TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
"CVJETNIĆKA"
NA USORI Teslić je 1. januara 1943. godine, tako reći, u jednom zamahu bio oslobođen. Samo u toku nekoliko noćnih časova bio je savladan garnizon od preko 1000 neprijateljskih vojnika. Naši su se žurili da izvuku ogroman plijen zatečen u gradu, a neprijatelj je ulagao krajnje napore da se od Doboja preko Jelaha i Vrela probije i spriječi nas u tome. Moja, 3. četa 2. bataljona 3. krajiške brigade, nalazila se tada u selu Žarkovina na odmoru, s tim što smo imali zadatak da upućujemo patrole prema selu Vrelima. Lijevo od nas je bio 2. bataljon 1. proleterske brigade. Na dan 3. 1. 1943. oko 22 sati, u komandu čete je došao komandant našeg bataljona Nikola Pećanac. Posle uobičajenih razgovora o stanju čete, mjestima straža i pravcima kretanja patrola, prikupio je komandu čete i saopštio nam zadatak za naredni dan. Podsetio nas je da neprijatelj izbija u selo Vrela, što smo i sami znali i opomeno nas da će vjerovatno dok svane produžiti sa napadom i pokušati se probiti za Teslić za vidjela. Da ne bi bili iznenađeni i da bi napad dočekali što spremniji, naredio je da već u 4 sata izađemo sa četom na položaj i zaposjednemo jedno uzvišenje na desnoj obali rječice Usora, koje dominira cestom kuda neprijatelj treba da prođe. Pošto nam je dao zadatak i uvjerio se da smo ga shvatili, Nikola Pećanac je ukazao na potrebu održavanja veza sa dijelovima 2. bataljona 1. brigade i na to da naš položaj dominira položajima tog bataljona, pa ako bi neprijatelj nas odbacio time bi 2. bataljon bio stavljen u bezizlazan položaj. Pred ponoć, naš komandant nas je napustio i dok su se borci odmarali mi smo se dogovarali kako ćemo izvršiti postavljeni zadatak, a potom i sami pošli da se malo odmorimo. Sutradan u naređeno vrijeme bili smo na svojim položajima. Pošto smo rasporedili vodove i desetine, poslali smo patrolu da uspostavi vezu sa bataljonom 1. proleterske brigade, a onda smo čekali da svane. Nismo bili sigurni da smo svaki dio čete i svako oružje postavili na najbolje mjesto i čekali smo da to uradimo kad se razdani. Važno je bilo da smo mi tu izišli u naređeno vrijeme i pre nailaska neprijatelja i da nas zima ne savlada, da mitraljezi ne zamrznu, da se prsti ne ukoče kako bismo mogli obarače stiskati. Naši položaji
su bili snijegom pokriveni, a bura je vitlala po uzvišenju. Što se zora
primicala, mraz je sve više stezao. Borci su cupkali u mjestu, umotani neko u
ćebe, neko u šatorsko krilo. Samo
po neko je imao šinjel. Svaki je čuvao svoje oružje uz grudi, da ne zamrzne.
U Tesliću smo se obukli u nove domobranske uniforme, ali one su bile tako
slabog kvaliteta da su prosto upijale u sebe hladnoću, umjesto da nas od nje štite. Obilazeći četu naišao sam na mitraljesca Marka Pilipovića Markanju. Na
nogama su mu oputaši, a vunene čarape poderane na petama, na kojima se
snijegom ožuljana koža crvenila. Nije se žalio na hladnoću, bio je miran kao
i svakom drugom prilikom. Meni ga je bilo veoma žao, jer je za njega bilo teško naći cipele. Do
petnaeste godine je išao bos, a potom u oputašima; njegova stopala su slobodno
rasla i u dužinu i u širinu, pa je za njega teško bilo naći cipele i u
magacinima. Na intervenciju komande čete obućari su mu uzeli mjeru i obećali
da će od zaplijenjenog materijala napraviti cipele, ali one još nisu bile
stigle. Rekoh mu, kao da sam ga htio umiriti, da bi danas mogle biti cipele
gotove, a on me pogleda i kroz osmjeh odgovori da im se ne raduje iako je
polubos. Plašio se da će to biti predmet zbijanja šala na njegov račun. — Naučili
drugovi, kaže, da idem bosonog, pa će im biti smiješno kad počnu da
odzvanjaju blokeje po kamenu, a ne znam ni sam kako bi se snašao u cipelama. — Ostavio
sam svog pouzdanog puškomitraljesca Markanju da polubos skakuće po snijegu i
otišao dalje. Cela četa je skakutala tog jutra, svi su drhtali i svi željeli
da što pre svane, da neprijatelj izbije pred položaje i da borba otpočne, čime
će kao i obično i hladnoća otići. Negdje oko sedam sati oglasio se neprijatelj artiljerijom. Odmah smo shvatili da mu nije jasno gdje se nalazimo. Tukao je nasumice, čas na jedno brdo čas na drugo, sad ispred nas, a potom daleko iza nas. Nekoliko granata je palo i na naše položaje, što smo shvatili kao opomenu da se pripremimo za početak borbe koju smo tri sata čekali na mećavom zavejanoj kosi. Ubrzo je došlo i to. Prvo je bio napadnut 2. bataljon 1. proleterske brigade i njegovo lijevo krilo odbačeno sa Usore. Potom su Nijemci prešli Usoru i uputili se prema našim položajima. Naredio sam da se vatra ne otvara sve dok ne budu dovoljno blizu kako bismo im nanijeli što veće gubitke. Najvažniju tačku našeg položaja držao je vod Gojka Kneževića, koji je zapravo samo vršio dužnost komandira voda, jer je komandir voda u to vrijeme bio na lečenju od zadobijenih rana. Još u toku noći Gojko i ja smo konstatovali da će njegov vod u slučaju napada Nijemaca ponijeti najveći teret i da će od upornosti od važnosti toga voda ovisiti da li ćemo uspjeti zadržati naš položaj i spriječiti prodor Nijemaca ili ne. On je bio siguran u svoje borce, a ja i u njega i u njih, i tada, dok smo posmatrali kako Švabe u streljačkom straju, uz podršku mitraljeza, podilaze našem položaju, bilo je jasno da je i ta naša pretpostavka bila tačna. Gojkov vod je ležao u snijegu i čekao pridržavajući se moje komande da niko ne otvara vatru i ne reaguje na njemački izazov. Kad su Nijemci prišli dovoljno blizu i kad sam bio sasvim siguran da će naša vatra biti efikasna, dao sam signal za dejstvo. Imali smo tih dana dosta municije i bombi a i automatskog oružja, pa nismo kao obično suviše škrtarili. Cijela četa je čekala ugovoreni signal i kad je on dat, kuršumi su ošinuli po švapskom stroju tako precizno i tako silovito da su momentalno narušili izgled po svim propisima razvijenog streljačkog stroja. Švabe su se počele
kotrljati, prevrtati, klizati po snijegu i u najvećem neredu povlačiti ka
koritu Usore. Jedan vod je pošao u potjeru za njima, ali sam smatrao da
neprijatelj nije potučen, da se Švaba neće tako lako pomiriti sa neuspjehom i
da će on ponovo pokušati da nas ukloni sa naših položaja, pa sam naredio da
ostanemo na njima. I dobro
je bilo što je tako učinjeno. Oni su svoje ranjene i ubijene izvukli, onda se
sredili i preduzeli organizovaniji napad. Sa njihovim ponovnim napadom naše
položaje je osula artiljerijska i minobacačka vatra. Tukli su neštedimice.
Snijegom pokrivena kosa koju je moja četa držala bila je obavijena dimom a
snijeg išaran zemljom. Vidjeći da ćemo pretrpjeti gubitke i bez direktnog sukoba i neprijateljem,
povukao sam četu iza grebena a na položaju ostavio samo dežurne puškomitraljeze.
I dok je neprijatelj prestao sa artiljerijskim dejstvom, cela četa je ponovo
bila na svojim položajima. Sada su Švabe bile mnogo obazrivije odlučnije.
Prebacivale su se po dijelovima, štiteći jedni druge. Naša vatra, iako snažna
i precizna kao i za vrijeme odbijanja prvog napada nije ih mogla prisiliti na
povlačenje. Primicali su se uporno, iako su trpjeli gubitke. U jednom momentu
sam pomislio da to ne pokoleba moje borce, da se ne uplaše pred tom odlučnošću
i upornošću Švaba, sa kojima nismo imali mnogo iskustva, a to bi bilo poražavajuće.
Da ih pokrenu sa naših položaja, da nas isteraju na snijegom pokrivenu ravnicu
koja se prostirala iza nas, loše bi se proveli. Nadao sam se da to razumeju i
komandiri vodova i desetari i mitraljesci i da će moći savladati eventualnu
krizu koja bi ih mogla snaći. Naredio
sam da se pripreme bombe i da ih, kad priđu dovoljno blizu, bombama odbiju. Švabe
su se drsko primicale, četa ih je smireno i organizovano tukla. Kad su došli
na domet bombi, bombaši su stupili u dejstvo. Bombe su eksplodirale,
mitraljeski rafali su bili duži, a poklik mojih boraca dopunjavao tu opštu
huku. Najžešći okršaj je vodio Gojko sa svojim vodom. Njihovo uzvišenje je
bilo u dimu i vatri i nije se moglo znati šta se zapravo tamo zbiva. Tek kad su
Švabe pojurile uz padinu uzvišenja, na kome se prava drama odigrala, bilo je
jasno da su izdržali, da smo još jedan uspjeh izvojevali, u čemu treba odati
prije svega priznanje odvažnim mitraljescima i neustrašivim bombašima Knežević
Gojku, Knežević Stevi, Knežević Mirku, Kovačević Bošku, Pilipović Marku,
Pilipović Radu, Grbić Petru, Žiki i drugima, koji nisu ustuknuli pred bahatim
Švabama, pred njihovim brzometnim šarcima" i uzvicima "forvec".
I ne da nisu uzmakli, već su im održali pravu lekciju kako se savladuju nedaće
i kako partizani izvršavaju svoje zadatke. Još
tri puta su Švabe pokušavale u toku 4. januara da nas zbace sa naših položaja
i da na konak odu u Teslić, ali svaki put su bili odbačeni. Nevjerovatno je
koliko je čelika i eksploziva tog novogodišnjeg dana bilo izručeno na naše
položaje, a da je od svega toga samo jedan borac bio lakše ranjen. Na suprot
tome, Nijemcima je osujećena namjera i naneseni ozbiljni gubici. Predveče,
kad je neprijatelj odstupio, došao nam je komandant 2. bataljona 1. proleterske
brigade i prvo što je učinio po dolasku u našu četu zahvalio se borcima za
ispoljenu hrabrost i za nesumnjiv uspjeh koji su izvojevali tog dana. Gojku je
posebno čestitao na njegovoj odvažnosti i hrabrom držanju boraca njegovog
voda. Nije mogao verovati da smo u svemu tome prošli bez gubitaka. Radovao se
našem uspjehu, i rekao nam da bi uvek želio imati takav komšiluk u borbi. I
komandant našeg bataljona je bio zadovoljan sa onim što smo tog dana učinili
i odao nam je priznanje. Tako smo počeli ratnu 1943. godinu, po mećavi i u
bespoštednoj borbi. Čestitanja koja smo primili toga dana za uspjeh, bila su
nam draga naknada za sve napore koje smo u njih uložili.
|