Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKANapad
Osovine na Jugoslaviju bio je vrhunac nade za ustaše u emigraciji. Većina ih
je provela tridesete godine u Italiji (neki od njih u Mađarskoj i u Njemačkoj)
gdje su se uvježbavali u terorističkoj aktivnosti. Njihova je uloga u napadu
na Jugoslaviju bila neznatna, a sastojala se od nešto propagandnih
radio-emisija iz inozemstva i petokolonaške djelatnosti u Hrvatskoj i Dalmaciji
za ono malo dana borbe. Ali dobili su dobru nagradu: nekoliko sati prije ulaska
njemačkih tenkova u Zagreb, 10. aprila, uz pomoć njemačkih agenata, ustaše
su
proglasili Nezavisnu Državu
Hrvatsku. Par dana kasnije dr Ante Pavelić, čovjek za kojeg su se Njemačka i
Italija složile da bude na čelu nove marionetske države, ušao je u Zagreb u
gluho doba noći, u pratnji dvije do tri stotine uniformiranih ustaša iz logora
u Italiji. Oni su zajedno s grupom ostalih ustaša iz Njemačke i Mađarske i s
malim brojem pristaša kod kuće, postali vladari nove Nezavisne Države
Hrvatske — koja kao marionetska država, naravno, nije uopće bila nezavisna.39 39
Točan broj zakletih ustaša početkom aprila 1941. nije poznat; procjene idu od
900 pa do nekoliko tisuća. Također je bilo nekoliko desetaka tisuća ljudi
koji su simpatizirali s tom grupom. Ustaški pokret predstavljao je ekstremno
hrvatstvo, ekstremno anti-srpstvo, antijugoslavenstvo i antidemokratizam. U svom
anti-srpstvu nastavljao je jednu ideološku sttuju koja se u Hrvatskoj javlja početkom
devedesetih godina XIX
stoljeća, pod vodstvom dra Josipa Franka, zagrebačkog advokata njemačko-židovskog
porijekla, koji je stajao na čelu jednog ogranka Stranke prava, koju je
tridesetak godina ranije osnovao dr Ante Starčevič. Frank je tu antisrpsku politiku vodio sve do kraja svoje političke
karijere, oko 1910. Njegovi sljedbenici bili su poznati kao frankovci, a
u međuratnom se razdoblju to ime pridavalo svim onim Hrvatima koji su
iskazivali ekstremno antisrpstvo i antijugoslavenstvo. Poslije aprila 1941.
termin frankovci zamijenjen je terminom ustaše, iako svi frankovci nisu podržavali
ustašku politiku. Za pojedinosti o Franku vidi Šidak i dr. str. 18, 143-148, i
passim. Ustaše
su inzistirali na tome da je sva Bosna i Hercegovina dio hrvatskog »povijesnog
i etničkog« teritorija, i uspjelo im je istočnu granicu svoje države
postaviti uzduž toka rijeke Drine i dalje, granicom između Hercegovine i Crne
Gore prije 1918. godine. Tako je ta država uključivala blizu dva milijuna
Srba, što je činilo oko 30 posto ukupnog stanovništva. Htijući potkrijepiti
pravo koje su polagali na Bosnu i Hercegovinu, ustaše su proglasili Muslimane
iz te pokrajine najčišćim od svih Hrvata.40 Na taj način blizu 60
posto stanovništva te pokrajine smatrano je Hrvatima (oko 23 posto Hrvata
katolika i blizu 37 posto Muslimana). Ustaška je država stavila van zakona
Srbe, zajedno sa Židovima i Romima. Oni su bili isključeni iz vojne službe (s
izuzetkom nekoliko Srba koji su bili bivši austro-ugarski oficiri i s iznimkom
mogućeg sudjelovanja Srba u radnoj službi), zatim praktično iz svake državne
službe, iz političkog života (s izuzetkom nekoliko osoba), iz rada u masovnim
medijima i slobodnim profesijama; njihova poduzeća preuzela je vlada ili tvrtke
NDH; ćirilica je bila zabranjena.41 Formula koju je trebalo
primijeniti na srpsko stanovništvo bila je jednostavna: jednu trećinu trebalo
je prognati u Srbiju, jednu trećinu prekrstiti na rimokatoličku vjeru, a
preostalu trećinu istrijebiti. Program s takvim ciljevima brzo se počeo
provoditi, dobivši još i podstrek nakon Pavelićeve prve posjete Hitleru, početkom
juna 1941. Konačni rezultati odgovarali su toj formuli. Više od 120.000 Srba
službeno je prognano i transportirano u Srbiju, većina njih tokom prvih šest
mjeseci ustaškog režima. Mnogi su pobjegli na svoju ruku. Blizu četvrt
milijuna prekršteno je na rimokatoličku vjeru uz pomoć dijela hrvatskog
katoličkog klera, a nekoliko stotina tisuća poubijano je ili umrlo u
koncentracionim logorima.42 (Ista okrutnost karakterizirala je i ustaški
postupak prema Zidovima i Hrvatima koji su se protivili režimu). Kolikogod su
te brojke užasne, nesumnjivo bi bile još veće da su ustaše mogli provoditi
svoj program bez smetnji. Samo partizanski otpor, a u mnogo manjoj mjeri četnički,
spasio je Srbe na teritoriju NDH od potpune propasti. TisućeSrbaj osobito mlađih,
suočenih s alternativom: ili pod ustaški nož ili u šumu, otišlo je u šumu
gdje ih se većina pridružila partizanima. U stvari, sve do 1943. većina
partizana na teritoriju ustaške države činili su Srbi s tih područja, iako
su istovremeno drugi Srbi iz ustaške države prilazili i četnicima. 40
To je bilo veliko pretjerivanje. Velika većina Muslimana nije se smatrala ni
Hrvatima ni Srbima već naprosto Muslimanima. Iako je određen broj Muslimana
otvoreno surađivao s ustašama, većina je bila ili direktno protiv njih ili
neutralna. Neki od njih stali su na stranu četnika, neki su prišli
partizanima, a treći su pokušali postići specijalni autonomni položaj za
ponešto okrnjenu Bosnu i Hercegovinu neposredno pod Trećim Reichom. Vidi dva
članka Rasima Hurema: »Pokušaj nekih građanskih muslimanskih političara da
Bosnu i Hercegovinu izdvoje iz okvira NDH« i »Koncepcije nekih muslimanskih
građanskih političara o položaju u Bosni i Hercegovini u vremenu od sredine
1943. do kraja 1944.« 41
Za zakonske odredbe i naredbe na osnovi kojih je sprovedena takva politika vidi
NDH, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja, Zbornik ^akona i naredaba
Nezavisne Države Hrvatske — 1941, str. 2, 10—11, 14-15. 19-20, 42-43, i
passim. 42
Prema njemačkim podacima, ustaše su u Srbiju deportirali do otprilike 20.
septembra 1941. ukupno 118.110 osoba. DGFP, serija D, sv. XIII,
str. 570. Postoji obimna literatura o pokrštavanju na rimokatolicizam i
istrebljenju srpskog naroda u NDH tokom rata, ali budući da su svi podaci
zasnovani na procjenama, ne može se navesti ni jedan zadovoljavajući izvor. O
tom problemu se dalje neće raspravljati u ovoj knjizi. U
prvim mjesecima ni Italija ni Njemačka nisu bile sklone dopustiti ustaškom režimu
izgradnju većih oružanih snaga, pa su sistematski pokupili sve oružje koje je
na teritoriju NDH ostalo od stare jugoslavenske vojske, ostavljajući ustašama
samo vrlo mali dio. Trupe koje su ustaše mogli sakupiti tokom prvih nekoliko
tjedana, bile su s izuzetkom nekoliko ustaških odreda, bivše poluvojne
organizacije Hrvatske seljačke stranke — Građanska i Seljačka zaštita. Zaštita
im je pomogla pri uspostavljanju vlasti u nekim dijelovima zemlje, ali ustaška
je vlada uskoro razoružala Zaštitu i zamijenila je novo organiziranim vojnim
jedinicama (domobrani) i jedinicama ustaške stranačke vojske, ili ustaškom
vojnicom. Također su tokom prvih mjeseci postojale brojne »divlje« oružane
jedinice koje su u mnogim mjestima vatreni ustaše organizirali na vlastitu
inicijativu. One su igrale istaknutu i sramotnu ulogu u progonima i pokoljima
srpskog stanovništva, i naređenjem same ustaške vlade raspuštene su prije
kraja ljeta. 1 Iako
su se Nijemci nadali da će upotrijebiti nešto hrvatske žive sile na istočnom
frontu, samo je jedan hrvatski puk iz NDH stigao tamo. Tri regularne divizije
sastavljene od ljudstva iz NDH i njemačkih oficira i specijalista (takozvane
legionarske divizije) uvježbane su i opremljene u Austriji za borbe u
Sovjetskom Savezu, ali je sve veća aktivnost partizana na teritoriju NDH
prisilila Nij emce da te divizije upute u NDH. Također su bili prinuđeni
vezati nekoliko svojih divizija u NDH i pomoći tamošnjoj vladi da organizira
svoju vojsku za borbu kod kuće. I tako, dok je s razvojem rata evropski
jugoistok prerastao u sve važnije ratno poprište, vojska NDH i sve više njemačkih
trupa postale su vitalno važne za osiguranje njemačkih interesa. Izvještaj
što ga je dr Pavelić podnio njemačkom poslaniku u Zagrebu 1. septembra 1943.
u vrijeme kad su njegove kvislinške snage bile brojčano na vrhuncu, daje nam
najvjerodostojniju informaciju o sastavu tih snaga. U kategoriji trupa pod njemačkom
komandom izvještaj navodi: 62.020 vojnika u sastavu njemačkih oružanih snaga;
9.000 novih regruta za te snage; 36.300 hrvatskih vojnika koje su opremili
Nijemci i koje su pod njemačkom komandom, i 62.760 vojnika koje su opremile
vlasti NDH ali su pod njemačkom komandom - ukupno 170.080 vojnika. U drugoj
kategoriji, u trupama pod hrvatskom komandom, bilo je 92.246 oficira, podoficira
i vojnika. Zbroj tih dviju kategorija iznosi ukupno 262.326 ljudi. Od tog zbroja
28.500 ljudi ili 11 posto bili su u ustaškoj vojnici i u Pavelićevoj osobnoj
gardi. Najveća pojedinačna formacija, od otprilike 92.000 ljudi pod hrvatskom
komandom, bila je žandarmerija s oko 18.000 ljudi.43 43
Mikrofilm br. T-77 rok 883, snimci 5, 631. 890-92. Tokom
čitavog rata jedinice NDH nisu u biti nikada bile ništa više od njemačkog
oruđa. Kad god su njemačke snage bile angažirane u operacijama na teritoriju
NDH, tj. od januara 1942. nadalje, jedinice NDH koje su sudjelovale u tim
operacijama bile su pod njihovom komandom. Njemački je vojni komandant, štoviše,
imao vrhovnu izvršnu vlast na području operacija, zastupajući formalno također
i hrvatsku administraciju, iako mu je u tome pomogao administrativni predstavnik
NDH. Usprkos
relativnoj brojnosti, domobrani, tj.
redovna vojska NDH, nisu bili kvalitetna borbena snaga. Većina jedinica bila je
demoralizirana, a oficiri većinom nisu imali nikakvih simpatija za Osovinu.
Nasuprot tome, ustaše su kao stranačka vojska, sastavljena od potpuno
indoktriniranih dobrovoljaca odanih Paveliću, predstavljali izvanrednu borbenu
snagu. Bili su krajnje razulareni i nedisciplinirani i zbog toga skoro uvijek u
trvenjima s domobranima i njemačkim komandantima u Hrvatskoj.
|