TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
NA
GLAVNOM UDARU PROBOJA SREMSKOG FRONTA Desetak dana odmora u Bačincima proveli smo u reorganizovanju brigade, prihvatu i obučavanju novoprispjelih boraca, u čišćenju, pranju i parenju odjeće i u igrankama koje smo svako veče organizovali. Sada je cela brigada formacijski grupisana u tri bataljona. Oko 20. marta napustili smo Bačince i otišli za Novak Bapsku na front. 2. i 3. bataljon su upućeni na položaje, a 1. je ostao u rezervi. Vrijeme od desetak dana, koliko smo bili u rezervi, iskoristili smo za obuku boraca i uvježbavanje jedinica. Svaki dan se radilo od jutra do mraka na obuci u rukovanju oružjem i gadanju, bacanju bombi i ukopavanju, uklanjanju prepreka, izvođenju juriša, odbijanju protivnapada i sl. Pored pojedinačnih, izvršili smo i jedno bojno gađanje iz svih oruđa bataljona, što je bilo novina i za stare borce, jer to ranije nikad nije bilo učinjeno. Poslije podne su održavana politička predavanja i sastanci, a naveče priređivane igranke i zabave. Sve je to stvaralo veselu atmosferu u bataljonu i dizalo moral boraca. Dok smo se mi u 1. bataljonu pripremali za odlazak na položaje, dotle su 2. i 3. bataljon usavršavali svoje položaje i "pipali puls" protivnika. Da bi naše pripreme bile potpune, štab 1. bataljona je upućivao i nas iz komandi četa na položaje, gdje smo ostajali po 24 časa i upoznavali se sa životom u rovovima i zemunicama, što je bilo od velike koristi. Bili smo zadovoljni sa izvršenim pripremama i spremni za odlazak na položaj. Jedina briga nam je bila što novi borci nisu prošli kroz vatreno krštenje, pa nismo znali kako će se u borbi držati. Hrabrilo nas je njihovo dobro raspoloženje i iskustvo starijih boraca i starješina. Negdje oko 1. aprila 1945. godine dobili smo naređenje da se spremimo za odlazak na položaj. U toku dana su izvršene sve pripreme, a kad je pao mrak krenuli smo svak u svom pravcu. Položaje smo preuzeli u najvećoj tišini. Svaki borac je stao na svoje mjesto i svako oružje postavljeno na određeni položaj. Svi smo ostali budni do zore. Borci su bili radoznali da vide gdje su i šta je ispred njih, a mi iz komande čete i komandi vodova bili smo uz njih. Tako smo se opet našli u rovovima na domaku Nijemaca. Drugovi koje smo smjenili rekli su nam da svaki neobazriv pokret i svako podizanje glave predstavlja opasnost, jer njemački snajperi na to budno motre. Dok se razdanilo pokušali smo provjeriti tačnost ovih podataka. Stavili smo titovku na ašovčić i malo ih izdigli iznad grudobrana. U tren oka su bili probušeni i kapa i ašovčić. To nam je pomoglo da opreznost boraca podignemo na takav stepen da poslije toga nismo imali problema s tim. Od prvog dana
smo preduzeli sve mjere da ne ostanemo pasivni, da borce angažujemo nečim,
kako bismo ubili monotoniju do koje inače dolazi u takvim uslovima života.
Izviđali smo neprijateljske položaje, rovove, saobraćajnice, osmatračnice i
prepreke. Nastojali smo da doznamo šta radi neprijatelj. Kopali smo približnice
od naših ka neprijateljskim položajima, pronalazili mine obješene na žičane
prepreke i aktivirali ih gađajući ih iz pušaka, što je bilo i zabavno. Tukli
smo i minobacačima po minskim poljima i žičanim preprekama i čistili prilaze
ka neprijateljskim položajima. Sem
tih borbenih zadataka, trudili smo se da organizujemo i druge aktivnosti. Održavali
smo sastanke i predavanja, čitali novine koje smo redovno dobijali, pisali članke
i izdavali zidne novine, kojima smo ukrašavali zemunice. Podsticali smo borce
da pišu kućama, a pisma koja smo dobijali sa terena, od omladinskih i drugih
organizacija, čitana su kolektivno. Sve je to pomoglo da se ovako ukopani
prijatnije osjećamo. Inžinjerijska
četa brigade je svake noći odlazila na čišćenje minskih polja ispred nas.
Oni su padom prvog mraka ispuzavali iz naših rovova sa pipalicama i detektorima
odlazili u pravcu neprijatelja. Po cijelu noć su pred nosem neprijatelja
pronalazili i vadili mine. Pred zoru su se vraćali natovareni minama, umorni i
neispavani ali vedri i ponosni na svoje podvige. Dok su oni noć provodili u
minskim poljima i ispred samih neprijateljskih cijevi, dotle smo se mi trudili
da održavamo normalnu i za te prilike uobičajenu atmosferu i dežurali smo da
im u slučaju potrebe priskočimo u pomoć. Jovan Hajder, komandir inžinjerijske
čete, s pravom je bio ponosan na odvažnost i umješnost svojih minera. I mi
smo im odavali puno priznanje. Znali smo da su to odabrani i u borbi prokušani
borci, ali nismo mogli shvatiti kad i gdje naučiše tu opasnu vještinu. Iznad
svega smo se trudili da naši zakloni, zemunice, osmatračnice, saobraćajnice,
klozeti i sl. budu u što boljem redu. Snijeg se otopio a kiše malaksale pa je
sremska crnica omogućavala pojedincima da ispolje sve svoje graditeljske
sklolosti. Takmičili su se pojedinci i jedinice u tome ko će bolje urediti
svoj dio položaja i što urednije ga održavati, a četni bolničari su svaki
dan obilazili i kontrolisali higijenu. To je spriječilo pojave zaraznih bolesti
koje su u takvim uslpvima velika opasnost za jedinice. Što je vrijeme više
odmicalo, sve intenzivnije su bile i naše pripreme, pa je bilo očito da se
primiče dan kada će se odavde moći poći dalje. Popodne 11. aprila pozvan sam u štab bataljona. Tamo sam našao komandira 2. čete, Milorada Mirkovića i komandira 1. čete, Ševu Vida Vicu. Štab bataljona je bio na okupu. Konandant bataljona, nam je saopštio da je naređenje da se krene u proboj; potom nam je izložio zadatak brigade, pa zalatak našeg bataljona i onda odredio zadatke naših četa. Upoznao nas je da će artiljerija tući neprijateljske položaje, da će o činiti i avijacija, a na znak za juriš priključiće nam se bataljon tenkova. Poslije takve pripreme moramo pregaziti njemačke položaje! Saopšteni su nam znaci raspoznavanja i druge pojedinosti koje su važne za usklađivanje dejstva. Pri svemu tome komandant je naročito podvlačio da naš bataljon kreće u proboj fronta ispred cijele brigade, jer se 2. 3. bataljon nalaze, u drugom i trećem ešelonu, koji će stupiti i borbu tek ako mi ne uspijemo ili pošto ovladamo glavnim položajem. A pošto je brigada na glavnom pravcu udara divizije, naglašeno je da će od našeg uspjeha u mnogome zavisiti hoće li divizija izvršiti svoj zadatak. U toku izdavanja zadataka rečeno nam je da će 5. (srpska) brigada u toku noći biti prebačeni iz Bačke, preko Dunava, u Srem, u pozadinu neprijatelja, i da će dejstvom otuda nama olakšati izvršenje zadatka. Sve je to izgledalo tako temeljito pripremljeno i planirano da se u uspjeh nije moglo sumnjati. Sklonište štaba bataljona smo napustili sa dubokim utiscima o predstojećem uspjehu i otišli svaki u svoju četu. Rečeno nam je da o zadatku ništa ne govorimo, već da posle pada mraka komande četa dođu i sa komandama vodova, pa ćemo tada svi zajedno biti upoznati sa zadatkom. Kad smo se naveče sakupili u skloništu štaba bataljona i pošto nam je još jednom svima saopšten naš zadatak, dogovarali smo se kako da ga što bolje izvršimo. Tomić nam je skrenuo pažnju da naš bataljon kreće u proboj fronta, a onda je komandir bataljona Mirko Knežević ukazao na politički značaj proboja fronta i na odgovornost koja iz toga proizilazi, naglašavajući da će opstanak 5. brigade ovisiti od našeg brzog proboja fronta i spajanja sa njom. Na kraju nam je rečeno da će, ako mi ne uspijemo probiti front, u napad poći 2. bataljon, a ko ni on ne uspije da će to pokušati 3. bataljon, pa i ako ni njima to ne pođe za rukom, onda će se formirati udarna grupa od komunista i skojevaca koji će krenuti u proboj. Taj se zadatak mora izvršiti! Pomoćnik komesara bataljona Braco Galin dao je zadatak da se održe partijski i skojevski sastanci na kojima će se komunisti upoznati sa svojim zadacima. Na tom sastanku smo zauzeli stav o dva veoma važna pitanja. Prvo, dogovorili smo se da se posebna pažnja obrati da neko od boraca ne padne u ruke neprijatelja, od momenta kad im bude zadatak saopšten pa do polaska u napad, kako naše namjere ne bi bile prije vremena otkrivene. Drugo, a što je bilo veoma riskantno, da ne čekamo prenos artiljerijske vatre u dubinu i znak za opšti juriš, već da mi malo prije toga izvršimo juriš, da tako reći sa posljednjim granatama i mi upadnemo u rovove neprijatelja. Ovim smo se lišavali podrške tenkova, ali smo smatrali da ćemo i bez njihove pomoći sa manje žrtava na ovaj način upasti u neprijateljske rovove. Malo nam je bilo neobično kad su nam saopštili da se na ranjene borce ne osvrćemo i da se oko njih ne zadržavamo, već da prodiremo naprijed. To se odnosilo i na zarobljenike i na plijen. Naš zadatak je bio da se što brže probijemo u dubinu neprijatelja, a briga oko svega drugog bila je prebačena na jedinice specijalno određene za to. Ovaj sastanak bio je u pravom smislu dogovor o presudnim pitanjima. Zadaci su konkretni, a argumenti ubjedljivi! Zarekli smo se da nećemo dozvoliti da drugi uradi ono što je nama povjereno, a onda se pozdravili i otišli. Kad sam došao u četu kuvari su taman delili hranu. Bio je to obilat obrok kakvom se vojnici obično raduju. Poslije podjeljene večere, dopremljeni su nam sanduci municije i ručnih bombi koje smo u toku noći podijelili. Noć je već uveliko bila odmakla kad smo saopštili borcima da ćemo ujutru, po svitanju, krenuti u napad i u proboj fronta. Dežurna oružja su kao i normalno bila na položajima, a borci su se pripremali. Trudili smo se da se naše aktivnosti ni po čemu ne razlikuju od onih koje smo prethodnih noći preduzimali.Sve pripreme smo obavili na vrijeme, a onda negdje oko pola noći napustili svoje položaje i kroz ranije izrađene približnice počeli puzati u pravcu neprijatelja. Kad smo došli do ivice minskih polja rasporijedili smo se u streljački stroj, ukopali se i čekali da počne. Na suprotnoj
strani, kod Nijemaca, bilo je sve "normalno". Ni po čemu se nije
moglo osjetiti da naslućuju šta im se priprema. Povremeno su osvjetljavali
prilaze svojim položajima i preprekama i kao obično ispaljivali po koji rafal
iz mitraljeza. Mi smo se vješto postavili i maskirali tako da nas nisu mogli
otkriti, a u tome nam je pomogla i neposječena kukuruzovina koja je preživjela
zimu. Na istoku se pokazivalo rumenilo. Osvitao je vedar proljetni dan. Ni jutarnjih izmaglica nije bilo. Na položajima je vladala tišina. Bilo se već potpuno razdanilo, a planirana artiljerijska paljba nije počinjala. Naveče smo sravnili satove u štabu bataljona i oni su pokazivali da vrijeme za početak dejstva artiljerije nije došlo, ali smo mi počeli sumnjati u njih. Što se više razdanjivalo sve smo bili sumnjičaviji. Skazaljke su se veoma sporo micale. Tačno u 4 časa i 40 minuta 12. aprila
1945. godine, opštu tišinu je narušio prvi plotun naše artiljerije. Sručio
se između nas i neprijatelja. Neke
granate su pale i po našem zaleglom streljačkom stroju. Artiljercima nije bilo
teško da osmotre pad prvih granata, pa su se brzo korigovali i sljedeći plotun
je pritisnuo neprijateljske položaje. A potom je nastao pravi krkljanac. Eksplozije su tupo odjekivale i slivale se u neprekidnu huku. Stubovi dima su se dizali visoko. Naši bacači i mitraljezi su štopovali neprozirnu zavjesu dima i prašine. Njemačka pješadija se nije oglašavala, kao da je nestala sa položaja. Tek nakon nekoliko minuta oglasili su se i oni svojom artiljerijorn. Tukli su negdje pozadi nas, valjda položaje naše artiljerije. Odvijao se dvoboj iznad naših glava, kojeg smo mi bili pošteđeni iako smo bili na dohvat ruku sa Nemcima. Ali ubrzo su se iz pravca Bačke, od Šarengrada, pojavile eskadrile naših aviona i obrušile na njemačku artiljeriju i položaje koje je već pošteno "peglala" naša artiljerija. Do tada nikad nisam video da je toliko eksploziva sručeno na jedan položaj, a ne znam da je to i bilo ko drugi iz naše brigade vidio ranije. Čak mi se, nakon izvjesnog vremena, učinilo da je to i previše, da bi bilo bolje da pričuvamo municiju. Uvjek smo u municiji oskudijevali, uvijek se računalo na granate, pa smo navikli i da štedimo i da se sa malo zadovoljavamo. Uživali smo u našoj snazi i moći i jednim okom kontrolisali kazaljke na časovniku, a drugim osmatračnicu štaba bataljona da bi na dati signal, i u dogovoreno vrijeme, krenuli na juriš i prije nego artiljerija prenese svoju vatru u pozadinu protivnika. Došao je i
taj momenat. Znak je dat i jednovremeno prihvaćen. Cijela četa, a čini mi se
i cio bataljon, jednovremeno je skočio i krenuo naprijed. Prolomilo se snažno
"Ura!", pregazili smo žičane prepreke i jurišali pravo u eksplozije
granata, u neprijateljske rovove. Nekoliko boraca nam je ranjeno od naših
granata, ali zato nismo naišli na otpor neprijatelja. Izručili smo bombe u
njihove rovove i skloništa prije nego što su nas očekivali. Kako nas je
artiljerija i dalje tukla, signalima smo tražili da prenese vatru u dubinu, a
onda ne čekajuči ni časa produžili smo naprijed. Prelazeći preko
neprijateljskih položaja zapazili smo da su švapski rovovi dublji od naših i
da je cio položaj izukrštan saobraćajnicama, da su im skloništa duboko pod
zemljom, da su vještije i bolje od nas uradili svoje položaje. Pošto smo
ovladali prvom linijom rovova i izbili pred drugu bili smo dočekani jakom i
organizovanom vatrom. Ali tada se iza naših leda začula snažna huka naših
tenkova. Stizali su u pravi momenat. Njihova pojava je unijela neizmjeran moral
u naše redove. Kad su, gađajući iz topova i mitraljeza, prošli kroz naš
stroj, cio bataljon se podigao i zajedno s njima krenuo na juriš. Svak je tukao
iz svog oružja. Čini mi se da smo u jednom skoku bili ponovo u neprijateljskim
rovovima. Naši borci su tukli bombama, a tenkisti gusjenicama rušili ivice
dubokih rovova i zatrpavali žive Nijemce u njima. Naš udar je bio tako silovit
i munjevit da neprijatelj nije imao vremena ni da pomisli na bježanje. Time je
sremski front bio probijen, put za Slavoniju otvoren i naš, možda, najteži
zadatak uspješno izvršen.
|