TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
PREKO
TJENTIŠTA, HRČAVKE I LUČKIH KOLIBA Po prelasku Sutjeske 4. bataljon je produžio prema Tjentištu. Provlačimo se kroz zonu izloženu topovskim granatama, mitraljeskim rafalima i avionskim bombama neprijatelja, kroz teško prohodne vrleti. Postavljamo putokaze na kojima je ispisano: "Treća krajiška". Oni su za jednice naše brigade, koje su kasnije nailazile, značili mnogo. Česti i veliki usponi, raskvašen teren, a slaba obuća, glad i druge tegobe iscrpljuju naše borce fizički i psihički. Prateći i Radni vod bataljona ne mogu da slijede kolonu. Natovareni konji
zaglavljuju se i spotiču. Borci ih rastovaruju na svojim leđima prenose oruđa
i sanduke municije često i po nekoliko stotina metara. Padaju pod teretom, ali
ne dozvoljavaju da jedinica ostane bez teškog naoružanja i municije. Čovjeka
hvata jeza kad se okrene, nakon prevaljenog puta od nekoliko stotina metara, i
pogleda kuda su se provlačili ljudi vodeći natovarene konje. U Hrčavki, ispod Debele Ravni, bataljon zastaje radi odmora. Bilo je to u popodnevnim časovima 7. juna. Umorni i
iscrpeni borci polijegali oko blatnjave staze koja vodi ka Lučkim i Vrbničkim
Kolibama. Sa obližnjih brda Nijemci povremeno otavraju vatru. Avioni nadlijeću
i bacaju bombe čak i na omanje grupe boraca. Od eksplozija većih razornih
bombi lome se čitava stabla. Nema
se kud. Osmotrili nas, mi štedimo municiju i ne branimo se, a oni su vrlo
drski, kao da se iživljavaju nad nama. Već skoro deset dana trpimo glad. Od 7. krajiške brigade dobijamo jednu kravu. Naređeno je da se odmah kolje i što prije skuva kako bi borci bar nešto pojeli pre no što produžimo pokret. Stara je, sporo se kuva, a vatru moramo kriti da nas po njoj ne otkrije neprijateljska avijacija. Napola kuvano meso podijeljeno je i pokret se nastavlja. Za bataljon gladnih boraca to je slab obrok. Tamna noć obavija Zelengoru. Već su i posljednji avioni napustili vazdušni prostor iznad nas. Ne vidi se prst pred okom. Duga, nevidljiva kolona premorenih i gladnih boraca jedva se miče blatnjavom stazom. Lučke Kolibe su cilj do koga u toku noći moramo stići. Poneki mitraljeski rafal iz blizine opomene da su Nijemci zanoćili na položajima. Kraj puta, iz mraka, začusmo promukao, drhtav ženski glas: — Drugovi, nemojte nas ostaviti! Za trenutak zavlada tišina. Neko iz kolone doviknu nepoznatoj da se priključi začelju. Žena odgovara da joj je mali usnio na krilu; ni sama ne može da ide, a kamo li njega da nosi. Savjetujemo joj da sačeka zoru pa da krene za nama. Iako vrlo težak, to je jedini odgovor koji smo joj u toj situaciji mogli dati. Još od Mojkovca, pa preko Tare i Pive, Ljubišnje, Maglića i Volujaka, prolazimo pored iznemoglih žena i djece, a mogao se vidjeti i po koji starac. To su izbjeglice sa Banije i iz Bosanske krajine. Sada, eto, nadovezala se i ofanziva na Sutjesci, pa se vraćaju držeći se partizana, ne bi li doprli do svog rodnog kraja. Vrijeme prolazi, a bataljon veoma sporo savlađuje uzbrdicu prema Lučkim Kolibama. Veza u koloni kida se svakog časa. Sa začelja dolaze zahtjevi — "Lakše, čelo", a sa čela opet — "Brže, začelje". I tako naizmjenično preko istih usta prenose se zahtjevi sa začelja i suprotne komande sa čela. Milan Dukić, komandir 2. čete, teško je bolestan, a stegao ga i išijas, pa se jedva kreće. S vremena na vrijeme kreše upaljač u kome nema benzina ali varnice kremena pomažu da napravi siguran korak — dva, da bi potom zaslijepljenih očiju opet počeo da posrće. Fizički je nesposoban da nastavi put ali mu partizanski ponos ne dozvoljava da kaže ono što je već ko zna koliko puta bio spreman da kaže: — dalje se ne može... Kada smo prije desetak dana bili već na domaku najvišeg vrha Vučeva, naredio je četi da produži naprijed, a on je, odbijajući svaku pomoć, gotovo ukočen s teškom mukom slijedio četu. Put je sve teži i sve naporniji, a teško se usuđujemo da damo odmor. Treba da imamo nešto rezerve u vremenu, jer ne znamo kad ćemo stići, a sjutra se već nadamo ozbiljnom sudaru s Nijemcima. Svaki odmor od 10 pretvara se u 30 minuta, jer je mnoge drugove trebalo najprije razbuditi da bi došli k sebi i mogli da nastave put. Bila je gotovo ponoć kad je čelo kolone izišlo na plato Lučkih Koliba. Dat je odmor i bataljon je pored blatnjavog puta zaspao tvrdim snom. U ranu zoru 9. VI, bude nas snažne
eksplozije avionskih bombi koje padaju u blizini. Niko
ne reaguje. Ta ravndušnost nas zabrinjava. Do tada su borci vrlo brzo reagovali
na pojavu aviona. A jutros, kao da se ništa naročito
ne događa. Dok se bataljon odmara, polazimo da vidimo ko se nalazi ispred nas u
šumi. Očekujemo da su tu negdje naši. I zaista,
nailazimo na neke dijelove naše brigade. Kažu nam da je u šumi i štab brigade. Javljamo mu se. Tu je komandant
bataljona Milan Bosnić primio potrebna naređenja. U bataljonu se vrše pripreme za dalji proboj. Dan ranije u Hrčavki je bilo naređeno da se zakopa teško naoružanje i ostala oprema Pratećeg i Radnog voda. Dobar dio boraca shvata opravdanost takve mjere. I neka druga naređenja koja su izdata u toku dana unose izvjesnu zabunu. Borci ih bez rezerve prihvataju, ali ih ona navode na razmišljanje o uzrocima i posljedicama tih mjera. Donosi se odluka da se održi sastanak bataljonskog partijskog biroa. Sastanku koji je počeo oko 12 časova, prisustvuju: Ljubiša Ćurgus, sekretar, Nikola Jončić Kočo, komesar bataljona, Milorad Bosnić, zamjenik komesara 1. čete, Duško Trninić, zamjenik komesara 2. čete i Drago Kačar, zamjenik komesara 3. čete. Sastanku prisustvuje i jedan drug iz politodjela brigade. Na dnevnom redu su dvije tačke: prva — mjere koje treba preduzeti za proboj iz obruča, druga — razno. Poslije diskusije o stanju u bataljonu, poteškoćama, složenosti i ozbiljnosti situacije, donose se zaključci: da se obezbijedi sprovođenje naređenja štaba bataljona za dalji proboj; da se za ishranu kolju konji; da se borci rasterete svih nepotrebnih stvari i opreme; da se zakopa teško naoružanje i municija. Bilo je riječi i o načinu borbe:
lukavstvima, energiji i silini udara, iznenađenjima, postupku sa težim
ranjenicima i drugo. Svjesni smo posljedica koje mogu nastupiti kad se borcima
predoče sve ove mjere, naročito zbog teških ranjenika koje ne možemo nositi.
A kako ih ostaviti? Diskutovalo
se o daljoj perspektivi. Borcima, u prvom redu članovima KPJ i SKOJ-a, treba
ukazati na perspektive koje će nam se možda kroz dan-dva stvoriti poslije
proboja. Treba naći načina da se misli boraca otrgnu od trenutnih teškoća i
prenesu sa tmurne situacije, pune neizvjesnosti i teškoća, na svjetlije dane
poslije proboja, na našu ofanzivu kroz istočnu Bosnu i dalje. Po završenom
sastanku odlazimo u čete. Problemi se ističu otvoreno i jasno. Bio je to
primjeran dogovor borbenog kolektiva u teškoj i ozbiljnoj situaciji.
|