NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA Napad Osovine na Jugoslaviju bio je vrhunac nade za ustaše u emigraciji. Većina ih je provela tridesete godine u Italiji (neki od njih u Mađarskoj i u Njemačkoj) gdje su se uvježbavali u terorističkoj aktivnosti. Njihova je uloga u napadu na Jugoslaviju bila neznatna, a sastojala se od nešto propagandnih radio-emisija iz inozemstva i petokolonaške djelatnosti u Hrvatskoj i Dalmaciji za ono malo dana borbe. Ali dobili su dobru nagradu: nekoliko sati prije ulaska njemačkih tenkova u Zagreb, 10. aprila, uz pomoć njemačkih agenata, ustaše su  proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku. Par dana kasnije dr Ante Pavelić, čovjek za kojeg su se Njemačka i Italija složile da bude na čelu nove marionetske države, ušao je u Zagreb u gluho doba noći, u pratnji dvije do tri stotine uniformiranih ustaša iz logora u Italiji. Oni su zajedno s grupom ostalih ustaša iz Njemačke i Mađarske i s malim brojem pristaša kod kuće, postali vladari nove Nezavisne Države Hrvatske — koja kao marionetska država, naravno, nije uopće bila nezavisna.39 39 Točan broj zakletih ustaša početkom aprila 1941. nije poznat; procjene idu od 900 pa do nekoliko tisuća. Također je bilo nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su simpatizirali s tom grupom. Ustaški pokret predstavljao je ekstremno hrvatstvo, ekstremno anti-srpstvo, antijugoslavenstvo i antidemokratizam. U svom anti-srpstvu nastavljao je jednu ideološku sttuju koja se u Hrvatskoj javlja početkom devedesetih godina XIX stoljeća, pod vodstvom dra Josipa Franka, zagrebačkog advokata njemačko-židovskog porijekla, koji je stajao na čelu jednog ogranka Stranke prava, koju je tridesetak godina ranije osnovao dr Ante Starčevič. Frank je tu antisrpsku politiku vodio sve do kraja svoje političke karijere, oko 1910. Njegovi sljedbenici bili su poznati kao frankovci, a u međuratnom se razdoblju to ime pridavalo svim onim Hrvatima koji su iskazivali ekstremno antisrpstvo i antijugoslavenstvo. Poslije aprila 1941. termin frankovci zamijenjen je terminom ustaše, iako svi frankovci nisu podržavali ustašku politiku. Za pojedinosti o Franku vidi Šidak i dr. str. 18, 143-148, i passim. Ustaše su inzistirali na tome da je sva Bosna i Hercegovina dio hrvatskog »povijesnog i etničkog« teritorija, i uspjelo im je istočnu granicu svoje države postaviti uzduž toka rijeke Drine i dalje, granicom između Hercegovine i Crne Gore prije 1918. godine. Tako je ta država uključivala blizu dva milijuna Srba, što je činilo oko 30 posto ukupnog stanovništva. Htijući potkrijepiti pravo koje su polagali na Bosnu i Hercegovinu, ustaše su proglasili Muslimane iz te pokrajine najčišćim od svih Hrvata.40 Na taj način blizu 60 posto stanovništva te pokrajine smatrano je Hrvatima (oko 23 posto Hrvata katolika i blizu 37 posto Muslimana). Ustaška je država stavila van zakona Srbe, zajedno sa Židovima i Romima. Oni su bili isključeni iz vojne službe (s izuzetkom nekoliko Srba koji su bili bivši austro-ugarski oficiri i s iznimkom mogućeg sudjelovanja Srba u radnoj službi), zatim praktično iz svake državne službe, iz političkog života (s izuzetkom nekoliko osoba), iz rada u masovnim medijima i slobodnim profesijama; njihova poduzeća preuzela je vlada ili tvrtke NDH; ćirilica je bila zabranjena.41 Formula koju je trebalo primijeniti na srpsko stanovništvo bila je jednostavna: jednu trećinu trebalo je prognati u Srbiju, jednu trećinu prekrstiti na rimokatoličku vjeru, a preostalu trećinu istrijebiti. Program s takvim ciljevima brzo se počeo provoditi, dobivši još i podstrek nakon Pavelićeve prve posjete Hitleru, početkom juna 1941. Konačni rezultati odgovarali su toj formuli. Više od 120.000 Srba službeno je prognano i transportirano u Srbiju, većina njih tokom prvih šest mjeseci ustaškog režima. Mnogi su pobjegli na svoju ruku. Blizu četvrt milijuna prekršteno je na rimokatoličku vjeru uz pomoć dijela hrvatskog katoličkog klera, a nekoliko stotina tisuća poubijano je ili umrlo u koncentracionim logorima.42 (Ista okrutnost karakterizirala je i ustaški postupak prema Zidovima i Hrvatima koji su se protivili režimu). Kolikogod su te brojke užasne, nesumnjivo bi bile još veće da su ustaše mogli provoditi svoj program bez smetnji. Samo partizanski otpor, a u mnogo manjoj mjeri četnički, spasio je Srbe na teritoriju NDH od potpune propasti. TisućeSrbaj osobito mlađih, suočenih s alternativom: ili pod ustaški nož ili u šumu, otišlo je u šumu gdje ih se većina pridružila partizanima. U stvari, sve do 1943. većina partizana na teritoriju ustaške države činili su Srbi s tih područja, iako su istovremeno drugi Srbi iz ustaške države prilazili i četnicima. 40 To je bilo veliko pretjerivanje. Velika većina Muslimana nije se smatrala ni Hrvatima ni Srbima već naprosto Muslimanima. Iako je određen broj Muslimana otvoreno surađivao s ustašama, većina je bila ili direktno protiv njih ili neutralna. Neki od njih stali su na stranu četnika, neki su prišli partizanima, a treći su pokušali postići specijalni autonomni položaj za ponešto okrnjenu Bosnu i Hercegovinu neposredno pod Trećim Reichom. Vidi dva članka Rasima Hurema: »Pokušaj nekih građanskih muslimanskih političara da Bosnu i Hercegovinu izdvoje iz okvira NDH« i »Koncepcije nekih muslimanskih građanskih političara o položaju u Bosni i Hercegovini u vremenu od sredine 1943. do kraja 1944.« 41 Za zakonske odredbe i naredbe na osnovi kojih je sprovedena takva politika vidi NDH, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja, Zbornik ^akona i naredaba Nezavisne Države Hrvatske — 1941, str. 2, 10—11, 14-15. 19-20, 42-43, i passim. 42 Prema njemačkim podacima, ustaše su u Srbiju deportirali do otprilike 20. septembra 1941. ukupno 118.110 osoba. DGFP, serija D, sv. XIII, str. 570. Postoji obimna literatura o pokrštavanju na rimokatolicizam i istrebljenju srpskog naroda u NDH tokom rata, ali budući da su svi podaci zasnovani na procjenama, ne može se navesti ni jedan zadovoljavajući izvor. O tom problemu se dalje neće raspravljati u ovoj knjizi. U prvim mjesecima ni Italija ni Njemačka nisu bile sklone dopustiti ustaškom režimu izgradnju većih oružanih snaga, pa su sistematski pokupili sve oružje koje je na teritoriju NDH ostalo od stare jugoslavenske vojske, ostavljajući ustašama samo vrlo mali dio. Trupe koje su ustaše mogli sakupiti tokom prvih nekoliko tjedana, bile su s izuzetkom nekoliko ustaških odreda, bivše poluvojne organizacije Hrvatske seljačke stranke — Građanska i Seljačka zaštita. Zaštita im je pomogla pri uspostavljanju vlasti u nekim dijelovima zemlje, ali ustaška je vlada uskoro razoružala Zaštitu i zamijenila je novo organiziranim vojnim jedinicama (domobrani) i jedinicama ustaške stranačke vojske, ili ustaškom vojnicom. Također su tokom prvih mjeseci postojale brojne »divlje« oružane jedinice koje su u mnogim mjestima vatreni ustaše organizirali na vlastitu inicijativu. One su igrale istaknutu i sramotnu ulogu u progonima i pokoljima srpskog stanovništva, i naređenjem same ustaške vlade raspuštene su prije kraja ljeta. 1 Iako su se Nijemci nadali da će upotrijebiti nešto hrvatske žive sile na istočnom frontu, samo je jedan hrvatski puk iz NDH stigao tamo. Tri regularne divizije sastavljene od ljudstva iz NDH i njemačkih oficira i specijalista (takozvane legionarske divizije) uvježbane su i opremljene u Austriji za borbe u Sovjetskom Savezu, ali je sve veća aktivnost partizana na teritoriju NDH prisilila Nij emce da te divizije upute u NDH. Također su bili prinuđeni vezati nekoliko svojih divizija u NDH i pomoći tamošnjoj vladi da organizira svoju vojsku za borbu kod kuće. I tako, dok je s razvojem rata evropski jugoistok prerastao u sve važnije ratno poprište, vojska NDH i sve više njemačkih trupa postale su vitalno važne za osiguranje njemačkih interesa. Izvještaj što ga je dr Pavelić podnio njemačkom poslaniku u Zagrebu 1. septembra 1943. u vrijeme kad su njegove kvislinške snage bile brojčano na vrhuncu, daje nam najvjerodostojniju informaciju o sastavu tih snaga. U kategoriji trupa pod njemačkom komandom izvještaj navodi: 62.020 vojnika u sastavu njemačkih oružanih snaga; 9.000 novih regruta za te snage; 36.300 hrvatskih vojnika koje su opremili Nijemci i koje su pod njemačkom komandom, i 62.760 vojnika koje su opremile vlasti NDH ali su pod njemačkom komandom - ukupno 170.080 vojnika. U drugoj kategoriji, u trupama pod hrvatskom komandom, bilo je 92.246 oficira, podoficira i vojnika. Zbroj tih dviju kategorija iznosi ukupno 262.326 ljudi. Od tog zbroja 28.500 ljudi ili 11 posto bili su u ustaškoj vojnici i u Pavelićevoj osobnoj gardi. Najveća pojedinačna formacija, od otprilike 92.000 ljudi pod hrvatskom komandom, bila je žandarmerija s oko 18.000 ljudi.43 43 Mikrofilm br. T-77 rok 883, snimci 5, 631. 890-92. Tokom čitavog rata jedinice NDH nisu u biti nikada bile ništa više od njemačkog oruđa. Kad god su njemačke snage bile angažirane u operacijama na teritoriju NDH, tj. od januara 1942. nadalje, jedinice NDH koje su sudjelovale u tim operacijama bile su pod njihovom komandom. Njemački je vojni komandant, štoviše, imao vrhovnu izvršnu vlast na području operacija, zastupajući formalno također i hrvatsku administraciju, iako mu je u tome pomogao administrativni predstavnik NDH. Usprkos relativnoj brojnosti, domobrani, tj. redovna vojska NDH, nisu bili kvalitetna borbena snaga. Većina jedinica bila je demoralizirana, a oficiri većinom nisu imali nikakvih simpatija za Osovinu. Nasuprot tome, ustaše su kao stranačka vojska, sastavljena od potpuno indoktriniranih dobrovoljaca odanih Paveliću, predstavljali izvanrednu borbenu snagu. Bili su krajnje razulareni i nedisciplinirani i zbog toga skoro uvijek u trvenjima s domobranima i njemačkim komandantima u Hrvatskoj. Sve u svemu, hrvatska marionetska vlada imala je pored Nijemaca i Talijana vrlo malo slobode, osim u postupanju sa srpskim stanovništvom i s onim Hrvatima koji su se protivili ustaškom režimu, a time i okupaciji. A u tim pitanjima režim je provodio politiku od koje je ogromna većina hrvatskog naroda ustuknula u užasu. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument