TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
DVOGLEDOM
DO NEPRIJATELJSKIH TOPOVA U popodnevnim časovima 1. januara 1945. godine 1. bataljon je zaposjeo položaje ispred sela Đeletovaca, sa 1. četom na samoj obali Bosuta, a ostalim desno od nas. S druge strane Bosuta su jedinice 21. divizije. Smjenili smo neku našu jedinicu i naslijedili njihove zaklone, zemunice i osmatračnice. Zima je bila jaka, a nama je predstojao dug boravak na tim položajima pa smo odmah preduzeli sve mjere da se što bolje i udobnije smjestimo. Obuka koju smo za vrijeme odmora izvodili mnogo nam je sada koristila. Po prvi put u toku rata našli smo se pod zemljom i brzo se na to privikli. Narednih dana se razvilo takmičenje među odeljenjima i vodovima: ko će bolje urediti svoju zemunicu, čiji položaj će biti uredniji. Osmatračnice i dežurna oružja smo postavili na položaje, a četa se odmarala. Hrana je dobra. Sa političkom nastavom produžili smo kao da odmor nije ni prekinut. Otpočeli smo i sa pripremom zidnih novina. Imamo i telefon koji smijemo upotrebiti samo u hitnim slučajevima. Povjerljivi razgovori su zabranjeni, jer zato koristimo kurire. Zatišje je na cijelom frontu. Nije se čulo nikakvo puškaranje ni lijevo ni desno, ali nam je rečeno da neprijatelj vrši pripreme i da će pokušati sa probojem fronta, ili bar sa napadima na pojedine dijelove položaja. Bili smo na oprezi. Predveče 4. 1. dođe nam i zamjenik komandanta brigade Nikola Pećanac. Obišao je položaje čete i stekli smo utisak da je zadovoljan. Interesovao se za način obezbeđenja, smeštaj boraca i njihovo raspoloženje. Potom je izišao na jednu od osmatračnica i pomoću dvogleda počeo pretraživati neprijateljske položaje. Neočekivano nas je pozvao i pokazao na usamljeno drvo u daljini preko Bosuta. Vidjeli smo ga. — Desno od onog drveta — govorio nam je — nešto se nazire iza nanosa snijega. Pretpostavljam da su topovi koje su Nemci zaplenili od 21. divizrje. Sigurno ih nisu stigli izvući. Sa vodom izviđača i sa svoja dva voda pokušajte ih noćas izvući. U protivnom, uništite ih. Dobićete i minere. Po povratku me izvijestite. Komandantu bataljona Tomiću ja ću javiti o tome — reče na kraju, pozdravi se i ode Pećanac. Dobiveni zadatak nas je zabrinuo. Treba ići preko Bosuta, a svaki prelazak rijeke je neprijatan. Most srušen i samo patrljci nosača vire iz leda. Preko njih nabačeno brvno, koje je na ovoj hladnoći bilo ledenom korom obmotano. A za led na reci čovjek nikad nije siguran da će izdržati, pogotovo ako ga pojure preko leda. Nama se i to moglo desiti. No, na zadatak se moralo ići. U
sumrak nam je došao i komandant bataljona Tomić, da bi lično organizovao našu
akciju i precizirao zadatak. Po završenoj večeri pozvasmo komandire i
politdelegate vodova i upoznasmo ih sa zadatkom. Diskusije
nije bilo. Kompletirani i ojačani sa tri Hajderova[1]
minera krenusmo na rijeku. Treći vod osta na položajima, spreman da nas
prihvati ako ustreba. To će, kako nam je Tomić rekao, i minobacačlije učiniti. Više od pola sata smo prelazili preko zaleđenog brvna. Klizavo do zla boga, a ponekom je i kuraži nedostajalo. Kad je i poslednji borac prešao krenuli smo oprezno u određenom pravcu. Izviđači, ogrnuti bijelim mantilima, išli su ispred nas. Uz put smo naišli na napušten salaš. Ocijenili smo da bi bilo dobro četu skloniti od ciče, dok izviđači ne ispitaju teren i ne otkriju topove. Nakon podužeg čekanja komandir izviđačkog voda se pojavi i obavijesti nas da nema ni neprijatelja, ni topova. Bili su kaže kod drveta i desno od njega, ali ništa nema. Pošteno govoreći bila je to prijatna vijest i za mene i za borce. Željeli smo što prije nazad u topla skloništa, a bilo je vremena i da se odspava. Ne razmišljajući puno povedoh četu putem kojim smo i došli. Po dolasku na položaj odmah okrenuh telefon, porazgovarah sa telefonistkinjom, a onda je zamolih da me poveže sa zamjenikom komandanta brigade. Nakon legitimisanja, počeo sam samouvjereno: — Postavljeni zadatak smo u potpunosti izvršili. Pošao sam sa četom kako je i naređeno, došli do drveta, a onda desno od njega, kad tamo, a ono ni topova ni Švaba! Povukli se valjda i odnijeli ih. Sigurno su primijetili tvoj dvogled juče i prozreli da im se nešto sprema — pokušao sam biti i duhovit. — Ako je tako, dobro je — čuh ozbiljan glas. — No, čudno je da ih baš noćas odvuku, kad već dva dana tamo stoje! I zašto po noći? U redu, vidjećemo — reče na kraju. Čuvši ovo, pokolebah se. Nesta sigurnosti, nesta raspoloženja za šalu. Pokušao sam se izvući, ali moram priznati nespretno. Mucao sam o tome kako su izviđači išli, kako su se zadržali, kakav su izvještaj podnijeli, a crvenio sam se. Već sam video i Marka Rodića kako sa imenima krivaca, pribelježenim u blokčiću, čeka da partijski sastanak počne, i Tomića kako na sastanku komandi četa smireno i ozbiljno analizira propust, a onda mi sinu da mogu pomisliti i da sam se uplašio, da nisam smio ići dalje. Da bih se izvukao obećah da ću ponovo poći na zadatak, sa čime se i on složi i reče da će mi uputiti jednu četu iz čitavog bataljona da bismo to zajednički izveli. "Sigurno je posumnjao u naše mogućnosti" — mislio sam. Pošto se Tomiću nisam javio po povratku, odlučio sam da ga ni sada ne obavještavam. Smatrao sam da ću se lakše opravdati kad zadatak izvršim. Po treći put sam te noći poveo četu preko zaleđenog brvna. Čuo sam proteste boraca, a ništa im nisam mogao reći. Osjećao sam se krivim. Sreća je što je januarska noć duga. Komesara čete iz 4. bataljona, druga Moraču sam upoznao sa malerom koji mi se te noći desio. Peckao me i umirivao! Ni na pamet mi nije padalo da ponovo
svratim u napušteni salaš. Izviđači su pipkali teren, a mi smo ih oprezno
slijedili, sve dok nismo izbili do ispod cilja. Uočili smo usamljeno drvo,
ugledali smo i topove, ali tu je bila i grupica Švaba koja je vukla snoplje
kukurzovine da bi utoplila svoja skloništa. Mi smo njih prvi otkrili, a to nam
je omogućilo da pređemo u jednovremen i iznenadan napad. Brzo smo se obračunali.
Bilo ih je znatno manje no što smo očekivali. Odeljenje jedno, možda vod —
predstraža u svakom slučaju. Tri su ostala mrtva ostali su pobjegli. Pošli smo u potjeru, toliko da
minerima stvorimo vremena da u miru obave svoj losao. I dok su se eksplozije čule,
počeli smo se povlačiti. Neprijateljska artiljerija tuče nasumce. Naše
minobacačlije im odgovoriše istom mjerom. Vraćali
smo se sa izvršenog zadatka bez gubitaka, sa dva zaplijenjena "šarca",
jednom mašinkom, nekoliko pušaka i podosta municije. U skloništima je bilo
mnogo prijatnije nego posle prvog povratka. Jedina briga mi je bila kako
opravdati pred Tomićem i partijskom organizacijom propuste koje sam te noći učinio.
|