GLAVA ČETVRTA Podjela i okupacija Priznati propis međunarodnog ratnog prava kaže da nakon poraza i pokoravanja neke zemlje u ratu, njen teritorij ostaje pod formalnom vojnom okupacijom sve do zaključenja mirovnih ugovora. Ali kao što se nije osvrtao na ostale propise zakona o ratu i okupaciji, Hitler nije poštivao ni ovaj spomenuti, kad se radilo o Jugoslaviji.1 Podjela Jugoslavije između dvije sile Osovine i njihovih satelita (kao i uspostavljanje marionetske Nezavisne Države Hrvatske) dogovoreno je dijelom prije invazije a dijelom u toku rata, iako se o definitivnom rješenju nije odlučivalo sve do završetka osvajanja. O glavnim obrisima tog rješenja odlučivao je skoro isključivo sam Hitler.2 1 Prema Oppenheimu I Lauterpachtu, 7. izdanje, II, 448-449, za vrijeme aktivnog perioda neprijateljstava u drugom svjetskom ratu, Njemačka je »osobito s obzirom na teritorije okupirane u istočnoj Evropi krivac za povredu bez presedana praktički svih zakona o okupaciji u ratnom stanju«. 2 Za Hitlerov osnovni plan od 12. IV 1941. o komadanju Jugoslavije, vidi Međunarodni vojni sud, Trial of the Major War Criminals before the International Military Tribunal, Nuremberg, XXVII, 60-62. Taj plan upotpunili su na svom sastanku od 20-22. IV 1941. u Beču ministri vanjskih poslova von Ribbentrop i Ciano. Vidi DGFP, serija D, sv. XII, str. 606-610, i osobito str. 630-632. Vidi također Tuđman, Okupacija i revolucija str. 69-80; Hory i Broszat, str. 39-57. Hitler je imao nekoliko namjera s jugoslavenskim teritorijem. Prije svega, htio je zaokružiti teritorij Reicha anektirajući ili priključujući na neki drugi način područja u kojima su obitavali Nijemci, ili koja su prema njemačkim mišljenjima iz tridesetih godina bila podložna brzoj germanizaciji. Takoder je htio nagraditi pomoć svojih saveznika, zadovoljavajući teritorijalne aspiracije Italije, Mađarske i Bugarske. Mogao je tako i hrvatske ustaše nagraditi teritorijem da stvore »nezavisnu« državu. Dijeleći te nagrade, Hitler je mogao osigurati korisnu podršku i istovremeno učvrstiti »posebne njemačke ekonomske interese u bivšoj jugoslavenskoj državi.«3 Tako su svi aranžmani s partnerima o podjeli jugoslavenskog teritorija sadržavali specijalne klauzule koje su štitile ili formalno odnosno neformalno uspostavljale njemačku kontrolu nad važnim prirodnim bogatstvima u tim područjima, bar dok traje rat. 3 DGFP, serija D, sv. XII, str. 662. Karta 3. Komadanje Jugoslavije 1941 Daleko najveći kamen smutnje između Njemačke i Italije pri podjeli Jugoslavije bila je Nezavisna Država Hrvatska. Još nekoliko godina ranije, 1938/39, njemački državnici govorili su da u Jugoslaviji imaju samo ekonomske, a ne i političke interese; činilo se da se slažu da Jugoslavija leži u talijanskoj interesnoj sferi.4 Tokom 1940, i u prvim mjesecima 1941, njemački se stav ipak promijenio. Sad im se Jugoslavija činila od najveće političke važnosti, jer je ležala na prostoru od velikog strateškog značenja za njemačke planove u jugoistočnoj Evropi i u Sovjetskom Savezu. Na osnovi tih novih procjena, Nijemci su odlučili priznati Italiju samo kao mlađeg partnera u odnosu na jugoslavenski plijen, ali su nastavljali s izjavama da će Talijani vršiti glavni politički utjecaj u Hrvatskoj. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument