JUGOSLAVIJA PRISTUPA TROJNOM PAKTU Dok su se odvijale akcije usmjerene na ostale zemlje u jugoistočnoj Evropi, Hitler je primjenjivao sve intenzivniji diplomatski, politički i psihološki pritisak na jugoslavensku vladu.32 Zastrašena Hitlerovim planovima, Jugoslavija se očajnički osvrtala za alternativama, vodeći neke neformalne razgovore s Italijom (kao posrednik poslužio je beogradski odvjetnik dr Vladislav Stakić, inače pravni savjetnik talijanskog poslanstva)33 i ispitujući mogućnost da dobije efikasnu pomoć, osobito od Velike Britanije, a u izvjesnoj mjeri i od Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država. Ali u središtu svih nevolja bili su njemački planovi i jugoslavenski odnosi s Njemačkom. Nijemci su svoj prvi potez, povukli krajem novembra 1940. tražeći od jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Cincar-Markovića da dođe u Njemačku i da se sastane s Joachimom von Ribbentropom. Sastanak je uslijedio u najvećoj tajnosti 27. novembra, a slijedećeg je dana Cincar-Marković razgovarao s Hitlerom. Ovi su razgovori označili početak neposrednog njemačkog pritiska na Jugoslaviju da priđe Osovini i pridruži se Trojnom paktu. Na udicu je kao mamac stavljen Solun.34 Nešto više od tjedan dana nakon povratka Cincar-Markovića iz Njemačke, 7. decembra, jugoslavenska je vlada obavijestila njemačkog poslanika u Beogradu Viktora von Heerena, da je Jugoslavija voljna raspraviti potpisivanje pakta o nenapadanju s Njemačkom i Italijom, na osnovi talijansko-jugoslavenskog sporazuma öd 25. marta 1937. Tokom slijedeća tri i pol mjeseca, jugoslavenski i njemački predstavnici (ovi potonji zastupali su i Italiju) pokušavali su postići suglasnost o naravi pakta koji je Jugoslavija trebala potpisati, i o tome koje će specijalne note biti priključene protokolu o potpisivanju pakta. Jugoslavija je činila sve što je bilo u njenoj moći da otegne proces pregovaranja, nadajući se da će nekako naći alternativu umjesto pristupanja Osovini. U međuvremenu, 30. decembra 1940. britanska je vlada ponudila Grčkoj da uspostavi zračnu bazu u Solunu i o toj je ponudi obavijestila Jugoslaviju i Tursku. Knez Pavle smatrao je taj potez teškom pogreškom, jer će ta britanska akcija biti dovoljno jaka provokacija da izazove njemačku invaziju balkanskih država, a nedovoljna da je spriječi. To su mišljenje također dijelili Grci.36 Otegle su se rasprave o slanju britanskih snaga u Grčku, i rano u martu, to jest poslije njemačkog ulaska u Bugarsku, britanske su se trupe počele iskrcavati na grčko kopno. 32 Za slijed događaja koji su doveli do ulaska Jugoslavije u Trojni pakt, vidi Hoptner, str. 202-243; Čulinović, Dvadeset sedmi mart 1941, str. 13-222; Terzić, str. 99-126, Pavelić, »Jugoslavija i Trojni pakt«. Takoder vidi Gregorić, str. 92-157. 33 Stakić je posjetio Rim jedanput u novembru 1940. godine i dvaput u februaru 1941. i opširno razgovarao s Mussolinijem i Ganom; Stakić, str. 80-117. 34 Izvještaj o pozivanju Cincar-Markovića vidi u DGFP, serija D, svezak XI, str. 692, a o predmetu razgovora s Hitlerom, kako su ga zabilježili Nijemci, vidi ibid, str. 728-735. Bilješka o razgovoru između Cincar-Markovića i von Ribbentropa očito je izgubljena. 35 Za saopćenje jugoslavenske vlade njemačkom poslaniku kojem se potvrđuje ta spremnost vidi ibid, str. 805-809. 36 Woodward, I, 519-520. Jugoslavenskoj vladi postalo je jasno da ni Velika Britanija niti Sovjetski Savez ne mogu pružiti dovoljno direktnu pomoć kao protutežu njemačkom pritisku. Još manje se mogla očekivati podrška od Sjedinjenih Država. Pukovnik William J. Donovan posjetio je od 23-25. januara 1941. Beograd kao specijalni predstavnik ministra mornarice Franka Knoxa, tražeći načina kako da podupre Jugoslaviju u njenom otporu njemačkom pritisku; on je bio sklon britanskom planu za otvaranje balkanskog fronta, ali nije ponudio neposrednu američku pomoć.37 Slijedeći poziv Nijemaca uslijedio je sredinom februara, ovaj puta i predsjedniku vlade Cvetkoviću i ministru vanjskih poslova Cincar-Markoviću. Dok su Nijemci obećavali da će svi jugoslavenski interesi biti zaštićeni i u stvari ojačani, također su uporno isticali kako nitko nije u stanju oduprijeti se stalnom napredovanju njemačkog oružja u Evropi. Prema parafraziranoj bilješci o razgovorima, Hitler je u jednom času rekao Cvetkoviću da je »za Jugoslaviju došla jedinstvena, povijesna prilika da učvrsti svoje mjesto u Evropi definitivno i zauvijek. Ona je ta koja sada treba zauzeti jasan stav prema novom poretku u Evropi, a to je, da budemo sigurni, u njenom najsvojskijem interesu; to jest, da svoje mjesto u poretku koje su zamislile Njemačka i Italija zauzme odmah, pristupanjem Trojnom paktu«.38 Još uvijek je kao meku nudio Solun, ali bilo je jasno da nije ostavio mjesta odbijanju, kad je požurivao Jugoslavene da izaberu odmah pristupanje Trojnom paktu«. To još uvijek nije bio izravni ultimatum, ali do ultimatuma nije bilo daleko. Konačno, knez Pavle je 4. marta pozvan u Berchtesgaden na tajni sastanak, na kojem je Hitler ponovio mnogo od onoga što e rekao Cvetkoviću. Ponovio je obećanje da će Jugoslaviji odobriti kontrolu Soluna poslije rata, ako Jugoslavija pristupanjem Trojnom paktu na vrijeme osigura svoje pretenzije, ali odlaganja ne može biti: u interesu Jugoslavije je da tu odluku donese u slijedećih četrnaest dana«.39 Još uvijek su Jugoslaveni pokušavali odgoditi potpisivanje, nastavljajući da od Nijemaca traže ustupke. Osobito su htjeli pismenu izjavu od Njemačke i Italije kojom bi se osigurala Kugoslavenska nezavisnost i nepovredivost jugoslavenskog .teritorija, što, bi isključilo pokrete osovinskih trupa preko jugoslavenskog teritorija, zajedno s obećanjem da se od Jugoslavije neće tražiti vojna pomoć. 37 Hoptner, str. 205; Woodward I, 528-529. 38 Za njemačku bilješku o razgovorima s Cvetkovićem,vidi DGFP, serija D, svezak XII, str. 79-96; citat : sa str. 95. Za Cvetkovićeva sjećanja s tog sastanka vidi njegov članak »Razgovori u Berchtesgadenu«; također idi Cvetković, »Jugoslavija i razvoj međunarodne situacije između dva rata«. 39 Za njemačku bilješku o razgovorima između kneza Pavla i Hitlera 4. marta, vidi DGFP, serija D, vezak XII, str. 230-231. Jugoslavenska je vlada, kao i druge evropske vlade prije nje, bila užasnuta pomišlju na uništavajuću snagu njemačke ratne mašine, te na političko i policijsko divljaštvo nacističkog sistema. Tokom nekoliko mjeseci, od alijanskog napada na Grčku krajem oktobra, Jugoslavija je bila suočena s dilemom: ili pristupiti Osovini, ili će je vojna mašina Osovine zdrobiti. Nijemci nisu pretjeravali kad su urgirali zaključenje ugovora s Jugoslavenima. Dvanaesti maj određen je kao dan napada jia Sovjetski Savez, a prije tog datuma trebalo je osvojiti Grčku, čije su snage početkom marta bile pojačane jedinicama britanskog ekspedicionog korpusa od oko 50.000 ljudi; trebalo je također, osigurati jugoslavenski prostor, na ovaj ili onaj način. I Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države pomnim su oköm pratile Jugoslaviju i opću situaciju na Balkanu, a Britanci su upotrebljavali sva raspoloživa sredstva ne bi li spriječili da se Jugoslavija pod njemačkim pritiskom sruši. Britanci su poslali tokom tih kriznih mjeseci neke od svojih glavnih vojnih ljudi u Beograd, a drugi vojni i diplomatski predstavnici sastajali su se s jugoslavenskim vojnim predstavnicima u Grčkoj da rasprave probleme s kojima se Jugoslavija suočila, kao i eventualnu britansku pomoć. Također su u Beogradu vrlo pojačali svoju obavještajnu službu i grupu za specijalne operacije (bili su to operativci britanske SOE ili Special Operations Executive — Uprava za specijalne operacije, služba za suradnju s pokretima otpora u Evropi),40 s namjerom da djeluju protiv njemačkog pritiska, i da prema potrebi pruže podršku grupama protivnim jugoslavenskoj vladi i njenom plutanju prema Osovini.41 Zanimljivo je zabilježiti da su, upravo dok je Hitler pokušavao podmititi Jugoslaviju da priđe Osovini, obećavajući joj grčku luku Solun, i Britanci obećavali Jugoslaviji ispravak granice prema Italiji, ako ostane izvan Osovine i pridruži se Britancima.42 40 Sef SOE grupe u Beogradu bio je Tom S. Masterson, koji je s uspjehom izvršio sabotažu naftonosnih polja u Rumunjskoj u prvom svjetskom ratu. Pomagali su mu Julius Hanau, engleski poslovni čovjek koji je u Beogradu živio od svršetka prvog svjetskog rata, S. W. Bailey, rudarski inženjer koji je do tada radio u britanskoj firmi Trepča Mines Ltd, Duane T. (Bill) Hudson, rudarski inženjer južnoafričkog podrijetla također zaposlen u jednom, tada britanskom rudniku u Srbiji, te nekoliko drugih, uključujući tu i više intelektualno usmjerenog Hugh Seton-Watsona i Juliana Ameryja. Nekoliko mjeseci prije invazije Jugoslavije, grupa je pojačana s jednim od glavnih SOE funkcionara Georgom Taylorom, Australijancem po podrijetlu. Vidi Sweet -Escott, str. 21 -22, 55, 60-64, i passim. U vrijeme sloma, sredinom aprila 1941, većina tih ljudi pošla je prema jadranskoj obali da ih evakuiraju britanske podmornice, ali su ih uhvatili Talijani i odveli u Italiju. Brzo su bili oslobođeni kao diplomati i kasnije su tokom rata imali važne uloge ili kao ključni ljudi u SOE sekcijama koje su se bavile Jugoslavijom ili kao oficiri za vezu sa četnicima. O ustanovljenju i općim ciljevima SOE također vidi Dalton, str. 366 — 384. Naravno, prije invazije su u Jugoslaviji djelovali i mnogi drugi engleski redovni obavještajci. 41 Jedan od planova SOE i britanskog Intelligence Servicea zahtijevao je sabotažu u Demir-kapiji na Vardaru; u planu je bilo ili potapanje brodova ili miniranje obala. I jugoslavenska i njemačka obavještajna služba znale su za plan. Pod njemačkim pritiskom uhapšen je i Julius Hanau, jedan od britanskih operativaca. Aprilski rat 1941, str. 505-506, 519-521. 42 Prema Phyllis Auty, britanska vlada ovlastila je ministra vanjskih poslova Edena 27. februara 1941. »da nagovesti princu Pavlu da Jugoslavija, ako pređe na stranu saveznika, može da očekuje ispravljanje granica u pogledu Istre...« Vidi njen članak »Neki aspekti britansko-jugoslovenskih odnosa 1941. godine« u Ustanak u Jugoslaviji 1941. godine i Evropa, izd. Srpske akademije nauka i umetnosti, str. 92. Nakon što su poslali ekspedicione snage u Grčku, Britanci nisu bili u stanju ponuditi Jugoslaviji vojnu pomoć, ali dali su mnogo savjeta i moralnog ohrabrenja i bili spremni upotrijebiti sva sredstva da odvrate Jugoslaviju od pristupanja Osovini. Jedna takva sugestija, koju je prenio delegat jugoslavenskog Glavnog đeneralštaba, major Milisav Perišić, koji je 8. marta prisustvovao konferenciji britanskih i grčkih predstavnika u Ateni, bila je, da bi Jugoslavija trebala izvršiti invaziju Albanije koju su držali Talijani. Takva akcija, osim što bi Jadran učinila sigurnijim, oslobodila bi dio pritiska na Grke i rasteretila neke grčke jedinice i sve britanske trupe za borbu protiv Nijemaca, te im omogućila prisvajanje velikih skladišta talijanskog oružja u Albaniji.43 Jugoslaveni se na ovu sugestiju, nisu obazirali, sigurni da bi Njemačka smjesta uzvratila invazijom njihove zemlje. Iste se sugestije, pored nekih drugih, latio u svom pismu knezu Pavlu 17. marta ministar vanjskih poslova Anthony Eden, i opet bez povoljnog odgovora.44 Ovo je bio posljednji britanski pokušaj da se knez Pavle odvrati od prelaska na stranu Osovine. Ali, kao što će se vidjeti, britanska diplomatska i obavještajna služba, kao i grupa za specijalne operacije, uz nešto američke potpore, nastavile su punom parom djelovati u Beogradu, s nekim dalekosežnim posljedicama. 43 Eden, str. 255; i naročito Kljaković u Politici od 7. i 8. IX 1970, koji navodi dijelove Perišićevog zapisnika s tog sastanka. Vidi također Churchillovu poruku Rooseveltu, 10. marta 1941, u United States, Department of State, Foreign Relations of the United States - Diplomatic Papers 1941, II, 951 -952 (dalje kao FRUS 1941). Neki su antifašistički raspoloženi talijanski oficiri povjerljivim kanalima također sugerirali jugoslavenskoj vladi da bi svoje vojne napore trebala koncentrirati na izbacivanje talijanske vojske iz Albanije, tako da Mussolini padne i da se obnovi vlast monarhije. Vidi Vladeta Miličević, str. 101-102. 44 Eden, str. 257-259. Već je tjednima bilo očigledno da Jugoslavija ne može dulje odgađati pristupanje Trojnom paktu. Odsad su knez Pavle i.njegovi glavni savjetnici bili protiv onog što su smatrali beskorisnim vojnim otporom u obrani neutralnosti zemlje, izgledalo je da izlaza nema. Šestog marta krunsko vijeće odlučilo je da će Jugoslavija potpisati Trojni pakt ako se ispune svi njeni uvjeti, ali je odluka zadržana u tajnosti.45 Nekoliko dana kasnije, knez Pavle i Glavni đeneralštab primili su detaljnu poruku od pukovnika Vauhnika iz Berlina, kojom ih obavještava da se Njemačka sprema napasti Sovjetski Savez vrlo skoro.46 Ta vijest trebala je Jugoslavenima objasniti da Hitler neće trpjeti nikakvo odlaganje na Balkanu, ali iz nekog razloga imala je potpuno obrnuti efekt: ohrabrila je Jugoslavene da izmišljaju nove izgovore. Međutim, do 19. marta Nijemci su izišli u susret svim jugoslavenskim protuprijedlozima s obzirom na specijalne otvorene i tajne klauzule koje bi išle uz potpisivanje jugoslavenskog pristupa Trojnom paktu, kao i s obzirom na način njihovog objavljivanja,,pa više nije bilo mogućeg izgovora. Slijedećeg dana, na sjednici krunskog vijeća, a nekoliko sati kasnije i na sjednici kabineta, odlučeno je da je kobni čas došao. Trojica od sedamnaest članova vlade odbili su da se slože, a sama vlada bila je toliko nesklona da Nijemcima nije htjela reći kad će potpisati pakt.47 45 Kljaković, u Politici, 6. IX 1970. 46 Vauhnikov članak pod naslovom »Deset godina od raspada Jugoslavije«, djelomično naveden u Dokumenti o Jugoslaviji, br. 2, str. 23-26. Pukovnik Vauhnik bio je vrlo sposoban obavještajni oficir koji je znao loći do strogo povjerljivih njemačkih vojnih podataka. Za pojedinosti vidi Hoptner, str. 231-233. 47 Hoptner, str. 233, 238. Tek tada su Britanci odigrali svoju prvu jaku kartu, sklonuvši jednog od svojih prijatelja u jugoslavenskoj vladi koji je glasao protiv pristupanja Osovini, da podnese ostavku. Takva gesta mogla je srušiti vladu, a u najmanju ruku trebala je odgoditi potpisivanje.48 Potez je propao. Imenovani su novi ministri, a vlada je nastavila radom. Nijemci su očito uzeli ostavku kao znak da odrede krajnji rok za definitivnu odluku: u ponoć 23. marta.49 Usprkos telegramu koji je Churchill u posljednji čas, 22. marta, uputio Cvetkoviću, tražeći da se odupre Njemačkoj,50 jugoslavenska je vlada nakon nove sjednice krunskog vijeća i kabineta, kasno uvečer 23. marta, obavijestila njemačkog poslanika da će sutradan uputiti svoje predstavnike, predsjednika vlade Cvetkovića i ministra vanjskih poslova Cincar-Markovića u Beč, te da će oni potpisati protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu na dan 25. marta.51 U međuvremenu je knez Pavle rekao svom ministru vanjskih poslova neka obavijesti sve vode srpskih opozicionih stranaka da će vlada potpisati pristupanje Paktu, ali da je ugovorila razne ublažavajuće klauzule koje će postati dio dokumenta. Ovi su vođe još uvijek bili protiv potpisivanja, kao što je bio i patrijarh srpske pravoslavne crkve Gavrilo.52 Pešić, ministar vojske i mornarice, i Košić, načelnik Glavnog đeneralštaba, bili su za potpisivanje, kao što su to očito bili i komandanti sedam armija koji su, prema nekim izvorima, bili konzultirani tokom prethodnih tjedana i brzo obaviješteni o konačnoj odluci.53 Sam knez Pavle objasnio je odluku generalu Simoviću, komandantu zrakoplovstva i prijašnjem načelniku Glavnog đeneralštaba, koji je bio odlučan pristalica prozapadne orijentacije i vrlo protivan Paktu, te se u nekoliko navrata pred knezom Pavlom tako i izjasnio. Simović, potišten viješću, upozorio je kneza Pavla da će, ako vlada izvrši svoju odluku, doći do ogorčenja naroda i pobune u beogradskom garnizonu, a da će vojska biti na strani naroda. Rekao je knezu Pavlu da je kao najviši oficir u beogradskom garnizonu sazvao sastanak garnizonskih komandanata da rasprave situaciju i da će o rezultatu obavijestiti ministra vojske i mornarice.54 Čuvši za Simovićeve prijetnje, vlada se na njih uopće nije obazirala.55 48 Zapravo su ostavku podnijela tri ministra: dr Srđan Budisavljević, ministar unutrašnjih poslova, dr 3ranko Cubrilović, ministar poljoprivrede i dr Mihailo Konstantinović, ministar bez portfelja, ali objavljene su ;amo prve dvije ostavke. Ni britanski ni jugoslavenski izvori nikada nisu otkrili tko je od trojice tako usko mrađivao s Britancima. Vidi Eden, str. 62; Kljaković u Politici od 9. IX 1970; Hoptner, str. 238. Bio je to 3udisavljević. 49 Hoptner, str. 240. 50 Churchill, The Second World War, III, 159-160. 51 Hoptner, str. 240. 52 Ibid, str. 237-238. 53 Očito po nalogu samog kneza Pavla. [bid su. 237. U tom smislu vidi naročito izjavu prijašnjeg ministra dvora Milana Antića pred Diničevom komisijom (komisiju je, na zahtjev njemačkih okupacionih vlasti, formirao general Nedić, šef srpske marionetske vlade, da se utvrdi odgovornost za puč 27. marta 1941). Dokumenti o Jugoslaviji, br. 10, str. 4. 54 Kljaković, u Politici, 11. IX 1970. 55 Hoptner, str. 239-240. Jugoslavenska vlada održala je svoju riječ, i 25. marta u Beču su Cvetković i Cincar-Marković potpisali protokol kojim je Jugoslavija postala član Trojnog pakta. Bio je to čin predaje, ali pod danim okolnostima to se knezu Pavlu i njegovim ministrima, kao i većini jugoslavenskih političara i generala, činilo manjim zlom od beznadnog oružanog otpora. Nema sumnje da su knez Pavle i njegova vlada bili ideološki i politički protivnici Osovine i da su učinili sve kako bi odgodili kobno potpisivanje, ali bez nade u efektivnu inozemnu vojnu pomoć nisu mogli više izdržati. Četiri su mjeseca pregovora, u svakom slučaju, donijela dovoljno koncesija da potpisivanje učine probavljivijim no što bi inače bio slučaj. Protokol je popraćen sa četiri klauzule; prve dvije trebalo je objaviti zajedno s objavljivanjem jugoslavenskog stupanja u Pakt, druge dvije su trebale ostati u tajnosti. Suština prve klauzule glasi: »Njemačka vlada potvrđuje svoju odluku da će u svako vrijeme poštovati suverenitet i teritorijalni integritet Jugoslavije.« U glavnom dijelu druge klauzule kaže se: »Sile Osovine neće Jugoslaviji upućivati zahtjev da dozvoli prelazak ili transport trupa preko jugoslavenskog teritorija.« (Ova druga klauzula nije objavljena doslovce, već u parafraziranoj formulaciji s kojom su se složile obje potpisnice). Dvije tajne točke sadržavale su dodatni sporazum između Jugoslavije i sila Osovine. Prva od njih glasi: »Uzimajući u obzir vojnu situaciju, Njemačka i Italija uvjeravaju jugoslavensku vladu, da neće iz vlastitih pobuda postavljati bilo kakav zahtjev za vojnu pomoć. Ako bi jugoslavenska vlada u bilo koje vrijeme smatrala da je sudjelovanje u vojnim operacijama sila potpisnica Trojnog pakta u njenom interesu, ostavlja se jugoslavenskoj vladi da u tom smislu učini potrebne vojne sporazume sa silama potpisnicama Trojnog pakta.« Druga tajna točka sadržavala je slijedeći bitni paragraf: »Prilikom novog određivanja granica na Balkanu, uzet će se u obzir interes Jugoslavije za teritorijalnu povezanost s Egejskim morem, proširenjem njenog suvereniteta na grad i luku Solun.«56 Ali u dokumentu nije bilo garancije da u budućnosti neće biti nametanja dodatnih obaveza, zavisno o promjenama Hitlerovih ratnih planova u odnosu na jugoistočnu Evropu. Ipak su knez Pavle, Cvetkovićeva vlada i jugoslavensko vojno rukovodstvo - s nekim značajnim iznimkama - smatrali da će pristupajući Paktu, s dodatnim klauzulama što ih je vlada uspjela osigurati, sačuvati mir i teritorijalni integritet države bar za neko vrijeme. Toje također pružalo mogućnost da se pređe na stranu Saveznika kad okolnosti za to postanu povoljnije. 56 Za puni tekst nacrta ovih točaka vidi DGFP, serija D, svezak XII, str. 312-315, a za jugoslavensko--njemačku pismenu i usmenu razmjenu mišljenja oko potpisivanja protokola o stupanju u Trojni pakt, vidi ibid, str. 353-357. Također vidi Hoptner, str. 240-241, 303-305; Čulinović, Dvadeset sedmi mart, str. 197-211. Teško je precizno govoriti o reakciji širokih slojeva jugoslavenskog pučanstva na potpisivanje Trojnog pakta. Ono što je sigurno poznato, to je činjenica da su mnogi ljudi, osobito u Srbiji, iako potpuno svjesni opasnosti ratnog razaranja u slučaju odbijanja ili nepriznavanja potpisa, više voljeli rat i okupaciju nego predaju, jer su vjerovali u konačnu pobjedu Engleske, i htjeli su da Jugoslavija na kraju rata bude na pobjedničkoj strani. Ali najvjerojatnije je dobar dio stanovništva i u Srbiji, a osobito u drugim krajevima, prihvatio potpisivanje kao manje od dva zla, upravo kao knez Pavle i njegova vlada. Protivnici pristupanja Jugoslavije Osovinskom savezu bili su: velik dio oficirskog kora (posebno niži činovi), dobar dio srpskih političkih voda u Srbiji i u područjima izvan Srbije, glavari Srpske pravoslavne crkve, vođe i velik dio članstva srpskih organizacija kao što su Srpski kulturni klub, Narodna odbrana, četnička organizacija i udruženje rezervnih oficija. Zatim veliki dio stanovništva u Srbiji i u drugim krajevima Jugoslavije, te liberali i komunisti u cijeloj zemlji. Zadnjih dana prije potpisivanja Pakta, čak i kad su predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova već bili u Beču, te su grupe sasvim otvoreno izražavale svoje protivljenje. Došlo je do masovnih uličnih demonstracija u Kragujevcu, Beogradu, Splitu, Sušaku, Ljubljani i drugdje. U svim tim demonstracijama često su bili zapaženi članovi i simpatizeri Komunističke partije Jugoslavije. Možda po prvi puta nakon mnogo godina širi sloj stanovništva postao je svjestan spremnosti Komunističke partije da u tim opasnim vremenima odigra vodeću ulogu. Među vojskom koju su kontrolirali srpski generali i medu srpskim opozicionim političkim strankama, neprijateljstvo prema Paktu imalo je dva usko povezana unutrašnjo-politička aspekta. Jedan je od njih bio opozicija regentu knezu Pavlu, koji je pokazivao mnogo trpeljivosti prema Hrvatima i sudjelovao je u donošenju sporazuma Cvetković-Maček u augustu 1939. Knez Pavle bio je pomalo jalov, engleski odgojen intelektualac koji se držao po strani od srpske političke i ekonomske elite. Smatralo se da ga umjetnost i književnost zanimaju mnogo više nego politika. Odmagalo mu je i to, što su tokom dvije posljednje i ključne godine njegove vladavine, i predsjednik vlade Cvetković i drugi stup njegova kabineta, dr Maček, bili ljudi tek osrednjeg formata. Opozicija je dakle bila usmjerena protiv politike koju je utjelovljavao sporazum Cvetković-Maček, kojeg su mnogi Srbi smatrali prevelikim popuštanjem Hrvatima i stoga opasnim po državu. Razmjer srpskog nezadovoljstva nije baš bio tajna: već je 25. oktobra 1940. njemačko poslanstvo iz Beograda javilo Berlinu da opozicija knezu Pavlu i vladi Cvetković-Maček raste medu generalima i srpskim nacionalističkim snagama, i da kruže glasine o mogućnosti puča.57 Očito je postojalo nekoliko oficirskih grupa, a ponegdje su u njih bili uključeni i civili, koje su razmišljale o zbacivanju režima kneza Pavla. (Neke takve grupe postojale su već 1938. godine). Ali nije bilo zavjere koja bi obuhvatila sve grupe i niti jednu od njih ne možemo smatrati prethodnicom one grupe generala i oficira srednjeg ranga koja je pripremila i izvela puč 27. marta.58 57 DGFP, serija D, svezak XI, str. 396. 58 Čulinović, Dvadeset sedmi mart, str. 248-252. U tim krajnje teškim martovskim danima 1941, u Beogradu su snaga od ne male važnosti bile britanska diplomatska i obavještajna služba, te služba za specijalne operacije; one su činile sve moguće da Jugoslaviju odvrate od stupanja u Trojni pakt. U slučaju da ti napori ne urode plodom, bile su spremne poduzeti sve mjere, uključujući tu i pomoć pri udaru, ne bi li nova vlada obrnula odluku svojih prethodnika.59 Sjedinjene Države vršile su također (diplomatskim kanalima i direktnim porukama predsjednika Roosevelta knezu Pavlu) određeni pritisak na Jugoslavene da se odupru njemačkom nadiranju, ali taj je pritisak imao manji intenzitet od britanskog.60 Britanci su najmanje sedam mjeseci mislili o nekoj vrsti pobune. 59 Hoptner, str. 241-243, 275. 60 Za američke diplomatske manevre u to vrijeme vidi FRUS 1941, II, 937-984. Britanski poslanik u Beogradu Ronald Campbell javio je 25. jula 1940. da postoji takva mogućnost, te da bi vodstvo bilo iz redova srpske patriotske organizacije »Narodna odbrana«. Pobunu bi trebalo izvesti istovremeno s pobunom agrarne partije u Bugarskoj, u času kad britanska pomoć sa Srednjeg istoka postane moguća. Ali Campbell je smatrao da bi preuranjena akcija mogla više štetiti nego koristiti britanskim interesima na Balkanu i naredio je svom osoblju da je ne potiču. Foreign Office se složio, ali je smatrao da bi taj plan mogao dobiti na važnosti u neko kasnije vrijeme. Pri eventualnom izvođenju plana postojalo je ipak jedno ograničenje, naime, da se protiv kneza Pavla neće primijeniti nasilje.61 61 Za Campbellov telegram iz Beograda i reakciju u Londonu, vidi navedeni prilog Auty, str. 94-95. Sa svojim pro-britanskim simpatijama i bliskim vezama s grčkom i engleskom kraljevskom obitelji, knez Pavle bio je, logično, prava osoba kojoj bi se Britanci obratili, ali njegova je glavna briga u tim mjesecima bila da dobije neposrednu i dovoljnu pomoć kako bi se odupro Nijemcima. Međutim, upravo to Britanci u bližoj budućnosti nisu mogli ni pružiti ni obećati. Prema tome, kad se krajem 1940. vidjelo da knez Pavle i njegova vlada nezadrživo kližu prema Osovini, Britanci su odlučili da pokušaju s drugačijim pristupom: počeli su pritisak na neke grupe protivne knezu Pavlu, iako nisu popuštali ni s pritiskom na regenta; kad bi im uspjelo da postignu zbacivanje režima, Jugoslaviju bi možda bilo moguće zadržati izvan osovinske orbite. Razmjena mišljenja između Campbella i Foreign Officea daje naslutiti da su britanski predstavnici radili u tako uskoj vezi s nekima od vodećih zavjerenika, da su bili u stanju utjecati na stvarno vrijeme izvršenja udara. U telegramu od 21. marta Campbell je od Foreign Officea zatražio savjet da li da prekine odnose s jugoslavenskom vladom u času potpisivanja Trojnog pakta i tako ubrza državni udar. Prvim odgovorom Foreign Office javio je Campbellu da se ne miče i da prema udaru bude na oprezu, ali slijedećeg je dana Eden savjetovao Campbellu da »treba imati na umu da smo spremniji riskirati ubrzanje njemačkog napada nego pustiti Jugoslaviju da malo po malo sklizne u njemačku orbitu.« Nakon što je Campbell 24. marta poslao vijest da je Hitler Jugoslaviji dao ultimatum da priđe Osovini, Eden je ovlastio Campbella da upotrijebi sva raspoloživa sredstva kako bi javno mišljenje i političari shvatili realnost trenutka, te da poduzme sve mjere, čak i državni udar kako bi se promijenila vlast.62 Dan nakon što su jugoslavenski predstavnici potpisali Trojni pakt, tj. 26. marta, član britanske vlade Leopold S. Amery, čovjek s brojnim vezama u Beogradu, poslao je preko BBC-a uzbuđeni poziv svim Jugoslavenima, ali osobito Srbima, nagovarajući ih da spase svoju nacionalnu čast i da ne priznaju akcije svoje vlade.63 62 Eden, str. 262-264. 63 Hoptner, str. 241-242. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument