TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

Tek što smo sišli niz planinu Ljubišnju i izbili pred Suho Polje, stigoše nas kuriri iz štaba brigade. Kolona je zastala. Zamoreni borci polijegali kraj puta i odmah zaspali. Već petnaest dana 4. bataljon 3. krajiške brigade je u borbi i pokretu.

Zamjenik komandanta bataljona drug Jovo[1] pažljivo otvara naređenje štaba brigade i poluglasno čita da 4. bataljon, 24. 5. 1943. u 1 sat krene sa prostorije Suho Polje pravcem: Korlat — Klinci — Putišići ka Kunaru i Zečjem brdu, sa zadatkom da se provuče između neprijateljskih položaja i izbije u njegovu pozadinu, zbaci neprijatelja sa Kunara i Zečjeg brda, ako ga ima, zaposedne ih i ugrožava neprijatelja s boka, desno prema Humiću i Trovrhu, a levo sa zaleđa uz Drinu i Taru.

— Ozbiljna situacija — reče Jovo i naredi pokret. Neispavani i iznureni borci mlitavo ustaju i oklijevajući svrstavaju se u kolonu po jedan. Stari Luka Mandić, bolničar 1. čete, odmah razvezao priču:

— Sanjao sam neku snašu k'o dođe odnekud preda me sa punom zdjelom varenike i pola vruće kukuruzovnice. Ona drobi, drobi onu kukuruzovnicu, a ja jedem, jedem pa jedem...

Približavanjem njemačkim položajima prestao je postepeno razgovor i dobacivanje. Ubrzo je zavladala potpuna tišina. Uspavana i nijema kolona vijugala je krivudavim puteljkom.

Bili smo još daleko od Zečjeg brda kad je počelo svanjivanje. Zraci majskog sunca prodirali su kroz gusto granje bukovih stabala. Samo cvrkut poneke ptice pokazivao je da ima života u ovoj uskoj i dugoj kotlini.

Do cilja je još daleko. Zato se pokret nastavlja bez uobičajenih odmora. Treba savladati veći uspon.

Na 200—300 metara ispred čela kolone prethodnica se pažljivo provlačila kroz granje, tražeći najpreči put ka cilju. Vodiča nemamo. Teško ga je i naći na ovako slabo naseljenom terenu. Odjednom, tišinu prekide jedan, a zatim i drugi pucanj puške negdje u visini prethodnice. Kolona kao po komandi stade, a 1. četa se nečujno razvi u streljački stroj i za tili čas zauze položaj. Umor, glad i san nestadoše kao da nikada nisu ni postojali. Borci oživješe, a svaki im pokret odjednom postade oštar i brz.

Poslije nekoliko minuta stiže patrola iz prethodnice. Nose dva njemačka ranca.

— Naišli smo na dva njemačka vojnika — reče Mile Kokot,[2] vođa patrole. — Igrali su karte nasrijed puta. Čuli su samo naše šuškanje kroz granje i odmah su pobjegli. Uz put su opalili dva metka. Čuli smo i neko dozivanje na njemačkom.

Nešto poslije 10 časova vezom preko kolone stiže kratak izvještaj: "Čelo stiglo, Švaba nema". Uskoro smo zaposjeli Zečje brdo na kome, sem signalnih platna raznih boja i formata, koja su Nijemci postavili radi svoje avijacije, nismo ništa našli.

Odavdje odlično vidimo položaje naše brigade. Desno od nje su Majevička i Istočnobosanska. Negdje sa pravca Drine (Pliješ) čuje se paljba i eksplozije ručnih bombi. To napada 1. proleterska.

Njemački "henšeli" i "štuke" prelijeću iznad nas, a ispod nas prolazi neka komora. Iznenada primijetismo iza leđa u daljini, tamo prema Foči dugu kolonu. Najvjerovatnije, četnici ili neka milicija. Nejednako su odjeveni, crno-belo a i kreću se u neredu. Da bismo se koliko-toliko obezbijedili Jovo naredi 1. četi da se okrene frontom prema njima.

Duboko smo u pozadini neprijatelja. Osjećamo se izolovanim. Borci su sve nestrpljiviji. Nisu navikli na pasivno iščekivanje. Zato gunđaju. Neko reče:

— Karane,[3] Karane, koji ti đavo bi da nas zavlačiš ovdje bez naročite potrebe.

Trebalo je dejstvovati, ali kako? Bilo je više predloga. Jovo se koleba, ali najzad pade odluka: bacačem i "šarcima" tući komoru i kolonu desno od nas. Bacač je bio precizan. Kod neprijatelja nasta gužva. Zbunjeni neprijateljski vojnici su tražili zaklon, a napušteni konji i mazge, natovareni hranom i municijom, vrtjeli su se oko naših položaja. Oni, izgleda, nisu primijetili odakle su dobili vatru. Najvjerovatnije su pretpostavljali da ih gađaju naše jedinice koje se nalaze prema njihovom frontu.

Poslije prvih rafala borci oživješe — kao da im je skinut nekakav teret s leđa koji ih je cijelo jutro pritiskivao.

Dok smo posmatrali ovu gužvu Jovo napisa kratak izvještaj štabu brigade i posla ga po kuriru Svetku Gruboru. Ali, poslije nekoliko minuta ovaj se vrati sav usplahiren i mokar od znoja doviknu:

Dolazili su istim putem kojim smo se i mi popeli na Zečje brdo. Imali smo samo toliko vremena da skrenemo pažnju komandirima četa, koji su se nalazili u neposrednoj blizini, da Nijemci nailaze i da ih treba pustiti da uđu što dublje u naše položaje. Jovo je naredio da se vatra otvori tek kada on bude opalio metak, a onda baciti bombe, otvoriti kratku brzu paljbu i krenuti na juriš.

Uskoro se pojavi kolona njemačkih vojnika. U sredini i na začelju jahali su ranjenici. Tromo i vrlo sporo penju se uz jarugu koju smo već zaposjeli. Nestrpljivo očekujemo ulazak kolone u pripremljenu "klopku". Kada se začelje primaklo desnom krilu naše 1. čete, jedan od boraca, valjda zato što ga je izdalo strpljenje, opali metak. A onda se sa svih strana otvori paklena paljba. Iznenađeni njemački vojnici brzo su reagovali, ali, ipak, kasno da bi mogli i da spasu glavu. Drug Brančilo[4], zamjenik komandira 1. čete, i ovoga puta bio je primjer borcima svojim junaštvom i odvažnošću. Prvi se snašao u sredini njemačke kolone. Držeći pušku objema rukama za cijev, rušio je oko sebe njemačke vojnike koji su se opirali njegovom pozivu na predaju. Sa divljenjem sam ga posmatrao nekoliko trenutaka.

Ispod nas, na pedeset metara, ležao je njemački oficir i precizno okidao iz mašinke rafal za rafalom. Smrtno pogođen pade komandir voda 1. čete Rade Ćurgus, dok je puškomitraljezac Miladin Egelja[5] teško ranjen. Bacio sam malu "kragujevku". Bomba se otkotrljala za oko pedeset metara iza njemačkog oficira. On se odmah, puzeći, uputi još neeksplodiranoj bombi, svakako u namjeri da je vrati. Ali ovoga puta mu to nije pošlo za rukom.

Za tridesetak minuta ispred nas je na vrhu Zečjeg brda, pored puta, stajala veća grupa preživjelih Nijemaca, naših zarobljenika, iz ove borbe. Došli su, kažu, nedavno sa istočnog fronta u Jugoslaviju da se "odmore."

[1] Jovo Puzić, poginuo 14. oktobra 1943. kod Travnika kao komandant 3. bataljona 3. proleterske (Krajiške) brigade.

[2] Mile Kokot, poginuo kao komandir voda 4. bataljona 3. proleterske (Krajiške) brigade 1944. godine pri oslobođenju Beograda

[3] Nikola Karanović, komandant brigade.

[4] Branko Damjanović, poginuo kao komandir 1. čete 4. bataljona 29. novembra 1943. pri napadu na Travnik.

[5] Umro od zadobijenih rana.