TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
GROBNICA
U SELU BAPSKA Prvih
dana aprila 1945. godine referent brigadnog saniteta Dragija Torbica sazvao je
sastanak komande sanitetske čete i uprave saniteta i upoznao nas da će 3.
bataljon 5. aprila ujutro izvršiti nasilno izviđanje. Treba pripremiti jednu
ekipu za prihvat ranjenika kojih će vjerovatno biti" — zaključio je
Torbica. Već smo imali iskustva za takve akcije, pa smo pripremili ekipu od svega
3—4 čovjeka, koja će ranjenike otpremati u Novak Bapsku, gdje ćemo
preuzimati dalju brigu o njima. Mislili smo da je s tim bilo urađeno sve što
je nužno, pa smo mirno čekali tu akciju. Od dolaska u Srem smo u svakoj borbi trpili velike gubitke i sanitet je
uvijek imao pune ruke posla. U toku jedne noći kroz njega je prolazilo na
stotinu ranjenika. Naš ljekar Tolja Sokolj, zatim njegov zamjenik (student
medicine) Cvetko Rakić, bolničarke Mara Malbašić, Bosa Bosnić, Danica
Kalaba, Marica Ivčević, sestre Radojka i Tankosava Stojanović, Koviljka i
Mikica Došen i druge, danonoćno su prihvatali i previjali ranjenike. Jedva su
imali vremena da nešto pojedu. Bili su to dramatični momenti. Nije se znalo kome prije pomoći. Životi ljudi ovisili su o koncu. Otrgnuti ih od smrti bio je osnovni zadatak saniteta. Zbog toga smo se posebno i pripremali za proboj sremskog fronta, kada smo računali i sa velikim brojem ranjenika. Ono nasilno izviđanje uzeli smo kao malu provjeru naše spremnosti. Naveče 4. aprila naša ekipa je otišla sa 3. bataljonom, a mi smo ranije legli da bismo ujutru ranije ustali i bili spremni za prihvat ranjenika. Međutim, sutradan je sve ispalo drugačije no što smo očekivali. Već u 6 časova pristigli su prvi ranjenici, a sa njima i vijesti da ih ima mnogo i ranjenih i mrtvih. Dali smo se odmah na posao. Prihvatali smo ranjenike koji su sami dolazili ili ih donosili, slali kola u susret onima koji treba da stignu, otpremali previjene za divizijsku bolnicu. Sanitetsko osoblje je zavijalo rane, davalo injekcije, vezalo udlage a mi hrabrili ranjene, brinuli se o njihovom smještaju po kućama i otpremali u bolnicu. Vrijeme je odmicalo, a drama se iz časa u čas povećavala. Niko nije znao koliko će ranjenika još prispjeti i kakva će im pomoć biti potrebna. Tako je to trajalo cio dan. Mrtvi, sem ponekog koji bi izdahnuo u putu na nosilima ili u kolima, međutim nijesu transportovani. Tek naveče, kad se bataljon povukao, pokupljeni su i izvučeni poginuli drugovi, kao i priličan broj ranjenih, koji u toku dana nijesu mogli biti izvučeni. Do kasno u noć dovozili su ih na kolima. Svi naši napori bili su usmjereni da se ranjenici zbrinu, da se od smrti otmu oni koji su još davali znake života, da se zaustavi krvarenje, da se spriječi gangrena, da se spase onaj ko se mogao spasiti. I cjelu noć su Tolja, Cvetko, Bosa, Marica, Radojka i drugi vodili borbu za svakog ranjenika, dok je komanda čete prenosila poginule jednog pored drugog, kako bismo ih sutra sahranili. U toku noći došao
je ovde komesar 3. bataljona Dragutin Bego, da vidi kako smo zbrinuli ranjenike
njegovog bataljona i koliko ih je prošlo kroz sanitet. Bio
je utučen. Kad je ušao u sobu gdje smo smjestili poginule drugove nije se
mogao savladati. Grdio nas je što im nijesmo obezbijedili prostirke i pokrivače,
već ih kao drva naslagali jednog pored drugog. Mi smo ga razumjeli. Oko 50 leševa
boraca i rukovodilaca iz njegovog bataljona je ležalo u dvije prostrane sobe,
pod jednim krovom. Oni su s njim još tog istog jutra odvažno i poletno išli
na juriš, a sada su beživotno ležali u mračnim sobama prazne seoske kuće.
Među njima su bili i komandir čete Bogdan Kecman, vodnici Matija Glamočak,
Mihajlo Tot, delegati Obrad Avramović, Spasoje Ratković, Milenko Đurić i
drugi istaknuti borci. Mladići čiji život se ugasio u dvadesetoj godini!
Smirili smo Begu obećanjem da će svi poginuli biti dostojno sahranjeni, a onda
smo se dali na posao. Ujutro smo našli pogodno mjesto gdje ćemo ih sahraniti, pronašli smo daske i organizovali izradu sanduka i piramida na kojima smo ispisivali ime svakog poginulog. Do podne je sve bilo gotovo. Oko 50 grobnica je bilo otvoreno, a pored svake je stajao sanduk sa mrtvim tijelom borca ili starješine. Minutom ćutanja i kratkim govorom oprostili smo se od svojih drugova. Bio je to težak rastanak. Tog jutra je stigao iz Srbije otac jednog mladića, kurira, da bi video sina. Našao ga je mrtvog. Suze na groblju nije mogao uzdržati, ali zato našao snage da kaže i neku riječ utjehe i sebi i nama. Bio je to otresit i razborit starac koji je muški podnio i takav bol, razumio surovost rata. Groblje smo uredili koliko smo mogli. Borci sa omladinom sela Bapske su zasadili cvjeće na svakom grobu koje je na proljetnom suncu brzo prekrilo grobove. Time smo se odužili palim drugovima koliko smo mogli, a preko njih i svima onima koje nismo mogli tako sahraniti. Pomoćnik komesara brigade Pero Trninić odao je priznanje sanitetu, kako za uređenje groblja tako i za napore koje je uložio da bi u jednom danu prihvatio i zbrinuo oko stotinu ranjenika. Za brigadom je ostalo još jedno groblje njenih boraca, palih u jurišima na cijevi neprijatelja, na putu ka slobodi, a brigada je išla u nove okršaje. Mile MORAČA
|