TKO JE ODGOVORAN? Odgovornost za neuspjeh jugoslavenskog državnog i vojnog rukovodstva u aprilu 1941. još je uvijek predmet spora. Srpska vladajuća elita, koja je svoju hegemoniju u međuratnom razdoblju opravdavala srpskim državotvornim vrlinama, političkim oštroumljem i vojničkom hrabrošću, bila je očito najneposrednije odgovorna za neslavni poraz, i odmah je pokušala naći krivce u različitim petokolonaškim grupama, na koje bi bacila svu odgovornost. Istovremeno, dugogodišnji unutarnji neprijatelji Jugoslavije, prije svega hrvatski ustaše, htjeli su sebi pripisati mnogo više zasluga za slom nego što im je pripadalo. Djela onih koji su pisali o ratu i napisi jugoslavenskih političkih emigranata poslije 1945. o »Aprilskom ratu 1941.« obiluju okrivljavanjem i optužbama; svaka strana pokušava prebaciti odgovornost, ili se njome hvaliti. Čak i neki noviji napisi nastavljaju tu prepirku, a postoji najmanje pola tuceta proturječnih interpretacija. Iako je general Simović okrivio za vojni slom »događaje u Hrvatskoj i Dalmaciji«, odnosno petokolonašku aktivnost hrvatskih ustaša i njihovih simpatizera, i iskoristio te »događaje« kao pretekst za naredbu generalu Kalafatoviću da zaključi primirje, Kalafatović je sam sasvim iskreno izjavio da se radi o porazu svih armija na svim frontovima, ali osobito u Hrvatskoj, Sloveniji i Dalmaciji.71 Oba generala ignorirala su fatalna područja sloma - jugoslavensku Makedoniju, gdje su njemačke snage drugog dana napada presjekle moguću odstupnicu i jedinu vezu s Grčkom, te istočnu Srbiju, gdje su se linije obrane raspale pod jakim napadom njemačkih snaga koje su dolazeći iz Bugarske otvarale put prema Beogradu. Simović je iste optužbe ponovio i nakon što je s ostatkom vlade pobjegao u Atenu (uz nešto početnih pohvala srpskim, hrvatskim i slovenskim jedinicama),72 ali oko tjedan dana kasnije, u manastiru Tantura blizu Jeruzalema, gdje se vlada privremeno smjestila, rekao je kabinetu da su komandujući generali oni koji su odgovorni. »Skoro svi generali su bili protiv otpora... Kad su generali želeli što pre primirje, da se vrate svojim porodicama, što se moglo očekivati od ljudstva.«73 Gotovo svi generali na vodećim komandnim položajima u kopnenoj vojsci savjetovali su Cvetkovićevoj vladi da priđe Trojnom paktu, jer su vjerovali da se Jugoslavija ne bi mogla oduprijeti napadu Osovine, a sam Simović je bio taj koji je vratio u vojsku generala Milana Nedića i dao mu komandu nad Trećom grupom armija, koja je imala zadatak da brani vitalno područje jugoslavenske Makedonije, most do Soluna i Grčke. Budući da je Nedić kao ministar vojske i mornarice bio smijenjen jer je htio da se Jugoslavija pridruži Osovini, a između novembra i aprila nije promijenio mišljenje, njegova želja za brzim primirjem nije uopće iznenađujuća. Gotovo se unaprijed moglo zaključiti da će nakon 27. marta on i ostali generali kopnene vojske biti za što brže zaključivanje primirja, pozivajući se na uobičajeni izgovor da žele spriječiti nepotrebno prolijevanje krvi. Ali ako je general Simović i shvatio što se dogodilo, njegov sud zanemarili su ostali srpski emigrantski pisci koji su pisali o ratu, pisci koji ne vole da se u nepovoljnom svjetlu prikazuje kraljevska vojska, najistaknutija ustanova međuratnog režima. Uobičajeno objašnjenje generala i političara velikosrpskog kova jest da se stara Jugoslavija vojno raspala jer su je izdali Hrvati — implicirajući time da se inače rat mogao odvijati drugačije i da njegov ishod nikako nije morao biti sigurni poraz. 71 Zbornik DNOR, tom II, sv. 2, str. 349-350, 553-554. 72 Kljaković, u Politici 23. X 1970. 73 Marić, str. 105. Marić citira iz zapisnika vladinog sastanka koji se čuva u arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu. U tom smislu tvrdi i Branko Cubrilović {Zapisi i% tuđine, str. 26) ministar poljoprivrede u Simovićevoj vladi, koji je prisustvovao sastanku od 28. IV 1941. Grupa mlađih oficira emigranata koji su sudjelovali u udaru od 27. marta i sačinjavali tzv. »ligu majora« optuživali su kasnije i Simovića i njegova ministra vojske i mornarice, generala Ilića, za loše vođenje i kukavičku predaju u aprilu 1941.74 Trebalo je okriviti pojedine generale, a ne vojsku u cjelini, jer su se ti oficiri prilikom izvršenja udara pozivali na to da imaju podršku vojske, srpskog naroda, a također i velikog dijela drugih naroda Jugoslavije. Ista grupa oficira krivila je također i kneza Pavla i Cvetkovićevu vladu za predaju u Beču, za vojnu nespremnost i općenito za loše rukovođenje prije 27. marta. I ovdje su opet optužbe dijelom istinite, a dijelom pretjerane. Vlada Cvetković-Maček, ili knez Pavle kao glavni faktor u donošenju odluka, mogu se opravdano optužiti za neodlučnost, defetizam i eventualno popuštanje pod pritiskom Osovine, ali svi su ti ljudi bili za Saveznike, a ne za Osovinu. Nagodbu s Osovinom tražili su samo kao jedinu moguću alternativu pod postojećim uvjetima. Svoje su odluke donosili u potpunom sporazumu s vodstvom oružanih snaga, vjerujući da rade u najboljem interesu zemlje. Vodeći generali vlade Cvetković-Maček (Nedić, Pešić i Kosić) bili su naravno beznadni defetisti, ali veliki dio pučističke vlade i većina njenih generala koji su zapovijedali kopnenom vojskom nisu u tom smislu bili mnogo drugačiji. 74 Ova optužba pala je u žestini takozvane »Kairske afere« o kojoj će se raspravljati u Glavi VIII. Vidi osobito komentare Radoja L. Kneževića u Poruci, br. 2-3, str. 9-11, koji odgovara na optužbu generala Vasilija Petkovića u Iskri (ljotićevskom listu objavljivanom u Münchenu) od 1. III 1951, da je pučistićka vlada izazvala rat. Vraćajući milo za drago, bivši predsjednik vlade Cvetković i neki njegovi ministri - bacajući dio krivice i na petu kolonu hrvatskih ustaša — glavnu odgovornost za rat i slom svaljuju na Simovićevu vladu, prvenstveno na oficire koji su stajali iza nje, zaključujući da je njihova neodgovorna akcija svrgavanja vlade izazvala Hitlera i uzrokovala invaziju. To je zatim neminovno uslijedilo slomom i raspadom zemlje.75 Sve je to vrlo jednostavno: da nije bilo udara, Jugoslavija je mogla ostati van sukoba, jer su se sile Osovine u Beču obavezale da će poštovati njenu neutralnost. Kad bi se zatim ratna sreća promijenila i Njemačka stala gubiti, Jugoslavija, čije su simpatije uvijek bile na strani Saveznika, mogla je u pravi čas ući u rat na savezničkoj strani, i tako biti među pobjednicima, te požnjeti svoj dio plodova. Da nije bilo udara ne bi bilo napada, ne bi bilo sloma ni komadanja zemlje, ne bi bilo partizana ni građanskog rata, i napokon, ne bi bilo komunističke pobjede i komunističke diktature poslije rata. Slično tumačenje sloma daje i već citirani članak generala Todora Milićevića. On se prvenstveno suprotstavlja tezi nekih ljudi da je jugoslavenska vojska 1941. htjela rat, te da je zbog toga kriva za slom. Milićević tvrdi: da je u Beogradu u martu 1941. postojala zaista reprezentativna i stoga jaka vlada, umjesto »nereprezentativne« i slabe vlade Cvetković-Maček (»nereprezentativne« u smislu da Cvetković i njegovi srpski kolege nisu pravi predstavnici srpskog naroda), te da je takva vlada prišla Trojnom paktu i da nije bilo udara, Jugoslavija je mogla ostati neutralna. Po njegovu mišljenju ni jugoslavenski narod, niti »vrhovno vojno voćstvo« nije pod postojećim uvjetima htjelo rat s Njemačkom. »Rat je, prema tome, izazvala i želela vlada od 27. marta.«76 Tvrdnja generala Milićevića još je jedan dokaz podvojenosti koja je postojala i u vojnom rukovodstvu i u oficirskom koru jugoslavenske vojske. Iako je većina oficira, osobito među višim činovima, bila krajnje defetistička i kapitulantski raspoložena, među nižim činovima bilo je onih koji su bili spremni boriti se pod svaku cijenu, ali i drugih koji su djelovali kao petokolonaši, bilo za njemački, talijanski ili ustaški račun. Ta podijeljenost prije i za vrijeme rata odražavala je, naravno, podijeljenost političkog života u Jugoslaviji, razliku u širokom spektru političkih, nacionalnih, ekonomskih i ideoloških problema. 75 Vidi Cvetkovićevu publikaciju Dokumenti o Jugoslaviji, br. 1, str. 10; br. 2, str. 27-33; br. 6, str. 31. Vidi također Maček, str. 223. 76 Todor Milićević, str. 47. Na drugoj strani stoje tvrdnje hrvatskih ustaša i onih osoba koje su iz ovog ili onog razloga podržavale ustaški stav. Oni ne samo da prihvaćaju dio odgovornosti za slom - već ga sebi i pripisuju. Njihova petokolonaška aktivnost i hrvatska oružana pobuna, kažu, koja je razoružala i inače neutralizirala Četvrtu armiju u sjevernoj Hrvatskoj i Jadransku diviziju u sjevernoj Dalmaciji, ubrzala je pobjedu Nijemaca i Talijana i poraz Jugoslavije. Tokom rata i poslije, u emigraciji, mnogi su ustaše tako tvrdili. Ministar vanjskih poslova Mladen Lorković analizirao je to detaljno u svom govoru u Hrvatskom saboru ustaškog saziva, 24. februara 1942: Na 6. travnja 1941. počeo je rat protiv Jugoslavije. Već 7. travnja pojedini odredi hrvatskih vojnika, sliedeći poziv Poglavnika i glas svoje hrvatske krvi, digoše se protiv srbskih častnika i srbskih odreda vojske. 8. i 9. travnja na različitim područjima bivše Jugoslavije te su se pojave sve više i više množile. 10. travnja hrvatski vojni odredi, koji su na Dravi imali braniti granice Jugoslavije, razoružavši i pohvatavši srbske jedinice, dočekaše oslobodilačku njemačku vojsku ne samo bez otpora, nego sa najvećim oduševljenjem, kao što ju je u deliriju radosti istoga dana poslije podne dočekao glavni grad Zagreb. Kad je u tome času Vojskovođa Slavko Kvaternik u ime Poglavnika proglasio uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske na čitavom hrvatskom narodnom području od Mure, Drave i Dunava do Drine i Jadranskoga mora, planuo je obći hrvatski narodni ustanak, u toku kojega su hrvatski vojnici, ustaše, te građanska i seljačka zaštita u nevjerojatno kratko vrieme posvuda preuzeli vlast, razoružali i raztjerali potučene skupine srbske vojske i dočekivali sa oduševljenjem dolazak savezničkih njemačkih i talijanskih četa. Sa ponosom i dubokom radošću možemo utvrditi poviestnu istinu, da je ustanak hrvatskoga naroda, koji je usliedio na proglas i poziv Poglavnika, a voden bio po na dugo spremanoj ustaškoj akciji, doprinio znatan udio toliko brzom slomu Jugoslavije, te je hrvatskim narodnim ustankom skraćeno prolievanje krvi i smanjeni su gubitci velikih savezničkih vojska, koje su Jugoslaviji na iztočnim granicama Srbije zadale smrtan udarac.77 77 Brzopisni zapisnici Prvog zasjedanja Hrvatskog državnog sabora u NDH, godine 1942, str. 20. Lorkovićeva tvrdnja sadrži neke elemente istine. Nema sumnje da je ustaško djelovanje (zajedno s akcijama nekih oficira Hrvata koji su radili za Osovinu ili za ustaše, i akcijama poluvojnih organizacija HSS koje su infiltrirane ustašama stale u aprilu 1941. na njihovu stranu) na području koje je branila Četvrta armija pomoglo dezorganizaciji i demoraliziranju fronta i pozadine te armije. Ustaše posebno spominju pobunu od 8. aprila u 108. puku Slavonske divizije, smještenom u Bjelovaru, ali ta takozvana pobuna bila je samo odbijanje jedinice da ide na front i dezerterstvo, ali nikako okretanje oružja protiv postojećih jugoslavenskih vlasti. Čini se da je daleko važnija bila izdaja jednog hrvatskog oficira u jugoslavenskoj vojsci, pukovnika Franje Nikolića, načelnika štaba Prve grupe armija, koji je 10. aprila ujutro otišao u Zagreb i ponudio pomoć Slavku Kvaterniku, penzioniranom austrougarskom pukovniku i Pavelićevom pouzdaniku, koji je bio glavni vojni stručnjak ustaške organizacije u Zagrebu. Pošto se sporazumio s Kvaternikom, Nikolić se vratio na svoje mjesto i razglasio da su počeli pregovori s Nijemcima oko primirja, te da zbog toga nema potrebe za daljnjim vojnim djelovanjem. Zatim je nekim jedinicama naredio da se udalje iz okolice Zagreba, omogućujući tako Kvaterniku .da bez opasnosti izvrši proglašenje Nezavisne Države Hrvatske.78 Bilo je također nešto petokolonaške ustaške aktivnosti u pozadini Druge armije u Slavoniji, i na području Jadranske divizije oko Knina u sjevernoj Dalmaciji. Vrijedno je još primijetiti kako Lorković tvrdi da je smrtni udarac Jugoslaviji zadan na istočnim granicama Srbije (što očito namjerno uključuje i istočne granice Makedonije), gdje su se snage Treće armijske oblasti i Treće, Pete i Šeste armije slomile pod punom žestinom njemačkog napada. 78 Za Nikolićevo djelovanje vidi izvještaj generala Vilka Begića, podsekretara u hrvatskom Ministarstvu domobranstva, početkom XI 1941, generalu Edmundu Glaise von Horstenau, njemačkom opunomoćenom generalu u Hrvatskoj, mikrofilm br. T-501, rola 265, snimke 782-784. Za nagradu, Nikolić je 12. IV 1941. primljen u novi generalštab domobranstva NDH u činu pukovnika, što je bio i u Jugoslaviji. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument