TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

Petnaestog dana po proboju sremskog fronta, za brigadom je ostala slobodna i Gradiška. I tog dana 27. aprila 1945. godine pošla je ona u napad na Lipovljane. U ranim jutarnjim časovima naišla je na svježe neprijateljske snage, kojima je bilo stalo da joj zaustave napredovanje. Borba je trajala do kasno uveče.

U Dnevniku brigade je zapisano da je tog dana neprijatelj izvršio 17 juriša, i da je svaki put bio odbijen. Nema podataka o tome koliko je puta brigada kretala na juriš, ali mi znamo da je na svaki neprijateljski juriš uzvraćano istom mjerom. A i to, da su u svakom jurišu i protivjurišu proređivani redovi i neprijateljski i naši.

U Dnevniku stoji da je brigada tog dana ubila 117 neprijateljskih vojnika i preko 200 ranila. Zaista je to bila nepoštedna borba, u kojoj se ginulo!

Nama se žurilo naprijed, a neprijatelj nije imao kuda odstupati. Putevi su mu bili prezakrčeni. Koliki su naši gubici bili tog dana, iz dnevnika se ne vidi. A znamo da nisu bili mali. Od jutra do mraka se borilo i padalo. Brojno stanje brigade je bilo sve manje, ali se po žestini borbe to nije moglo osjetiti. Oni što su ostajali, još smjelije su stupali u okršaje.

Podne je bilo prevalilo kad je komandant 2. bataljona Lazo Atlagić, po ko zna koji put poveo svoj bataljon u napad. Tada je pao smrtno pogođen. Drugovi su ga iznijeli. Bataljon se povukao na svoje položaje i odbio neprijateljski protivnapad. A onda ga je komesar bataljona Skakić Milan poveo u novi juriš, pa je i on bio teško ranjen.

Padali su borci, desetari, komandiri, komandanti i komesari, a na njihova mjesta su dolazili drugi i nastavljali borbu.

Skakić je prezdravio, a Lazo je još iste večeri, u Divizijskoj bolnici, podlegao ranama. Sahranjen je na groblju u Lipiku.[1]

U sastav brigade, na dan njenog formiranja, Lazo je ušao kao desetar u 3. vodu Vrtočke čete i jedan od puškomitraljezaca sa najdužim stažom. On je svoj puškomitraljez zaprtio još u prvim danima ustanka i od njega se ni časa nije odvajao. Druge puškomitraljesce su na dugim marševima odmjenjivali nijhovi pomoćnici, a ponekad i cijela desetina. Lazo to nije dozvoljavao. Na svoju desetarsku dužnost nije gledao kao na privilegiju. U njoj je nalazio svoje obaveze, a i smatrao se na prvom mjestu puškomitraljescem pa onda desetarom. Zbog toga su mu ponegdje i zamjerali, našto je uzvraćao dobrodušnim osmjehom, dok bi mu rumenilo oblivalo lice. Ništa mu nije teško padalo, ničemu nije zamjerao i sve je činio bez pogovora.

Volio je veselo društvo, šalu i pjesmu, a sam nikad nije zametao šale, niti je pjevao. I u borbu je ulazio mirno i trezveno, kao što dobar poslenik prilazi svom poslu. Prvo bi našao najpogodnije mjesto za svoj mitraljez, a onda bi prekontrolisao svakog svog borca i provjerio kakav je zaklon uzeo, šta misli činiti kad neprijatelj naiđe, posavjetovao ga.

Nije moguće pobrojati sve borbe u kojima se Lazo istakao, jer za njega nije bilo beznačajne borbe. U napadu je uvijek bio među prvima, u odstupanju među poslednjima, a u zasjedama na najopasnijem mjestu.

Kad je septembra 1941. godine vod u kome je bio i Lazo zapao u tešku situaciju na Bravsku i kad se po danu morao povlačiti ispred samih neprijateljskih rovova, on je zalegao sa svojim mitraljezom i štitio drugove sve dok se i poslednji nije povukao; 7 boraca je tada poginulo iz tog voda. Da Lazo nije bio priseban i odvažan, pitanje je da li bi se iko izvukao.

U maju 1942. godine Slavko Rodić je prikupio četiri čete da bi Italijanima presjekao odstupnicu iz Bosanskog Petrovca za Drvar. Znalo se da raspolažu i tenkovima, pa je trebalo naći dobrovoljce koji će ih bombama uništiti i puškomitraljesce koji će bombaše zaštititi. Lazo se prvi javio. Kad se izdvojio iz čete oblilo ga je rumenilo kao da se javlja na odgovornost.

To se ponavljalo i u borbi sa četnicima u Janju, u napadu na Glamoč, prilikom oslobođenja Livna, kad je sa puškomitraljezom bio pridodat Cvjetničkoj četi, a i bezbroj puta inače. Uvijek se Lazo javljao u dobrovoljce i uvijek se nelagodno osjećao!

Skromnošću je plijenio simpatije, a imao je izvanredno razumijevanje za mlađe borce, za one koji bi tek došli u četu. Neiskusne novajlije niko nije rado primao u svoj vod ili desetinu. Lazo je bio uvijek spreman da ih prihvati i poduči, da im pomogne da se snađu u novoj sredini i u borbi. Kad je Mile Miljević — tršav, crn i opaljen dječak — došao u četu umalo ga nijesu vratili. Njegov fizički izgled nije obećavao ni izdržljivost, ni hrabrost. Gledajući ga onako snuždenog i nesigurnog, Lazo je zatražio da ga prime i daju njemu u desetinu. Mile je uz Lazinu pomoć već u prvim borbama ispoljio hrabrost, ubrzo savladao azbuku ratovanja, a već u borbi za Glamoč, kao bombaš, bio prozvan "udarnim", što mu je ostalo kao nadimak kroz celo vrijeme rata.

Zbog takvih osobina Lazo je još u martu 1942. kandidovan, a 7. jula iste godine primljen u Partiju, pa je u brigadu ušao kao iskusan ratnik, popularni desetar, odvažni puškomitraljezac i član Komunističke partije.

Iako nenametljiv, on ni u brigadi nije mogao ostati nezapažen. Po izgledu se ni po čemu nije izdvajao od ostalih mladića svoje čete. Bio je srednjeg rasta i imao izrazito plavu kosu, pravilne crte lica, plave oči i jake bijele zube. Bio je čvrsto građen, a imao je malo stopalo, pa se i kod Italijana i kod Nijemaca mogla naći cipela za njega, na čemu smo mu mi nogatiji zavidili. Pa, ipak, je skretao pažnju na sebe, po nečem se razlikovao od nas.

Tek je bilo prošlo nešto oko mjesec dana od formiranja brigade, kad je 1. bataljon držao položaj prema Sanskom Mostu i kad je jednog popodneva bio napadnut. Tog dana sam se našao uz komandanta brigade i s njim išao prema našem bataljonu. Idući i osluškujući borbu na položaju, komandant je upitao mene i svog kurira da li čujemo puškomitraljez koji se s vremena na vrijeme oglašava kratkim rafalima, našto smo potvrdno odgovorili. Nakon toga rekao nam je da je ono puškomitraljez Laze Atlagića, jer taj nikad ne troši municiju uzalud.

Da je Lazo čuo komandantovu pohvalu opet bi mu lice od stida promijenilo boju. Ja sam, međutim bio ponosan, kako zbog toga što sam godinu dana proveo s njim u četi, tako i zbog toga što ga je komandant brigade tako brzo upoznao onakvog kakav je zaista i bio.

Ali, Lazo se ubrzo morao rastati od svog puškomitraljeza. Komandir voda Gojko Vignjević je otišao na dužnost u 4. bataljon i Lazo je bio postavljen na njegovo mjesto. Međutim, već u prvoj borbi, za vrijeme napada na Bihać, on je ponova uzeo puškomitraljez i nije ga puštao sve dok borba nije bila okončana.

Uskoro je ostalo upražnjeno mjesto zamejnika komandira čete, pa je Lazo postavljen na tu dužnost. A ona kao da je bila stvorena za njega. Disciplinovan i krajnje odgovoran u izvršavanju zadataka, bio je u svakoj prilici siguran oslonac komandiru čete. Nije volio ni naređivati, ni pozivati na odgovornost i svoje komandovanje je svodio na pokazivanje ličnim primjerom i savjetovanjem, a taj položaj je, kao ni jedan drugi, omogućavao takav metod rukovođenja. Sem toga, kao zamjenik komandira mogao je u svakoj borbi poći u neki vod i tako neposredno učestvovati u akciji, a van borbe se pobrinuti o ranjenim ili bolesnim drugovima, o oružju i municiji, o obući i odjeći boraca i o tome da službom budu podjednako opterećeni svaki vod i svako odjeljenje. On je bdio nad četom i bio njena savjest. Godinu dana je obavljao tu dužnost; to je bila godina četvrte i pete neprijateljske ofanzive i bezbroj borbi kroz koje je njegova četa uspješno prošla.

Početkom šeste ofanzive, a nakon završene oficirske škole pri Vrhovnom štabu, vratio se u svoju četu na položaj komandira. Prva borba u koju je poveo svoju četu bila je surova i teška. Nijemci su od Livna preko Šujice ulagali krajnje napore da prodru za Kupres i dalje u centar slobodne teritorije. l. bataljon je zaposjeo Borovu glavu i kontrolisao cestu. Bio je decembar 1943. godine i nesnosna zima. Deset dana i noći trajala je borba, dok na koncu nije izvojevana pobjeda. Lazina četa je svoj dio zadatka u potpunosti izvršila, a on je danonoćno puzao od voda do voda, od borca do borca i hrabrio ih da izdrže. Vodove je noću na smjenu upućivao na odmor, a on je uvijek ostajao sa onim na položaju. Vrhovni komandant je za ovu borbu pohvalio našu brigadu, a to je bila pohvala i Lazi i njegovoj 2. četi.

Drugog dana borbi za Banja Luku, 2. januara 1944. godine, Lazina četa je bila na domaku hotela "Palas". Neprijateljskom garnizonu su pristigle u pomoć jake snage, koje su uz pomoć tenkova pokušale da nas izbace iz grada. Lazo je povukao vodove u tvrđe zgrade i preduzeo mjere da ne dozvoli prodor pješadije, znajući da usamljeni tenkovi neće moći daleko. Ova pretpostavka se pokazala tačnom. Medutim, dok su borci sa sprata jedne zgrade gađali kroz prozore, grupa Nijemaca joj se privukla i zapalila je flašama benzina ubačenim u prizemlje. Zauzeti borbom, oni to nisu primjećivali. Lazo je iz susjedne zgrade uočio opasnost koja prijeti njegovim borcima, pa je bez oklijevanja, kroz kišu kuršuma, pretrčao cestu i pomoću daske ispravljene sa dvorišne strane zgrade organizovao njihovo izvlačenje.

Tačno poslije mjesec dana neprijatelj je neočekivano napao 2. i jedan vod iz 3. čete 1. bataljona koji su bili smješteni u Ubovića dolinu. Situacija je bila krajnje kritična. Petnaestak brvnara smještenih u samoj dolini i zavijanih snijegom, bilo je puno boraca. Nijemci su zaposjeli dominantne položaje iznad samih kuća i počeli ih rešetati svojim mitraljezima. Odstupati se nije imalo kuda. Jedini izlaz je bio da se prihvati borba i očuva prisebnost boraca. Zahvaljuiući velikom iskustvu starješina izbjegnuto je najgore. Šest sati je vođena borba na život i smrt. Municije je bilo sve manje, pritisak neprijatelja nije jenjavao, a pomoć niotkuda nije pristizala.

I u tom kritičnom momentu Lazo se odlučio da pređe u napad. Pod zaštitom pojačane vatre, bombaši su se privukli Švabama i zasuli ih bombama, a onda je on poveo četu na juriš i neprijatelj je bio odbačen. Bataljon je izgubio 20 boraca, od kojih je 11 poginulo. Po završenoj borbi, Lazo se oprostio od 7 svojih boraca, među kojima su bili i Janko Galin, komandir voda i Stevo Vržina desetar.

Takvi oproštaji su Lazi bili najteža dužnost. Njegove oči su suzile za Božom Pilipovićem koji je poginuo u prvoj akciji brigade, za Jovom Stuparom Čarugom, kome su ustaše na Bihaću urezale slovo "U" na čelu, za Radom Petrovićem, Đurekanom Pilipovićem, Trivom Budimirom, Todom Jeličićem, Mlađenom Galonjom i za desetinama drugih koji su padali dok je četa išla dalje.

Kad smo docnije razgovarali o drugovima koje smo izgubili, Lazo bi priznavao da mu je najteže pao gubitak u Ubovića dolini i za njega se osjećao najodgovornijim. To je bio i najveći gubitak u jednoj borbi čete, koju je on godinu dana uspješno vodio.

Pred Beogradom je otišao iz svoje 2. čete, u kojoj je proveo preko tri godine i prošao sve dužnosti — od puškomitraljesca do njeog komandira. Otišao je za zamjenika komandanta bataljona, da bi ubrzo bio postavljen za komandanta bataljona.

Godinu dana je Lazo bio zamjenik komandira 2. čete i godinu dana njen komandir, a za sve to vrijeme, u partijskoj ćeliji čete bio je zadužen za politički rad sa narodom. On je taj posao obavljao uspješnije od bilo koga u četi. Kad bi razvodio borce po kućama na odmor, on bi porazgovarao sa domaćinom i dogovorio se s njim o njihovom smještaju, kazao mu neku lijepu riječ i pozvao ga da predveče, kad smiri konak, navrati na razgovor. On je bio radnik, ali je znao život seljaka, jer su i njegovi roditelji živjeli od škrtog parčeta zemlje.

Njegovi razgovori sa ljudima su počinjali raspitivanjem o tome da li je poorana zemlja, kakvi su izgledi za rod, hoće li se moći što posjeka za zimu uhraniti, hoće li se krave oteliti, kako za so i duvan i kako izlaze na kraj sa raznim vojskama koje navraćaju. A to su bili razgovori u kojima seljak može teško ostati pasivan, koji ih brzo oslobodi suzdržljivosti nepovjerenja. Lazo bi im, uz to, ispričao i ponešto o životu ljudi u njegovom Vrtoču i u drugim krajevima kroz koje je prolazio, a onda bi prelazio na ofanzive i bitke kroz koje je prošao i upoznao ih sa najnovijim događajima. Ponekad su se ti razgovori otezali dugo u noć i završavali se uz čašicu rakije koju bi domaćin izvukao odnekud.

Ni sekretar ćelije, niti bilo ko od komunista nisu nikad imali zamjerke na ovaj Lazin rad. I ne samo u odnosu na ovo zaduženje. Lazo je bio primjeran komunista i vaspitač, kako u pogledu savlađivanja poteškoća i borbenosti, tako i u odnosu a političko uzdizanje, sopstveno i svakog borca ponaosob. On i njegov komesar Simo Morača su se uzajamno dopunjavali, često puta i uloge izmjenjivali.

Simo je kao i Lazo bio odvažan borac i iskusni puškomitraljezac i bombaš. Bio je najpopularniji omladinac svoje 2. čete i u dvadesetoj godini je postao njen komesar. Volio je poći sa četom u borbu, priključiti se nekoj desetini i povesti je smjelo u akciju, koja je često i riskantna. Ponekad je držao vojnički čas sa četom, dok bi drugom prilikom Lazo održao političku konferenciju. U njegovoj torbici se pored "Osnova lenjinizma", radio-vjesti i druge političke literature, uvijek nalazila topografska karta kojom se umješno služio. Poginuo je pred Kalemegdanom i četa je za kratko vrijeme ostala bez svoja dva dugogodišnja rukovodioca.

Dok smo od Mladenovca išli ka Beogradu, skoro cio dan smo Lazo i ja pretresali zajednička sjećanja na pečalbarske dane koje smo u njemu proveli, na lutanja u potrazi za poslom, na skele po kojima smo vukli tragače i tregere, na palire, njihovu viku i zakidanja na stanici i na palače u šupama Rejonske, Šumatovačke i Gospodara Vučića ulice, u kojima su nas počesto žandarmi iz Sedmog kvarta uznemiravali.

Rođen u siromašnom selu Vrtoču 1917. godine, u još siromašnijoj porodici, već u petnaestoj godini je pošao u svijet da bi zaradio i za sebe i za roditelje koji se nijesu imali od čega izdržavati. Kad je odslužio vojsku, uzalud je pokušao naći neko stalnije zaposlenje. Potom je namjeravao poći u Francusku, gdje mu se nalazio jedan od starije braće, ali ovaj ga je zbog mogućnosti izbijanja rata odvratio od toga. Ne nalazeći drugog izlaza, opet se prihvatio palije i lopate kod "Turbina" na Crvenom krstu.

Osjećajući neminovnost napada Njemačke na našu zemlju i svoju obavezu da je brani, napustio je posao i otišao u Bihać da bi se prijavio svojoj komandi. Kapitulacija ga je zatekla kod Mladenovca, poslije čega se obreo u sabirnom logoru, gdje su prikupljeni vojni zarobljenici radi otpremanja za Njemačku. Lazo se nije mirio s tim. Iskoristio je nesmotrenost stražara, iskrao se, presvukao i poslije mnogo neprilika stigao u rodno mjesto.

Četiri godine se borio i na samom domaku slobode, koju je volio i cijenio iznad svega — pao je. Pao je sa srpom i čekićem na kapi, sa kapetanskim oznakama na rukavima i punom torbicom slika svojih drugova i boraca sa kojima je prošao kroz najveće okršaje revolucije.

[1] Na njegovu grobnicu su omladinke godinama donosile bukete svežeg poljskog cvijeća. Preživjeli borci tog kraja su prenijeli Lazine posmrtne ostatke u zajedničku grobnicu boraca u Pakrac i tu, okružen pažnjom omladine, počiva neumorni ratnik, primjerni komunista, voljeni drug i cijenjeni rukovodilac. Prvi hitac na neprijatelja je ispalio 27. jula 1941. godine u svom rodnom Vrtoču, a poslednji poziv na juriš svom bataljonu je uputio 27. aprila 1945. godine.