NJEMAČKO NAPREDOVANJE U JUGOISTOČNOJ EVROPI Uvjeti pod kojima je Jugoslavija funkcionirala od septembra 1939. pa do invazije u aprilu 1941. učinili su neizbježnim promjene u njenom privrednom i novčanom stanju, od zla na gore. Pored povećanih domaćih ekonomskih i financijskih poremećaja, pored nagomilanih političkih pritisaka unutrašnje i vanjske prirode, njemačko osvajanje^rancuske^i praktična nacifašistička kontrola gotovo cijele Evrope sve do sovjetskih granica, s nesposobnošću Engleske da pruži efikasnu pomoć zbog smrtne opasnosti kod kuće i u svojim mediteranskim posjedima, pored stava Sjedinjenih Država da ne ulaze u rat — sve to učinilo je jugoslovensko oslanjanje na Zapad u ono vrijeme i za neposredne svrhe potpuno iluzornim. Vojnički je položaj Jugoslavije bio vrlo nesiguran. Talijanska okupacija Albanije 1939. stjerala je zemlju u strateški tjesnac između talijanskih snaga u Albaniji i njemačkih i talijanskih snaga na sjeverozapadu i sjeveru, stavljajući u pitanje većinu tradicionalnog vojnog planiranja koje je bilo zasnovano na sigurnom pristupu Solunu. Slom Francuske, tradicionalnog jugoslavenskog saveznika čije je vojno mišljenje u mnogome utjecalo na jugoslavenski Glavni đeneralštab, zbrisalo je sve nade u francusko-britansko otvaranje Solunskog fronta, na način koji je tako uspješno djelovao u prvom svjetskom ratu. U toj je novoj situaciji za Jugoslaviju bilo prirodno, bez obzira na njeno nepriznavanje Sovjetskog Saveza kroz sve godine između dva rata, da pokuša dobiti neku podršku u Sovjetskom Savezu kao sili koja je tradicionalno zainteresirana za Balkan i željna da spriječi njemačku (ili, ranije, austro-ugarsku) dominaciju u tom dijelu Evrope.11 U julu 1940, nakon što je prethodnog maja sklopljen ugovor o trgovini i plovidbi, Jugoslavija i Sovjetski Savez stupili su u diplomatske odnose. Taj potez postao je u Jugoslaviji popularan zahvaljujući tradicionalnim vezama Srbije i Crne Gore s Rusijom, ali je mogao biti od male praktične koristi budući da je daleki Sovjetski Savez i sam očajnički pokušavao izbjeći teškoće s Njemačkom, u namjeri da dobije na vremenu i pojača svoju obranu protiv njemačkog napada. Sve do 13. marta 1941. jugoslavenska je vlada gajila nadu da će sa Sovjetskim Savezom zaključiti vojni savez, ali kad jugoslavenski poslanik u Moskvi nije uspio ostvariti instrukcije koje je dobio, knez Pavle nije kroz preostala dva tjedna svoje vladavine više pokretao tu stvar.12 11 Izgleda da su bar neki jugoslavenski visoki oficiri pomišljali da bi se uspostavljanjem diplomatskih odnosa sa Sovjetskim Savezom mogao ublažiti njemački p_ritisak. Cvetković, »Jugoslavija i razvoj međunarodne situacije između dva rata«, osobito str. 20. 12 Kljaković »Memoari generala Simovića i dokumenti 1939-1942.« Politika, 9. IX 1970. Studiju jugoslavenskog vojnog historičara pukovnika Vojmira Kljakovića objavljivao je u 96 nastavaka beogradski dnevnik Politika i to od 21. VIII do 24. XI 1970. Ona se sastoji dijelom od Simovićevih memoara, dijelom od dokumenata i Kljakovićevih komentara. Prvi kritični potezi u cilju invazije jugoslavenskog teritorija nisu došli iz Njemačke koja je izgledala kao najveća prijetnja, već iz Italije, i Jugoslavija u to vrijeme zapravo nije bila potpuno svjesna opasnosti. U septembru 1940, prema zamjeniku načelnika Generalštaba talijajiske vojske, generalu Mariu Roatti, »sve raspoložive snage u sjevernoj Italiji skupljene su na jugoslavenskoj granici između Tarvisia. i Rijeke: dvije armije na liniji fronta, a treća armija u rezervi. Ukupno je tamo bilo trideset i sedam divizija, osamdeset i pet odreda srednjokalibarske artiljerije i razne specijalne jedinice s odgovarajućim službama i opskrbom«.13 Talijani su od Nijemaca tražili dozvolu da dio svojih trupa i opreme prebace preko teritorija Reicha (prije austrijskog teritorija), tako da sa sjevera mogu izvršiti invaziju iz Austrije kao i sa svojih granica, ali Nijemci su zahtjev odbili, s izlikom da Führer »želi mir na njemačkim južnim granicama, jer bi inače Britanci mogli dobiti povod da se sa svojim zračnim snagama smjeste u Jugoslaviji«.14 Taj odgovor prisilio je Mussolinija na razmišljanje i on je »krajem septembra odlučio da ne izvrši invaziju, već je naredio demobilizaciju 600.000 rezervista«.15 Generali su se složili s Mussolinijevim odustajanjem od invazije, ali se nisu složili s demobilizacijom rezervista. Do nje je djelomice ipak došlo, i u toj vojno oslabljenoj poziciji, ovoga puta bez savjetovanja s Hitlerom o svojim planovima, Mussolini je 28. oktobra 1940. iz Albanije udario na Grčku.16 13 Roatta, str. 117. Za prijevod direktive talijanske Vrhovne komande za planiranu operaciju »E«, vidi Aprilski rat 1941. str. 765-768. Vidi također Rossi, str. 72-75. 14 Von Rintelen, str. 105. 15 Roatta, str. 118. 16 Izgleda da je zbog protivljenja talijanskog Generalštaba demobilizirano samo oko 300.000 rezervista. »Ali upravo u tom najopasnijem i nepredvidivom trenutku vlada je odlučila da zarati s Grčkom.« Ibid, str. 119. Talijanska invazija Grčke bila je za Jugoslavene strašan šok, jer je prijetila potpunom izolacijom Jugoslavije od prijateljskog svijeta, zatvarajući svaki pristup Solunu. Odmah nakon što su vijesti stigle u Beograd, održan je sastanak regenta kneza Pavla, predsjednika vlade Cvetkovića, ministra vanjskih poslova Aleksandra Cincar-Markovića, ministra vojske i mornarice Milana Nedića, načelnika Glavnog đeneralštaba Petra V. Kosića i ministra dvora Milana Antića. Sastanak nije rezultirao ničim odlučujućim, osim što je (a ima razloga da se u to vjeruje) knez Pavle tražio od generala Nedića tom prilikom da generalštabu naredi izradu uvjetnog plana za mogući napad na lijevi bok talijanskih snaga u Grčkoj, ako bi izgledalo da će uskoro zauzeti Solun.17 Nadalje, čini se da je general Nedić shvatio diskusiju na tom sastanku kao povod da izloži svoje poglede na vojnu situaciju s kojom je suočena zemlja. U dugačkom memorandumu kojim se je 1. novembra obratio knezu Pavlu i vladi, Nedić je u uvodu naglasio 1) da nije mudro i da nije moguće nastaviti s politikom neutralnosti, 2) da će Jugoslavija uskoro biti potpuno okružena neprijateljskim zemljama, te da će, kad se okruženje završi, morati položiti oružje ako se to od nje bude tražilo, i 3) da je jugoslavenska vojska slaba i nespremna da se odupre jakom, modernim oružjem naoružanom neprijatelju.18 Glavno pitanje, rekao je, s kojim je suočena zemlja, jest: »Hoćemo li mi zajedno s Italijom i Njemačkom ili protiv njih? Ako hoćemo s njima, moramo definitivno prekinuti svaki kontakt i koketiranje s Engleskom.« Britanska pomoć Grčkoj nije bila efikasna i nije ju mogla spasiti. Što se Jugoslavije tiče, rekao je, »mi smo potpuno sami. Nitko nam ni uz najbolju volju ne može ozbiljno pomoći.« Ako Jugoslavija želi nastaviti sadašnju (neutralističku) politiku, bit će potrebno da mobilizira sve svoje snage i požuri u pomoć Grčkoj, da spasi Solun od Talijana, te da zajedno s Grcima spriječi okruženje Jugoslavije. Ali takav bi korak po njegovu mišljenju doveo do zajedničkog napada na Jugoslaviju od strane Njemačke, Italije, Mađarske, Rumunjske i Bugarske, što bi odmah uslijedilo porazom i komadanjem zemlje. Može se razmotriti obrambeni pakt sa Sovjetskim Savezom, ali u svjetlu njegove slabe vojne pozicije uklještene između Njemačke i Japana (a i zbog nekih drugih razloga) zaključio je da se ni iz tog pravca ne može očekivati pomoć. Preostaje samo treći kurs: pridružiti se Osovini bez daljnjeg odlaganja. Svoj zaključak zasnovao je na čvrstom uvjerenju da će Njemačka dobiti rat i da će, osim u slučaju građanskog rata, kroz dugo vrijeme zadržati kontrolu evropskog kontinenta. Nadalje, mislio je, ako Jugoslavija odmah priđe Osovini, Njemačka će je zaštititi od pohlepnih susjeda. Čak i u tom slučaju, smatrao je da će na kraju rata neke revizije granica na štetu Jugoslavije biti neizbježne. Konačno, objasnio je da će knez Pavle i vlada morati odlučiti kakvu politiku da vode u budućnosti i tu mu odluku dati »napismeno«, tako da kao član vlade odgovoran za vojne poslove može početi s potrebnim planovima. 17 Vidi Hoptner, str. 183-187. On analizira ovu epizodu po zapisnicima sjednica kojima je predsjedavao knez Pavle, 28. i 31. X i 1. XI 1940. Hoptneru je ipak nedostajao jedan bitni dokument, Nedićev memorandum knezu Pavlu i vladi, od 1. XI. Vidi također Čulinović, Dvadeset sedmi mart, str. 85-100. 18 Za njemački prijevod teksta memoranduma vidi mikrofilm br. T-501 rola 251, snimke 368-371. Iako se knez Pavle nadao da će moći nastaviti s politikom neutralnosti, on i njegovi politički i vojni savjetnici bili su potpuno svjesni opasnosti za Jugoslaviju, ako bi se talijanske i bugarske snage udružile u Solunu i tako dovršile okruženje zemlje. Formalni razgovori s Italijom o tom problemu smatrani su uzaludnim,19 a Nedić je objasnio da bi svaki samostalni jugoslavenski pokret prema Solunu samo ubrzao intervenciju Njemačke i njenih saveznika. U skladu s tim knez Pavle je naredio Nediću da jugoslavenskom vojnom atašeu u Berlinu, pukovniku Vladimiru Vauhniku, pošalje instrukcije, neka od njemačkih vojnih vlasti sazna kakva bi bila njemačka reakcija na jugoslavenske pokrete prema Solunu. Šestog novembra je, međutim, knez Pavle naglo smijenio Nedića, očito uvidjevši da je nemoguće slijediti ministrov savjet, i zamijenio ga je popustljivim sedamdesetogodišnjakom, penzioniranim generalom Petrom Pešićem, koji je bio manje sklon da osporava regentove ideje. Vauhnikovi pokušaji da u Berlinu sazna njemačko mišljenje o tome kakva bi bila reakcija na jugoslavenski pokret prema Solunu nisu dali nikakav odgovor, i kad je general Nedić napustio vladu, Vauhnik je pustio da se stvar zaboravi.20 19 Svejedno je učinjen pokušaj neformalnih razgovora. Vidi dalje u tekstu, iza naslova »Jugoslavija pristupa Trojnom paktu«. 20 United States, Department of State, Documents on German Foreign Policy, 1918- 1945, serija D, svezak XI, str. 525. (dalje citirano kao DGFP). Vidi također Hoptner, str. 183-186. Izgleda da su razgovori na visokom nivou, vodeni 28. oktobra i slijedećih dana, postali ubrzo poznati Talijanima i Nijemcima; i jedni i drugi imali su izvrsne obavještajne izvore u jugoslavenskim vojnim krugovima, a Talijani su također nesumnjivo saznali za Vauhnikova propitkivanja u Berlinu. Možda kao upozorenje, talijanski su avioni 5. novembra napali jugoslavenski grad Bitolu u blizini grčke granice i bacili sedamdeset i tri bombe, ubivši deset i ranivši dvadeset tri civila.21 Usprkos odlučnom iskazivanju neutralnosti, Jugoslavija je očito činila sve što je bilo u njenoj moći da pomogne svom napadnutom susjedu na. jugu, makar da se samo održi i spriječi da Talijani zauzmu Solun. Prema Cvetkoviću, jugoslavenska je vlada Grcima tajno isporučila.raznu opremu iz vojnih magazina smještenih u garnizonima blizu grčke granice i progledala kroz prste privatno organizirani, inače zabranjeni izvoz konja, kao i izvoz municije (osobito granata i upaljača) iz tvornice oružja Vistad (u Valjevu i Višegradu) u Grčku.22 Izvještaje o takvom izvozu potvrđuju Hoptnerovi razgovori s bivšim direktorom Vistada Nikolom Stankovićem, i pismo tadašnjeg grčkog poslanika u Beogradu R. Bibica-Rosettisa knezu Pavlu, u kojem Bibica-Rosettis kaže da je Jugoslavija opskrbila Grčku s mnogo tona oružja i svim potrebnim konjima.23 Nisam mogao naći potvrdu Cvetkovićevoj tvrdnji da je Jugoslavija prebacila neke jedinice u pogranično područje prema Albaniji, uzrokujući tako popuštanje talijanskog pritiska na Grčku, ali točno je da je jugoslavenska vlada naredila reaktiviranje (u stvari mobilizaciju) svojih jedinica u Makedoniji i dijelovima Srbije, što je moglo imati nekog utjecaja na pokrete talijanskih trupa.24 Takoder je točno, da su Jugoslaveni,, opravdavajući to neutralnošću, odbili Talijanima dozvolu za prebacivanje tisuću kamiona iz Njemačke u Albaniju preko jugoslavenskog, teritorija. Na insistiranje Talijana, to odbijanje stajalo ih je isporuke 327 raznih aviona.iz Njemačke (mahom iz zaplijenjenih poljskih, belgijskih i francuskih rezervi) kao i dijelova za proizvodnju 40 aviona njemačke proizvodnje, te 50 dovršenih njemačkih aviona, iako su ti avioni već ranije bili naručeni, a dijelom i plaćeni.25 21 General Simović u svojim memoarima kaže, da je Nedić svoj memorandum knezu Pavlu predao 5. XI, nakon što su Talijani bombardirali Bitolu i da je u njemu zagovarao okupaciju Soluna. Vidi Kljakovič, u Politici 31. VIII 1970. Ali okupacija Soluna nije bila alternativa koju je predlagao Nedić, a Vauhnikovo osluškivanje njemačkog mišljenja izgleda da je sugerirao knez Pavle. O bombardiranju Bitole vidi Aprilski rat 1941, str. 890-891, 894-900. 22 Cvetković, »Jugoslavija i razvoj međunarodne situacije između dva rata«, str. 16 — 18. 1951-52. god. izbila je ogorčena prepirka između Cvetkovića i Radoja Kneževića koji je bio istaknuta figura puča od 27. marta 1941. Potonji je optužio kneza Pavla i Cvetkovića da su potajno planirali zaključenja vojnog saveza s Njemačkom i zauzimanje Soluna u času kad su Grci bili u borbi na život i smrt s Italijom. Kneževićev napad objavljen je u članku »Knez Pavle, Hitler i Solun«, International Affairs, I 1951, str. 38-44, i preštampan u listu Poruka br. 2-3, str. 3-6. Cvetković je dva puta odrešito opovrgao objavivši: »Porodom članka Radoja Kneževića o 25. i 27. martu« i »Dokazi Radoja Kneževića«, oba u Dokumenti o Jugoslaviji (br. 1, str. 11 -12; br. 2, str. 14-22). Cvetković ne samo negira da je Jugoslavija ikad pokušavala zauzeti Solun, već izjavljuje da »sa famoznim pitanjem Soluna, Knez Pavle i tadašnja jugoslavenska vlada nemaju ničeg zajedničkog« (vidi njegov prvi članak, str. 15). Iako ta tvrdnja uopće nije točna, što će se vidjeti iz niže navedenih dokumenata, nema sumnje da je Kneževiću, čije su činjenice dijelom točne, bilo uglavnom do toga da ocrni kneza Pavla, i obratno, osvjetla obraz pučistima. 23 Hoptner, str. 191-192; pismo Bibica-Rosetisa je u Hoptnerovom arhivu. 24 Aprilski rat 1941, str. 875-889. Ali talijansko bombardiranje Bitole prigušilo je eventualne jugoslavenske ideje o pokretu prema Solunu. 25 DGFP, serija D, svezak XI, str. 643-644, 803-804, 810-811. Jugoslavija je prije toga naručila i drugu vojnu opremu u ukupnom iznosu od 41,000.000 rajhsmaraka, ali je zbog njemačkih potreba većina tih ugovora uzajamnim sporazumom opozvana. Ibid, str. 644. Italija je i dalje gajila prema Jugoslaviji neprijateljske namjere, ali Italija više nije bila glavna prijetnja. Prava je prijetnja, naravno, bio Hitler i razvoj jugoslavenske,situacije krajem 1940. i početkom 1941. treba razmatrati u svjetlu Hitlerovih planova. Odlučivši u junu l940. da idućeg proljeća napadne Sovjetski Savez, on je trebao osigurati svoj desni bok na Balkanu. Nije bilo sumnje da bi on to više volio postići diplomatskim, vojnim i psihološkim pritiskom nego li ratovanjem, kao što je učinio i prilikom nekoliko svojih ranijih osvajanja, ali Hitlerove su planove u jugoistočnoj Evropi komplicirale samostalne akcije njegovog partnera Mussolinija. Nakon početnih talijanskih uspjeha, Grci su se oporavili i stali potiskivati Talijane iz svoje zemlje, a čitava je talijanska kampanja jenjala.26 Taj obrat događaja otkrio je slabosti mlađeg osovinskog partnera i tražio je njemački zahvat. Hitler je sada morao intervenirati u Grčkoj, u namjeri da spasi svog partnera i spriječi Britance da se sa svojim zračnim snagama i drugim jedinicama ne utvrde na grčkom kopnu. Hitlerovi planovi nisu ni pod koju cijenu dopuštali da Britanci steknu čvrstu poziciju na grčkom kopnu s kojeg bi njihova avijacija mogla ugrožavati lučke i transportne instalacije u južnoj Italiji i na Balkanu ili, što je bilo još važnije, rumunjska petrolejska polja, koja su bila glavni izvor goriva za osovinsku ratnu mašinu. 12. novembra 1940. Hitler je izdao svoju direktivu broj 18 koja je sadržavala ciljeve na području Sredozemlja. Između ostalog, tom je direktivom naredio pripremu za okupaciju Grčke sjeverno od Egejskog mora, s ulaskom iz Bugarske. Glavna je svrha tog poteza bila dobivanje zračnih baza za napad na britanske zračne baze po istočnom Sredozemlju, osobito one u čijem su akcionom radijusu ležala rumunjska naftonosna polja.27 Na sastanku s talijanskim ministrom vanjskih poslova grofom Galeazzom Cianom 18. novembra, i kasnije u pismu Mussoliniju od 20. novembra, Hitler je kritizirao talijanski napad na Grčku. Navodeći probleme Osovine na Mediteranu i na Balkanu, naglasio je da su talijanske teškoće u Grčkoj otežale njemačke diplomatske poteze na Balkanu, i obećao Mussoliniju da će »učiniti sve što mu može olakšati sadašnju situaciju«. Ali rekao je, »na Balkanu je nemoguće voditi rat prije marta. Svaki bi zastrašujući pritisak na Jugoslaviju stoga bio beskoristan, budući da je srpski generalštab potpuno svjestan nemogućnosti izvođenja takve prijetnje prije marta. Jugoslaviju zato treba, ako je ikako moguće, pridobiti drugim načinom i sredstvima.«28 26 Najbolju talijansku studiju o zlosretnoj talijanskoj kampanji protiv Grčke napisao je Cervi, Storia della guerra di Greda. S grčke strane vidi Papagos, The Battle oj Greece, 1940- 1941 (prijevod na hrvatsko-srpski Grčka u rat« 1940-1941). 27 DGFP, serija D, svezak XI, str. 527-531. 28 Njemačku zabilješku razgovora Hitler-Ciano vidi ibid, str. 606-610; za tekst Hitlerovog pisma Mussoliniju vidi ibid, str. 636-643. U svom odgovoru od 22. novembra, Mussolini se ispričao što unaprijed nije obavijestio Hitlera o svojim akcijama protiv Grčke, i objasnio je tamošnje talijanske teškoće. Sto se Jugoslavije tiče, Mussolini je rekao: »Spreman sam Jugoslaviji garantirati sadašnje granice i priznati joj pravo na Solun pod slijedećim uvjetima: a) da Jugoslavija priđe Trojnom paktu; b) da demilitarizira. Jadran; c) da sepostigne dogovor o njenoj vojnpj intervenciji; drugim riječima, neka to bude samo nakon što je Grčkoj zadan početni talijanski udarac«. Mussolini je dalje pisao: »Ovim pismom dajem Vam zato svoj pristanak na sve što želite učiniti da se taj cilj postigne što je brže moguće.«29 29 Ibid, str. 671-672. Drugom porukom od 5. decembra Hitler je obavijestio Mussolinija da je Rumunjskoj zajamčio da će je štititi od svake prijetnje, te da je naredio da se »počne s pripremama za napredovanje njemačkih jedinica kroz Bugarsku prema Solunu«.30 13. decembra Hitlerje izdao direktivu broj 4 za operaciju Marita, osvajanje Grčke. 30 Ibid, str. 789-791. Uz osiguranje njemačkog desnog boka pri predstojećim operacijama protiv Sovjetskog Saveza (spašavanjem Mussolinija u Grčkoj, te izbacivanjem britanskih trupa koje su se tamo već iskrcale), Hitlerovi su ciljevi u jugoistočnoj Evropi trebali dovršiti strateško okruženje Jugoslavije, tako da ona nema drugog izbora nego da prihvati njemačke prijedloge za ulazak u Trojni pakt, te da zastrašivanjem prisili Tursku da ostane neutralna. Drugim riječima, Hitler je planirao da mirnim putem na svoju stranu pridobije ili snagom oružja eliminira Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku, Jugoslaviju i Grčku. Osim u Grčkoj, nigdje nije predviđao posebne teškoće. Mirnim ulaskom njemačkih trupa tokom oktobra i novembra 1940. Mađarska i Rumunjska već su bile pod punom kontrolom, i odmah su prišle Trojnom paktu: 20. novembra Mađarska, a 23. novembra Rumunjska. Članstvo u Osovini Berlin-Rim-Tokio bilo je za male narode dokaz njihove lojalnosti Osovini i njenim planovima za »novi poredak u Evropi«.31 Istovremeno, Hitler je učinio nekoliko teritorijalnih promjena u korist Mađarske i Bugarske, a na štetu Rumunjske, mnogo je ojačao položaj njemačkih manjina, a u izvjesnoj mjeri i položaj pronacističkih političkih stranaka u tim zemljama. S time je ruku pod ruku išlo daljnje ekonomsko podvrgavanje sve tri zemlje Njemačkoj. 31 Trojni pakt zaključile su Njemačka, Italija i Japan 27. septembra 1940. Za jezgrovit prikaz diplomatskog i vojnog nadiranja nacističke Njemačke u jugoistočnu Evropu, vidi Wiskemann »The Subjugation of South-eastern Europe, June 1940 to June 1941.« Nakon ulaska njemačkih trupa u Rumunjsku, Hitler je nastavio s »mekšanjem« Bugarske i krajem februara 1941. Bugarska je također pristala da pristupi trojnom paktu, te da svoje granice otvori nacističkim trupama. Tako su već u martu 1941. Hitlerove divizije izbile na sjevernu grčku granicu i operacija Marita mogla je otpočeti svakoga časa. Njegove su armije također stajale na svim sjevernim i istočnim granicama Jugoslavije. S gledišta jugoslavensko-njemačkih odnosa, ulazak njemačkih trupa u Bugarsku značio je da se diplomatska, ekonomska, a sada također i vojna omča nabačena Jugoslaviji oko vrata, stegla do točke davljenja. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument