TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
SA
2. ČETOM 1. BATALJONA NA PLANINI RADUŠI Bezbroj je borbi iz kojih je moja 2. četa 1. bataljona za četiri godine ratovanja izišla kao pobjednik. Međutim, iznad svih pobjeda stoji ona koju smo izborili u prvim danima marta 1943. godine na Raduši iznad Prozora. Uoči te borbe naša četa se našla u selu Duge kod Prozora. Pripremali smo se da nastavimo put ka Neretvi i Konjicu. Sve se odvijalo po već ustaljenom redu. Neko je petljao opanke, neko krpio odjeću, neko trijebio vaške ili čistio oružje i svi očekivali da nas kuvari pozovu na kazan. Umjesto toga neočekivano nas je pozvao trubač Marjanović, koga smo zbog izrazitih malih ušiju zvali Miš. Svi poslovi i nedovršeni razgovori su prekinuti. Pošli smo na gumno sa koga nas je Miševa truba dozivala. Kako smo pristizali, tako smo se i postrojavali po desetinama i vodovima, a dežurni čete, uvjek pedantni i svima simpatični Trivo Budimir, brinuo se da naš stroj bude kako valja; ravnao nas i stavljao poneku primjedbu, na koju bi se uzvraćalo dosjetkama. Kad je po Trivinoj ocjeni naš stroj bio uređen, obavijestio je komandu čete, koja je za to vrijeme stajala malo podalje pored nekog lisnjaka. Naš komandir čete, Mihajilo Radošević je uvijek bio vedar i nasmijan, a tada dok je prilazio našem stroju izgledao je tmuran i neuobičajeno ozbiljan. Pošto je pregledao stroj i uvjerio se da je sve na svom mjestu, naredio je da krilni vodovi zalome, pa kad smo se u polukrug prikupili, tvrdim riječima je saopštio da Švabe jakim snagama nadiru od Gornjeg Vakufa, preko Raduše, u namjeri da se dokopaju naše Centralne bolnice i izbjeglica koji se nalaze u kanjonu Rame. — Naš zadatak je — nastavio je komandir povišenim tonom da ih zadržimo tamo gde se s njima sretnemo i da onda, kad i druge jedinice pristignu, pređemo u napad i tako otklonimo svaku opasnost za naše ranjenike sa toga pravca. Pogledom je prelazio preko lica poznatih mu boraca kakvi su bili Mile Miljević Udarni, Rade Vekić Baćkane, Đurekan Pilipović, Jovo Stupar, Simo Morača poznati kao najhrabriji u četi. Svi smo odmah shvatili ozbiljnost zađatka i odgovornost koju nam on nameće. Vidjeli smo: ranjenike na nosilima i štakama pored prtine, oboljele od tifusa kako iznemogli leže pored puta; izgladnjelu, bosu i golu djecu i žene koji se danima po zimi i bespuću povlače pred ofanzivom neprijatelja. Znali smo šta bi se s njima desilo ako bi se Švabe na njih sručile odozgo sa Raduše. Slušajući komandira i razmišljajući o ranjenicima i iz-jeglicama, u mislima smo obilazili i naša sela ispod Cučeva, Lupine i Osječenice, koja je ta švapska rulja pregazila, dok nas od njih ponovo ne odvoji naš komandir, rječima: — Odozgo se nema kuda odstupati! Vidjeli ste da su nam odstupnice nosilima zapriječene. Sa zbornog mjesta četa je 29. 3. 1943. krenula tiho, bez uobičajene
pjesme. A meni si čini da je ona, ta moja 2. četa u tim danima, bila na
vrhuncu svoje borbene moći. Za njom je već bilo godina i po dana ratovanja. Za
to vrijeme ona je izrasla u čvrst i jedinstven kolektiv, u kome su kroz okršaje
i borbe izrastali skojevci i članovi Partije, bombaši i mitraljesci, komandiri
i delegati; jedinica koju nijesu mogli izmoriti ni marševi ni borbe, u kojoj je
znao svak svačije mogućnosti i želje, u kojoj slabići nisu mogli opstati. Na onom gumnu u njenom stroju su stajali omladinci Neđo Zorić, Dušan
Atlagić, Stevo Vržina, Duško Pilipović i desetak drugih koji su u ustaničkim
danima goloruki išli u borbu da bi se domogli oružja i tako sebi izborili
mjesto u četi. Oni su stajali uz obalske radnike: Stevu Radanovića, Dušana
Latinovića i druge, zatim uz minere sa Unske pruge, Nikolu Radoševića i Simu
Vržinu, pa uz Luku Radanovića, Mlađena Galonju, Todu Jeličića i mnoge druge
koji su po skelama beogradskih građevina nosili ciglu i malter. Stajali su čobani
uz rudare i seljaci uz drvosječe. Bili su sada svi istog zanimanja i baratali
istim napravama: puškama, bombama i mitraljezima. Omladinci su uz starije
drugove brzo sticali iskustvo, a njihov žar i polet su podstrekavali starije. Ta i takva četa
krenula je u susret Švabama, u borbu za odbranu svojih oboljelih i ranjenih
drugova. Iako je bilo očito da je cijela četa svjesna ozbiljnosti zadatka i
napora koji je očekuju, mi smo uz put vršili odgovarajuće pripreme. Sekretar
naše ćelije Milovan Samardžija, je već na prvom zastanku održao partijski
sastanak na kome su precizirani zadaci komunista. Iako je sastanak bio kratak on
je našao vremena da zamjeri Radi Švabiću što je odbio da ostane u sanitetu,
s obzirom da se nije oporavio od preležane upale pluća. Radu sam i ja
kritikovao, jer sam se plašio da se ne prehladi, ali sam se potajno radovao što
ostaje sa svojom desetinom pred tako važnim okršajem. Skojevci su održali
sastanak na narednom zastanku, a članovi Partije, zaduženi za rad sa
kandidatima, porazgovarali su s njima. Ja sam bio
zadužen za rad sa Radom Petrovićem, pa sam mu se u toku marša pridružio i
poveo razgovor o neprilikama ranjenika i o borbi koja nam predstoji. Rade nije
prihvatio razgovor. On je bacao pogled uz padinu kojom smo se peli i s
nestrpljenjem očekivao susret sa Švabama, koje su na svom putu bezdušno pustošile
i koje su se nadnele nad naše ranjenike. Na padinama Raduše sreli smo nekoliko
drugova iz 7. banijske brigade koji su silazili sa planine. Bili su krajnje
iscrpljeni, a u ćebetu su nosili jednog ranjenika. Videći tog borca, koji je i
poslednji atom snage utrošio, i na koncu i krv prolio za odbranu ranjenih
drugova, Rade mu je prišao i vojnički, sa stisnutom pesnicom, ga pozdravio,
potom poljubio svoj lovački karabin, govoreći: — Hvala ti druže. A ja ti se ovim mojim "dževerdarom" zaklinjem da ćemo te dostojno zamjeniti. Recite ranjenicima da preko živih Krajišnika Švabe neće preći. Rade je ponovo
stao na čelo svoje desetine. Bio je još tmurniji. On se u svakoj borbi
zabavljao raznim šalama koje bi smišljao da bi namagarčio protivnika. (U
borbi za Jajce puzao je prema neprijateljskom bunkeru i dozivao ustaše koje su
iz njega gađale, pripitkujući ih kakve cipele imaju, opominjao ih da ne utroše
svu municiju, jer će i njemu trebati, izazivao ih govoreći da on ide ka njima
i da ga oni neće smjeti dočekati. Za to vrijeme pod zaštitom mraka je uvijek
mijenjao pravac kretanja i primicao im se oprezno, dok im na koncu "kragujevku" nije ubacio kroz otvor bunkera.) Zadirkivali smo ga da lovački karabin nije za vojnike, s obzirom na mali domet, a Rade je odgovarao: — Partizanima bih ja učvrstio nišan na sto metara. Treba ubijati fašističke gadove. Kad sam Radi skrenuo pažnju da on nije običan borac već da treba da komanduje desetinom, zato da ulogu bombaša prepusti svojim borcima; on me je prijekorno pogledao i rekao: — Jeste li to na onom sastanku pravili rednu listu kad će ko pucati? Ja umjesto porcije i rezervnih gaća teglim bombe. Ja ću fricevima čorbu zapržiti sa njima, a na kritiku već sam i navikao. U Radu se bilo uvuklo neko osvetničko raspoloženje, a ono je zahvatilo i cijelu četu i sa svakim korakom je narastalo. Tome su, prije svega, doprineli ranjenici pored kojih smo prolazili i koji kao da su nam govorili: "Naša sudbina je sada u vašim rukama, a mi imamo pravo da od vas tražimo da spriječite prodor Nijemaca sa tog pravca." Mi smo žurili da što prije izbijemo na visove Raduše, da ih posjednemo prije Švaba. Snijeg je bio dubok, a dan vedar i sunčan. Pred nama se nije čula nikakva borba, a "štuke" su nas prelijetale i kao lešinari se obrušavale u kanjon Rame na bolnice i izbjeglice. Nezaštićenim ranjenicima je bilo preostalo da se nađu da ih bombe i rafali promaše i da njihovi drugovi na Raduši zaustave prodor Nijemaca. Pred zalazak sunca izbili smo na visove uz čije padine smo se penjali. Pred nama se ukazalo uzvišenje Vilića Guvno i vrhovi planine Kobila. I na tim visovima smo se sukobili sa Nijemcima, u toj snijegom zavejanoj planini koju u takvim prilikama i vuci napuštaju. Tri dana i tri noći smo ulagali natčovečanske napore da bi smo slomili nalete Švaba, branili se i napadali sve dok nisu bili potučeni i odbačeni ka Gornjem Vakufu. Naša četa je dala svoj puni doprinos najhumanijoj borbi koju rat može nametnuti. Pobjedu izvojevanu u njoj ona je platila životima svojih najboljih boraca — bombaša i desetara: Rade Petrovića, Srećka Bakotića i Uroša Nikića; mitraljezaca: Đurekana Pilipovića, Jove Stupara i Lukice Balabana, komandira voda Trive Budimira i desetara Rade Švabića. Đurekan i Rade Švabić su nam poginuli drugog dana borbe, i to: Rade dok je štitio odstupnicu svoje desetine, a Đurekan u jednom jurišu dok se dugim koracima ispred svog streljačkog stroja primicao Švabama i gađao ih iz svoga "brnca". Njihova smrt je duboko potresla svakog od nas. Kad su Đurekana donijeli u brigadni sanitet, gdje je ubrzo podlegao teškim ranama, tamo su se nalazili ranjeni i bolesni borci naše čete: Dmitar Jeličić, Rade Zorić, Janko Galin, Lukica Balaban i drugarica Zora Žujić. Oni su se oprostili d mrtvog druga. Bez odobrenja napustili su sanitet i u toku oći, sa kuvarima koji su nam donijeli nešto hrane i vina, došli u četu. To je predstavljalo vrhunac borbenog raspoloženja, vhunac mržnje prema neprijatelju i želje cijele čete da se gubitak što skuplje naplati. Zato su i sve poteškoće — zima, lad, nespavanje i stalna napetost — stoički podnošeni. Niko se nije ni na šta žalio, niko ništa nije tražio. U streljačkom stroju sam vidio drugove od komandanta brigade do desetara. Svačija želja je bila da što više i što konkretnije doprinese bžoj pobjedi. A kad je trećeg dana slomljen neprijatelj, onda su naše čete prešle u odlučujući napad kojem protivnik nije mogao odoljeti. Kad je borba
bila okončana, naša četa se postrojila da da poštu svojim palim drugovima. U
njenom stroju nije bilo ni teško ranjenih: Ilije Krajinovića, Bogdana Ugrice,
Jure Marendića i još nekih. Lakši ranjenici su do kraja ostali u četi, čekali
su da se borba okonča, da svoj dio ulože u pobjedu. Planinu Radušu
smo ostavili preoranu bombama i granatama. Na njoj je ostala i crna humka nad
kojom se cijela četa zavjetovala da će nadanja drugova koje smo u nju
sahranili - biti ostvarena. Na njihovim primjerima su vaspitavane mnoge
generacije boraca koji su prolazili kroz 2. četu. Mi smo se ponosni vratili sa
planine, a naši ranjenici su nas sa osmjehom dočekivali. Njihovo radovanje i
pohvala druga Tita koju nam je uputio, bili su naknada za divne likove
izgubljenih boraca, za sve ono što smo tih dana preživljavali.
|