TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
SA
1. ČETOM 1. BATALJONA NA RADUŠI Naš 1. bataljon je 28. februara 1943, u prepodnevnim časovima krenuo iz Prozorske doline na planinu Raduša, u susret Nijemcima koji su nadirali od Gornjeg Vakufa. Situacija je bila kritična. Pojava Nijemaca sa ovog pravca značila je neposrednu opasnost za naše ranjenike. Zbog toga smo žurili. Bilo nam je stalo da prije neprijatelja izbijemo na dominantne visove Raduše. Znali smo da dijelovi VII divizije pružaju otpor Nijemcima, kao i to da su te jedinice dugotrajnim borbama iscrpljene i da ne raspolažu dovoljnim snagama koje bi osujetile njihov prodor. U rejon visa Karaulica (k. 1398) izbili smo u prvim popodnevnim časovima 28. februara. Tu je komandant bataljona Atlagić Milan konkretizovao zadatke četama i još jednom skrenuo pažnju na nužnost spriječavanja prodora protivnika i njegovog odbacivanja nazad. Moja 1. četa je dobila zadatak da produži pokret preko Novakovića Staja (k. 1398) i dalje padinama Kobila, sve do uspostavljanja dodira sa neprijateljem. — Pošto se susretnete sa neprijateljem, njegovo dalje nadiranje morate spriječiti po cenu života — naglasio je komandant bataljona Atlagić. To je već bilo jasno cijeloj četi, jer smo i uz put, pripremajući se za zadatak, isto konstatovali. Ipak, Lazar Trninić Lakina nije mogao, a da i ovom prilikom ne doda svoj komentar: — Da me je ćaća napravio sa jedno petstotina života pa da na svakom čuviku ostavim po jedan, možda bi me opet vidio. A ovako? Na zadatak smo krenuli u koloni po jedan. Spuštajući se niz padine k. 1320, četa je izbila na Kobilu. Patrola koja se oprezno kretala ispred čete obavijestila nas je da se u dragi ispred nje čuje neki žagor. Kako nismo bili sigurni da li su Nijemci ili možda djelovi VII divizije, to smo naredili patroli da krene napred i ispita o čemu se zapravo radi, a četu zaustavili i razmjestili da pripravno čeka rezultat izviđanja. Upućena patrola se brzo vratila sa izvještajem da su pred nama Švabe i da podilaze k. 1301, koju smo već zaposjeli i nazvali "Zaobljeno brdo". Nastala je ona mučna faza iščekivanja koja vlada pred borbu. Drhtavica i jeza su potresali naša tijela, što je bio više rezultat neizvjesnosti nego zime koja je bila iz snijega na kome smo ležali. Tako to uvijek biva pred borbu i to stanje napetosti traje od prvog pucnja, sa kojim odlazi i ostavlja borce da sasvim "poslovno" gađaju, pune oružje, prebacuju se, osmatraju. Grupa
Nijemaca se negdje oko 15 časova toga popodneva pojavila i pred položajem čete.
Iz načina njihovog kretanja zaključili smo da ne pretpostavljaju da ih očekujemo.
Pustili smo ih da nam se sasvim primaknu, a onda smo iznenadnom vatrom sa tako
kratkog odstojanja osuli po njima. Dvojica Švaba koji su se kretali ispred
stroja ostali su na mjestu mrtvi. Ubili
smo im i vučjaka koga su vodili. Ostali su se dali
u bjekstvo. Mrtve nisu ni pokušali izvući, dok su ranjene vukli niz
padinu u šumu iz koje su došli. To
je bio kratak, ali silovit i organizovan doček u kojem se neprijatelj nije
mogao snaći i ništa mu nije ni padalo na pamet sem da se povuče. Ovako uspješan
ishod prvog sudara kao da ni sami nismo očekivali. On je još više unio
samopouzdanja u cjelu četu. On nam je još jednom pokazao, a to je bio naš treći
i najozbiljniji sukob, sa Nijemcima, da se i njima možemo uspješno
suprotstaviti. Nijemci su se poslije prvog neuspjeha brzo sredili i ponovo krenuli u napad, koji smo dobro organizovanom odbranom uspjeli zaustaviti. Ali njima kao da se žurilo, kao da im se nije konačilo u planini i snijegu, ponovo kreću u napad i mi ih ponovo odbijamo. Sa padom mraka prestali su i njihovi napadi. Noć je bila hladna, snijeg dubok, a Nijemci na stotinjak metara ispred nas. Oni su teren ispred svojih položaja osvjetljavali signalnim raketama, a da bi nam stavili do znanja da su budni ispaljivali bi s vremena na vrijeme po koji rafal. U napad nisu kretali, a to je i nama omogućavalo da uzajamno povlačimo vodove pozadi položaja, gdje smo im omogućavali da se pored naloženih vatri malo zagreju i odmore. Snijeg se pod vatrama topio i one su se spuštale sve niže, dok ne bi došle do zemlje, a borci su da bi bili u visini vatri odbacivali snijeg oko njih. Borci na položaju su budno pazili da ne budu iznenađeni, a oni na odmoru su sušili obuću i odjeću, podmazivali i pripremali oružje, prepričavali događaje od prethodnog dana i nagađali šta će sutra biti. Komandant bataljona je u toku noći obišao položaj naše čete. Upoznao nas je sa zadacima koje je dao ostalim četama bataljona, naredio da jedan vod još u toku noći uputimo na brdo Oštrac (k. 1312), sa zadatkom da bočnom vatrom tuče Nijemce kad pređu u napad na položaje čete, a da prije svitanja cijela četa bude na svojim položajima, gdje će dobiti dalja uputstva. Njegova pohvala za uspješno pruženi otpor prethodnog dana podstrekla nas je na nova naprezanja. Mi smo očekivali
da će Nijemci sa svitanjem krenuti u ponovni napad. Ali do toga nije došlo. A
onda je došlo naređenje da mi prelazimo u napad sa zadatkom da ovladamo
grebenima Kobile. U napad su prešli 1. i 2. bataljon naše brigade. Iako smo
ovladali nekim položajima i nanijeli neprijatelju ozbiljne gubitke, nije nam pošlo
za rukom da ovladamo i glavnim grebenom. Poslije ovog mi smo se zadržali na
dostignutim položajima, sa kojih smo odbili još nekoliko pokušaja Nijemaca da
nas zbace. Kad je došla naredna noć povukli smo se na svoje stare položaje,
kako bi omogućili borcima bar malo odmora pored vatri i da se pripreme za
definitivni protivnapad koji je bio signaliziran za sljedeći dan, kad je
trebalo da pristignu i još neke jedinice. U toku te druge noći mi smo povukli
i onaj vod koji je bio upućen na brdo Oštrac. Za nama su bila dva dana upornih borbi i dvije teške neprospavane noći. Neprijatelju nismo dozvolili da ni korak napravi dalje od mjesta gdje smo se sukobili sa njim, čime smo sasvim uspješno izvršili naš zadatak. Uz to, nanijeli smo mu i ozbiljne gubitke i iscrpili njegove snage, primoravajući ga da dva dana i dvije noći pod onako teškim uslovima vodi bezuspješnu borbu. Time smo po, mojoj ocjeni, pripremili uslove za uspješan protivnapad naših snaga koji je tog trećeg dana borbe, tačnije 2. marta 1943. godine, trebalo da otpočne. U skladu sa opštim planom protivnapada, naš bataljon je 2. marta trebalo da se pomjeri udesno i da bočno napadne neprijatelja, a time bi i naša četa morala napustiti "zaobljeni" vis koji smo tako uspješno branili više od 40 sati. Nas je smjenjivao 2. bataljon 4. crnogorske brigade. Smjena je otpočela negdje oko 9.30 časova ujutro. Lično sam strahovao od ove smjene koju je trebalo izvršiti tako reći pred cjevima protivnika. Tu svoju bojazan sam iznio i drugovima koji su nas smjenjivali. Ali po naređenju je trebalo postupiti. Borci naše čete su se sa položaja povukli puzajući natraške do iza brda, a drugovi iz 2. bataljona 4. brigade su takođe oprezno izišli na položaj. I dok se naša četa spuštala niz padinu zaobljenog visa i odlazila u određenom joj pravcu, na to brdo i na položaje 2. bataljona se sručila uraganska vatra, a zatim je uslijedio i juriš Nijemaca. Uz teške gubitke 2. bataljona 4. brigade se povukao na naredne položaje na kojima je organizovao odbranu. U tom momentu levokrilni vod moje čete,
zatečen na otvorenom prostoru, počeo se u neredu povlačiti nazad u neku
uvalu. Samo energična
intervencija komande čete uspjela ga je zaustaviti. U tom kritičnom momentu
istakao se snalažljivošću uvijek trezveni i odvažni puškomitraljezac Dušan
Rokvić Čagelj. Dok je vidio da Švabe prelaze u napad, Čagelj je istrčao na
prvo uzvišenje, zalegao sa svojim mitraljezom za neki panj i počeo ih rešetati
kratkim i preciznim rafalima. On je svojom hladnokrvnošću smirio one koji su
se zbunili i pomogao komandi čete da organizuje vatru cjele čete. A kad je
jednim rafalom pogodio Švabu u torbicu u kojoj je nosio
signalne metke, od čega su se ovi upalili, i kad je Švaba kao živa buktinja
počeo da skače i da se valja po snijegu, izazvao je opšti smjeh i veselje u
četi. Za to vrijeme
2. i 3. četa našeg bataljona i 2. bataljon naše brigade napadali su
neprijatelja u bok, ugrožavajući njegovu pozadinu. Osujećujući i ovaj
posljednji trzaj protivnika, sve naše jedinice su prešle u protivnapad. Grmelo
je na sve strane. Nijemci su davali žilav otpor da bi se izvukli iz kliješta
koja smo sve čvršće zatvarali oko njih. Nijemci su pretrpjeli teške gubitke,
a mi smo po prvi put dobili u naoružanje brzometne "šarce". (Jedan
od tih "šaraca" je sve do pred kraj rata nosio borac naše čete,
narodni heroj, Mirko Rokvić Soša, a koji se kao trofej bitke za ranjenike
danas čuva u Vojnom muzeju na Kalemegdanu.)
|