TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

SA 1. ČETOM 1. BATALJONA NA KOMARU Pokret 3. krajiške brigade od Teslića do Gornjeg Vakufa i Prozora koji je izvela od 1. do 5. 2. 1943. bio je naporan. Ljuta zima januara 1943. godine, brdovit i pošumljen teren, pokriven snijegom, još više je otežao ovaj i onako naporan marš. Trebalo je stići do cilja na vrijeme, izbjegavajući ozbiljne borbe i okršaje. Nije bilo ni lako, ni jednostavno pomiriti ove dve suprotnosti. Prvo, na vrijeme stići do cilja i drugo, probiti se duboko kroz neprijateljsku teritoriju, izbjegavajući borbu. Brigada je krenula. Prvi bataljon je bio na čelu, a njegova 1. četa u prethodnici. U svanuće izbili smo na neku kosu sjeverno od pruge Gornji Vakuf — Turbe. Kolona je stala. Brigada se razmjestila po okolnim šumama, da bi u dubokom snijegu predanila. Prva četa je bila na borbenom obezbjeđenju. Dok se brigada odmarala, starješine i kuvari su imali pune ruke posla. Štab brigade je pre podne vršio izviđanje sa štabovima bataljona, a popodne su to učinili i štabovi bataljona sa komandama četa. Kuvari su spremali hranu. Naša 1. četa je, pored obezbjeđenja brigade, imala zadatak da osmatranjem ustanovi komuniciranje prugom i sistem obezbjeđenja na njoj, da pronađe najpogodniji pravac za prelazak na suprotnu stranu i, na koncu, da se u prvi sumrak prebaci preko i tako obezbijedi prelaz brigade. Cesta je bila zavejana snijegom, pa nas nije zabrinjavalo da će neprijatelj njome brzo doći. Poslije nesnosno hladne noći osvanuo je 4. februar sunčan i ljep. Kad se malo odjutrilo i sunce ojačalo, četa je živnula. Pošto sam razmjestio vodove na obezbjeđenje, krenuo sam sa jednom desetinom boraca iz 1. voda na prugu, da bismo prikupili podatke koji su se od nas tražili. Skrivenim prilazima smo izašli na pošumljeno uzvišenje, odakle nam se pružao dobar pregled pruge i terena oko nje. Ubrzo smo na jednom uzvišenju preko pruge uočili grupu vojnika, koja se bezbrižno šetkala ispred povelikog bunkera. Za sve vrijeme smo radoznalo posmatrali kako se grudvaju, zasipaju snijegom, trijebe vaške i dosađuju, ne sluteći da ih sa svega nekoliko stotina metara posmatramo. Sa dva-tri puškomitraljeza sigurno bismo im prepolovili brojno stanje, ali nismo smjeli otkriti svoje prisustvo. Negdje oko 11 sati istog dana sa pravca Donjeg Vakufa čuli smo pisak lokomotive, a malo kasnije se iz tunela i voz pojavio. Uglavnom je, koliko smo mogli ocijeniti, u njemu bila vojska, kojoj su vojnici sa obezbjeđenja mahali, a oni iz voza im uzvraćali na pozdrav. U drugoj prilici i to bi bila dobra meta i siguran uspjeh. Ovako nam je ostalo da ga otpratimo pogledima. Vrijeme je brzo izmicalo. Ostalo nam je još da pronađemo najpovoljniji pravac kojim bi se sa četom u toku noći prebacili na suprotnu stranu. Ispred nas je proticao jedan potočić, preko kojeg je bio drveni mostić, a oko njega nabacano krupno kamenje. U pravoj liniji od ovog mostića, na odstojanju 400 do 500 metara, na sredini između otvora tunela i grupe neprijateljskih vojnika, nalazio se nadvožnjak, i to u mrtvom uglu u odnosu na otvor tunela i neprijateljsko obezbjeđenje. Ocenili smo da je ovo najpovoljniji pravac da se sa četom, koristeći noć i izbjegavajući borbu, prebacimo preko. Izviđanje smo završili i u prvim popodnevnim časovima vratili smo se u četu. O svemu sam izvjestio komandanta bataljona. Iznio sam mu i prijedlog o mjestu prelaska moje čete koje sam odabrao, sa čim se složio i nakon toga je precizirao zadatak četi. Po dobijanju zadatka otišli smo da ručamo, poslije čega nismo imali vremena za odmor. Pokupili smo komandire vodova i desetare i s njima održali kratak sastanak. Upoznali smo ih sa situacijom i zadatkom čete, a zatim izdali naređenje da se četa prikupi radi pripreme za pokret. Sumrak 4. 2. se spustio kad smo krenuli prema pruzi. Oprezno smo silazili niz strmu padinu. Kad smo stigli do potočića sačekali smo začelje i još jednom utanačili postupak u slučaju nailaska voza, a potom uz krajnju opreznost i spremnost za borbu krenuli naprijed, ka pruzi i propustu na njoj. Kad smo bili na domaku pruge, voz je opet naišao od pravca Donjeg Vakufa. Mi smo i ovom prilikom morali ostati neprimjećeni, pa smo polijegali duž prtine, nastojeći da odamo utisak neke živice. Voz je otkloparao u pravcu Travnika i mi smo krenuli naprijed. Međutim, kad je 1. vod već bio na drugoj strani pruge, naišla je od pravca tunela neprijateljska patrola i naše prisustvo je bilo otkriveno. Patrola je odmah otvorila vatru na vodove koji su prelazili prugu i koji na brisanom prostoru nisu mogli naći zaklona. Shvatajući situaciju 1. vod je munjevito, koristeći neku uvalicu, zašao za leđa neprijateljskoj patroli i iznenadnim napadom bombama i puščanom vatrom potisnuo je u tunel, a zatim se Jovo Dobrijević svojim puškomitraljezom postavio na otvor tunela. Čim je otpočelo puškaranje sa patrolom, javilo se i ono obezbjeđenje sa kose. Mirko Radić, delegat 1. voda, je samoinicijativno istrčao uz padinu, zašao straži za leđa i otuda otvorio vatru na nju. Kad smo sa četom produžili napad na obezbjeđenje, nismo ni slutili da je naš borac taj koji sa tog pravca gađa, pa smo i na njega otvorili vatru. Sa mukom je Mirko dozvao svoje drugove i uspostavio vezu s njima. I pored toga što su nam u izvršenju zadatka iskrsavale nepredviđene poteškoće, uspjeli smo u potpunosti izvršiti svoj zadatak. Jovo MILJEVIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument