NERIJEŠIVI ZADACI Uvjeti su zahtijevali formiranje nove vlade nacionalnog jedinstva, i to je bio prvi zadatak koji je očekivao oficire čija je pobuna uspjela. Trebalo je nekoliko dana uvjeravati dra Mačeka, vođu Hrvatske seljačke stranke — vodeće ne-srpske stranke u zemlji — da prihvati mjesto u kabinetu. Za njegov način mišljenja udar je bio čisto srpska stvar, usmjerena ne samo protiv kneza Pavla, nego i protiv sporazuma Cvetković-Maček, i on je oklijevao da ude u novu vladu. Međutim, njegovo je sudjelovanje bilo stvar od najveće važnosti, jer je trebalo pokazati punu suglasnost njegove stranke.74 Iako ni Maček ni Simović u svojim memoarima ne spominju da je Maček postavljao uvjete za svoj ulazak u vladu, nema sumnje da je on to učinio. Uvjeti su bili: prvo, da se prizna sporazum o hrvatskoj autonomiji od 26. augusta 1939, te da se prošire neke ovlasti Banovine Hrvatske, posebno s obzirom na kontrolu žandarmerije i policije; drugo, da nova vlada u potpunosti prihvati sve obaveze koje je Jugoslavija prihvatila pristupajući Trojnom paktu u Beču, 25. marta; treće, da jedan vodeći Srbin i jedan vodeći Hrvat privremeno preuzmu ulogu regenata. Prva su dva uvjeta bila u potpunosti prihvaćena,75 ali budući da je kralj Petar već bio proglašen punoljetnim, jedva da je bilo moguće nametnuti novo regentstvo. Kad se vodstvo Hrvatske seljačke stranke sastalo u Zagrebu 1. aprila da raspravi Mačekovo sudjelovanje u Simovićevoj vladi, složilo se o još jednoj dodatnoj točki: odlučeno je da se u slučaju rata i eventualne namjere vlade da ode u izbjeglištvo, Maček, kao potpredsjednik, zahvali, te da se vrati u Zagreb, a njegovo bi mjesto popunio tajnik stranke dr Juraj Krnjević.76 Nije poznato da li je Maček o ovome uvjetu obavijestio Simovića kad su se tri dana kasruje sastali u Beogradu. 74 Boban, str. 359. 75 Ibid, str. 363-371. 76 Ibid, str. 366, 373. Krnjević je godine od 1929-1939. proveo u egzilu. Ulazeći u Simovićevu vladu kao prvi potpredsjednik, dr Maček je kao uvjereni pacifist nesumnjivo vjerovao da pomaže očuvanju mira i teritorijalnog integriteta zemlje.77 Ali čini se da je već na prvom sastanku kabineta, 5. aprila poslije podne, shvatio da su mu nade uzaludne. Razmatrajući taj sastanak u svojim memoarima, Maček piše: »Onda je počeo govoriti Simović. Njegov govor nije imao nikakav politički sadržaj i sastojao se u cjelini od patriotskih fraza i nacionalnih parola. Postalo.je jasno da Simović želi u rat pod svaku cijenu.«78 Prema slovačkom diplomatu, koji je dobro poznavao Mačeka i nakon tog sastanka razgovarao s njim, Maček je shvatio da su njegovi mirotvorni napori propali, da su on i njegova politika propali, te da je on još samo jedan slomljeni starac.79 77 Za tekst Mačekove izjave za štampu vidi Poruka br. 2-3, str. 7, kako je preštampana iz Obzora, Zagreb, 4. IV 1941. 78 Maček, str. 223. 79 Za puni tekst poruke njemačkog charge d' affaires svom ministarstvu, koja se bazira na saopćenju slovačkog diplomata, vidi Boban, str. 371. Na kraju, vlada je sastavljena od vodećih predstavnika svih značajnih političkih stranaka, što ju je bar po imenima činilo »najjačom« jugoslavenskom vladom čitavog međuratnog razdoblja. Ilegalna Komunistička partija Jugoslavije nije, naravno, bila zastupljena, niti su antikomunističke mjere popustile. Nova vlada se u tom pogledu nije razlikovala od stare, a također je htjela izbjeći očiti izazov Hitleru. Stvarno je, naime, vlada bila krajnje razjedinjena i zbog toga slaba. Sudeći po njihovim riječima i djelima, mišljenje članova Simovićevog kabineta o osnovnom problemu rata ili mira s Njemačkom bilo je oštro podijeljeno u dvije grupe. Dobra trećina vlade stajala je u sredini. Osim predsjednika Simovića (koji je uz to bio i načelnik Glavnog đeneralštaba) i generala Bogoljuba Ilića, ministra vojske i mornarice, bilo je još nekoliko političara jako protivnih Osovini. Među njima su bili Srđan Budisavljević (unutrašnji poslovi) i Sava Kosanović (snabdijevanje), obojica članovi Samostalne demokratske stranke, općejugoslavenske partije kojom su dominirali Srbi iz Hrvatske; Branko Čubrilović (poljoprivreda), bosanski član srpske Zemljoradničke stranke, i Radoje Knežević (ministar dvora), član skoro isključivo srpske, Demokratske stranke. Na suprotnom kraju bili su oni članovi kabineta koji su iskreno htjeli da Jugoslavija ispuni obaveze preuzete stupanjem u Trojni pakt 25. marta i koji su tražili dodatne garancije u nadi da će na taj način sačuvati mir i teritorijalni integritet zemlje. Osim Mačeka kao prvog potpredsjednika, u tu su grupu spadala i četiri člana Hrvatske seljačke stranke: Ivan Andres (trgovina i industrija), Josip Torbar (pošte i telegrafi), Juraj Šutej (financije) i Bariša Smoljan (ministar bez portfelja); Momčilo Ninčić (vanjski poslovi), član, gotovo isključivo srpske, Radikalne stranke; Džafer Kulenović (šume i rude) iz Jugoslavenske muslimanske organizacije, stranke bosanskih Muslimana, i dva člana Slovenske ljudske stranke, koja je bila u uskoj vezi s katoličkom crkvom, Fran Kulovec (javni radovi) i Miha Krek (ministar bez portfelja). Preostalih sedam članova kabineta bili su u sredini, neki od njih skloniji prvoj, a neki drugoj grupi. To su bili Milan Grol (socijalna politika i narodno zdravlje) i Boža Marković (pravda), obadva iz Demokratske stranke; Miloš Trifunović (prosvjeta) iz Radikalne stranke; Bogoljub Jeftić (saobraćaj) i Jovo Banjanin (ministar bez portfelja) članovi, uglavnom srpske, Jugoslavenske narodne stranke i Marko Daković (ministar bez portfelja), crnogorski političar. Jasno je da oficiri koji su izvršili puč nisu bili spremni preuzeti isključivu odgovornost za sudbinu zemlje i zbog toga su inzistirali da Simović stvori vladu sa širokim stranačko-političkim sudjelovanjem. To je više od svega bio dokaz da oficiri nisu imali dugoročni plan, a još manje detaljni politički program. Široka politička lepeza nove vlade onemogućila je jedinstvo mišljenja i ciljeva. Ali akcijom zbacivanja režima kneza Pavla, a time implicitnog negiranja jugoslavenske pripadnosti Trojnom paktu, oni su čini se odrazili političke želje velikog dijela vojske, srpskih opozicionih grupa, vjerskih i kulturnih snaga, jednako kao i srpskog naroda i određenog dijela ne-srpskog stanovništva širom zemlje. Svi oni koji su odlučno stajali iza nove vlade bili su emocionalno odani paroli »Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob«, koja se na dan pobune izvikivala na ulicama Beograda i mnogih drugih gradova. Ali to je bila parola, a ne program po kojem bi se moglo upravljati zemljom u opasnim vremenima. Dilemu vlade prikladno je opisao pukovnik Kljaković u komentarima kojima je popratio memoare generala Simovića: »Nije prošlo ni dva dana od izvršenog udara, kada je Simovićevoj vladi bilo jasno da su novi prijatelji (Engleska, SAD) nemoćni da išta efikasno urade u korist Jugoslavije, dok izazvani nesuđeni saveznici (Nemačka, Italija) poseduju veliku snagu. Između ova dva pola, vlada nije bila u stanju da nade neko svoje rešenje. Sada se svaki njen akt brižno odmeravao, da se ne zameri ni jednoj strani i to će biti suština spoljne politike.«80 80 Kljaković, u Politici, 25. IX 1970. Posebno zanimljivo je, naravno, pitanje što je na ime pomoći nova vlada primila od Britanaca, nakon što su njeni tvorci poslušati britanski savjet da zbace vladu koja je potpisala Trojni pakt. Odgovor je - ništa, osim pohvale, savjeta i obećanja. O tome su Britanci zapravo već prije odlučili, kako je to u poruci od 24. marta Eden objasnio Campbellu u Beogradu. Eden je upravo dao Campbellu slobodne ruke da pomogne srušiti kneza Pavla. Ali ga je kasnije istoga dana obavijestio da neće biti moguće isporučiti Jugoslaviji ništa od oružja koje je sada u rukama britanskih trupa, da Jugoslaveni također ne bi mogli upotrijebiti to oružje bez prethodnog uvježbavanja, „te „nadalje, da nema drugog raspoloživog .izvora oružja.81 U svojoj prvoj poruci Simoviću, 4. aprila, Churchill ga obavještava o masovnim pokretima njemačkih trupa prema Jugoslaviji i daje mu svoj, već uobičajeni, savjet: »Najbolji potez prema pobjedi i sigurnosti jest da se izbori odlučna prethodna pobjeda u Albaniji i pokupe gomile opreme što će vam pasti u ruke.«82 81 Eden, str. 264. 82 Churchill, The Second World War, III, 174. Vlada generala Simovića izjasnila se spremnom da prihvati sve međunarodne obaveze prijašnje vlade, uključivši pristupanje Trojnom paktu, pod uvjetom da nacionalni interesi Jugoslavije budu zaštićeni. To nije rečeno samo dru Mačeku s namjerom da uđe u vladu kao potpredsjednik; glavni akter pobune, general Mirković, rekao je to također njemačkom vojnom atašeu u Beogradu, a najviše je to naglasio ministar vanjskih poslova Ninčić, u izjavi predanoj 30. marta Viktoru von Heerenu, njemačkom poslaniku u Beogradu (izjavi koja je za informaciju poslana svim jugoslavenskim predstavništvima u inozemstvu): Sadašnja kraljevska jugoslavenska vlada ostaje vjerna principima poštivanja zaključenih međunarodnih ugovora, među koje spada i protokol potpisan 25. ovog mjeseca u Beču. Vlada će na najodlučniji način inzistirati da ne bude uvučena u sadašnji sukob. Njena glavna briga bit će posvećena održanju dobrih i prijateljskih odnosa sa svojim susjedima, njemačkim Reichom i kraljevinom Italijom. Kraljevska vlada je posebno zainteresirana za način primjene spomenutog protokola; u vezi s tim ona će pomnjivo štititi sve bitne interese jugoslavenske države i naroda.83 83 DGFP, serija D, sv. XII, str. 421-422. Kad se von Heeren vratio u ured iz posjete ministarstvu vanjskih poslova, našao je poruku iz Berlina s instrukcijama da on i ostalo osoblje poslanstva izbjegava svaki kontakt s jugoslavenskim službenim licima. Nijemci nikad nisu odgovorili na Ninčićevu notu. Von Heeren je bio pozvan u Berlin da podnese izvještaj, a otpravniku poslova je naređeno da prema jugoslavenskim vlastima bude krajnje rezerviran. Ibid, str. 422-423. 2. IV Nijemci su naredili hitnu evakuaciju svih osim nekoliko službenika svog poslanstva u Beogradu. Istovremeno je otpravnik poslova bio obaviješten da sugerira diplomatima prijateljskih zemalja u Beogradu da većinu svog osoblja pošalju kući ili u neku neutralnu zemlju. Ibid, str. 431-432. Smisao svih tih poteza bio je očit: do njemačkog napada na Jugoslaviju bilo je još samo par dana. Ninčić je naravno djelovao s nalogom i odobrenjem predsjednika vlade Simovića, i (prema mojim izvorima) primio je od Simovića memorandum u kojem se kaže da Jugoslavija ne bi trebala pokazivati nikakve probritanske simpatije, već treba slijediti politiku neutralnosti; da će Jugoslavija u stvari zaštititi lijevi bok Talijanima u Albaniji i desni bok Nijemcima u Bugarskoj, te nadalje, da treba okupirati Solun kako bi tamo spriječila iskrcavanje antinjemačkih snaga. Nova je vlada ipak htjela od Nijemaca dodatna uvjerenja i pokušavala je stoga povesti nove pregovore - ne samo u Beogradu već i u Budimpešti (s njemačkim predstavnicima koji su trebali doći na pogreb mađarskog predsjednika vlade Pala Telekija), a poslije toga i u Berlinu - i prilično naivno je tražila da Mussolini, nikakav prijatelj Jugoslavije, posreduje za Jugoslaviju..kod Hitlera. Jugoslavenski predstavnici za ove razgovore već su bili imenovani, i određeno je da otputuju 6. ili 7. aprila. U međuvremenu je nova vlada nastavila Cvetkovićevu politiku prema oružanim snagama ubrzavajući »aktiviranje« rezervista. (U početku nije htjela proglasiti opću mobilizaciju, smatrajući da bi to još više izazvalo Hitlera, što se nastojalo izbjeći). Učinjeni su neki prilično neefikasni pokušaji da se hrana i druge vojne rezerve prebace iz izloženijih ravničarskih krajeva na sjeveru u manje pristupačne planinske krajeve u centralnom dijelu zemlje. Beograd, Zagreb i Ljubljana proglašeni su u slučaju rata otvorenim gradovima. Idući stopama svojih prethodnika, vlada je poduzela posljednji pokušaj da poboljša svoj položaj jačanjem odnosa sa Sovjetskim Savezom, i u tu svrhu potpisan je u Moskvi, noću od 5. na 6. aprila, ugovor o prijateljstvu i nenapadanju. To je bio, međutim, uzaludni diplomatski potez, koji na postojeću situaciju nije mogao imati nikakvog stvarnog utjecaja. Retrospektivno gledano, jasno je da novi režim nije imao vremena da učvrsti svoju političku vlast u zemlji. Nije imao ni vremena ni sredstava da zemlju politički, psihološki, vojno i ekonomski pripremi za poduzimanje bilo kakvog produženog oružanog otpora. Nije .imao iluzija o stanju u kojem se našla zemlja ni o šansama da se uspješno suprotstavi invaziji sila Osovine. Tako je režim, pokušavajući učvrstiti svoju obrambenu sposobnost, a da ne izazove Hitlerov gnjev, istovremeno pokušavao povesti nove razgovore s Nijemcima, nadajući se da će dobiti daljnje garancije za državni suverenitet i nacionalnu nezavisnost. Ali da bi se s Osovinom mogao sklopiti bilo kakav novi sporazum, volja za pregovorima trebala je biti obostrana. Glavna Hitlerova briga u tom času bio je vremenski raspored za planirani napad na Sovjetski Savez i nije imao ni vremena ni volje da pregovara s Jugoslavenima, tim više što je državni udar smatrao osobnom uvredom i uvredom Trećega Reicha. Zbog toga je 27. marta, nekoliko sati nakon primitka vijesti o pobuni, izdao direktivu (br. 25) za napad na Jugoslaviju u najkraćem mogućem roku: »Vojni puč u Jugoslaviji promijenio je političku situaciju na Balkanu. Čak i ako bi Jugoslavija brzo dala izjavu o lojalnosti, mora se smatrati neprijateljem i zato je treba uništiti što je brže moguće.«84 84 Ibid, str. 395-396. Da je udar od 27. marta bio važan ali sporan događaj jugoslavenske povijesti, potvrđuje i način na koji se ocjenjivao i još uvijek ocjenjuje. Većina otvorenih srpskih nacionalista i veliki dio predstavnika prijašnjih vladajućih grupacija ukazuje na njega s ponosom. Pristaše politike prilagođavanja Osovini tvrde da je Jugoslavija bez tog događaja mogla ostati neutralna i tako izbjeći invaziju i mnoge posljedice drugog svjetskog rata, ili da je mogla ući u rat u povoljan čas i s malo žrtava. Rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije reklo je o tom događaju slijedeće: »Prvi revolucionarni proboj starog političkog sistema odigrao se 27. marta 1941. godine. Puč prozapadno orijentisane frakcije buržoazije i vojnih vrhova protiv pristupanja Jugoslavije hitlerovskom bloku, prevaziđen je raspoloženjem i kretanjem narodnih masa, jer rastući revolucionarni demokratski pritisak koji se ostvarivao pod rukovodstvom Komunističke partije, nije dopustio da taj puč ostane u granicama u kojima su ga pokušavali da zadrže njegovi nosioci. Komunistička partija uspjela je da ga dalje razvije u pravcu dubljeg revolucionarnog pokreta.«85 85 VII kongres SKJ, str. 991. Vidi također Kardelj, »Deset godina Narodne revolucije«, str. 55-59. Bez obzira kako puč tumačili njegovi izvodioci i pristaše, ili oni protiv čije je politike bio početno usmjeren, ili oni koji su se njime najviše okoristili, nema nikakve sumnje da je njegov neposredni učinak bio ogroman i da je postao početnom točkom uspješne komunističke revolucije. U slijedećoj će se glavi pokazati da je to, također, prouzročilo sudbonosno odlaganje njemačkog napada na Sovjetski Savez, činjenicu od vrlo velike važnosti za konačnu pobjedu Saveznika nad silama Osovine. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument