Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
SRPSKA
MARIONETSKA VLADA
Za
razliku od hrvatske, srpska marionetska vlada sastojala se od osoba koje su bile
tijesno povezane s predratnim jugoslavenskim vladama, i koje su uoči Aprilskog
rata, čvrsto vjerujući u njemačku vojnu nadmoć, jako zagovarale ulazak
Jugoslavije u Trojni pakt. Ti ljudi bili su izraziti antikomunisti i uvjereni da
će Nijemci dobiti rat. Nekom ironijom, iako su se njima služili, Nijemci im
nikad nisu vjerovali, a najmanje Hitler,
i to zato što su bili Srbi. Prvo
administrativno tijelo koje su Nijemci ustanovili u okupiranoj Srbiji (30. maja
1941) bila je komesarska vlada predvođena Milanom Aćimovićem, bivšim šefom
beogradske policije, a jedno kratko vrijeme početkom 1939. i ministrom unutrašnjih
poslova u pro-osovinskom kabinetu predsjednika vlade Stojadinovića.44
To tijelo bilo je kadro obavljati rutinske administrativne poslove te održavati
red i mir pod uvjetima mirne okupacije. Ali nedostajale su mu policijske i žandarmerijske
snage sposobne da se nose s ustankom koji je u Srbiji izbio u julu i razmahao se
tokom ljeta i jeseni. Kako je njemački vojni zapovjednik Srbije i sam bio bez
dovoljno policijskih i vojnih snaga, a imao je poteškoća da dobije pojačanje,
odlučio je u konzultaciji s drugim njemačkim instancama da na čelo nove
srpske marionetske vlade postavi jakog čovjeka i dopusti mu da stvori nešto veću
vojsku. Na taj bi se način samim Srbima mogao dati zadatak da uguše ustanak. 44
Mikrofilm br. T-501, rola 264, snimci 422-423. Kostić, str. 20-21. Čovjek
koji je izabran za tu ulogu bio je prijašnji ministar vojske i mornarice i načelnik
Glavnog đeneralštaba Milan
Nedić. Njega su 1940. u novembru razriješili dužnosti jer je tražio pristup
Jugoslavije Osovini. U aprilu 1941. Nijemci ga nisu zarobili, iako je bio
komandant Treće grupe armija koja je od Nijemaca branila Makedoniju, a Crnu
Goru i Kosovo od talijanskih snaga što su nadirale iz Albanije. Nedić je 29.
augusta organizirao takozvanu Vladu narodnog spasa.45 S vojnim
zapovjednikom Srbije, generalom Danckelmannom,46 sklopio je usmeno
neke sporazume o proširenju svojih ovlasti, ali nakon smjenjivanja Danckelmanna
u septembru te su sporazume njegovi nasljednici lako zaobišli i Nedićeva se
vlast postepeno smanjivala. Nedić je neprestano imao teškoća s njemačkim
vojnim vlastima, nekoliko puta prijetio je ostavkom i vršio brojne promjene u
svom kabinetu, pa iako je njegova vlast krajem 1943. praktično prestala
postojati, ostao je na položaju sve do kraja njemačke vladavine u Srbiji,
oktobra 1944. 45
Mikrofilm, br. T-501, rola 264, snimak 424. 46
Ibid, rola 246,
snimci 190-191, 333; rola 256, snimci 1032-34. Nedić
je očito bio u nelagodnom položaju: nije imao nikakve stvarne moći u donošenju
odluka, a bio je potpuno svjestan činjenice da mu Nijemci, iako je bio njihovo
oruđe, uopće. ne.vjeruju
i da od njih može očekivati vrlo malo pomoći. Nakon januara 1942. morao je i on progutati neugodan svršeni čin da su
većinu njegove zemlje okupirali Bugari, koji su od početka do kraja bili
krajnje omrznuti. Imao je manje-više trajnih problema s disidentskim elementima
u svojoj vladi. S druge je strane bio izazov četnika koji su se s uspjehom
infiltrirali na svim razinama u njegove oružane snage i administraciju, pa
nevolje s partizanima, a nije bio siguran ni u svoje sljedbenike. Kao potpunog
kvislinga, koji je u njemačku pobjedu vjerovao sve tamo do u 1943, Srbi su ga
uglavnom promatrali s nevjericom, pa i s mržnjom.47 U početku je očito
imao podršku priličnog broja svojih zemljaka, koji su vjerovali da je spasio
mnogo srpskih života, kad je na veliko opominjao stanovništvo da ne poduzima
akcije nasilja i sabotaže, te ga upozoravao da ne mari za riječi BBC-a i
Radio-Moskve kojima na srcu ne leže interesi srpskog naroda. Ali kako se rat
razvijao bivalo je sve jasnije da će Nijemci izgubiti, pa je i podrška Nediću
neprestano opadala. 47
Vidi ocjenu načelnika štaba njemačkog komandanta jugoistočne Evrope,
generala Hermana Foertscha, iz augusta 1943, u mikrofilmu br. T-311, rola 196,
snimci 159-160. Djelujući
prema svom prvobitnom sporazumu s vojnim zapovjednikom Srbije, Nedić je osnovao
Srpsku državnu stražu. Ona je uskoro preuzela staru žandarmeriju, a
komandirali su joj bivši jugoslavenski oficiri. Dozvoljene su joj maksimalne
efektive od oko 17.000 ljudi i nikada nisu bile veće. Straža se sastojala od
tri dijela: seoske straže u selima koja je u biti izvršavala zadatke bivše žandarmerije,
policijskih snaga u gradovima, te pogranične straže. Vrlo brzo su se u stražu
infiltrirali četnici i za čitavog svog postojanja bila je to loša i
nepouzdana oružana snaga. Oružje i municiju za državnu stražu davali su
Nijemci iz ratnog plijena zarobljenog u raznim dijelovima Evrope. Trebalo je
poduzimati i mjere opreza protiv četničkog potkradanja oružja, jer se znalo
da se ubacuju u redove straže. Osim
Srpske državne straže Nedić je neko vrijeme imao pod svojom jurisdikcijom i
Srpske dobrovoljačke odrede koje je organizirao srpski fašistički voda
Dimitrije Ljotić, ali pod komandom bivših jugoslavenskih oficira. Ti su odredi
s njemačkom podrškom organizirani u septembru 1941, a do januara 1942. narasli
su na oko 3.700 ljudi.48 Bili su stranačka vojska koja se uglavnom
sastojala od mladih profašističkih dobrovoljaca. Krajem 1942. ti su odredi
reorganizirani u Srpski dobrovoljački korpus s ograničenom jačinom od 3.600
ljudi (koja je nakon augusta 1943. znatno povećana), a njemački vojni
zapovjednik Srbije imao je neposrednu kontrolu nad njim.49 Dobrovoljački
korpus borio se efikasno ne samo protiv partizana, već i protiv četnika, i bio
je u stvari jedina naoružana grupa Srba na njemačkoj strani kojoj su Nijemci
vjerovali i smatrali je hvalevrijednom.50 48
Mikrofilm br. T-500, rok 247, snimci 756-758. 49
lbid, rola
249, snimci 61, 142, 524. 50
Za pohvale za hrabrost u njemačkim izvještajima vidi ibid,
snimci
60-63; rola 253, snimci 936-937; rola 256, snimci 596, 757. Druga
specijalna snaga koju su Nijemci organizirali u okupiranoj Srbiji bio je Ruski
zaštitni korpus, čiji su vojnici regrutirani među ruskim izbjeglicama koji su
živjeli u Srbiji i drugdje u jugoistočnoj Evropi. Dozvoljena jačina tog
korpusa iznosila je najprije 3.000 ljudi, ali prema dokumentima korpusa, početkom
septembra 1944. brojao je 11.197 ljudi.51 Bio je pod komandom bivših
carističkih oficira, koji su djelovali pod nadzorom njemačkih oficira za vezu.
Iako je korpus formalno bio dio njemačkih oružanih snaga,52
uglavnom je obavljao stražarsku dužnost u rudnicima i industrijskim poduzećima
koja su radila za Nijemce, te na cestama i željeznicama. 51
Vertepov, ur. str. 405. 52
Ibid, Mikrofilm
br. T-501, rola 249, snimak 142. Nedić
i Nijemci imali su također na raspolaganju već od augusta 1941. četničke
jedinice Koste Milovanovića Pećanca; slijedeće jeseni i nadalje u toku 1942. njima je
dodan veliki dio četničkih jedinica koje su bile pod komandom Pećančeva
suparnika, pukovnika Draže Mihailovića. Porijeklo i rana faza razvoja ove
dvije vrste četnika bit će objašnjena u slijedećoj glavi. Kao dio Nedićevih
snaga nisu vrijedili mnogo. Jačina Pećančevih jedinica bila je ograničena; u
aprilu 1942, iznosila je 8.745 ljudi, a moglo ih se upotrijebiti samo u Srbiji.
Ukupni broj u obje vrste četničkih jedinica iznosio je 15. maja 1942. godine
13.400 ljudi, organiziranih u 78 odreda.53 To je vjerojatno bio najveći
broj koji su ti odredi ikada imali. Nijemci nisu vjerovali četnicima Koste
Pećanca, a još manje su vjerovali onima koji su ranije bili pod Mihailovićem.
Na legalizaciju ovih potonjih Nijemci su gledali samo kao na privremenu
pogodnost za ove i ostale Mihailovićeve četnike koji će, kad dođe prikladan
.trenutak svoje oružje okrenuti
protiv Nijemaca,. Zato su tokom
ljeta 1942. Nijemci donijeli odluku da razoružaju obje grupe četnika, da one
koje su smatrali pouzdanima prebace u Ljotićeve dobrovoljačke odrede, a da
ostale pošalju na rad. Do kraja godine sasvim su raspušteni odredi u jačini
od 12.000 ljudi, a ostali odredi bili su jako smanjeni. 53
Izvještaj komandujućeg generala u Srbiji, ibid,
rola 352, snimak 809. U
svemu, tih nekoliko dijelova Nedićevih vojnih snaga u prvoj su godini njegova
predsjednikovanja došli do prilične jačine: oko 21.000 ljudi pod oružjem u
redovnim jedinicama (Srpska državna straža i Ljotićevi dobrovoljački odredi)
i preko 13.000 ljudi u pomoćnim snagama (Pećančevi četnici i legalizirani četnici
Draže Mihailovića). Ali nakon reorganizacije u dobrovoljački korpus i
oduzimanja Nediću komande nad njim, te nakon razoružanja pomoćnih jedinica,
ostala mu je samo Srpska državna straža koju je kontrolirao njemački viši
komandant policije i SS za Srbiju. To nikad nije bila jaka borbena snaga: tokom
rata se izrodila i sve više su se u nju infiltrirali četnici. Tako su u
usporedbi sa snagama ustaške države srpske kvislinške snage bile vrlo ograničene.
|