kosta Pećanac kompromitovao krajem avgusta, zbog otvorenog deklarisanja za kvislinga Nedića, pokret Draže Mihailovića je počeo uspešno konkurisati četničkoj organizaciji Koste Pećanca«. Pećanac je bio apsolutni gospodar svojih odreda. Svoje komandante ili vojvode izabrao je sam. Bili su to uglavnom bivši oficiri (i jedan general), seljaci, pravoslavni svećenici, učitelji i trgovci - ljudi bez političkog dara ili iskustva. Organizaciona struktura bila je najjednostavnija.29 No, iako su Pećančevi odredi uživali izvjestan glas i tokom prva tri mjeseca privukli više ljudi nego inače, izgleda da se nisu borili osim s albanskim grupicama. S pojavom partizana koje su vodili komunisti, Pećanac je očito odlučio da napusti svaku pomisao o tome da postane snaga otpora, i do kraja augusta postigao je sporazum i sa srpskom kvislinškom vladom i s njemačkim okupacionim vlastima da svoje odrede okrene i protiv partizana.30 Drugim riječima, u roku od pet mjeseci četnička organizacija Koste Pećanca postala je izravno oruđe okupacionog režima. 29 Za organizaciju i za neke aktivnosti Pećančevih četnika, od početka jula do kraja septembra 1941. vidi seriju dokumenata koju su zarobili Nijemci, mikrofilm br. T-314, rola 1457, snimci 577-598. Za zanimljiv opis organizacije i stanja u Pećančevim odredima vidi također Drainac, Crni dani. Rade Drainac bio je srpski pjesnik koji je neko vrijeme 1941/42. bio s Pećančevim četnicima. Umro je tokom rata i ta knjiga je objavljena posthumno. 30 Marjanović, Ustanak 1941, str. 73-80, 126-127, 174- 176 i passim; Petrović, »Četnička organizacija Koste Pećanca«, str. 186-190. Takva je uloga naravno zahtijevala jaču organizaciju i opremu, oružje, platne fondove i tako dalje. Trebalo je uvježbanih oficira, a za vezu i koordinaciju dodijeljen je Pećančevom štabu i jedan njemački oficir. Sedmog oktobra 1941. Pećanac je u podužem ed-memoaru upućenom generalu Nediću postavio svoje zahtjeve,31 a izgleda da je s vremenom i dobio veći dio onog što je tražio. Prema njemačkim podacima, na dan 17. januara 1942. žandarmerijska komanda kvislinške srpske vlade izdržavala je (hranila, oblačila, naoružavala i plaćala) 72 četnička oficira i 7.963 vojnika.32 To je bilo nešto manje od krajnje dopuštene jačine od 8.745 ljudi, a u taj broj uključene su vjerojatno i dvije ili tri tisuće Mihailovićevih četnika koji su se legalizirali od novembra 1941. 31 Mikrofilm br. T-501, rola 246, snimci 501-509. Ovo pismo sadrži primjedbu: »Ne razumem sledbenike pukovnika Mihailovića i njihovu organizaciju, jer su se udružili s komunistima, što će ih stajati života. Mihailović misli da može nadmudriti komuniste, ali se teško vara.« 32 Ibid, rola 247, snimak 757. 18. augusta 1941, upravo u vrijeme kad će Pećanac sklopiti svoj sporazum s Nijemcima, jedan Mihailovićev emisar donio je Pećancu pismo u kojem Mihailović predlaže sporazum, po kojem bi Pećanac upravljao četničkom organizacijom južno od Zapadne Morave, dok bi Mihailović upravljao na svim ostalim područjima. Pećanca to nije zanimalo, već je Mihailoviću natuknuo da bi mu mogao ponuditi položaj načelnika svog štaba, te da bi Mihailovićeve odrede trebalo raspustiti, a ljude pridružiti njegovim odredima.33 Pećanac je 27. augusta u obliku »Proglasa dragom narodu« bacio otvoreni izazov. U proglasu je sebe opisao kao branitelja i zaštitnika srpskog naroda i pozvao »izvesne, bez moga odobrenja obrazovane čete« (očita aluzija na Mihailovićeve odrede) da se ujedine pod njegovom komandom. Svi oni koji su u šumama smjesta treba da se, pod prijetnjom smrtne kazne, vrate svojim kućama. Upozorio je također da će svi oni koji poduzimaju akte sabotaže protiv javnih zgrada i komunikacija i svega što pripada okupacionim vlastima biti osuđeni na smrt.34 Jedan autor sugerira da su predstavnici Pećanca i Mihailovića u septembru postigli sporazum o podjeli teritorija koje će kontrolirati, te o prirodi svojih aktivnosti protiv partizana,35 ali o tome nisam našao nikakvu potvrdu, ni u ratnim dokumentima niti u novijim jugoslavenskim spisima o četnicima Koste Pećanca. 33 Mešković, »Na Ravnoj Gori«, str. 65-66. 34 Ibid, str. 66-68; Petrović, »Četnička organizacija Koste Pećanca«, str. 188-189. 35 Marjanović, Ustanak 1941. str. 191-192. Pećanac je svojevoljno bio oruđe Nijemaca i dodvoravao im se, predlažući, na primjer, jednom prilikom da treba pooštriti mjere protiv partizana, i izražavajući mišljenja koja su čak i Nijernci smatrali pretjeranim.36 Ali za Osovinu, njegova je karijera četničkog vođe ubrzo došla kraju. Nijemci su uskoro otkrili da je njegova vojska od preko osam tisuća ljudi neefikasna i nepouzdana i da im malo pomaže u vojnom smislu; do marta 1943. potpuno su ie rasgustili^baš kao i Mihailovićeve legalizirane četnike. O Pećančevoj aktivnosti u slijedećim mjesecima ne zna se ništa, za neko vrijeme internirale su ga srpske kvislinške vlasti, da bi ga u junu 1944. smaknuli četniri Draže Mihailovića 37 36 Mikrofilm br. T-501, rola 247, snimci 1019- 1022. Na istom sastanku Pećanac je rekao Nijemcima da su njegovi komandanti došli u dodir s Talijanima na albanskoj granici i od njih primili nešto oružja - što je potvrdio talijanski oficir za vezu kod njemačkih okupacionih snaga u Srbiji, početkom decembra 1941. Predmet razgovora između Pećančevih predstavnika i Talijana bila je eventualna pomoć Pećanca protiv komunista u talijanskim dijelovima Sandžaka. Vidi mikrofilm br. T-281, rola 21, snimak 287. 37 Mešković, »Na Ravnoj Gori«, str. 66-68; RG 226, OSS-dokument, br. L 40002. Više da se pokaže sva složenost uvjeta u Srbiji u ljetu 1941. i kao ilustraciju suparništva oko vodstva medu nacionalističkim snagama otpora, a ne zbog njegove stvarne važnosti, treba ovdje spomenuti slučaj jugoslavenskog brigadnog generala Ljube Novakovića (Crnogorca po rođenju) koji je pobjegao iz vojne bolnice u Valjevu drugom polovinom maja 1941, i u junu iskrsnuo u Mihailovićevom štabu na Ravnoj Gori. Mihailović i njegovi ljudi hladno su primili Novakovića; bio im je sumnjiv zbog svog višeg vojnog čina i bojali su se njegove eventualne ambicije da smijeni Mihailovića kao gerilskog vođu. Novaković je uskoro otišao da bi se pridružio Pećancu, koji mu je povjerio komandu nad svojim odredima u Šumadiji, području koje nije bilo daleko od Mihailovićevog štaba.38 Videći da je Pećanac počeo kolaborirati s Nijemcima i da Mihailović čeka svoj čas, Novaković je 18. septembra izdao naredbu kojom utvrđuje svoje ciljeve i poziva svoje komandante i njihove odrede da se skupe za akciju na dan 22. septembra.39 Praktično nije došao nitko i Pećanac je Novakovića razriješio dužnosti.40 On je tada napustio Srbiju i otišao u istočnu Bosnu, gdje je navodno radio protiv partizana. Krajem januara 1942. uhvatili su ga partizani i odveli u Foču, gdje je bio njihov štab.41 Partizani su ga neko vrijeme držali pod nadzorom, vjerojatno zbog eventualne protuteže Mihailovićevom utjecaju na četnike u istočnoj Bosni. Tada je u martu u partizanski Vrhovni štab došla britanska vojna misija (o kojoj će se više reći u Glavi 8) koja je bila na putu k Mihailoviću. Novaković je pošao s njom sredinom aprila, kad je misija tajno napustila Foču, a da partizane nije obavijestila o svojoj namjeri.42 Konačno se pojavio u Crnoj Gori i izgleda da je tamo krajem 1943. počeo ponovno skupljati razasute ostatke četnika, ali uhvatili su ga partizani, sudili mu kao neprijatelju naroda i strijeljali ga.43 38 Mešković, »Na Ravnoj Gori«, str. 68-70; Marjanović, Ustanak 1941. str. 77. 39 Mikrofilm br. T-314, rola 1457, snimci 605-613. Za izvještaj obavještajnog oficira opunomoćenog komandujućeg generala u Srbiji od 22. septembra, koji se bavi grupama otpora u Srbiji, uključujući i Novakovića, vidi ibid, snimci 662-665. 40 O Novakovićevom neuspjehu vidi izvještaj sreza Orašac od 23. IX 1941, poslan Ministarstvu unutrašnjih poslova, ibid, snimci 575-576. 41 Zbornik DNOR, tom II, sv. 2, str. 275. 42 Ibid, također tom II, sv. 3, str. 390-391. 43 Ibid, torn II, sv. 2, str. 275. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument