| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
JUGOSLAVENSKI
OBRAMBENI PLANOVI
Poput
generalštabova drugih zemalja, i jugoslavenski generalštab pripremio je u toku
tridesetih godina nekoliko ratnih planova. Kako je vrijeme prolazilo i strateška
se situacija zemlje mijenjala, to su i ti planovi bili modificirani. Do prve
osnovne revizije jugoslavenskih planova očito je došlo zbog njemačkog priključenja
Austrije u martu 1938; revidirani plan potpisao je general Milutin Đ. Nedić
(Milanov brat), načelnik Glavnog đeneralštaba, na dan 17. septembra 1938.3
Nekoliko tjedana kasnije Nedića je smijenio general Dušan T. Simović, i pod
Simovićevim rukovodstvom izrađen je novi ratni plan, Plan S (S za
sjever), zasnovan na pretpostavci da će napad doći iz Italije, Njemačke i Mađarske,
te da će Nijemci udariti također s mađarske zapadne granice.4
Prema tom planu, oko 50% svih jugoslavenskih snaga treba u cilju početne obrane
rasporediti na zapadnim i sjevernim granicama, dijelom na liniji fronta, dijelom
u utvrđenjima; ostalih 40 posto treba držati u rezervi. Budući da se
dugotrajnija uspješna obrana tih granica smatrala nemogućom, plan je predviđao
postupno i uredno povlačenje svih snaga u jugoistočnom pravcu, kroz brdovito
središte zemlje prema Grčkoj, gdje se pretpostavljalo da će stvar u svoje
ruke uzeti jake savezničke armije. Najvažniji zadatak bio bi spriječiti
pojedinačno razbijanje jedinica i gubitak oružanih snaga, te održati
otvorenim linije opskrbe i put povlačenja. 3
Aprilski
rat 1941, str.
38-40. 4
Kljaković, u Politici, 21. i 22. VIII
1970. Vojnoistorijski institut, Drugi svetski rat (Pregled ratnih operacija),
. 416-417. (dalje citirano kao Drugi svetski rat). O jugoslavenskim
ratnim planovima također vidi Terzić, str. 109-324. Strateška pozicija Jugoslavije radikalno se promijenila talijanskom okupacijom Albanije u aprilu 1939, jer je talijanska prisutnost u Albaniji, osim što je bila prijetnja po sebi, ugrožavala i jugoslavensko odstupanje prema Solunu, što je oduvijek bio jedan od temelja jugoslavenskih ratnih planova. Početkom januara 1940, knez Pavle je uklonio generala Simovića s položaja načelnika glavnog đeneralštaba i zamijenio ga generalom Petrom V. Kosićem. Zbog promijenjenih uvjeta i ponešto različitih strateških shvaćanja, ratni plan S je napušten i tokom prvih mjeseci 1940. pripremljen je novi ratni plan, R-40.5 Taj plan je uzeo u obzir prisutnost talijanskih snaga u Albaniji, unio je nekoliko novih crta, ali slijedio je plan S u zahtjevu za početnom obranom zapadnih i sjevernih granica, te postupnim povlačenjem svih snaga u jugoistočnom pravcu prema Grčkoj. Novosti u planu predviđale su brz i jak napad na talijansko uporište u Zadru na dalmatinskoj obali, tako da se smanji ugroženost središnjeg dijela zemlje iz tog pravca; držanje fronta prema Albaniji, aktivno izviđanje prema Rumunjskoj, te koncentrični napad na Bugarsku svih članica Balkanskog saveza, ako bi Bugarska napala jednu od zemalja članica. Snage određene za operacije na granicama trebalo je pojačati do 70 posto ukupnih snaga. 5
Drugi svetski rat, I,
416-417. Kljaković u Politici, 25. VIII
1970, prema pismenom iskazu generala Cosića, napisanom poslije rata. Ali
ubrzani razvoj događaja uskoro je pretekao i plan R-40, pa je u februaru
1941. izrađen plan R-41, koji je računao s prisutnošću njemačkih
trupa u Mađarskoj i Rumunjskoj i vjerojatnošću njihova ulaska u Bugarsku.
Planom R-41 bilo je predviđeno stvaranje obrambenog pojasa uzduž čitave
jugoslavenske kopnene granice u ukupnoj dužini od skoro 3000 km, s izuzetkom
granice prema Albaniji, gdje se predviđala kombinirana grčko-jugoslavenska
ofenzivna akcija sa ciljem da se eliminira talijanska vojska u Albaniji i tako
zaštiti povlačenje prema Grčkoj. Predviđena je velika koncentracija trupa
prema bugarskoj granici, osobito na području jugoslavenske Makedonije, da bi se
zaštitila komunikacija Skopje-Solun i put povlačenja. Ne baš mudro, još su
više smanjene rezerve u odnosu na ukupne efektive na liniji fronta, do jedan
naprama sedam. Iz ovog ili onog razloga, plan R-41 ipak nije sve do 31.
marta bio poslan komandantima grupa armija. Zbog toga je ostalo malo vremena da
se u danima neposredno prije invazije prestroje oružane snage, i stari plan R-40
ostao je i dalje, u aprilu 1941, operativni plan za svaku praktičnu svrhu.6 6
Drugi svetski rat, I, 417, 421-422, 435-436. Također vidi Kljaković, u Politici
1. i 4. X 1970. Svi
su ti planovi pretpostavljali da će napad doći sa strane sila Osovine, te da
će Jugoslavija biti saveznik zapadnih demokracija; po karakteru su bili
defanzivni, a jugoslavenski je cilj bio da se spasi što je više moguće žive
sile, te da se na kraju bude na pobjedničkoj, savezničkoj strani. Početna
obrana granica i upotreba pograničnih utvrđenja, te nekoliko dijelom spremnih
drugih linija obrane, dozvolile bi postupno povlačenje u brdovito središte
zemlje, gdje je, smatralo se, bila moguća dugotrajnija obrana. Put u Grčku
trebalo je sačuvati otvorenim, i kao liniju opskrbe i kao eventualni izlaz.
Povlačeći se u Grčku, jugoslavenska vojska bi mogla udružiti svoje snage s
grčkim i drugim savezničkim armijama, a potpomognuta savezničkim jedinicama i
opremom, mogla bi se kasnije vratiti i osloboditi Jugoslaviju od neprijatelja.
To je zapravo bilo srpsko iskustvo iz prvog svjetskog rata, osim što se tada
povlačilo kroz Albaniju da bi trupe bile prebačene na solunski front.
Na tom iskustvu zasnovani su planovi iz tridesetih godina. Za
vrstu rata koju je srpska vojska vodila 1914—1915. i uz pretpostavku da nema
neprijateljske avijacije, oklopnih i motoriziranih jedinica, ti bi planovi bili
teoretski izvedivi. Ali uz uvjete 1941. oni su bili beznadni i neadekvatni.
Protiv neprijatelja koji se služi tehnikom blitzkriega, zasnovanoj na upotrebi
velikih zračnih, oklopnih i motoriziranih snaga, i koji napada zemlju sa svih
strana odjednom, ti su planovi bili praktično beskorisni i vodili su u brzu
katastrofu. Jugoslavenski
ratni planovi zamišljali su vojsku koja bi pri punoj mobilizaciji imala oko
1,200.000 ljudi u operativnim jedinicama, i oko 500.000 ljudi (u dobi od 41 —
50 godina) u neborbenim službama.7 Tokom 1939 — 1940. bilo je
nekoliko uzastopnih ali neefikasnih povremenih aktiviranja (eufemizam za
mobilizaciju) rezervista, pozvanih da se iskuša efikasnost mobilizacionih
planova i pojačaju već postojeće snage vojske, a i radi daljnjeg uvježbavanje
i, u nekim slučajevima, radi povećanja radne snage za radove na
fortifikacijama.8 Ali događale su se brojne zloupotrebe u smislu tko
je, kada i na kako dugo pozvan. Ni budžet
nije dostajao da se program izvrši zadovoljavajuće i vojnički dovoljno stručno.
Štoviše, pokazalo se da je moguće aktivirati samo mali dio motornih vozila i
stočne vuče. Zbog svega toga je ukupni učinak takvih aktiviranja na borbenu
spremnost jugoslavenske vojske ostao neznatan.9 7
Drugi svetski rat, I,
417. 8
Ibid) str. 433. 9
Ministar vojske i mornarice, general Nedić, u svom memorandumu knezu Pavlu i
vladi, 1. XI 1940, iznio je vrlo nepovoljnu ocjenu politike periodičkog
aktiviranja rezerve. O lošoj uvježbanosti rezervnih oficira u to vrijeme vidi
pismo jednog takvog oficira, napisano u maju 1939, Aprilski
rat
1941, str.
236-241. Nakon rata, kritiku te politike iznio je Maček u svojoj knjizi In the
Struggle for
Freedom, str. 196-198, i general
Živko Stanisavljević u pismu Politici, 11. IX
1970. (u vezi s Kljakovićevim objavljivanjem Simovićevih memoara). Veličina
i sastav potpuno mobilizirane ratne vojske zamišljen je kako slijedi: »Štab
Vrhovne komande; 3 štaba grupe armija; 7 štabova armija sa delovima van
diviziskog sastava; 28 pešadiskih divizija; 3 konjičke divizije; 1 gardiska
konjanička brigada; 2 planinska odreda (po 1 plp. i 1 art.
divizion); 16 združenih
odreda (od 1-3 pp i 1-3 art.
diviziona); 16 posadnih
pukova za granična utvrđenja; 2 tvrđavske komande (Boka i Šibenik); Komanda
vazduhoplovstva sa jedinicama i ustanovama; Komanda ratne mornarice sa
jedinicama i ustanovama; specijalne jedinice van armijskog sastava: 4 puka teške
motorizovane artiljerije, 2 tenkovska bataljona, 1 bataljon za vezu, 3 železnička
puka (saobraćajni, tehnički i radnički) i 6 automobilskih bataljona; Komanda
pozadine Vrhovne komande sa jedinicama i ustanovama; 6 armijskih oblasti; 16
komandi diviziskih oblasti i 49 komandi vojnih okruga; trupe za zaštitu i
zatvaranje granica i za osiguranje unutrašnjosti teritorije u jačini od 48 pešadiskih
pukova od po 2-5 bataljona sa nešto artiljerije (u sastav ovih pukova ulazile
su žandarmerija i granična trupa); Komanda teritorijalne vazdušne odbrane sa
jedinicama i ustanovama.«10 K
tome je jugoslavenska vojna organizacija od aprila 1940. uključivala i
specijalnu komandu za gerilske operacije, »četničku komandu«, koja je imala
svoj vlastiti štab i trebala je imati sedam bataljona. Ta je snaga mogla biti
upotrijebljena kako protiv domaće petokolonaške aktivnosti, tako i za gerilske
operacije. Početkom aprila 1941. bilo je organizirano šest od sedam bataljona,
koji su pridodani komandama armija (to jest jedan bataljon svakoj armiji),
radije nego da budu pod posebnom komandom.11 10
Drugi svetski rat, I, 418. Za detaljnu informaciju o mirnodopskoj
organizaciji vojske vidi ibid, str. 74-77, i članak »Jugoslavenska vojska« (stara
Jugoslavija), Vojna enciklopedija, IV,
235-255, prvo izdanje. 11
Članak Četovanje, Vojna enciklopešja, u, 321. i članak Jugoslavija
IV, 252. Hagen (str. 243) miješa imena: nije pukovnik Draža
Mihailović bio šef Četničke komande, već divizijski general Mihailo
Mihailović (koji je jula 1965. još živio u Beogradu). Vidi također Terzić,
str. 696. Zbog pritiska potpredsjednika Mačeka ime komande je neko vrijeme bilo
potpuno neprikladno: Jurišna komanda. Prvotno ime vraćeno je u aprilu
1941. Dvije
od temeljnih slabosti jugoslavenske vojske (prije 1941) bile su: sistem vrlo
velikih jedinica, i zavisnost o stočnoj vučnoj snazi (često volovi) i
tovarnim životinjama za transport. To je bio uzrok sporosti i nedostatka
manevarske pokretljivosti jugoslavenskih snaga, naročito velikih formacija.
Tako je pješadijska divizija u ratnom sastavu imala 26 — 27.000 ljudi, a
konjička divizija 6-7.000 ljudi.12 A prema planu, potpuno möbiliziräna vojska imala bi oko 900.000 vučnih i tovarnih životinja.13
Nadalje, iskustvo periodičkog aktiviranja jedinica, tegleće marve i vozila,
pokazalo je da izdržavanje životinja i vozila stoji dvostruko više od izdržavanja
aktiviranih ljudi. Jugoslavenska vojska bila je potpuno svjesna ovih nedostataka
i u junu 1940. počela se proučavati mogućnost da se smanje i poboljšaju
vojne formacije, te smanji zavisnost o stočnoj vuči. Ali osim motorizacije četiri
artiljerijska puka, do invazije zemlje praktično ništa nije postignuto u tom
pravcu.14 12
Drugi svetski rat, I,
75-76. 13
Ibid, str. 417. 14
Aprilski rat 1941,
str.
715-717. Još
je ozbiljniji problem bila nedovoljna opremljenost oružjem (osobito automatskim
oružjem i oružjem specijalne namjene, što je uzrokovalo slabu vatrenu moć
jugoslavenskih jedinica) i ostalom vojnom opremom, i praktično potpuna nemogućnost
da se popuni oružjem i opremom. Oružje pješadijskih i artiljerijskih jedinica
— glavne snage jugoslavenske vojske — sastojalo se po svom porijeklu i
starosti od tri glavne grupe: a) teško naoružanje, uključujući teške
mitraljeze preostale iz prvog svjetskog rata, od kojih su mnogi bili zastarjeli
i u lošem stanju; b) nešto teškog i nešto lakog naoružanja, kao laki
mitraljezi uvezeni u meduratnom periodu iz Čehoslovačke, i u manjoj mjeri iz
Francuske; c) lako naoružanje koje se sastojalo od oko.1,000.000 pušaka tipa Mauser,
i .20.000 puškomitraljeza, dijelom uvezenih, ali većinom proizvedenih po
stranoj licenci kod kuće. Samo je ovo lako naoružanje bilo moderno i za njega
je bilo dovoljno rezervnih dijelova. Jedinice rezervista bile su naoružane
austrijskim puškama iz prvog svjetskog rata. Od
oko 7.000 artiljerijskih oružja, oko 4.000 oružja bilo je relativno moderno,
uključujući tu i 800 protivtenkovskih topova. Zatim je bilo oko 1.900 modernih
minobacača i oko 250 protivavionskih topova. Sve to oružje bilo je uvezeno, sa
raznih strana, što je značilo da su razni modeli oružja često bili bez
municije i bez mogućnosti da se odgovarajuće popravljaju i održavaju. Nakon
izbijanja rata u Evropi, 1. septembra 1939, postalo je mnogo teže i često
nemoguće upotpuniti oružje stranog porijekla. Nadalje, početkom aprila 1941.
jugoslavenska vojska imala je na raspolaganju municiju samo za 75 dana za pješadijsko
naoružanje, 100 dana za artiljeriju i svega za dva do sedam dana za
protivavionsko oružje.15 Vojska je imala 110 tenkova od kojih su 60
bili, neprikladne mašine od pet tona iz prvog svjetskog rata, a 50 moderni
10-tonski tenkovi kupljeni u Belgiji.1940.6 Vojska je imala mali broj
posada za tenkove i to loše izvježbanih. Za protivtenkovske operacije vježbanje
je bilo minimalno. 15
Drugi svetski rat, I,
431. Vidi
također Jugoslavija, Vojna enciklopedija, IV,
250-252, prvo izdanje. 16
Drugi svetski rat, I,
432. Onih
459 aviona jugoslavenskog zrakoplovstva bili su također razne proizvodnje —
britanske, francuske, njemačke, talijanske i jugoslavenske — a čak ni za
avione jugoslavenske proizvodnje nije bilo moguće osigurati rezervne dijelove i
zamjenu. Ukupna avijacija sastojala se od 125 lovaca (38 zastarjelih), 173
bombardera i 161 izviđačkog aviona (od toga 150 zastarjelih).17 17
Članak Jugoslavija, Vojna enciklopedija, IV,
248, prvo izdanje. Drugi svetskj rat, I, 422-425, navodi nešto manje
brojke, ali budući da je prvi citirani izvor kasnijeg datuma, upotrebljavam
njegove podatke. Jugoslavenska
mornarica je bila skromna. Sastojala se od jedne male zastarjele krstarice, četiri
moderna razarača, četiri stare torpiljarke, osam velikih i dva mala torpedna
čamca, četiri podmornice, jedanaest minonosača, oko tucet pomoćnih plovnih
jedinica i četiri riječna monitora na Dunavu.18 Mornarica je također
imala oko 150 većinom zastarjelih hidroplana.19 Osnovni cilj
pomorskog obrambenog plana bio je da za 24-48 sati zadrži eventualno talijansko
amfibijsko iskrcavanje, što je bilo vrijeme potrebno da kopnena vojska stigne
do obale i počne s operacijama protiv mostobrana.20 18
Jednu od ekstremnih ilustracija šarolikosti jugoslavenskog uvoznog oružja
predstavlja razarač Dubrovnik. Taj brod je sagrađen u Engleskoj, glavni
topovi bili su iz Čehoslovačke, protivavionska oruđa iz Švedske, torpedni
uređaji iz Engleske, topovski uređaji iz Nizozemske, radio-oprema iz Belgije. Drugi
spetski rat, I, 431; vidi također članak Jugoslavija, Vojna
enciklopedija, IV, 241-243, prvo izdanje. 19
Članak Jugoslavija, Vojna enciklopedija, IV,
248, prvo izdanje. 20
Prema osobnom saopćenju prijašnjeg kapetana fregate Jugoslavenske kraljevske
mornarice Zenona V. Adamicha
koji je radio na tim planovima u jugoslavenskom admiralitetu. Osnovni
razlog da je Jugoslaviji nedostajalo moderno naoružanje leži u nerazvijenoj
ekonomiji. Niski dohodak po glavi stanovnika i mala industrijska baza onemogućili
su proizvodnju dovoljne količine modernog oružja kod kuće, kao i uvoz takvog
oružja. Godine 1938. dohodak po glavi stanovnika procijenjen je na 3.100
dinara, što iznosi oko 70 dolara. Za usporedbu, evo cijena uvoznog naoružanja
u novembru 1938. godine: laki tenkovi (12 — 15 tona) 2,500.000 dinara; teški
tenkovi (20-25 tona) 5,000.000 dinara; teški kamioni 90.000 dinara; haubice 150
mm (M 36) 3,500.000 dinara; lovački avioni (očito bez naoružanja) 1,750.000
dinara; bombarderi (očito bez naoružanja) 4,500.000 dinara.21
Kontrast između krajnje niskog dohotka po glavi stanovnika i visokih cijena
naoružanja otkriva apsurdnost situacije u kojoj su se našle ekonomski
nerazvijene zemlje kao Jugoslavija, kad su pokušavale stvoriti modernu vojsku
ili izvršiti barem djelomičnu modernizaciju svojih oružanih snaga. Ili, da
kao indikator ekonomske, a time i vojne snage uzmemo proizvodnju čelika. U
1938. Jugoslavija je proizvela oko 230.000 tona čelika, od čega je jedna trećina
proizvedena u željezarama na pograničnom području ili nedaleko granice.22
Te iste godine njemačka proizvodnja čelika iznosila je 22,600.000 tona,23
a u slijedeće tri godine, kad je Njemačka pod svoju kontrolu podvrgla
kapacitete za proizvodnju čelika u Austriji, Čehoslovačkoj, Poljskoj,
Francuskoj, Belgiji, Luxemburgu,
Nizozemskoj, Danskoj i Norveškoj, ukupna proizvodnja s kojom je raspolagala
ogromno se povećala, dok jugoslavenska proizvodnja jedva da je uopće rasla. 21
Za cijene raznog oružja vidi izvještaj Glavnog đeneralštaba od 20. XI
1938.
ministru vojske i mornarice. Izvještaj se bavi nespremnošću jugoslavenskih
oružanih snaga i potrebom poboljšanja naoružanja i opreme kao i proširenjem
vojne industrije zemlje. Aprilski rat 1941,
str.
68-95, posebno str. 85-90. 22
Ibid, str.
49-50; Statistički godišnjak FN RJ 1954, str. 157. 23
Za podatke o njemačkoj proizvodnji čelika vidi Länderrat des amerikanischen Besatzungsgebietes, Statistisches
Handbuch von Deutschland, 1928-1944, str. 8-9, 288, 600. Jugoslavenske
vojne vlasti bile su bolno svjesne malog ekonomskog potencijala svoje zemlje,
malih zaliha oružja i municije i nedostatka ostalih nužno potrebnih vojnih
materijala kao odjeće, obuće, lijekova, vozila, te rezervi hrane.24 Godine
1938. grčevito su pokušali unaprijediti i poboljšati domaću vojnu
industriju, ali vrijeme je bilo prekratko a sredstva premala da bi se učinila
čuda. Jugoslavija je nastavila kupovati strano oružje; kad je izbio rat a
njena neutralistička pozicija izazivala sumnju i Osovine i Velike Britanije,
taj uvoz je postajao sve manji, a negdje u 1940. još je samo kapao.25 Uoči
invazije bilo je odjeće i obuće za svega oko dvije trećine potencijalnih
jedinica prve linije, a za druge jedinice samo djelomično. Ostale bitne opreme
bilo je samo za trećinu jedinica prve linije. Medicinske i sanitetske opreme
bilo je za svega nekoliko tjedana, a ljudske i stočne hrane bilo je samo za dva
mjeseca.26 Za sve ovo postojala je mala ili nikakva mogućnost
popune. U
mjesecima koji su prethodili invaziji, Jugoslaviji je uspjelo da iz Sjedinjenih
Američkih Država uveze oko 1.000 kamiona vojne namjene, ali praktično je sve
teško naoružanje i opskrba zavisila o stočnoj vučnoj snazi.27 Za
ilustraciju: njemačke trupe i oprema mogle su za sat prevaliti udaljenost za
koju je jugoslavenskim jedinicama i komori trebalo dvadeset četiri sata. Treba
također zabilježiti da je Jugoslavija, sa zanemarivom domaćom proizvodnjom
nafte, skoro potpuno zavisila o uvozu, dijelom iz zemalja pojput Rumunjske koja
je sada bila pod njemačkom kontrolom. Uvoz morem lako bi presjekla talijanska
mornarica. Pod pretpostavkom da rezervoari i rafinerije ne budu bombardirani,
rezerve benzina u zemlji su, navodno, dostajale za dva ili tri mjeseca.28 24
Vidi naročito izvještaj jugoslavenskog Glavnog deneralštaba od 20. XI
1938.
citiranog u bilješci 21. 25
O oružju i vojnoj opremi koju je Jugoslavija htjela uvesti ili kupiti kod kuće,
vidi listu datiranu 20. III 1939, Aprilski rat 1941,
str.
152-160. Glavni su dobavljači oružja trebale biti Njemačka i Italija, ali
nakon izbijanja rata obje su osovinske zemlje bitno smanjile svoje isporuke. O
avionima i oružju iz Velike Britanije, od 1935. do marta 1941, vidi Vinaver,
str. 77-92. O općim problemima vojne industrije i nabave oružja i vojne opreme
iz domaćih i stranih izvora, također vidi Terzić, str. 290-297, osobito str.
297. 26
Terzić, str. 277-278. 27
Drugi svetski rat, I,
432. 28
Terzić, str. 274. Od
1937, Jugoslaveni su trošili prilično velike svote novaca na utvrđivanje
svojih granica, najprije prema Italiji, a zatim prema Njemačkoj (Austriji) i Mađarskoj.
Na granicama prema Rumunjskoj, Bugarskoj i Albaniji trebalo je krajem marta
1941. započeti s obimnim radovima na utvrđivanju, ali u vrijeme invazije utvrđenja
su bila dovršena samo na zapadnoj i sjeverozapadnoj granici. Ona su bila mnogo
.nesavršenija nego, na primjer, čehoslovačka utvrđenja prema Njemačkoj, i
sastojala su se uglavnom od utvrđenih mitraljeskih gnijezda, protivtenkovskih i
protivpješadijskih zapreka.29 Započeti su i neki vrlo mali
obrambeni radovi na utvrđivanju desne obale Dunava, Save i Une.30
Kad je došlo do invazije, glavni udarac je nekom ironijom došao s bugarske
granice, koju prema ratnim planovima S i R-40 nije trebalo
smatrati točkom velike opasnosti, i koja je praktično bila bez utvrđenja.31 29
O raspravi visokih jugoslavenskih vojnih predstavnika o fortifikacijama, o odluci-da
se grade, o cijenama, o područjima koja treba utvrditi i napredovanju
radova, vidi
Aprilski
rat 1941, str.
90-123, 143-150, 223-232, 319-329 i passim. 30
Ibid,
str.
638-643, 649-650, 658, 700-704. 31
Drugi svetski rat, I, 427-430; Terzić, str. 303-309. Već
je naglašeno da su svi jugoslavenski ratni planovi između 1938. i 1941. računali
s mogućnošću povlačenja u Grčku i s osloncem na snažne savezničke armije.
Istovremeno, bilo je u britanskom i grčkom interesu da pomognu Jugoslaviji
odbiti svaki neprijateljski napad. S namjerom da pomognu Grcima, britanske
ekspedicione snage počele su iskrcavanje u Pireju 7. marta.32 Kao što
smo već spomenuli u prošloj glavi, Jugoslaveni su 8. marta poslali u Grčku
generalštabnog majora Perišića da obavijesti britanskog komandanta za Srednji
istok, generala Henryja Maitlanda Wilsona, da
će se Jugoslaveni oduprijeti njemačkom napadu, te da se raspita može li se
ili ne računati s nekim specifičnim oblicima britanske vojne podrške u slučaju
da Jugoslavija mora veliki dio svojih trupa povući u Grčku. Britanski i grčki
komandanti bili su vrlo razočarani činjenicom da su svi jugoslavenski planovi
defenzivne prirode, i zahtijevali su promjenu u korist ofenzivnog pristupa,
posebno u odnosu na talijanske snage u Albaniji. Jugoslavenske vlasti zaključile
su da ne mogu očekivati nikakvu pomoć od Britanaca u Grčkoj. Nakon puča u
Beogradu, Britanci su nastavili s pritiskom da Jugoslavija svoje planove
koordinira s planovima grčkih i britanskih snaga, ali je odaziv neočekivano
izostao. Nova jugoslavenska vlada odbila je posjetu ministra vanjskih poslova
Edena Beogradu, bojeći se da bi Nijemci to smatrali provokacijom, a s
oklijevanjem je pristala da primi generala sira Johna G. Dilla, načelnika
britanskog Imperijalnog generalštaba, pod uvjetom da dođe u civilnoj odjeći.
Razgovori od 1. aprila između Dilla i Simovića bili su potpuno besplodni:
Jugoslaveni nisu bili voljni ni za kakvu akciju na koju bi Nijemci imali
primjedbi, i pristali su samo da pošalju još jednog oficira na daljnje
razgovore u Grčku. Tako je 3. aprila zamjenik načelnika Glavnog đeneralštaba,
general Radivoje Janković, otputovao u Grčku, ali ni ti razgovori nisu urodili
plodom. Stvarna slabost britansko-grčko-jugoslavenske kombinacije i
obeshrabrujući strah od Nijemaca (barem na jugoslavenskoj strani), spriječili
su svaki realistički plan za zajedničku akciju. Postignut je jedino sporazum u
smislu kombiniranog jugoslavensko-grčkog napada na talijanske snage u Albaniji,
ali to se nije ostvarilo, a invazija je došla. Niti jedna od tri strane nije
bila u poziciji da pomogne drugoj, a rezultat je bio uzajamno razočaranje i
laka pobjeda Nijemaca u Jugoslaviji i Grčkoj.33 32
Britancima je bilo vrlo teško odlučiti da pošalju ekspedicione snage u Grčku.
Britanske vojne vlasti na Srednjem istoku i ministar vanjskih poslova Eden
(prilikom posjeta Ateni) optimistički su gledali na takvu operaciju i shvaćali
su da će vrlo nepovoljno utjecati na sliku o Britaniji ako ne pomogne savezniku
u nevolji. Američki pukovnik William
J. Donovan, koji je posjetio Balkan i Tursku u januaru, bio je još
veći optimist u pogledu većeg britanskog izazova Nijemcima na Balkanu.
Britanci su konačno poslali oko 60.000 ljudi u Grčku. S vojnog stanovišta,
operacija je bila očita pogreška. Do kraja aprila Nijemci su dosegli najjužniju
točku Peloponeza, a između 20. i 31. maja osvojili su Kretu zračnim desantom.
Britanci su uspjeli povući oko 50.000 ljudi. Britanski gubici svih vrsta, uključujući
zarobljenike, iznosili su oko 12.000 ljudi. K tome su izgubili oko 8.000 kamiona
i 209 aviona. Na Kreti su britanski gubici također bili teški: 1742 ubijenih,
1737 ranjenih i 11.835 zarobljenih. Vidi
Playfair i dr., II, 70-105,
121-151; Woodward, I, 525-536. Slabost
jugoslavenske vojske u živoj sili, naoružanju, transportu i snabdijevanju,
dopunjavale su se s nedostatkom kohezije i jedinstva pogleda i ciljeva u
redovima političkog i vojnog rukovodstva zemlje, kao i u većini stanovništva.
Politička i vojna kratkovidnost monarhističkog režima učinila je za protekle
dvadeset tri godine zemlju potpuno nespremnom za svaku veću vanjsku krizu.
Ukratko, tek neposredno prije i nakon udara od 27. marta, spremnost na borbu
pokrenula je duhove određenog broja oficira avijacije i kopnene vojske, srpskih
političara i javnosti u Srbiji, a u vrlo maloj mjeri i drugdje u zemlji. Kad se
nova vlada suočila sa stvarnošću, i taj duh je nestao. Kad je invazija jednom
otpočela, većina je visokih oficira bila uvjerena da je otpor Nijemcima
beznadan, i razmišljala je samo o tome kako se najbrže predati i spasiti živote,
a ne kako se oduprijeti i braniti zemlju. Petokolonaška
aktivnost smatrana je stvarnom opasnošću, zbog nezadovoljstva raznih
jugoslavenskih nacija i nacionalnih manjina, osobito njemačke manjine u
Vojvodini, ali malo se poduzimalo protiv takve aktivnosti.34 Iako je
vodstvo hrvatske ustaške ekstremističke organizacije zajedno s tri do četiri
stotine najžešćih sljedbenika bilo u emigraciji, u zemlji je 1941. bilo
vjerojatno nekoliko puta više zakletih članova i nekoliko desetaka tisuća
simpatizera. Ustaše šu bili sigurni da će ih dobiti još više ako
Jugoslavija bude uvučena u rat. Postojala je također i potencijalna peta
kolona medu pro-bugarski orijentiranim Makedoncima, te među albanskim stanovništvom
na Kosovu. U godinama prije invazije jugoslavenske su vojne vlasti bile
opsjednute idejom o komunističkoj opasnosti u zemlji uopće, a posebno u oružanim
snagama, ali su također vrlo pažljivo pratile razvoj događaja među
nacionalnim manjinama, te Hrvatima i Makedoncima.35 Na
kraju treba naglasiti da je uvježbanost svih vidova, rodova i službi vojske
bila loša i zastarjela.36 Jugoslavenski vojni vrhovi pristupali su
ratovanju na način iz prvog svjetskog rata, kadrovski rok bio je relativno
kratak, a modernog naoružanja nije bilo ni za vježbu ni za borbenu upotrebu. 33
Drugi svetski rat, I,
435-521; Wilson, str. 63-103, osobito str. 72-75, 80-84, 100; Hoptner,
str. 274-275; Terzić str. 111-113, 145-150. 34
Vidi Todor Milićević, str. 13-14. 35
Vidi razne izvještaje u Aprilski
rat
1941, str.
175-176, 252-260, 341-343, 382-383, 412-416, i passim. 36
Drugi svetski rat, I,
433. Jugoslavija
je u času invazije imala pod oružjem samo oko 700.000 ljudi: od toga su više
od 400.000 bili loše uvježbani regruti, s manje od mjesec dana u uniformi.37
Većina jedinica bila je još uvijek na zbornom mjestu, a ne na frontu ili na
položajima u blizini fronta, gdje im je prema planu bio raspored. Niti jedna
jedina divizija nije bila spremna za akciju, iako neki pješadijski i konjički
pukovi i neke pionirske jedinice jesu. Prema najautoritativnijim izvorima, niti
jedan viši komandni štab, niti jedna jedinica veze, artiljerijska, pogranična,
pozadinska, sanitetska ili opskrbna jedinica nije bila popunjena do svoje
planirane ratne jačine, to jest potpuno mobilizirana u trenutku invazije. Tako
ni one jedinice koje su bile spremne, ili skoro spremne, a zavisile su o podršci
drugih jedinica, nisu mogle biti valjano iskorištene.38 Opća
mobilizacija nije namjerno proglašena da se Hitler ne izazove, i do 3. aprila nije ni naređena. A kad je bila naređena, vrlo
mnogo ljudi, vlasnika stoke, vučnih i motornih vozila, nije se odazvalo pozivu,
osobito u područjima koja nisu simpatizirala s režimom. 37
Prema tvrdnji generala Košića, načelnika Glavnog đeneralštaba od januara
1940. do udara, u Culinović, Slom stare Jugoslavije, str. 162-168. Prema
službenim podacima, na dan udara bilo je pod oružjem oko 600.000 ljudi (Drugi
svetski rat, I, 434), ali Terzić (str. 35) kaže da taj broj uključuje i
neke jedinice koje su radile na utvrđenjima.
|