PODJELA Prema Hitlerovoj odluci od 12. aprila i njemačko-talijanskim razgovorima u Beču od 20. do 22. aprila, Jugoslavija je podijeljena između slijedećih zainteresiranih strana: osovinskih partnera, njihovih satelita Mađarske, Bugarske i (za talijanski račun) Albanije, te novostvorene hrvatske marionetske države. Tu državu dijelila je otprilike na pola demarkaciona linija između njemačke i talijanske zone; sa stanovišta Osovine to su praktično bile okupacione zone. Demarkaciona linija počinjala je zapravo u Sloveniji i, prelazeći preko hrvatskog državnog teritorija, nastavljala se prema jugoistoku do spojne točke njemačke, talijanske (tj. albanske) i bugarske okupacione zone (ili anektiranog područja). Kako pokazuje Karta 3, Njemačka je okupirala veći dio Slovenije, isključujući grad Ljubljanu ali uključujući sjeverozapadna područja te pokrajine sve do talijanske granice, i čitavo područje što se prostire sjeverno od demarkacione linije (deset do petnaest kilometara udaljene od desne obale Save), te na istok do nove hrvatske i mađarske granice. Njemačka je liniju u Sloveniji povukla na svoju ruku i bez konzultiranja s Italijom. Italija se morala zadovoljiti s ostatkom. Njemačka je isprva namjeravala anektirati to područje Reichu, ali plan formalno nikad nije proveden — vjerojatno zato što denacionaliziranje Slovenaca koji su činili 96,4 posto ukupnog stanovništva i široko zamišljena deportacija slovenskog pučanstva nikad nije izvršena.5 Italija je anektirala ostatak Slovenije i nazvala ga »Ljubljanskom provincijom«, vrlo ogorčena što je Njemačka za sebe uzela one dijelove Slovenije preko kojih vodi željeznička pruga do Zagreba, te područje u kojem leži Trbovlje s rudnicima ugljena.6 4 Ciano's Diary 1939-1943, str. 49, 52. i passim, (preveden na hrvatsko-srpski kao Cianov dnevnik). Hory i Broszat, str. 31-33. 5 Herzog, str. 45-46. Za više pojedinosti vidi Harriman »Slovenia as an Outpost of the Third Reich«. 6 Mikuž, I, 37-45, 52-68. Ostala područja koja je Italija anektirala ipak nisu bila beznačajna. Ona je uzela dio hrvatskih teritorija u zaleđu Rijeke, pojas zemlje uzduž velikog dijela istočne obale Jadrana zajedno s većinom jadranskih otoka, te cijelo područje Boke Kotorske. K tome je okupirala čitavu Crnu Goru koju je namjeravala učiniti posebnom kraljevinom, vazalnom državom privrženom Italiji. Albanija je za talijanski račun pripojila zapadni dio Makedonije, većinu Kosova i uži pojas Crne Gore u blizini Skadarskog jezera - to jest, sva područja u kojima su Albanci činili većinu ili veliki dio stanovništva. Bugarskoj je bilo dopušteno da priključi veliki dio Makedonije, dio Srbije i mali dio Kosova.7 Mađarskoj je odobreno da uzme Baranju, Bačku, hrvatsko Međimurje i slovensko Prekomurje.8 7 To nije bilo učinjeno posebnim proglasom ili sličnim aktom vlade već jednostavnim proširenjem bugarskog zakonodavstva i upravne organizacije na ta područja. Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, str. 602-605. 8 Posebni cilj Mađara, naime dogovor po kojem bi im Hrvati i Talijani dali specijalna prava na izlaz na Jadran u Rijeci, nije se međutim nikad ostvario. Vidi DGFP, serija D, sv. XII, str. 564-577, 586. Srbija je u biti bila svedena na svoje granice prije 1912. godine, ali je uključivala dio Kosova i Banat. Nju su izravno okupirale njemačke trupe koje su uspostavile vojni sistem vlasti, dok je Banatom upravljala lokalna njemačka manjina. Od 640.000 ukupnog stanovništva u Banatu, njemačka manjina je sačinjavala oko 120.000, ili 18,7 posto.9 Užom Srbijom upravljala je njemačka okupaciona vojska, isprva uz pomoć grupe srpskih komesara, a od augusta 1941. pomoću kvislinške vlade kojoj je na čelu stajao general Milan Nedić, bivši jugoslavenski ministar vojske i mornarice. Posebnim sporazumom između Nijemaca i Bugara pozvane su bugarske trupe koje su u tri uzastopne etape okupirale najveći dio Srbije i tako zamijenile neke njemačke jedinice koje su dobile drugi raspored. Ali kontrola je ostala u njemačkim rukama. 9 Marjanović, Ustanak i narodnooslobodilaćki pokret u Srbiji 1941, str. 23. (dalje se citira kao Marjanović, Ustanak 1941). I na kraju, od teritorija Hrvatske i Slavonije (bez Međimurja, manjeg područja sjeverno od Rijeke i bez nekih sjevernih jadranskih otoka), zajedno s onim dijelom Dalmacije koji Italija nije anektirala, te čitavog teritorija Bosne i Hercegovine, stvorena je Nezavisna Država Hrvatska. Njena granica prema Njemačkoj regulirana je njemačko-hrvatskim ugovorom od 13. maja 1941, a prema Italiji talijansko-hrvatskim ugovorom od 18. maja 1941; njena granica prema Srbiji, postavljena na Drini, »utvrđena« je jednostranom zakonskom odredbom NDH koja je prvo dogovorena s Nijemcima i zatim po njima formalno priznata. Granica prema Crnoj Gori riješena je specijalnim talijansko--hrvatskim ugovorom od 27. oktobra 1941.10 U tako ucrtanim granicama hrvatske marionetske države srpski je živalj činio oko jednu trećinu ukupnog stanovništva i bio je razasut na oko 65 — 75 posto teritorija. Kao i međuratna Jugoslavija (i ona poslije rata), ali u nešto manjoj mjeri, kratkovječna NDH bila je višenacionalna država s više religija. Ustaški je režim, nerazumno (kao što je vrijeme pokazalo) odlučio da ne prizna pravo na postojanje tom brojnom srpskom življu, stavljajući ga van zakona i postupajući prema njemu tokom rata na najnečovječniji i užasavajući način. 10 Za spomenute ugovore vidi NDH, Ministarstvo vanjskih poslova, Međunarodni ugovori 1941, str. 24-28. Za ugovor s Njemačkom; str. 49-59. za ugovor s Italijom (zaključeno je istovremeno između Italije i NDH nekoliko drugih ugovora o kojima se raspravlja niže); str. 83-86. za naredbu o granici prema Srbiji, i str. 305-306. za ugovor s Italijom o granici prema Crnoj Gori. Što se tiče odnosa između teritorija i broja stanovnika, Jugoslavija (koja je krajem marta 1941. imala površinu od 247.542 km2 i prema procjeni 15,970.000 stanovnika)11 je podijeljena na slijedeći način:12   11 Taj broj dobiven je projekcijom banovinskih godišnjih stopa rasta za 1937/38. 12 Prema Marjanoviću, Ustanak 1941, str. 22-23. Ovo su njemačke procjene od 1. V 1941, ali nije naznačeno da li su to jednostavne projekcije zasnovane na stopi rasta tokom tridesetih godina ili (manje vjerojatno) procjene stvarnog stanovništva u raznim područjima na dan 1. V 1941.     km2 stanovnika Slovenija, njemačka okupaciona zona 9.620 775.000 Slovenija, pripojena Italiji 5.242 380.000 Ostali teritorij pripojen Italiji 5.381 380.000 Crna Gora i područja pripojena Albaniji 28.000 1,230.000 Područja pripojena Bugarskoj 28.250 1,260.000 Srbija, njemačka okupaciona zona 51.100 3,810.000 Banat, njemačka okupaciona zona 9.776 640.000 Područja pripojena Mađarskoj 11.601 1,145.000  Nezavisna Država Hrvatska 98.572 6,300.000   Stalna prisutnost i talijanskih i njemačkih trupa u NDH (iako su operirale i bile stacionirane na raznim područjima) zahtijevala je da se reguliraju njihovi međusobni odnosi, koji su neizbježno utjecali i na njihove odnose s ustaškom državom. Kako ističe Helmuth Greiner, teritorijalni aspekt problema su von Ribbentrop i Ciano riješili u Beču samo privremeno: Budući da se nije mogao postići sporazum o podjeli Hrvatske u okupacione svrhe, jer su Talijani postavili ogromne teritorijalne zahtjeve i zapravo tražili prevlast u čitavoj Hrvatskoj (koju je nakon ulaska njemačkih trupa u Zagreb hrvatski voda dr Ante Pavelić, u stvari njegov predstavnik pukovnik Kvaternik, proglasio posebnom, nezavisnom državom) ministri su se za početak ograničili na to da utvrde demarkacionu liniju između talijanske i njemačke okupacione zone.13 13 Greiner, str. 286. Opći tok demarkacione linije odredio je, naravno, Hitler, ali kako je konačno zacrtavanje linije podrazumijevalo povlačenje i prebacivanje trupa, sređivanje veza između vojnih komandi, uređenje željezničkog i cestovnog prometa, a iznad svega pitanje vitalno važnog rudnog bogatstva, svoju su ulogu u tome odigrali i vojni, vanjskopolitički i ekonomski forumi. Dva ministra vanjskih poslova samo su dovršila odluke koje su donijeli Hitler i vojska, te regulirala ostale sporne točke, kao npr. kontrolu proizvodnih bogatstava. Stvarna okupacija NDH od strane Njemačke i Italije dovela je kasnije do velikog suparništva između dva partnera Osovine, što je posebno smetalo vojnim akcijama protiv oružanog otpora koji se postupno razvijao u marionetskoj državi. Vojno i političko rukovodstvo u Njemačkoj i u Italiji bilo je oštro podijeljeno oko komadanja i okupacije Jugoslavije. Vojno rukovodstvo u obje zemlje bilo je očito za direktnu okupaciju čitave Jugoslavije, stojeći na stanovištu da marionetske države svagdje jako kompliciraju ulogu vojske, smanjujući njen utjecaj i slobodu djelovanja. Njemački ministar vanjskih poslova vrlo je zagovarao marionetsku Hrvatsku, možda po teoriji da će preko svog poslanika imati stanovit utjecaj na Zagreb, što pri jednostavnom uspostavljanju okupacionog vojnog režima ne bi bio slučaj. Vjerojatno je von Ribbentropa  podržavao Hitler, koji je sistematski nastojao da podijeli vlast medu svojim potčinjenima, a u ovom konkretnom slučaju htio je također zadovoljiti goruću potrebu svog partnera Mussolinija da svom narodu objavi neku »pobjedu«. U Italiji je prvenstveno Mussolini bio taj koji je zastupao neposrednu podjelu teritorijalnog plijena i time uspostavljanje marionetske države u kojoj je Italija trebala imati punu prevlast. Vrlo skoro nakon proglašenja NDH, ustaški režim Ante Pavelića otpočeo je sistematskim progonima srpskog stanovništva. Ti su progoni direktno izazvali izbijanje prvog oružanog otpora u Hercegovini, krajem juna, ali to je bila lokalna i spontana manifestacija a ne dio smišljenog ustanka. U julu, nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez 22. juna, te poziva Kominterne i Staljina evropskim komunističkim partijama na oružani otpor i sabotažu protiv Nijemaca kako bi se bar malo smanjio pritisak na Sovjetski Savez, Komunistička partija Jugoslavije počela je (manje-više simultano u raznim dijelovima zemlje) s planiranim oružanim ustankom protiv okupatorske vojske i protiv kvislinških vlasti i njihovih trupa. U većini su područja snage otpora bile mješovite, sastojeći se prvih pet do šest mjeseci i od komunista i njihovih sljedbenika i od srpskih nacionalističkih grupa. U Srbiji su komunističke i srpske nacionalističke ili četničke snage bile odvojene od samog početka. Priroda okupacionih ili kvislinških režima u nekim dijelovima raskomadane i okupirane Jugoslavije imala je velikog utjecaja na rast otpora u njegovim raznim oblicima. Zbog toga je potrebno ukratko opisati sistem upravljanja u glavnim područjima, osobito u prvoj godini okupacije (ispuštajući područja koja su anektirale Bugarska i Mađarska, koja su imala samo malu ulogu u četničkom pokretu). To je nužna predradnja za ispitivanje četničkog pokreta Draže Mihailovića. Specifični uvjeti u Sloveniji i u Crnoj Gori raspravit će se u Glavi sedmoj. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument