TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

Polovinom novembra 1942. prisustvovala sam ispraćaju 3. krajiške brigade u Petrovcu. Željela sam poći s njom, ali nisam bila jedina sa takvim željama — nisu mi drugovi dozvolili. Brigada je otišla, a ja sam ostala, da bih nakon dva mjeseca krenula u nju pod, za mene, najtežim uvjetima.

Bitka na Neretvi se neumitno približavala. U Petrovac i njegova sela počele su pristizati izbjeglice iz Banije, Korduna i Like. Narod iz Petrovca i okolnih sela se uznemirio. Trebalo je sve to spasavati, a neprijatelju ništa ne ostaviti. Zima je pristigla, narod go i bos, a planine u koje je se njim trebalo krenuti bile su snijegom zatrpane. Odbori i komiteti SKOJ-a su postali "štabovi".

Meni je palo u dio da se brinem o ženama, djeci i starcima. Sa mnom, na tom zadatku, se našao i Božo Kesić, do rata stolarski radnik sa Oštrelja.[1]

Ofanziva neprijatelja nas je stavila pred najveća iskušenja. Snijeg napadao čitav metar, a padao je i dalje. Svatko je uzimao što je mogao ponijeti i kretao od kuće. Napori su bili ogromni! Neprijatelj se približavao, trebalo je žuriti. Komunisti niti spavaju, niti se odmaraju. Ništa ne smije ostati neprijatelju, sve treba ukloniti, uništiti!

U koloni izbjeglica je Božina žena Vojka sa dvogodišnjom kćerkicom. I moja majka je tu. U koloni su samo starci, žene i djeca. Put vodi preko planine, nameti snijega ogromni! Na svakom zastanku i noćenju plač gladne djece, ječanje bolesnih, preklinjanje iznemoglih. To je iscrpljen narod iz Hrvatske koji je već mjesec dana u pokretu. Nestalo im je već svega što su sa sobom ponijeli! Dijeli se između sebe što se ima. A koliko se moglo ponijeti na leđima iz Kozila! Najteži prizor bila su mala djeca izgubljena od roditelja! Ali, naprijed se mora, što brže naprijed, što dalje od neprijatelja!

Na Glamočkom teritoriju nije bilo snijega. Tamo smo osnovali Odbor za smještaj izbjeglica. Nastojali smo smjestiti narod po Glamočkim selima, ali uz velike teškoće. Hrane nema. Stariji i iznemogli počinju umirati. Tifus zahvata narod.

Ne znam da li smo tu proveli i pet dana, a Nijemci izbiše na teritoriju Glamoča! Toga dana, predveče, Božo Kesić me pozva da izađem iz zgrade Odbora i saopšti da je naređen hitan pokret prema Livnu. Tko je mogao, taj je krenuo!

Spušta se noć, izbjeglice vrve kroz grad. Ljudi otvaraju ostave i narod uzima. Neprijatelju ne smije ostati ništa! Stvari koje se ne mogu nositi spaljuju se. A Nijemci na brdu pale vatre i bacaju rakete. I mi njih osvetljavamo plamenom iz velikog mlina koga smo zapalili.

Kolona izbjeglica kreće cestom. Putuje se cijelu noć bez zastoja, neprijatelj je za petama, treba žuriti a snage za to nema. Livno očekujemo kao spasenje. Stižemo u njega oko podne. Iza nas, gore na prevoju, zaustavljeni su njemački tenkovi. Naišli su na prepreke koju su im postavili partizani. A u Livnu, na raskršću, stoji partizan i ne dozvoljava nikakvo zadržavanje!

Produžuje se pokret bez zadržavanja, ali kolona gamiže, tjera je samo strah od krvnika, inače bi svi polijegali. Vojka ne može da ide, teško vuče noge; njena mala kćerkica klonula uz iznemoglu mamu. Mnogi od umora padaju po cesti. Partizani iz Livna vode uhvaćenog ustaškog oficira. Bio je sakriven tu još od prvog oslobođenja grada, pa se tek sada pojavio, misleći da mu je došla sloboda. Bradat je kao četnik.

Nastupa noć, koja je užasna. Nitko ne može pomoći onima koji padaju po cesti. Tu i umiru! Dokle li će stići ostali? Jedan dio kolone kreće prema Imotskom na Dinaru, a drugi prema Duvnu. Naši zapalili most, pa se mora preko kamenjara. Noć tamna, ništa se ne vidi. Netko je zadužen da nam pokaže pravac, ali tko se tu može snaći? Nitko ni s kim nema veze. Čuju se samo dozivanja, jauci i stenjanje u kamenjaru. Nabasah na Božu i njegove. Sa njima je i Danica Kreco. Moje majke nema! Spušta na podvodnu livadu ko šta ima i tu liježemo, jer se dalje ne može. Pored sebe čujemo da teče rijeka. To je Ričina. I kad smo se ujutro probudili teško smo se odvojili od zemlje — bili smo zamrzli!

Izvlačimo se iz doline i premrzli i pregladnjeli krećemo prema Duvnu. Prava smo kolona mučenika! Izdaleko se čuju jauci i plač. Obuća je mnogima davno poderana po golim tabanima gaze po ledu i šoderu; crni plikovi su im popucali pa hodaju na ranama. Kolona smo stradanja i smrti! Niko da nam pruži pomoći u mjestima kroz koja prolazimo.

Stižemo u Duvno, ali i tu zatičemo evakuaciju. Krećemo prema Prozoru. Tamo je naša Treća i jedina mi je želja da je stignem. Ali, naprijed se ne može, ne puštaju narod prema frontu. Tamo negdje je, kažu, neprijatelj! Mora li se nazad?! Strašna bura nosi sve što joj je na putu. Ljudi se kotrljaju niz padinu, upadaju u rovove i nemaju snage da otuda iziđu. Pijesak bije ravno u oči, u usta, svugdje po tijelu. Vraćamo se u Duvno. Samo od onoga broja što je krenuo iz Kozila smanjili smo se za trećinu. Svak' traži krov nad glavom i odatle ga više niko neće krenuti, pa ni strah od dolaska neprijatelja. A u Duvno će, kažu, uskoro tenkovi!

Susrela sam se sa Petrom Lazarevićem Švabom. S njim je grupa omladinki iz okoline Petrovca. Tu je i Dragica Puzigaća. Javljamo se komandi mjesta za raspored. Mene uputiše u jedan ešelon Centralne bolnice, negdje iznad Duvna. To su teški ranjenici — tifusari i noćas ih treba evakuisati. Sa mnom idu omladinke. A Božo i Švabo idu u Treću. Meni ne dozvoliše. Njih dvojica su slabog zdravlja, šta će oni tamo? Bilo bi pravilnije da ja idem u brigadu.

Svu noć smo putovali po kamenjaru, nekad po putu a nekad van puta, tražeći neko Mandino Selo u kome je ranjenički ešelon. Osvanuli smo iznad tog sela, koje se teško zapaža među kamenjem.

Prilazimo kućama u Mandinom selu. Prvi prizor: mrtvi sneseni pred kuću. Više liče na suho drvo nego na ljude! A prije, donedavno, bili su to veseli momci i snažni borci! Unutra ranjenici leže po podu, jedan do drugog. Zadah rana, dim, preklinju za malo vode. Ne, ne možeš mu ubrzati smrt iako nema izgleda da se svi pripreme za pokret.

Padom noći ešelon kreće. Noć vedra, hladna. Neki tifusari ne vladaju sobom; viču, psuju, a upozorenje da je neprijatelj u blizini ne koristi.

Počinje uspon. Ešelon ide na Vran-planinu, visokoj preko 1.000 metara. Tamo je neko Zlopolje. Neprestano smo se uspinjali. Ušli smo u zonu snijega, oštrih planinskih mećava, a put nikakav. Konji posrću po kamenjaru, zaleđenim pločama, padaju ranjenici sa konja, padaju iznemogli tifusari, zaostaju i staju iscrpljeni, rane ponovno krvave, pucaju udlage na rukama i nogama; konji iznemogli pa neće da idu, ranjenici psuju, dozivaju, jauču. Gdje je snaga da to sve digne i vodi dalje? Zdravih ruku je premalo, a i to su sve djevojačke. Ešelon kreće naprijed preko ruku drugarica. Petrovačke omladinke, sa nekoliko bolničarki iz ešelona, vuku konje, dižu ranjenike i tifusare, mole ih da se podignu na konje, podmeću svoja leđa, ruke, pa ako ni tako ne uspije — plaču i mole da im se pomogne, da ne zaostanu u toj mećavi. A mećava briše, baca marame sa glave, zabija snijeg u kosu, u oči, uši, u razvaljene opanke, iznad kratkih čarapa pod široke suknje, a gola bedra su isječena zamrznutom košuljom i suknjom. Ruke bez rukavica pomodrele i nabrekle od studeni! A na prazan želudac se i ne misli, tu pomoći nema. Bile su zadovoljne kad bi se bar bolesnim moglo nešto dati. I tako neprekidno dvadeset i osam sati!

Iza ponoći ešelon u kilometarskoj koloni stiže u Zlopolje. Zlopolje je u pravom smislu polje natčovječanskih patnji, a za mnoge polje mučeničke smrti! Pa bar da je polje, već golo brdo sa nekoliko razbacanih čobanskih koliba, koje su jesenas napuštene, a bura otpirila snijeg pa se goli kamen bijeli u smrznutoj zemlji.

Čim smo smjestili prve, odmah smo se vraćali po zaostale. A njih treba tražiti pod snijegom po nekoliko kilometara. Ne znaš ko je živ, ko mrtav; ukočeni su, tovariš ih i dopremaš u kolibu, a oni umru!

Smještaj je težak. Vatru možemo naložiti jedino trgajući građu kolibe. Bolesnici su se naslagali u kolibama punim dima. Zdravi nisu imali gdje. Penjali smo se na razotkrivene tavane, zbijale i prevrtale da se ne zamrznemo.

Već ujutro trebalo je iznositi mrtve! I ostale slične mrtvacima. Disciplina se teško uspostavljala, a za higijenu nema ni najosnovnijih uslova. Vode nema, treba topiti snijeg, i on, i ono što ga se može nakupiti onako tvrdog, zagađen je svim mogućim nečistoćama.

U Zlopolju se smjestilo oko 800 što bolesnih, što zdravih. Postojala je i komanda mjesta, a "mjesto" je bilo odsječeno od ostalog svijeta. Za hranu je bilo samo ono što je doneseno, a to je nekoliko goveda. Kad je i to pojedeno prešlo se na klanje konja. Bolesni su davali jedanput dnevno po jednu veliku drvenu kašiku neslane konjske juhe, sa malim komadićem mesa i nekoliko zrna ječma ili kukuruza. Zdravima je ostala samo kašika takve juhe. Želudac se skupljao od gladi, te se teško moglo hodati uspravno! Dim je strahovito djelovao na oči, a vani bura, pa se nije moglo gledati upaljenim očima. Najgore je bilo prezdravjelim od tifusa. Njihov ispečeni organizam nemilosrdno je tražio hranu, a nje nema. Zato su svi neupotrebljivi dijelovi zaklane životinje bili razgrabljeni.

Zlo Zlopolje trajalo je oko osam dana. Kad se više ništa nije dalo učiniti, zatražila sam od komande mjesta da me uputi u brigadu. Ali, ni sa jednom brigadom nije bilo veze! Tek na uporno traženje pošlo je nas petoro prema Prozoru.

Predveče smo stigli u Šćit, u isto vrijeme kada su u Šćit ulazile neprijateljske jedinice. Drugog puta nije bilo već natrag. Stigli smo pred Zlopolje, gdje se upravo vršio raspored ljudi za brigade. Veća grupa krenula je za Hercegovinu. Sa njom sam i ja pošla. Kod rijeke Doljanke primila nas je i nahranila jedna dalmatinska brigada. Ta brigada istog dana poslala je u Zlopolje jedan svoj bataljon da štiti ešelon od neprijatelja. Upravo kad smo večerali, stigoše preplašene i premorene omladinke koje su ostale u ranjeničkom ešelonu, sa jezivom pričom: kad smo otišli, a bataljon još nije bio stigao, upali su četnici i poklali sve nepokretne! Ko god se mogao micati bježao je i bauljao da se domogne šume, ali su ih krvnici sustigli. Pobjeglo je samo nekoliko drugarica.

Sutradan sam našla 7. krajišku brigadu i ostala sa njima taj dan, ali sam nastojala da saznam za Treću. Naveče je bio pokret, a ja sam otišla u štab neke zone, smješten u šumi, u nadi da će mi tu znati kazati. Uzalud! Vratila sam se i žurila kroz noć sama, da zateknem Sedmu, ali i ona je već otišla. Sama u šumskoj kući, u kojoj je preko dana bio štab 7. krajiške premorena legla sam u predsoblju na klupu i zaspala. Probudila sam se ujutro kad je već sunce sijalo. Kroz predsoblje prolaze časne sestre i gledaju me podozrivo. Iz dvorišta čujem razgovor: neko traži 7. krajišku? To je sad i za mene bilo najvažnije. Požurim dolje, kad tamo — Božo Kvesić Švabo i Dragica! Vraćaju se, kažu, iz Treće.

— Za nas je tamo preteško, jer smo slabog zdravlja. Treća vodi borbu za ranjenike, vodi neprekidne borbe, tuče neprijatelja tako da im leševi teren prekrivaju. Obukli se u njihove uniforme, imaju hrane, oružja na pretek, sa puškama vatru lože!

To sam želela čuti! Rekla sam im da ne znam gdje je Sedma i nagovorila ih da se svi uputimo ka Trećoj. Krenuli smo za Jablanicu da bismo presreli Treću. Uz put se formirala veća grupa partizana koji su išli za svoje brigade. Kad smo stigli na teren Jablanice, dočekao nas je vrlo srdačno komesar 1. divizije Fića Kljajić. Kasnije dođe i komandant 3. krajiške Nikola Karanović.

— "Svi! Svi kod mene!" — reče nam Karan. 3. krajiška je vodila borbu. "Štuke", uz strahovito zavijanje, bombarduju položaj. Predio odjekuje od eksplozija avionskih bombi, topovske i mitraljeske vatre. Karanović nam reče da sačekamo noć i da se javimo u štab. Molila sam "Švabu" da me nauči rukovati puškom. Želila sam, da budem borac, želila sam da preko puške porazgovaram sa neprijateljem, jer su mi s njima ostali teški računi, moram ih "naplatiti". Ali opet neprilike, opet uskraćenje želje. Sada dr Julka Mešterović nema razumjevanje za tu moju želju.

— Moraš u sanitet! Imamo mnogo ranjenika! Treba sanitet ojačati! — govorila mi ona.

U noći, krenuli smo da nađemo svoje jedinice. Grupu drugova Crnogoraca vodi Vule, a našu vodim ja. Onda smo se razdvojili: mi krećemo u šumu, a Crnogorci produžuju.

Šuma odjekuje od četničkog puškaranja, mjesečina zamagljuje oči pa ne vidiš šta je pred tobom. Širok put, rasuta slama, plotovi, glasovi. Ko li je? Neka vojska jeste, ali koja? Pođem naprijed sa Ginom Stanarević iz Bihaća. Dolazimo do sela i vidimo: pred kućom neko sređuje konje i psuje od boga pa sve naniže. Glas mi je poznat! Da, to je mali Šljivar, kurir štaba brigade. Prijateljski se pozdravljamo.

Ujutro pokret. Prelaz preko mosta na Neretvi! Drži se uzdrhtalo srce, jesi li žensko ili komunističko? Treba preći na drugu stranu Neretve, po uskom, visećem mostu, dok avioni bombarduju. A s mosta survavaju se u Neretvu preplašeni konji. Most se ulegnuo, pa odskače od neravnomjenog prelaženja, od mahnitanja preplašenih konja! Duboko dolje je Neretva, tamnozelena, brza i guta sve što u nju upadne! Zastati ne smiješ, jer je most uzak. Neretvu ne smiješ pogledati jer te privlači!

— Brže, brže! — naređuje dr Nikoliš. — Zastoja ne smije biti, jer i oni na obali što očekuju moraju prelaziti!

Avioni nemilosrdno tuku. Na drugoj strani Neretve nailazim na Zlatana Turića, apotekara iz Petrovca. Pustio bradu. Nisam ga mogla pitati zna li da su mu Nijemci ubili majku pri ulasku u Petrovac! Pozdravljamo se. Tu su i prvi odbornici iz Petrovca, drugovi iz četrdeset prve!

Krećem uz Prenj sa ranjenicima. Koliko se tu može pomoći? Nosila do nosila smještena pored puta, po živicama, ispod grmlja, svuda. Leže i jauču, gladni i žedni, neprevijeni, a mnogi već zahvaćeni tifusom. Ali sve mora naprijed! Najvažnije je izvući bolnicu ispod bombardovanja, zavući je duboko u šumu.

Sad si Sofija dobila novi zadatak! Moraš ga savjesno obavljati, bez obzira na mučninu što je izazivaju otvorene rane, polomljene kosti. Moraš postati neosjetljiva na zadah gnoja, na samrtne ropce! Mogu li? Ne možeš, ali moraš biti jača od toga, jer ranjene borce treba liječiti i njegovati, kako onoga što je neustrašivo jurišao, tako i onoga što je strepio kad je pošao u okršaj. Svi su oni veliki, jer se bespoštedno bore iako ne vjeruju da će borbu preživjeti. Olakšati mu bolove, izliječiti ga, vratiti iz stanja bespomoćnog djeteta u stanje čeličnog borca, uliti mu vjeru da ranjen neće biti ni napušten ni zapušten. To je sveti zadatak! A u oslobodilačkoj borbi nema odabiranja dužnosti, one se dobijaju. Da sam borac, u mojoj Trećoj bilo bi mi lakše.

Kratak susret sa Trećom, sa Božom i Švabom. Raspoređeni su na dužnosti političkih delegata. Zadovoljni su! A na Prenju "štuke" ne prestaju pikirati uz stravično zavijanje! Tako čitav dan. Susrećem Aleksu Torbicu, ranjen je u nogu; pa Muju Ibrahimpašića, isto ranjenog u nogu. Navukao čarapu preko rane pa ostao u četi, neće u sanitet. Četrdeset prve sarađuje, četrdeset druge razoružava Talijane u njihovom povlačenju, a kad smo tražili dobrovoljce za brigadu prvi se javio!

Bitka za ranjenike je progrmljela. Za nama su ostali Rama, Prenj, Bjelimići, Glavatičevo, Drina, mnoge patnje i bezbroj mrtvih i nesahranjenih boraca. Treća krajiška brigada je bila uvijek negde u blizini. Njene borbe sam osluškivala i ranjenike očekivala, a uvijek se nadala da će doći momenat kad ću postati njen borac.

Predah koji smo učinili posle Neretve omogućio je brz oporavak bolesnih i ranjenih. Ali on je bio isuviše kratak da bi se svi izliječili. Naišla je nova i još teža ofanziva. Ponovo je kolona ranjenika krenula u bespuće, preko kanjona Tare, Pive, Hrčavke i Sutjeske, preko Maglića i Zelengore. I tu, u najtežoj situaciji, u najkritičnijem momentu, došla sam u brigadu.

Lakši ranjenici su upućivani u brigade da se s njima probijaju kroz obruče pa sam i ja pošla sa onima upućenim u 3. krajišku. Izbili smo pred Govzu. Bataljoni lome poslednje obruče, a sanitet im je za leđima. Ranjenih i bolesnih je mnogo, nekolike stotine, čitav bataljon. Nisu svi iz naše brigade. Uz put smo prihvatali i one koji bi nas pristigli, pomagali im da idu dalje. Borba na Govzi je teška. Donose ranjenike iz bataljona; skinu ih samo sa nosila i idu po druge. Na proplanku je koliba. Kuhari lože vatru u namjeri da skuhaju ručak. Ali uskoro dođe "roda", osmotri položaj i ode. Pripremili smo ambulantu i počeli sa previjanjem. Ne znaš jesu li strašnije stare ili nove rane. Šta ćemo za zavoje? Bar da ih je toliko da se krv zaustavi? Gdje je snaga koja će ponijeti ovolika nosila, a ko će pomoći onima koji se ne mogu sami kretati? Ko će pribaviti tolika nosila? A iz obruča treba ići najvećom brzinom!

Našli su nas i odmah zasuli bombama. Sve što može da se kreće uvlači se dublje u šumu. Teški ranjenici stradaju! Jauci i dozivanja sa svih strana! Pogođena je koliba, poginu i Anđa kuharica!

Trpam zavoje u džepove i trčim da previjem one koji su ostali kod kolibe. Ruke su mi u krvi do lakata. Avioni se čitav dan smjenjuju. Kako mi je svejedno što geleri svuda oko mene riju. Zar je u ovom užasu važan lični život? Najvažnije je da neprijatelj ne prodre ovamo!

Ko li će pokupiti tolike mrtve? Sa mnom je stari ljekar, Rus. Kažu da nije najsigurniji, ali ovoga dana nije ostavio mjesto stradanja i stalno je intervenisao. Divila sam mu se! Nije vojnik, i star je, mogao je da se povuče u šumu, ali nije.

Vidim "Švabu" i zovem ga da mi pomogne, a on pognuo glavu i ćuti. Kad sam mu prišla obavijesti me da je Božo poginuo.

Mnogo smrti ovog dana, ali ova mi je najteža! Sa još jednim drugom leži na jednoj livadici. Boži geler uletio u sljepoočnicu. Ni krvi nema. Stojimo nad njim i gledamo ga. Kako je tiho i skromno živio, tako je i poginuo! I sa mrtvog lica čitaš blagost i dobrotu. Čovjek i komunista!

Javili smo i njegovom stričeviću Mirku. Teško ga se dojmila Božina smrt. Predali smo mu revolver i prsten. Naveče, kad se smirilo na bojištu pokopani su mrtvi.

Išla sam na začelje kolone. Ispred mene posrtao je stari ljekar. Na nogama mu opanci, a trava mokra, polegla, pa na svakih par koraka pada! Kad su mu muke dodijale sjeo je i zaplakao i odbio da ide dalje. Nisam ga htjela ostaviti. Ne samo zato da ne bi prešao neprijatelju, već za sve ono što je toga dana učinio za ranjenike. Uzela sam ga ispod ruke i krenuli smo zajedno prema Miljevini — iz zadnjeg obruča na Sutjesci, u stroju brigade koju sam toliko voljela i u koju me samo smrt mogla spriječiti da ne dođem.

[1] Božo Kesić je u ustanak stupio kao komumsta, a već 1942. je bio i član sreskog komiteta. U momentu prihvatanja zadatka evakuacije naroda bio je član opštinskog komiteta za Bosanski Petrovac i član sreskog NOO. A ti NOO u petrovačkom srezu, od svog formiranja pa do četvrte ofanzive, obavili su ogromne poslove. Trebalo je izdržavati partizanske odrede, osigurati ishranu naroda, organizovati koliko-toliko normalan život grada i sela, prihvatiti i proleterske brigade i pristigle ešelone ranjenika i tifusara, pokupiti, zajedno s drvarskom omladinom, ogromnu ljetinu iz saničke doline, pomoći pripreme i održavanje Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću, prihvatiti i dalje otpremiti na hiljade izbjeglica iz Hrvatske itd. Sve je to urađeno, jer je svatko od sebe davao maksimum napora.