TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
PRIMLJEN
SAM U PARTIJU Noću 3. februara 1943. god., iz centralne Bosne ka gornjem toku r. Vrbasa, brigada je maršovala preko Galica pl. Snijeg i zima kakvi mogu biti samo u ovo doba godine i na ovom području. Malo izdvojen iz kolone idem i poluglasno razgovaram sa zamjenikom komesara brigade Đurom Lončarevićem. Pričamo o običnim stvarima, dok me Đuro na kraju ne upita: —
Da li bi ti voleo da si član Partije? Mada iznenađen ovim pitanjem, rekoh da
bih, ali dodadoh da to ne zavisi od moje želje, nego od ocene partijske ćelije,
da je to za mene još rano i da nisam prošao kandidaturu. Đuro se nasmija, pa mi reče: —
Na sastanku ćelije kurirskog i radnog voda o tebi smo razgovarali i
konstatovali da ispunjavaš sve uslove za prijem u Partiju. Odluka je već
donesena i ti si primljen u Partiju. Ti si već kandidat više od dva mjeseca,
iako nam to nisi rekao kad si došao u štab brigade. Poslije
ove izjave osjetih se malo postiđen zbog "prikrivanja" organizacionog
pripadništva, ali istovremeno osjetih neki unutrašnji potres, neko posebno
emotivno raspoloženje. Iako
smo u pokretu, zastadoh i okrenuh se i onako iznenađen rekoh svom sagovorniku: —
Mene primili u Partiju? Pa to nije moguće! Teško će to za mene biti! Drug Lončarević
vidje da sam iznenađen i pomože mi da se snađem, pa reče: — Valjda ne misliš da se s tobom šalim. Ovo nije za šalu. Ono što sam ti rekao to je tačno. Kako smo na dohvat ruke, jedan pored drugog, pruža mi ruku i čestita prijem u Partiju. Sada i ja shvatih da je izjava druga Lončarevića zvanična. Produžavamo pokret i nastavljamo razgovor. On mi sasvim jednostavnim i pristupačnim rečima priča: o istoriji naše Partije i njenim ciljevima, o našoj borbi i mjestu komunista u njoj, o liku komuniste. Na kraju mi reče da treba mnogo više da radim na svom ličnom uzdizanju, navodeći neku meni do tada nepoznatu literaturu: Istoriju SKP(b), Istoriju radničkog pokreta, razvitak društva i još nešto što ja nisam zapamtio. Sve što Đuro priča slušam sa velikom pažnjom, iako mi zima skoro do kostiju probija. U toku našeg razgovora sustigoše nas neki članovi štaba brigade, sa kojima Lončarević produži, a ja ostadoh u koloni okupiran mislima i uzbuđen. Razmišljam: zar ja, do juče polupismen seljak, sada pripadam jednoj organizaciji koja ima tako uzvišene ciljeve, a o čijoj ideologiji nemam sasvim jasnu predstavu. Sve ovo što se zbiva oko mene, što doživljavam i vidim, za mene je novo i nedovoljno poznato iako želim i trudim se da sve to spoznam. Prvi put u životu počeh ozbiljnije da razmišljam o sebi, svojoj vrijednosti kao čoveka, i o svojim obavezama. Prijemom u Partiju cijenim da mi je ljudska vrijednost porasla, a s njom i odgovornost. Zaključujem da dato mi povjerenje treba i opravdati, ali kako, na koji način? Odakle početi, u čemu se menjati? Ne mogu to da odredim. Poslije
razgovora sa Lončarevićem brigada je provela u petodnevnom pokretu, a zatim se
našla na odmoru u rejonu Gornji Vakuf. O svom prijemu u Partiju nikom više
nisam govorio, a niti je meni ma ko o tome što saopštio, mada sam očekivao da
će se sastanak ćelije održati na prvom odmoru i da ću i ja prisustvovati
prvom partijskom sastanku. Prođe i desetak dana, a od sastanka ništa. Kroz
glavu mi prolaze razne misli, tražim razlog tome. Možda mi je Lončarević
samo nagovijestio prijem u Partiju, možda to još nije definitivna stvar, a ja
pogrešno shvatio? Možda je odluka ćelije preinačena od nekog višeg
partijskog foruma? U sebi preispitujem sve postupke za posljednjih nekoliko
dana. Da li nisam možda i nehotice učinio kakav prekršaj ili slično, što
nije u skladu sa likom komuniste, pa time doveo ćeliju u situaciju da ponovo
diskutuje o meni i mijenja odluku? Glava mi je bila puna takvih i sličnih razmišljanja,
nagađanja. Nikog ne pitam o svemu tome, bojeći se da ne ispadnem nepotrebno radoznao
pred drugovima ili da ne "otkrijem" tajnu. Pitati
nekog od članova štaba nisam se usuđivao. Možda je bolje da sve ide svojim
tokom, jer pitanja i zapitkivaja ne mogu to izmijeniti niti ubrzati. "Bolje
je biti u neizvjesnosti nego biti nesmotren i čitavu stvar pokvariti",
zaključio sam u sebi. Međutim, pri svakom sastanku sa sekretarom ćelije
kurirskog i radnog voda drugom Ajnšpilerom Miloradom očekivao sam da moja
radoznalost dobije odgovor. Ali ni on nikakvim znakom ni rečju ne ublaži moju
neizvjesnost, što u meni poveća zabunu. Čim nekog vidim da razgovara sa
sekretarom, odmah pomišljam da je riječ o sastanku. Kad bih ugledao sve kurire
na okupu, nestrpljivo sam očekivao poziv na sastanak. Sastanka,
međutim, nema, pa nema. Psihička preživljavanja dostižu kulminaciju, ali ja
nikom ništa ne poveravam, nikom se ne povjeravam. Neko potajno
uvjerenje ipak me ohrabruje da će se sastanak brzo održati zašto se i
pripremam. Preslišavam se kako u se predstaviti skupu, šta kazati, kakvu
obavezu dati. Obraćam se i Stevi Babiću za pomoć i pitam ga šta treba reći
na sastanku Partije kada se neko prima u njene redove, (kasnije sam saznao da su
i njega morile iste brige), ali i on nije znao da mi da odgovor. Preturam neke
letke koje od Teslića nosim sa sobom, ne bi li tamo našao ono što mi za ovu
priliku treba, a pokušavam da se setim i svega onoga što sam o Partiji do tada
slušao. Uspjeh čak i da napravim malu zabilješku. Najzad dođe i tako dugo očekivani dan — 13. februar 1943. god. Delegat voda Mile Matijević reče mi da dođem na sastanak, rekavši mi mjesto i vrijeme. Veselim se što dolazi kraj mojoj neizvjesnosti i što se konačno uključujem u redove partije. U određeno vrijeme dolazim na sastanak koji se održavao u jednoj begovskoj kući u selu Gračanica, gdje je i štab brigade bio smješten. Ulazim u sobu gdje su okupljeni i ostali drugovi. Na podu vidim krpe, na krpama dušeke, a na jednoj strani sobe divan i po zidovima serdžade. Nikada do tada nisam vidio tako namještenu prostoriju. Soba kao da je posebno spremana za neku svečanu priliku. Na sastanku vidim i neke moje drugove kurire, koji mi se sada čine ozbiljniji i odvažniji. Gledam i druga Ajnšpilera sekretara ćelije kao da ga prvi put vidim. Čini mi se da i on ima autoritativnije držanje, te i na njega sad gledam nekako sa više poštovanja nego ranije. Sve mi ovo stvara neku posebnu atmosferu i dočarava izuzetan ambijent i doživljaj. Drug sekretar najprije skida, pa potom
odmah ponovo stavlja svoje naočari, pretura nešto po svojoj torbici, pa,
najzad, našavši ono što je tražio, u određeno vrijeme otvori partijski
sastanak. Za dnevni red predloži: 1) upoznavanje novoprimljenih članova
Partije sa zadacima i 2), priprema komunista za predstojeći pokret štaba. Svi
se slažu sa predloženim dnevnim redom. Ja ne govorim ništa, jer smatram da nemam pravo glasa. Prelazi se na prvu
tačku dnevnog reda. Sekretar govori o razlozima za naš prijem u Partiju, o našim
obavezama i pravima, o odnosu prema kurirskoj službi, i dr. Posebno je podvukao
obavezu u pogledu našeg rada na teoretskom uzdizanju. Drug sekretar
priča, a ja ga napregnuto slušam i nastojim da zapamtim svaku izgovorenu riječ,
da vidim svaki njegov pokret. Ne izmiče mi pogledu ponašanje i druga Babića
koji je isto tako prvi put na partijskom sastanku. Primjećujem da stari članovi
Partije, prisutni ovom sastanku, nisu tako disciplinovani kao nas dvojica. Oni
ga ne slušaju pažljivo kao mi. Ponekad do mojih ušiju dopre i pokoji šapat,
što me začuđavalo, jer sam smatrao da se to na sastanku Partije ne smije činiti. Iz izlaganja druga sekretara stičem utisak da želi što ubjedljivije da djeluje na nas. On bira tople riječi i daje nam drugarske savjete. Kad je govorio o našim zadacima, ne učiniše mi se tako teški, ali kad pomenu rad na teoretskom uzdizanju, osjetih da pred sobom imam jednu veliku prepreku, pred kojom su se, vjerujem, našli pre mene i svi ostali mladi komunisti ravni mojoj političkoj izgrađenosti. Poslije izlaganja sekretara niko od članova ne diskutuje, pa zaključih da je ono što je on rekao mišljenje svih prisutnih. Kako je drug sekretar zahtijevao da i mi "novajlije" ovom prilikom nešto kažemo, javljam se za riječ. Služeći se sa ranije pripremljenom zabeleškom, najprije se zahvalih drugovima na prijemu u Partiju, uz napomenu da mi je drago što sam postao član Partije i obećah da ću predano izvršavati svoju kurirsku dužnost i druge zadatke koje mi Partija bude postavila. Slično meni, govorio je i Babić. Druga tačka
dnevnog reda nije dugo trajala, pa se tako dugo očekivani partijski sastanak
završio za nešto više od jednog sata. Poslije
sastanka prilazi mi sekretar, a potom i ostali članovi i čestitaju mi. Osjećam
da su to iskrena čestitanja. Neki me i grle. Tako isto svi prilaze i drugu Babiću i na isti način čestitaju. Prvi put u životu primam neku čestitku i ispoljenu radost drugova na ovaj način. Na mojim očima pojaviše se suze radosnice. Mada je atmosfera na sastanku bila skromna i jednostavna, za mene je to bilo veoma uzbudljivo, novo i dotad nepoznato. Osjećanje da se nalazim među "izabranim" drugovima, da učestvujem u stvaranju odluka i stavova u službi koju obavljam, ispunjavalo me je ponosom i većom ljudskom vrijednošću. Poslije sastanka razgovaram sa sekretarom partijske ćelije i tražim da mi se dodijele konkretni zadaci. On se osmjehnu, otvori torbicu iz koje izvadi nekoliko listova papira sa odštampanim tekstom, uz napomenu da to pročitam, pa da kroz nekoliko dana sa njim prodiskutujem. Osjetih olakšanje pri pomisli da sada imam materijale za teoretsko uzdizanje. Po povratku u kurirsku sobu, dok su neki od mojih drugova bili na dužnosti, a drugi spavali, primakoh stolicu bliže petrolejki, iz kurirske torbice izvadih dobiveni materijal od sekretara, a više iz radoznalosti preturam po odštampanim papirima i pokušavam da brzo saznam šta sve u njima piše. U zaglavlju mi odmah pade u oči natpis: "Izvod iz istorije SKP(b) — glava IV". Čim sam otpočeo da čitam prvu stranicu, s mukom sam uspijevao da što razumem, skoro kao da nije bilo napisano srpskohrvatskim jezikom. Pomišljam da je to možda tako samo na prvim stranicama. Međutim, što god sam dalje prelistavao, bilo mi je sve nerazumljivije. Prosto nisam vjerovao da ništa ne shvatam, pa ponovo čitam pročitano, ali se opet ubjeđujem da je ono što tamo piše zaista meni nerazumljivo i nejasno. Počinjem da iznalazim razloge svom nerazumijevanju: možda sam previše uzbuđen, umoran, da je svjetlo slabo, a tekstovi nečitki i zaprljani. Zato, prekinem čitanje, stavim materijal u torbu, pa ovu stavim pod glavu. Lampu ugasim i tako u dubokoj noćnoj tišini, koju su povremeno remetili eksplozije topovskih granata i mitraljeski rafali u dolini Vrbasa, dadoh se u razmišljanja o svom novom položaju. Činilo mi se da ću sve dužnosti lako obavljati, ali sa ovom pustom teorijom neće ići lako. Da je nešto iz novina, iz narodnih pjesmarica — nekako bih se snašao, ali ovaj neki dijalektičko-istorijski materijalizam, o čemu prvi put čujem, govori da sa teorijom neću lako proći. Pitam se: šta ako sve sa mojim partijskim zadacima bude išlo ovako teško kao sa teorijskom izgradnjom? Kako onda opravdati povjerenje Partije? Kako smo i
sjutradan ostali u istom selu, odmah čim je svanulo, vadim iz torbice materijal
i ponovo ga pregledam. I
opet je sadržaj za mene nerazumljiv. I opet se nanovo
razočaram. Odlazim kod sekretara ćelije i pričam svoju nevolju. U početku
kao da mi nije povjerovao, pa traži da mu u materijalu pokažem sadržaj
nerazumljivog teksta. Pogledavši
u materijal, sekretar se osmjehnu i reče: — U pravu si, ovo ni ja ne razumijem; umjesto prve dao sam ti četvrtu
glavu Istorije SKP(b). Sa razumijevanjem novih materijala koje mi je sekretar dao išlo je mnogo
bolje i lakše. Tako sam doživio svoj prijem u Partiju i prvi susret sa
teorijom dijalektičko-istorijskog materijalizma. Kad god bih kasnije
prisustvovao sastancima na kojima su se primali u Partiju mlađi komunisti —
sjećao sam se svoga "partijskog krštenja".
|