Jozo Tomasevich: CETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945
Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument


TEMELJNI UZROCI SLOMA

Nakon svega što se reklo o određenim unutrašnjim faktorima koji su pridonijeli slomu Jugoslavije u aprilu 1941. (petokolonaška aktivnost ustaša i ostalih, defetizam u vojnom i političkom vodstvu što je rezultiralo općim nedostatkom borbenog morala, nepotpuna mobilizacija), neizbježno se vraćamo osnovnom uzroku poraza, koji je naprosto bio u nadmoćnoj vojnoj snazi Njemačke. U tom ratu agresor je, čak i bez svojih saveznika, bio ogromna industrijska sila koja se pod Hitlerom grozničavo naoružavala i usavršavala svoje vojno rukovođenje i tehnologiju. U aprilu 1941. ona je bila na vrhuncu svoje moći. Protiv nje se branila mala, siromašna i slaba zemlja, čija se privreda zasnivala na seljačkoj proizvodnji s krajnje ograničenim mogućnostima za moderno ratovanje. Njemačka je bila druga najvažnija industrijska sila na svijetu, dok je Jugoslavija imala tek rudimentarne začetke industrijskog razvoja. Njemačka (bez Austrije) je u maju 1939. imala 69,3 milijuna stanovnika, a Jugoslavena je bilo 15,5 milijuna. Godine 1938. Njemačka je imala prosječnih 480 dolara dohotka po stanovniku, a Jugoslavija 70 dolara. Prva je proizvodila 22,6 milijuna tona sirovog čelika, a druga 230.000 tona, ili samo jedan posto njemačke proizvodnje.

Razlika između dvije zemlje u veličini i u privrednoj snazi odražavala se, naravno, i na brojnost vojske koju su mogle baciti na bojište, a osobito na nivo vojne tehnologije i količinu oružja koju su mogle proizvesti ili drukčije nabaviti. Iz toga proizlaze i razlike u strategiji i taktici koju takvo oružje omogućuje. Osvajanjem Poljske i Francuske, zemalja znatno većih i jačih od Jugoslavije, kao i Nizozemske, Danske i Norveške, Njemačka je stekla još veće izvore ekonomske snage. Imajući pred sobom takvog neprijatelja, potpuno izolirana i bez izgleda na neposrednu pomoć izvana, Jugoslavija je podlegla paralizirajućem strahu koji je prožimao ne samo sva jugoslavenska politička i vojna tijela i one koji odlučuju, već također široke mase stanovništva, oduzimajući svaku razumnu nadu u mogućnost obrane na konvencionalan način. Za dugotrajniju obranu naprosto nisu postojali nužni geografski, ekonomski, politički, vojni i psihološki temelji. Njemačka je 1941. imala na raspolaganju ogromne količine modernog oružja i mogla ih je lako nadopunjavati; njemačka strategija i taktika blitzkriega - upotrebe masovnih zračnih udara i brzog proboja jakih oklopnih i motoriziranih jedinica - bila je iskušana i usavršena. Protiv svega toga jugoslavenska vojska - organizirana, uvježbana i vodena prema strateškim i taktičkim principima iz prvog svjetskog rata, naoružana prema ekonomskoj snazi male, seljačke i k tome polumobilizirane zemlje - nije imala skoro ništa u svoju korist. To se pokazalo odmah, već prvog dana bitke, u svakom öd tri glavna područja napada: Makedoniji, jugoistočnoj Srbiji i sjevernim dijelovima Hrvatske i Slovenije. Iskazana pojmovima konvencionalnog ratovanja, konfrontacija tako nejednakih snaga bila je groteskna.

Prirodu sloma treba ipak objasniti još nečim, a ne samo njemačkom snagom. Jugoslavija je bila podvojena zemlja; njome su više od dvadeset godina vladali velikosrpski političari koji su ignorirali prava i potrebe drugih nacija u zemlji. Bila je to vlast nekolicine, po nekolicini i za nekolicinu. Samo je neznatna manjina ljudi imala pravi interes za očuvanje Jugoslavije kakva je bila prije 1941, a očito su čak i oni osjećali da se za nju jedva vrijedi boriti ili umrijeti. Tako su se čisto vojne poteškoće i nedostaci dopunjavali s podvojenošću među nacijama i klasama, s općim političkim, socijalnim i ekonomskim nezadovoljstvom, te centrifugalnim političkim silama kojima su se služile susjedne zemlje.

S te točke gledišta treba, dakle, srpske vladajuće grupe i vojsku, koja je bila pod kontrolom njihovih generala, smatrati odgovornima za način na koji se odvio slom u aprilu 1941. Poraz je bio neizbježan pod bilo kojim okolnostima, ali da zemlja nije bila bezizgledno podvojena, slom bi bio čisto vojnički, a ne također politički i moralni, kakav je u stvari bio.

Brzi vojni slom Jugoslavije u aprilu 1941. bio je posljedica ogromnog ekonomskog i vojnog nesrazmjera između protivnika. Političko i moralno rasulo Jugoslavije u vrijeme vojnog poraza (što je samo završna faza dugotrajnog procesa) bilo je posljedica međuratnog političkog režima karakteriziranog veliko srpskom hegemonijom i - faktorom koji ga je najviše oslabljivao - neriješenim nacionalnim problemom u državi. Nezadovoljstvo zbog nacionalnog problema bilo je praćeno s bezbroj socioekonomskih problema kojima je režim jedne uske, grabežljive političke i ekonomske elite posvećivao malu ili nikakvu pažnju. Glavni nezadovoljni društveni sloj bilo je seljaštvo, povećano radničkom klasom u nastajanju i velikim dijelom inteligencije. Svima njima stari režim nije mogao pružiti nikakvu nadu ni perspektivu. Te grupe su smatrale da jugoslavensku državu, kakva je bila u međuratnom razdoblju, nije vrijedno sačuvati.

Svi drugi faktori, uključujući i aktivnost pete kolone, bili su samo pomoćni, i imali su samo nominalni učinak na brzinu i ukupnost vojnog sloma, a samo mali učinak na način rasula i vojske i države.


Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument