| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
TEMELJNI
UZROCI SLOMA
Nakon
svega što se reklo o određenim unutrašnjim faktorima koji su pridonijeli
slomu Jugoslavije u aprilu 1941. (petokolonaška aktivnost ustaša i ostalih,
defetizam u vojnom i političkom vodstvu što je rezultiralo općim nedostatkom
borbenog morala, nepotpuna mobilizacija), neizbježno se vraćamo osnovnom
uzroku poraza, koji je naprosto bio u nadmoćnoj vojnoj snazi Njemačke. U tom
ratu agresor je, čak i bez svojih saveznika, bio ogromna industrijska sila koja
se pod Hitlerom grozničavo naoružavala i usavršavala svoje vojno rukovođenje
i tehnologiju. U aprilu 1941. ona je bila na vrhuncu svoje moći. Protiv nje se
branila mala, siromašna i slaba zemlja, čija se privreda zasnivala na seljačkoj
proizvodnji s krajnje ograničenim mogućnostima za moderno ratovanje. Njemačka
je bila druga najvažnija industrijska sila na svijetu, dok je Jugoslavija imala
tek rudimentarne začetke industrijskog razvoja. Njemačka (bez Austrije) je u
maju 1939. imala 69,3 milijuna stanovnika, a Jugoslavena je bilo 15,5 milijuna.
Godine 1938. Njemačka je imala prosječnih 480 dolara dohotka po stanovniku, a
Jugoslavija 70 dolara. Prva je proizvodila 22,6 milijuna tona sirovog čelika, a
druga 230.000 tona, ili samo jedan posto njemačke proizvodnje. Razlika
između dvije zemlje u veličini i u privrednoj snazi odražavala se, naravno, i
na brojnost vojske koju su mogle baciti na bojište, a osobito na nivo vojne
tehnologije i količinu oružja koju su mogle proizvesti ili drukčije nabaviti.
Iz toga proizlaze i razlike u strategiji i taktici koju takvo oružje omogućuje.
Osvajanjem Poljske i Francuske, zemalja znatno većih i jačih od Jugoslavije,
kao i Nizozemske, Danske i Norveške, Njemačka je stekla još veće izvore
ekonomske snage. Imajući pred sobom takvog neprijatelja, potpuno izolirana i
bez izgleda na neposrednu pomoć izvana, Jugoslavija je podlegla paralizirajućem
strahu koji je prožimao ne samo sva jugoslavenska politička i vojna tijela i
one koji odlučuju, već također široke mase stanovništva, oduzimajući svaku
razumnu nadu u mogućnost obrane na konvencionalan način. Za dugotrajniju
obranu naprosto nisu postojali nužni geografski, ekonomski, politički, vojni i
psihološki temelji. Njemačka je 1941. imala na raspolaganju ogromne količine
modernog oružja i mogla ih je lako nadopunjavati; njemačka strategija i
taktika blitzkriega - upotrebe masovnih zračnih udara i brzog proboja jakih
oklopnih i motoriziranih jedinica - bila je iskušana i usavršena. Protiv svega
toga jugoslavenska vojska - organizirana, uvježbana i vodena prema strateškim
i taktičkim principima iz prvog svjetskog rata, naoružana prema ekonomskoj
snazi male, seljačke i k tome polumobilizirane zemlje - nije imala skoro ništa
u svoju korist. To se pokazalo odmah, već prvog dana bitke, u svakom öd
tri glavna područja
napada: Makedoniji, jugoistočnoj Srbiji i sjevernim dijelovima Hrvatske i
Slovenije. Iskazana pojmovima konvencionalnog ratovanja, konfrontacija tako
nejednakih snaga bila je groteskna. Prirodu
sloma treba ipak objasniti još nečim, a ne samo njemačkom snagom. Jugoslavija
je bila podvojena zemlja; njome su više od dvadeset godina vladali velikosrpski
političari koji su ignorirali prava i potrebe drugih nacija u zemlji. Bila je
to vlast nekolicine, po nekolicini i za nekolicinu. Samo je neznatna manjina
ljudi imala pravi interes za očuvanje Jugoslavije kakva je bila prije 1941, a očito
su čak i oni osjećali da se za nju jedva vrijedi boriti ili umrijeti. Tako su
se čisto vojne poteškoće i nedostaci dopunjavali s podvojenošću među
nacijama i klasama, s općim političkim, socijalnim i ekonomskim
nezadovoljstvom, te centrifugalnim političkim silama kojima su se služile
susjedne zemlje. S
te točke gledišta treba, dakle, srpske vladajuće grupe i vojsku, koja je bila
pod kontrolom njihovih generala, smatrati odgovornima za način na koji se odvio
slom u aprilu 1941. Poraz je bio neizbježan pod bilo kojim okolnostima, ali da
zemlja nije bila bezizgledno podvojena, slom bi bio čisto vojnički, a ne također
politički i moralni, kakav je u stvari bio. Brzi
vojni slom Jugoslavije u aprilu 1941. bio je posljedica ogromnog ekonomskog i
vojnog nesrazmjera između protivnika. Političko i moralno rasulo Jugoslavije u
vrijeme vojnog poraza (što je samo završna faza dugotrajnog procesa) bilo je
posljedica međuratnog političkog režima karakteriziranog veliko srpskom
hegemonijom i - faktorom koji ga je najviše oslabljivao - neriješenim
nacionalnim problemom u državi. Nezadovoljstvo zbog nacionalnog problema bilo
je praćeno s bezbroj socioekonomskih problema kojima je režim jedne uske,
grabežljive političke i ekonomske elite posvećivao malu ili nikakvu pažnju.
Glavni nezadovoljni društveni sloj bilo je seljaštvo, povećano radničkom
klasom u nastajanju i velikim dijelom inteligencije. Svima njima stari režim
nije mogao pružiti nikakvu nadu ni perspektivu. Te grupe su smatrale da
jugoslavensku državu, kakva je bila u međuratnom razdoblju, nije vrijedno sačuvati.
|