TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

U SELU KOMUŠlNI SAMO ZBOG POLITIČKE AKCIJE Početkom januara 1943. godine, poslije napada na Teslić, naša 3. četa 4. bataljona dobila je zadatak od komandanta Milana Bosnića da obezbijedi jedinice sa pravca Žepča, zauzimajući položaje za odbranu iznad sela Komušine. Glavnina čete sa komandom trebalo je da se rasporedi po kućama, u selu Komušine. Bio sam tada zamjenik političkog komesara čete; Rade Trninić bio je politički komesar, a Anđelko Rodić Buđoni komandir čete. Prije odlaska na ovaj zadatak, pored budnosti i opreznoti, na koju nam je ukazao komandant, komesar bataljona Kočo Jovičić i njegov zamjenik Ljubiša Čurgus rekli su da obratimo posebnu pažnju na ove momente: — stanovnici sela su isključivo hrvatski živalj i pod uticajem jake ustaške propagande, a znatan broj ljudi je i otišao u ustaške formacije; — partizanske jedinice nisu bile već dugo prisutne na tome terenu, pa je potrebno umješno prići tome narodu i objasniti im ciljeve i značaj NOB; — izvjestan broj mještana toga sela nalazio se u seoskoj miliciji, radi odbrane sela od pljačke četnika koji su se posle ubistva Mladena Stojanovića, Zdravka Čelara i ostalih rukoodioca koji su radili na tome području, bili dosta omasovili i osilili, vršeći nasilje i teror nad stanovništvom toga kraja, naročito nad simpatizerima i pristalicama NOP-a. Iz svega toga shvatili smo da, u stvari, idemo u političku akciju. U selo smo stigli pred sam mrak 8. januara 1943. godine. Na ulazu smo bili dočekani sa nekoliko pucnjeva od seoske milicije koja je u stilu zečije braće bježala ispred nas. Pošto smo tamo stigli neočekivano i iznenadno, stanovnici sela počeli su da bježe iz kuća u obližnje šumarke. Čudili smo se toj pojavi, jer na to nismo navikli. Zašto bježe? Po stizanju u selo najprije smo isturili obezbeđenje u pravcu Žepča i na okolne visove postavili straže i patrole. Prvi utisci su nam govorili da je komesar bataljona bio dobro informisan o situaciji na tom području, posebno o situaciji u selu Komušine. Domaćin kuće u kojoj smo odsjeli i njegova žena, gledali su nas sa nepovjerenjem i strahopoštovanjem, čekajući momenat kada će da počne "klanje" ili ubijanje, kako ih je već na to vremenom pripremala ustaško-četnička propaganda. Započeli smo sa njima malo širi razgovor, ukazujući na to da mi nismo ono što o nama propagira okupator i njegove sluge, nego da smo narodna vojska koja se bori za njegove interese i ideale. Podvlačeći da je naš osnovni zadatak borba protiv okupatora, da su KPJ i partizani sastavni dio našeg naroda u toj borbi domaćini su se otkravili pa su počeli i da postavljaju mnoga pitanja. Bilo je sve kako treba. Komesar i ja, kao i politički delegati ubrzo smo pošli po kućama i objašnjavali narodu značaj i ciljeve NOB-e, mada je bilo vrlo malo naroda u selu, osim onih starijih po godinama, i djece. Većina se negdje sklonila. Kada smo završili sa ovim upoznavanjem, povratili smo se u kuću gdje je bila smještena komanda čete i zamolili domaćicu da ako ima bilo šta za pojesti da nam da. Ona je onako još uvijek preplašena rekla da nema ništa skuvano, nego samo božićne pečenice i pšeničnog hljeba, verovatno misleći da ćemo mi zahtijevati nešto specijalno, kako su to činili i čine četnici i ostali. Mi smo joj odgovorili da nije važno šta će biti spremljeno, dovoljno je i suva hljeba ako ima. Na to je domaćica bila iznenađena i vrlo ljubazno nas je poslužila sa pečenjem i hljebom, kao i slatkim kolačima. Poslije toga molili smo je da nam prostre malo slame za spavanje. Sutradan došao je kurir iz štaba bataljona sa naređenjem da se vratimo u sastav bataljona koji se nalazio u širem rejonu Teslića. Primijetili smo još po noći da domaćin i njegova žena nisu uopšte spavali. Kada se četa postrojavala za pokret, primijetili smo mnogo više mještana u selu, koji su se slobodno kretali za razliku od one situacije kada smo dolazili u selo prethodne noći. Kada se četa postrojila komandir Buđoni je izvršio smotru. Poslije smotre, pred postrojenom četom pitali smo mještane u čijim je kućama vojska prenoćila da li su zadovoljni postupcima vojnika i da li imaju neku primjedbu. Isto tako pitali smo ih da nije bilo kakve štete ili neke samovolje, koja bi ih uvrijedila bilo u čemu? Odgovor svih prisutnih bio je: "Ovakvu vojsku nismo do sada vidjeli." Bili bi kažu, sretni da još kod njih ostanemo kao najbolji prijatelji i drugovi. "Takva vojska ima puno pravo da se zove narodna vojska" — dodao je jedan od prisutnih, zamolivši komesara i mene da vojnike počasti rakijom, vinom, kolačima i orasima? Mi smo mu dozvolili da ih počasti samo sa po jednom čašicom, a ostalim po njegovoj volji. Rastali smo se prijateljski. Drago KAČAR Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument