TALIJANSKI SISTEMI UPRAVLJANJA Talijani su primjenjivali nekoliko različitih sistema kontrole u Jugoslaviji. U dijelu Slovenije i u hrvatskim zemljama koje su anektirali uveli su i vojnu i civilnu vlast. U Crnoj Gori je od sredine jula 1941. pa nadalje vojni komandant bio u isto vrijeme nadležan i za vojnu i za civilnu vlast. U dijelovima Kosova i zapadne Makedonije koje su Talijani pripojili Albaniji, također je djelovala i vojna i civilna uprava. U dijelovima NDH koje su najprije okupirali, zatim se iz njih povukli i ponovno ih okupirali (u razmaku od nekoliko mjeseci), vojni komandant imao je i vojnu i civilnu vlast. Talijani su upotrebljavali četnike kao pomoćnike i, u izvjesnoj mjeri, favorizirali srpski element u tim krajevima, vodeći istovremeno izrazito antihrvatsku politiku. To je dovelo do brojnih protesta hrvatskih vlasti, kao i do njemačkog nezadovoljstva talijanskom politikom. U grubim crtama, odnosi između Italije i NDH vidljivi su iz serije dokumenata potpisanih u Rimu 18. maja 1941. Bili su to: ugovor o granicama, sporazum o vojnim pitanjima priobalnog područja i ugovor o garanciji (nezavisnosti i teritorijalnog integriteta) i suradnji, sklopljen na dvadeset pet godina.29 Svi su ti ugovori bili ponižavajući za Hrvatsku; za ustaški režim koji je u stanovništvu imao vrlo usku bazu, predstavljali su žestoki udarac od kojeg se  nikada nije oporavio. (K tome je bilo dogovoreno da će kralj Vittorio Emanuele imenovati jednog princa od kuće Savoia za hrvatskog kralja. Na tu sumnjivu čast imenovao je svog nećaka Aimonea, vojvodu od Spoleta, ali kako mu se nije mogla garantirati osobna sigurnost, nije u stvari nikad ni stupio na hrvatsko tlo). 29 Za tekst ovih ugovora vidi NDH, Ministarstvo vanjskih poslova, Međunarodni ugovori 1941, str. 49-59. Prema uvjetima Rimskih ugovora, pojas hrvatskog teritorija uzduž jadranske obale (i većinu otoka) trebalo je prepustiti Italiji; ostatak teritorija koji je ležao između anektirane zone i demarkacione linije trebalo je podijeliti u dva dijela, od kojih je onaj priobalni trebalo demilitarizirati. Talijani su kasnije anektiranu zonu nazvali Zona I, demilitariziranu zonu Zona II, a ostatak područja do demarkacione linije Zona III. Nakon toga Italija je povukla glavninu svojih snaga iz Zona II i III - iako samo privremeno, kao što ćemo vidjeti - a trupe koje su tamo ostale formalno su smatrane sve do 7. septembra 1941. savezničkim trupama stacioniranim na teritoriju NDH, prema obostranom sporazumu.30 Druga talijanska armija, glavna talijanska snaga u napadu na Jugoslaviju, ostala je u zemlji kao okupaciona vojska31 na velikom teritoriju, koji je išao od stare jugoslavensko-talijanske granice na sjeverozapadu, do Crne Gore i Jadranskog mora na jugoistoku i do talijansko-njemačke demarkacione linije na sjeveru (s nekim dijelovima tog teritorija i formalno pripojenim Italiji). Bila je to velika vojska koja je brojila oko 200.000 ljudi i tokom dvije i po godine talijanske kontrole nije se nikad povukla. Devetog maja 1942. preimenovana je u Glavnu komandu Slovenije — Dalmacije (skraćeno Supersloda). Jedan za drugim njeni komandanti bili su general Vittorio Ambrosio (do januara 1942), general Mario Roatta (1942) i general Mario Robotti (ranije komandant talijanskih trupa u Sloveniji). 30 Italija, Stato Maggiore del R. Esercito, Bolkttini della guerra, str. 541. 31 Osim, formalno, u periodu između potpisivanja Rimskih ugovora i 7. IX 1941, dana tad su dvije zone bile i formalno i stvarno ponovno okupirane. Četiri ili pet mjeseci nakon potpisivanja Rimskih ugovora talijanske su se trupe vratile u Zonu II i Zonu III u punoj snazi. Italija se jednostrano odlučila na ponovnu okupaciju, ali je pojedinosti raspravila s vladom NDH. Sedmog septembra je general Ambrosio kao komandant Druge armije preuzeo komandu i vojnih i civilnih poslova u tim zonama. (U svom proglasu od 7. septembra kaže da je to učinio na osnovi sporazuma s vladom NDH.)32 Određen je administrativni predstavnik te vlade da mu pomaže u administrativnim stvarima, ali praktično su sve jedinice vojske NDH i ustaške vojnice bile protjerane u njemačku zonu. Kao službeni razlog za ponovnu okupaciju navedena je potreba da se ponovno uspostavi red i mir nakon izbijanja ustanka krajem jula, te zaštita ovog područja od mogućeg britanskog iskrcavanja na dalmatinskoj obali. Ipak se čini da su mnogo važniji razlozi bile želje da se ojača položaj za eventualnu daljnju ekspanziju u bogati podunavski bazen, ako bi se ukazala prilika, te da se hrvatske i naročito njemačke snage drže daleko od priobalnog područja. Apeli ustaškog režima Njemačkoj za pomoć protiv ponovne talijanske okupacije ostali su bez uspjeha, jer se Njemačka u to vrijeme nije htjela suprotstavljati Italiji. Ali početkom 1942, nakon teške jeseni, Talijani su shvatili da su se vojno previše raširili i da sebi ne mogu priuštiti još jednu godinu operacija protiv partizana na tako prostranom području. Devetnaestog juna postigli su sa ustaškom vladom novi sporazum33 i tokom ljeta povukli su vjerojatno skoro polovicu svojih snaga iz Zona II i III. 32 Za tekst zapisnika konferencije između talijanskih i NDH predstavnika o ponovnoj okupaciji dana 26. VIII 1941. i za proglas generala Ambrosija, vidi Zbornik DNOR, tom XIII, sv. 1, str. 345-353, 374-376. 33 Za njemački prijevod ovog sporazuma i za razne direktive vlade NDH o njegovoj primjeni i »normama« provođenja na talijanskoj strani, vidi mikrofilm br. T-501, rola 264, snimci 642-693. Za vrijeme napada na Jugoslaviju u aprilu 1941. talijanska 9. i 11. armija držale su Albaniju. Nakon pobjede Osovine, 9. armija preuzela je kontrolu Crne Gore i nekih dijelova Kosova34 i zapadne Makedonije, koji su za talijanski račun bili uključeni u Albaniju. Talijani su planirali da od Crne Gore stvore »nezavisnu« državu blisko vezanu za Italiju, ali opći ustanak koji je planuo u Crnoj Gori 13. jula 1941. prisilio ih je da ukinu položaj civilnog administratora i da svu vlast predaju vojnom komandantu, generalu Alessandru Pirziu Biroliju, kao guverneru s punim ovlastima u vojnim i civilnim poslovima.35 Trupe u Crnoj Gori pod njegovom komandom, XIV armijski korpus 9. armije, preimenovane su 1. decembra 1941. u Trupe Crne Gore. Za vrijeme talijanske okupacije to se više nije mijenjalo. Talijani su tako za teritorij Jugoslavije vezali vrlo velike snage — više od deset divizija u sastavu Superslode, dvije ili tri u sastavu Trupa Crne Gore.36 K tome su Talijani u Jugoslaviji držali još policiju i crnokošuljaške jedinice, kao i zrakoplovne jedinice, a specijalna pomorska komanda — Maridalmatia — čuvala je istočnu jadransku obalu. 34 Za talijanski a kasnije njemački okupacioni sistem na Kosovu i Metohiji, vidi Hadri »Okupacioni sistem na Kosovu i Metohiji, 1941-1944.« 35 Zbornik DNOR, tom XIII, sv. 1, str. 412-413. 36 Za raspored deset divizija talijanske Druge armije od 1. X 1941, vidi Ibid, str. 403-411. Poput Nijemaca, Talijani su također imali poslanika u Zagrebu; to je najprije bio Raffaele Casertano, a zatim Luigi Petrucci. Kao protutežu generalu Glaiseu imali su i predstavnika talijanske vojske; najprije generala Antonia Oxilia (do augusta 1942), a kasnije generala Gian Carla Re. Neko je vrijeme i talijanska fašistička partija imala svog specijalnog predstavnika u Zagrebu, generala fašističke milicije Eugenia Coselschija. Kondominij u NDH bio je najvažniji primjer talijansko-njemačkog partnerstva u upravljanju i pljački jednog okupiranog područja. Ali taj odnos nije karakterizirao sklad, već trajno suparništvo i sistematsko međusobno potkopavanje pozicija — na kraju uvijek na račun hrvatskog naroda i Talijana, dok su njemačka prevlast i vojno angažiranje neprestano rasli. Iako je do pogoršanja talijanskog položaja došlo uglavnom zbog partizanske aktivnosti, ne iznenađuje da su Talijani, u svjetlu rastuće njemačke vojne snage u Hrvatskoj, na generala Glaisea, njemačkog opunomoćenog generala u Hrvatskoj, i dobro poznatog italofoba, gledali kao na svog velikog dušmanina.37 S druge strane, prema brojnim Glaiseovim dokumentima, gotovo su svi talijanski visoki oficiri i činovnici na sceni NDH bili izrazito antinjemački raspoloženi, osobito Roatta, Oxilia, Casertano i Giuseppe Bastiannini, guverner anektiranih dijelova Dalmacije. U tome se posebno isticao Roatta koji je s Nijemcima surađivao preko volje i bio otvoreno pročetnički nastrojen, pa su ga Nijemci više puta optuživali da sabotira njihova nastojanja oko pacifikacije, koja je za vojsku bio primarni problem i glavni cilj svih njemačkih snaga na teritoriju NDH. 37 Zanussi, I, 177, 215, 245. Odnosi između Italije i NDH bili su između maja 1941. i septembra 1943. iz tih razloga mnogo kompleksniji i posve različiti od onog što se htjelo postići odredbama Rimskih ugovora. Talijansko kvazi-pokroviteljstvo nad marionetskom državom zavisilo je u stvari o njemačkom pristanku i nizu obaveza ekonomske, vojne i političke prirode koje su Nijemci nametnuli vladi NDH prije i poslije Rimskih ugovora, i koje su s vremenom sve više rasle.38 Te su se obaveze prema Njemačkoj tajile pred Talijanima koliko je bilo moguće, ali se nisu mogle sakriti njihove posljedice i ubrzo je postalo jasno da Italija u NDH, usprkos Rimskim ugovorima, stoji daleko slabije od Njemačke. 38 Usporedi odredbe iz tzv. Clodius protokola od 16. V 1941. o njemačkim ekonomskim povlasticama u Hrvatskoj; utanačenje o tzv. legionarskim divizijama; i sporazum o statusu države u državi za njemačku manjinu u Hrvatskoj. Sve u svemu, Italija je izvukla kraći kraj u podjeli ekonomskog plijena u Jugoslaviji. Sva proizvodnja boksita, glavnog strateškog materijala na njihovu području, bila je za cijelo vrijeme rata namijenjena Njemačkoj. Italija je izvukla najviše iz velikih prirodnih rezervi drva, ali njeno je područje imalo slabu poljoprivrednu proizvodnju, posebno žitarica, pa je bilo potrebno uvoziti hranu. Da stvar bude još gora, partizanske su operacije na velikom dijelu talijanskog područja jako otežavale eksploataciju prirodnih bogatstava. Partizani su neprestano napadali željezničku prugu Karlovac — Rijeka; ona je služila za transport rumunjske nafte što je Dunavom dolazila do Vukovara i zatim produžavala na zapad željeznicom. Isto je vrijedilo za jednako važnu prugu kroz Liku i sjevernu Dalmaciju do Splita. Poput Njemačke, i Italija je NDH nametnula plaćanje troškova za izdržavanje svojih trupa. Pravno su to bili samo zajmovi koji će se vratiti poslije rata, ali kad je NDH zapala ü velike financijske teškoće u drugoj polovici 1942, Italija je vratila određen iznos tog zajma preko redovnog klirinškog računa. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument