KOMUNISTI I APRILSKI RAT Komunistička partija Jugoslavije dala je svoje vlastito objašnjenje vojnog i političkog sloma u aprilu 1941. u dokumentu koji je sastavljen na sastanku partijskog rukovodstva u Zagrebu, mjesec dana nakon predaje.79 Ta interpretacija je tim važnija zbog vodeće uloge koju će kratko vrijeme nakon toga preuzeti KPJ. Ona naravno nije mislila na dobrobit starog režima i bila je protiv Osovine, a njen stav je bio iskreno jugoslavenski. Tako su njeni pogledi, iako pristrani, bili sasvim drugačiji od ranije spomenutih grupa ili pojedinaca. Kad je KPJ počela aktivno sudjelovati u organiziranju uličnih demonstracija u gradovima širom zemlje, u drugoj polovini marta, učinila je to jer se protivila sve većem jugoslavenskom približavanju Osovini, a također i zato jer je takva aktivnost bila dio njenog sistematskog nastojanja da učvrsti sliku o sebi kao o patriotskoj snazi koja je spremna do kraja braniti zemlju. U tom svjetlu, kao i u svjetlu komunističke ideologije, treba promatrati »Zaključke«, napisane u maju 1941, podrazumijevajući da su imali i specifične političke i propagandne ciljeve. 79 »Aprilski (zapravo majski, op. ur.) zaključci 1941, savjetovanje Komunističke partije Jugoslavije u Zagrebu«, Zbornik DNOR, tom II, sv. 2, str. 7-23. Osnovni razlog brzog vojnog sloma KPJ vidi u tome, što buržoazija (prvenstveno ona srpska kao vladajuća, ali također i ostale) nije uspjela pripremiti zemlju za obranu ni vojno, ni politički, ni ekonomski. Velik dio buržoazije stavio se još prije invazije u službu neprijatelja da zaštiti svoje klasne interese i, djelujući kao peta kolona, dokazao je jasno svoj krajnji defetizam. Nakon sloma, svaka je nacionalna buržoazija okrivljavala onu drugu ili je, kao ustaše, sebi pripisivala zaslugu za slom, ako je to više odgovaralo njenim političkim ciljevima. Srpska buržoazija je za aprilski poraz okrivila hrvatski narod, a hrvatska buržoazija krivila je za sva ranija stradanja Hrvata srpski narod. Obadvije su tako potkapale moralne temelje buduće jugoslavenske države. U svako doba, prije, za vrijeme i poslije vojnog sloma, buržoazija je svoj klasni interes stavljala ispred nacionalnog interesa, povezujući se s neprijateljem protiv svog vlastitog naroda. »Zaključci« su također dokazivali da su komunisti u redovima vojske bili odlučni da se bore i da su partijsku liniju da se zemlja mora braniti vojnici, podoficiri i niži oficiri primili sa simpatijama i spremnošću za borbu, ali su ih u tome spriječili viši vojni i civilni vođe koji su bili aktivni petokolonaši ili potpuni defetisti. »Zaključci« su optuživali petokolonaštvo koje je uzelo maha od samih vrhova pa do dna vojne organizacije u zemlji, s tim da je među višim činovima bilo najviše pravih izdajica: Danas je svakome jasno, jer se svatko mogao uvjeriti u to, da smo mi, komunisti, imali potpuno pravo kada smo govorili i pisali o razornom radu pete kolone, kada smo govorili i pisali da peta kolona nisu samo frankovci i slična bratija, nego da ona postoji u vladi, u generalštabu armije, u državnom aparatu, policiji i drugim državnim ustanovama. Mi smo to vidjeli i upoznavali narod, ali je, evo, trebalo ovo teško i krvavo iskustvo da se u to uvjere na svoje oči najšire narodne mase. Naši vojnici, koji su pošli sa puno elana da brane nezavisnost naroda Jugoslavije od imperijalističkih razbojnika sa zaprepašćenjem su se brzo uvjerili da u vrhovima armije cvate izdaja i špijunaža, da je sve vješto i sistematski pripremljeno, ne za odbranu, već za poraz i kapitulaciju, uvjerili su se da je akcija pete kolone u vojsci uzela takvog mana na komandujućim mjestima, da je potpuni krah na frontovima bio svakome jasan.80 80 Ibid, str. 9. Za značenje pojma Frankovci vidi Glavu IV, bilješku 39. Propagandna linija u tumačenju jugoslavenskih zbivanja u martu i aprilu 1941. u kategorijama klasne borbe i klasnih interesa ovdje je vrlo jasna: založiti se za izdane mase običnih vojnika i nižih oficira, pokazujući narodnim masama da je samo komunistička partija istinski branilac njihovih interesa, te oštro kritizirajući političke i vojne vrhove kao vodstva klasnog neprijatelja, buržoazije. Prave činjenice nisu bile tako jasne. Kao što je KPJ rekla, neke jugoslavenske jedinice i mnogi oficiri i vojnici bili su odlučni da se bore, i borili su se, uključujući tu praktično cijelo zrakoplovstvo, ali većina trupa nije se htjela boriti, prije svega zato što nije imala pravog interesa za održanje Jugoslavije kakva je bila u meduratnom razdoblju. Država je bila oruđe nacionalnog ugnjetavanja za sve ne-srpske narode u zemlji i nije uspjela učiniti ništa značajno da odgovori socijalnim i ekonomskim potrebama velike mase ljudi. Niti jedan njen vođa nije bio čovjek kojemu bi obični ljudi potpuno vjerovali ili ga slijedili. Štoviše, nitko iz starog rukovodstva ni sam nije imao vjere u državu u času kad ju je trebalo braniti, niti je čvrsto vjerovao u njeno ponovno oživljavanje nakon što se srušila i bila raskomadana. U interpretaciji aprilskog poraza koju daje KPJ zanemaruje se činjenica da je najočitiji razlog brzog vojnog sloma — neodoljiva nadmoćnost agresorove vojne snage. Priznati tu činjenicu značilo bi oslabiti propagandnu liniju, a propagandni element bio je, naravno, snažno političko i psihološko oružje protiv stranog neprijatelja i domaćih protivnika partije, te sredstvo pokretanja i okupljanja masa oko stavova KPJ. Od dolaska Hitlera na vlast, a osobito nakon Sedmog kongresa Kominterne u augustu 1935, koji je podigao zastavu narodnog fronta protiv fašističke prijetnje, zatim tokom španjolskog građanskog rata i poslije njega, jugoslavenski su se komunisti, kao i komunisti uopće, žestoko protivili nacistima i talijanskim fašistima i njihovim ekspanzionističkim planovima. Ti su planovi bili posebno opasni za Jugoslaviju koja je direktno ležala na putu njemačkog i talijanskog nadiranja u Podunavlje i na Balkan. Nakon što je Tito 1937. preuzeo rukovodstvo, KPJ je počela proces pomlađivanja kako bi bila spremna za predstojeće međunarodne krize i vjerojatni rat - za uvjete koji će, prema marksističkoj doktrini, pogodovati revolucionarnom djelovanju i preuzimanju vlasti od strane komunističkih partija.81 Ali kako mi je rekao maršal Tito, u razgovoru 4. augusta 1965, komunista je bila samo šaka, i pratio ih je glas da su anacionalni. Stoga je trebalo medu članovima Partije razvijati osjećaj jugoslavenskog patriotizma i odlučnost da brane Jugoslaviju od rastuće fašističke opasnosti; samo u tom slučaju mogli su se nadati da će preuzeti vodeću ulogu u oružanoj borbi protiv neprijatelja u predstojećim uvjetima okupacije, te steći snagu i podršku za tu borbu, za svoj dolazak na vlast i revolucionarni preobražaj Jugoslavije u komunističku zemlju. 81 Vidi Tito, Politički izvještaj CK KPJ (1948), str. 44-50. Kako je vjerojatnost rata bivala sve veća, KPJ se suočila sa slijedećim hitnim zadacima: 1) bilo je nužno poboljšati rad tajne partijske organizacije, konspirativne metode rada i moral članova, tako da može opstati kao revolucionarna organizacija i pod uvjetima rata i okupacije, kada će biti izložena još većim progonima nego ranije. 2) Pripremiti rukovodeći kadar za uvjete koji će nastati tokom rata i okupacije; ako se budu činile greške to će partiju dovesti u krajnju opasnost, ali ako se stari režim slomi i komunisti se pokažu kao uspješni organizatori oružanog otpora, ako mobiliziraju revolucionarne energije jugoslavenskih masa i politički ih usmjere, tada se pružaju neograničene mogućnosti. 3) Nastaviti s politikom Narodnog fronta i tražiti još veću podršku masa, jer se tek s masovnom podrškom nekomunista KPJ može nadati da će postići svoje ciljeve. 4) Kao disciplinirani član Kominterne KPJ treba stajati uz bok svih političkih zaokreta Sovjeta, ali to je ne smije spriječiti da jača svoje redove i da se priprema za eventualni napad Osovine na Jugoslaviju. 5) Sto se tiče vanjsko-političke orijentacije zemlje, KPJ je zagovarala sve jače povezivanje sa Sovjetskim Savezom kao zatočnikom mira. U tom smislu dogodila se, zapravo, velika promjena službene politike kad je Jugoslavija priznala Sovjetski Savez i uspostavila diplomatske odnose, nadajući se da će nekako naći protutežu rastućem njemačkom utjecaju u Jugoslaviji.82 82 Zaključivanje ugovora o prijateljstvu i nenapadanju, kasno noću 5. IV 1941, nije poboljšalo vojnu situaciju Jugoslavije. Mjesec dana kasnije (9. V) Sovjetski je Savez, da ne bi kod Hitlera stvorio podozrenje, prekinuo je diplomatske odnose s jugoslavenskom vladom u emigraciji. Nakon njemačkog napada, sovjetska je vlada ponovno uspostavila odnose s jugoslavenskom vladom. Potpisivanje njemačko-sovjetskog pakta u augustu 1939. stavilo je KPJ u nezavidan položaj, koji se odrazio i na propagandnu liniju. S jasne antifašističke pozicije, a u skladu s odlukama VII kongresa Kominterne, Partija je prešla na protivljenje imperijalističkim ratovima uopće, a posebno na protivljenje bilo kakvom svrstavanju Jugoslavije na stranu Francuske i Engleske u njihovom ratu s Njemačkom. Partija je nastavila zagovarati promjenu domaće politike u pravcu jačanja Narodnog fronta i jače orijentacije prema Sovjetskom Savezu. U skladu s tom linijom održana je Peta konferencija KPJ u Zagrebu, u oktobru 1940, koja je formulirala stavove i politiku, propagirajući ideju obrane zemlje protiv imperijalističkih napadača.83 Na istoj konferenciji partijsko rukovodstvo je podvrglo oštroj kritici propagandnu liniju regionalne partijske organizacije u Crnoj Gori, koja je u maju 1940. zastupala demobilizaciju vojnika, odbijanje poslušnosti, i čak dezerterstvo. U stvari, četnički su izvori objavili izvode iz takvih letaka KPJ, u kojima se od ljudi sposobnih za pušku tražilo da se ogluše na poziv u vojsku ako ne žele biti topovska hrana za interese britanskih imperijalista.84 83 Za Titov izvještaj Petoj zemaljskoj konferenciji vidi Communist (englesko izdanje) br. 1, str. 49-89; a za rezoluciju prihvaćenu na toj konferenciji vidi Komunist (srpsko-hrvatsko izdanje) br. 1, str. 100-122. Za Titov izvještaj Kominterni krajem maja 1941, o prilikama u Jugoslaviji neposredno prije invazije, o toku rata i odgovornosti za brzi slom, te o prilikama prvih pet-šest tjedana okupacije, vidi Tito, Vojna djela, I, 11 - 20. Vidi također Trgov referat »KPJ i obrana zemlje«, održan na simpoziju u Splitu, X 1969, koji se posebno bavi razdobljem od 1931. do IV 1941. 84 Za Titovu kritiku propagandne linije crnogorskih komunista, vidi njegov izvještaj podnesen na Petoj konferenciji u Communist, br. 1, str. 69 — 70; za neke izvode iz letaka KPJ, te nekih komunističkih antifrancuskih i antibritanskih tekstova prema četničkim izvorima, vidi Vukašin Perovič, str. 72 — 75. Ali jedna je stvar pokazati da su jugoslavenski komunisti 1940. i početkom 1941. bili protiv vlade i da su u jednoj pokrajini izdavali propagandni materijal u kojem se rezervisti nagovaraju da se ne odazovu vojnom pozivu, a sasvim je druga stvar kriviti ih za slom vojske, kao što je to učinio Živan Knežević kad piše: »Uz izdaju hrvatskih ustaša u toku rata, komunisti su svojom aktivnošću zabili nož u leđa jugoslovenskoj vojsci koja se uhvatila u koštac sa silama Osovine, 6. aprila 1941 .«85 Komunisti su bili preslabi da bi utjecali na ishod napada na Jugoslaviju na bilo koji način;86 niti su mogli ubrzati, niti odgoditi, a još manje otkloniti slom. Kneževićeva optužba, koja pada u vrijeme kad su komunisti dokazivali svoju jakost kao revolucionarna snaga otpora, bila je priznanje njihove nove pozicije kao opasne prijetnje braniocima starog, monarhističkog režima. 85 Živan L. Knežević, Why the Allies Abandoned the Yugoslav Army of General Mihailovicb, dio I, str. 17, iz memoranduma predanog britanskoj vladi 2. VI 1943, koji je Knežević pripremio u svojstvu šefa Vojnog ureda predsjednika vlade. 86 Tito, Stvaranje i razvoj jugoslavenske armije, str. 47. S komunističkog stanovišta, mizerno držanje i skoro trenutni slom vlade i vojske u aprilu 1941. mogao se povoljno iskoristiti, jer su svi faktori vlasti u zemlji: dinastija, vojska, policija i građanske političke stranke, i srpske i one ostale — bili potpuno diskreditirani i/ili u raspadu, ostavljajući ogromni politički i psihološki vakuum. Komunistička partija — praktično još netaknuta, koja nije bila diskreditirana jer nikad nije imala priliku da učini nešto što bi je moglo diskreditirati, koja je znala što hoće i usudila se ići za svojim ciljevima usprkos užasnoj razlici snaga — bila je jedina dinamična, integrirajuća snaga koja je obuhvaćala cijelu zemlju i jedina snaga sposobna da povede oružanu borbu protiv okupatorskih armija i njihovih marionetskih režima, a kasnije i protiv četnika kao branitelja starog poretka. Kao takva integrirajuća snaga, bila je u stanju da postupno izgradi program političkih i (bar implicitno) socioekonomskih reformi, što će joj osigurati stalno rastuću podršku među svim narodima Jugoslavije, s kojom će i pobijediti. Najveći dio propagande KPJ postao je zaista uspješan nakon sloma, a ne ranije, dijelom i zbog same brzine sloma. U vojsci je bilo malo pravih komunista, i zapravo su članovi KPJ u nekim jedinicama, koje su se zbog ustaškog podbadanja pobunile u Hrvatskoj, mirno stajali ne poduzimajući ništa, pa ih je kasnije partijsko rukovodstvo kritiziralo. Pored toga što je preživjela rat i komadanje zemlje skoro netaknuta - što je činjenica od najveće važnosti - Partija je također iskoristila nered da prikupi i sakrije priličnu količinu oružja i municije, koju je prikupila od vojske u raspadu. Tako je došla do jednog dijela oružja s kojim će nekoliko mjeseci kasnije započeti ustanak. Stvarna promjena slike o KPJ u očima javnosti dogodila se kasnije i postupno, kao rezultat ogromnih napora i odličnog rukovođenja u borbi protiv okupatora, raznih kvislinških snaga i četnika; posredno su joj pomogli politički kratkovidni i krajnje krvavi postupci okupacionih vojski i kvislinških režima protiv svakoga tko je odbijao da se podvrgne njihovoj vlasti. U tom je smislu osobito važna politika KPJ zacrtana u »Zaključcima«, u maju 1941, koji su zastupali jedinstvo i bratstvo svih naroda Jugoslavije, te bespoštednu borbu protiv stranih neprijatelja i njihovih domaćih pomagača — kao stvar golog opstanka. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument