TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

MILADIN ZORIĆ GARAČA Znam da neću moći reći sve ono što je Miladin Zorić Garača učinio za nepune četiri godine ratovanja. On je za te četiri godine na stotine puta jurišao sa svojim "šarcem" i krčio put Vakufskoj četi, branio njen najistureniji položaj i štitio joj odstupnicu, a svaka ta borba je posebna priča o Garači. Bio sam s njim u Vakufskoj četi, u 2. bataljonu i brigadi i posmatrao kako nepoznati omladinac u uslovima surovog rata izrasta u heroja. Rođen je 1923. godine u Oraškom Brdu, ratovao je u 3. krajiškoj brigadi, poginuo je 18. januara 1945. godine, braneći željezničku stanicu Šid, a za narodnog heroja je proglašen 1951. godine. Dodamo li ovom da potiče iz zaista siromašne porodice, da je u pečalbu krenuo dok je izrastao u dječaka, da je u borbu pošao sa prvom ustaničkom puškom i da je od običnog borca, pa preko mitraljesca i bombaša, izrastao u komandira čete, moglo bi se smatrati da je njegova biografija data potpuno. Po tome se on, međutim, ne bi mnogo izdvajao iz hiljade boraca naše i drugih brigada. I drugi su rođeni u siromaštvu i išli u pečalbu, i drugi su "prije vremena" odlazili u rat, od borca izrastali u starješine i ginuli hrabro. Pa, ipak, Garača se po mnogo čemu izdvajao od ostalih. On se u danima ustanka prosto izborio za mjesto u Brđanskom vodu, a već nakon godinu dana smatrali smo ga junakom, nakon dvije herojem, a nakon tri izrastao je u legendu. Garača je osnovnu školu, kao i mnogi njegovi vršnjaci, uzgred pohađao. Glavno zaduženje mu je bilo da napasa stoku, čisti podrum, sprema drva i obavlja druge poslove prije i posle boravka u školi. Otac mu je svakog proleća odlazio na rad u Beograd, a vraćao se u kasnu jesen, pa je on s majkom vodio brigu o kući i radio i najteže poljske poslove. I tek što je završio sa školom, otac mu je umro, a na njega su, kao najstariju mušku glavu u kući, pale teške obaveze i brige o siromašnom domaćinstvu. Umjesto da sa svojim vršnjacima preskače i lomi plotove, morao je podizati ograde oko svojih njivica. Dok su drugi bezbrižno čuvali stoku i nadmetali se u vještinama i snazi, on je učio rukovati sekirom, plugom i kosom. Zbog tako surove sudbine Miladin nije ni imao djetinjstvo, a pritisnut tim teškoćama i obavezama, kao da je brže rastao i sazrijevao od svojih vršnjaka. On već u četrnaestoj godini uspješno obavlja sve poljske poslove, pa čak između sjetve i žetve odlazi i na unsku prugu da bi zaradio neki dinar i izmirio porez, kupio nešto od odijela ili pokrpio druge kućne potrebe. Početkom 1941. godine otišao je na rad u Beograd, onako kako mu je i otac godinama odlazio. Nosio je ciglu i malter po građevinama, spavao u šupama Karaburme i Jatagana, hranio se oskudno i nastojao da zaradi, ušpara i pošalje majci što više. Rat je, međutim, ubrzo pokvario sve njegove planove i on se vraća u svoje Oraško Brdo. U danima ustanka priključuje se Brđanskom vodu, sa žarkom željom da postane borac i da pušku uzme u ruke. To, međutim, nije bilo lako. U taj vod su birani samo oni koji su vojsku služili i koji su bili vični oružju, a takvih je bilo dosta. Ali je i Miladin bio uporan. Iako mu pušku nisu davali, iako ga nisu hteli uvrstiti u vod, on se nije odvajao od njega i goloruk je išao u borbu. Brđanski vod je u prvim mesecima ustanka spadao u red najaktivnijih ustaničkih jedinica u našem kraju. On je svakodnevno išao u akcije, postavljao zasjede, napadao kolone i uporišta i u njemu slabić i kolebljivac nije mogao opstati. Ne izostajući ni iz jedne borbe Miladin je u nekoliko navrata dolazio do puške, ali svaki put su mu je oduzimali i davali nekom drugom za koga se smatralo da će je bolje iskoristiti. I tek pod konac jeseni, nakon što je bezbroj puta dokazao hrabrost, puška mu nije oduzeta, a on se, valjda, po prvi put u životu od srca radovao. Pošto se našao uz rame iskusnih i zrelih ratnika kakvi su bili Nikola Vojvodić Vojvoda, Dragan Čiča, Rade Zorić i drugi, trudio se da ne izostane iza njih. I uspijevao je. Iz borbe u borbu bio je sve zapaženiji. Javljao se dobrovoljno u patrolu i na stražu, obavljao i kurirske poslove i ubrzo postao miljenče voda, a drugovi su ga od milošte sve više zvali Garačom. U brigadu, sa Vakufskom četom, došao je s tim nadimkom i ona ga je kao takvog znala. Čini mi se da mu ni mnogi borci iz njegove čete nisu znali pravo ime. A Garaču je znala svaka četa u brigadi i svaki njen borac. On je tako od nepoznatog omladinca izrastao u prvog borca brigade. A u 3. krajiškoj bilo je teško biti najbolji borac i u vodu. To je trebalo dokazivati i potvrđivati u svakoj akciji i onda kad se napadalo i kad se branilo, u zasjedi i na maršu. Garača je svoju odvažnost pokazao već u prvim borbama brigade, u jurišima na Bihać, Jajce i Teslić, u borbi sa četnicima u centralnoj Bosni i u teškim odbrambenim borbama na Raduši iznad Prozora, a potvrđivao na Ifsaru, kod Bijelog Polja i Čelebića. Još prije ulaska u brigadu i u prvim mjesecima boravka u njoj, Garača je tražio da mu daju puškomitraljez, ali to mu nije polazilo za rukom sve do bitke na Sutjesci. A do njega je došao na neobičan način. Brigada je između 20. i 25. maja 1943. godine vodila žestoke borbe u trouglu Ćehotina — Drina, u rejonu brda Pliješ. Nijemci su jurišali na naše položaje, a jedan vod iz naše 1. čete 2. bataljona branio je neku kosu. Ispred tog voda, na proplanku, nalazio se Rade Zorić, Garačin stric, sa "šarcem", a Garača je kao i obično bio uz njega. Nijemci su tukli mitraljezima i minobacačima tako da se ni prst iza zaklona nije mogao pomoliti. Pošto smo odbili jedan napad, nekoliko Nijemaca je ostalo mrtvih pred nama. Privukli smo im se, uzeli im oružje i opremu, a u rancima pronašli i nešto hljeba. Podijelili smo ga drugarski, a Radi, Garači i još dvojici-trojici boraca koji su bili s njima istureni dobacili smo njihovo sljedovanje, onoliko koliko smo i mi dobili. Najedanput, "šarac" je prestao da dejstvuje. Neprijateljski rafal je smrtno pogodio Radu. Ostali smo bez odvažnog i iskusnog mitraljesca. Garača mu je bio najbliži, priskočio mu, ali pomoći nije bilo. Uzeo je Radin "šarac", legao pored mrtvog strica i nastavio da gađa Švabe. Gledali smo tu scenu i divili se. Rade je ležao na mjestu gde je pao, a pored njega je ostalo parče hljeba koje mu je bilo namijenjeno. Kao da se zakleo nad mrtvim stricem, Garača nije nikad ispuštao iz ruku "šarac" koji je od njega naslijedio. Na maršu i na položaju pokrivao ga je šatorskim krilom, iako su njegova leđa ostajala nezaštićena, na odmorima ga je čistio i podmazivao, a kad je spavao stavljao ga je pored sebe. Ni za vreme najdužih marševa nikom nije dozvoljavao da ga odmeni, da mu mitraljez koji kilometar ponese — on i njegov "šarac" su uvijek bili u punoj gotovosti. U bici na Sutjesci Garača je pokazao šta umije i šta može. Danima je nosio svoj mitraljez, s njim prvi istrčavao na grebene i visove i zaustavljao juriše Nijemaca, a posljednji se povlačio, štiteći odstupnicu svojim drugovima. Pored hrabrosti ispoljavao je i izvanrednu izdržljivost. Nikad se nije požalio na teškoće, nikad umor nije osjećao, nikad posustao. Kad se cijela četa odmarala, on je svog ljubimca doterivao, a municiju brisao i nizao u redenike. S njim je još jednom pregazio bosanske planine, jurišao na bunkere u Podgrobu i Prači, na utvrđenja Donjeg Vakufa i Bugojna, na kolone kod Duvna i Sinja i svaki put iznova izazivao divljenje svojih drugova. Brigada je 10. novembra uveče pošla u napad na Zenicu. Zadatak 2. bataljona je bio da uništi električnu centralu i sva postrojenja oko nje. Garača se sa svojim "šarcem" nalazio u vodu koji je trebalo na juriš da se probije kroz spoljnu odbranu, a potom bez ikakvog zadržavanja da dođe do centrale i uništi njenu posadu. On je sa nekoliko bombaša krenuo u juriš, probio se za tren oka u naselje i poput vihora sjurio ka centrali. Slično je učinio i u danima održavanja Drugog zasjedanja AVNOJ-a, kad smo napadali Travnik, a to je ponovio i u Banjoj Luci. U vrijeme desanta na Drvar, zatvarali smo pravac Livno — Glamoč. Jaka njemačka kolona krenula je 25. maja preko Korićne, na kojoj se nalazio i 2. bataljon. Garača je sa svojim "šarcem" zalegao iznad ceste i tukao Švabe ne obzirući se na eksplozije granata i rafale koji su preoravali zemlju oko njega. Švabe su tog dana do nogu potučene i desantu u Drvaru pomoć sa tog pravca nije pristigla, što je u velikom Garačina zasluga. Jer, dok on leži u zaklonu, dok se njegov "šarac", čuje, ni jedan borac iz čete i ne pomišlja na uzmicanje. A on je tog dana zalegao u kamenjar Korićne, rešen da se živ nazad ne pomjeri, svjestan da brani Tita i Vrhovni štab. Zalegao je on tako i na Crnom vrhu, 23. juna 1944. godine Brigada je bila uklještena u trouglu Bugojno — Travnik — Gornji Vakuf, prinuđena da se na uskom prostoru cio dan tuče na život i smrt, a Garača je bio na isturenom položaju i odbijao juriše Nijemaca, ne pomišljajući da za korak ustukne. Tako je on činio svaki put kad bi ustrebalo, kad se nije smelo uzmicati, iako to nije bila njegova specijalnost. On je radije neprijatelju postavljao zamke, propuštao ga pa udarao u bokove, zabacivao se za leđa i u pozadinu i u kritičnim momentima sa "šarcem" pravio pravu pustoš u njegovim redovima. Na svakom položaju kojeg bi njegova četa posijedala on je tražio skrivene uvalice, vododerine i žbunje i kovao plan da se kroz njih provuče tamo gdje ocijeni da bi trebalo da se nađe kad do borbe dođe. Zbog toga je često bio kritikovan. Zamjeralo mu se da je individualista, da je isuviše svojevoljan, da ne poštuje naređenja i slično, ali to nije pomagalo. Garača nije bio samo hrabar već i veoma mudar mitraljezac, koji je stalno razmišljao kako da priredi iznenađenje protivniku i kako da ga nadmudri. On se, u stvari, igrao sa protivnikom, u borbi se zabavljao, a svakom uspjelom triku se radovao koliko i uspjehu u istrebljivanju protivnika. Van borbe je bio povučen, tih, skroman, škrt na riječima i izuzetno ozbiljan. Sa prvim pucnjem i prvim rafalom, međutim, preobražavao se u nestašnog, na mahove plahovitog i surovog ratnika koji nema milosti prema protivniku. Mnogo je primjera sa kojima bi se to moglo ilustrovati, ali ću pomenuti samo dva-tri najkarakterističnija. Prelaskom u Srbiju 1944. godine jedinice su se nadmetale u tome koja će više uništiti Bugara, četnika, nedićevaca i pripadnika drugih mnogobrojnih protivničkih organizacija. U toj opštoj ofanzivi neprijateljski položaji i garnizoni su na juriš zauzimani. Tako je i 2. bataljon 3. septembra prosto zbrisao protivnika u Arilju. Garača je sa svojim vodom išao na čelu bataljona i u trku upao u naselje, ne hajući za rafale i pucnje koji su ih obasipali. Kad su četnici vidjeli da on i njegovi borci ne zaležu i da kroz kišu kuršuma idu pravo na njihove cijevi, okrenuli su leđa i dali se u bjekstvo. Samo 5 dana kasnije, u teškoj bici na Jelovoj gori, kad se 2. bataljon probio u četničku pozadinu, Garača je poput kurjaka upadao među četnike koji su orgijali po selima, u komoru, raspršio im muziku i na taj način samo tog dana uništio na desetine četnika. Kad su se razbijeni četnički korpusi povlačili preko Ravne gore, Đuran se sa 2. bataljonom probio u duboku četničku pozadinu, napadao štabove i presretao kolone, tako da je i sam štab Draže Mihailovića zamalo umakao, a u ruke 2. bataljona pala je njegova arhiva i radio-stanica. Garača je sa svojim vodom i ovog puta ulijetao u deset puta brojnije grupe četnika i sejao strah i smrt u njihovim redovima. Kad je doznao da mu je Draža za svega nekoliko minuta umakao, nije mogao sebi oprostiti što se zadržao oko običnih "bradonja" i dozvolio najbradatijem da izmakne. To su bili dani u kojima je Garača ratovao onako kako je želio. U tome mu je umnogome pomogao Đuran, koji je takođe volio da hara po neprijateljskoj pozadini i koji je svoje potčinjene usmjeravao i podstrekivao na takav način dejstva. Garači podstrekivanja nisu bila potrebna. Njemu je trebalo dati samo slobodu, dati mu "odrešene ruke", a on je znao šta treba činiti. Zahvaljujući tome, 2. bataljon je u višemesečnom takmičenju osvojio prvo mjesto u brigadi, pa je kao nagradu primio prelaznu zastavicu. Đuran je primljeni trofej, pred postrojenim bataljonom predao Garači, kao najhrabrijem i najvještijem borcu bataljona, koji je najviše neprijateljskih vojnika istrijebio i najviše doprineo osvajanju trofeja. Garača nije bio sviknut pohvalama, iako ih je u svakoj borbi zasluživao. Njega su, uglavnom, kritikovali zbog riskantnih poteza i suviše slobodnog shvatanja pojma samoinicijative. I baš zbog toga više od dvije godine je ratovao, a da nije primljen u Partiju i tek kad je Đuran došao za komandanta bataljona dobio je desetinu, a docnije i vod, da bi prelaskom na sremski front primio i 3. četu 2. bataljona. Garača je bio osrednjeg rasta, čvrsto građen, i u plećima malo povijen. Dok su mu pokreti bili spori i lijeni, dotle su ispod isturenog čela oči nemirno poigravale i teško im je moglo šta promaći nezapaženo. Volio je hrabre borce. Sa svima je bio prisan, ali se najradije družio sa Petrom Grbićem Žikom. Zvali su jedan drugog "kume", bili su istih godina, podjednaki rastom, sličnih naravi i podjednako dobri mitraljesci i odvažni borci. Kad su se sastali sa Rusima, dobili su od njih "ušanke" i od tada sve što su radili bilo je "po ruski": pili su iz velikih čaša "po ruski", savijali u novine velike cigarete i pušili "po ruski" i ratovali "po ruski". Zbog toga ću prepustiti Žiki da kaže kako je njegov kum i naš Garača poginuo. "Garača je bio komandir 3. a ja 2. čete u 2. bataljonu." kaže tiho. "Tukli smo se 18. januara sa Švabama između Tovarnika i Šida. Oni su napadali, a mi smo se morali povlačiti. Uspjeli smo ih zadržati na ivici Šida. Moja 2. i njegova 3. četa bile su se izmiješale. Našli smo se sa grupom boraca u blizini željezničke stanice. Ležao je desno od mene i kao obično gađao iz puškomitraljeza Nijemce, koji su uz pomoć tenkova nastupali prema nama. Tu sam posljednji put čuo njegov poznati glas: "Kud si 'urtao fric!" Oko nas je bila oveća grupa boraca, među kojima i nišandžije na protivtenkovskim puškama. Njima Garača cio dan nije dozvoljavao da se odmaknu od njega. Govorio im je da on neće dozvoliti pješadiji da ide naprijed bez tenkova, a da oni moraju spriječiti tenkove. I što su se Nijemci više približavali, rafali njegovog puškomitraljeza bili su sve duži. Odjednom je njegov puškomitraljez zaćutao. Pomislio sam "Sigurno moj kum mijenja redenik". Znao sam da je u tome pravi majstor, kao što je znao i precizno da gađa. Svaki sekund očekivao sam da se oglasi, ali ovoga puta to se nije dogodilo. Onda sam mislio da mu se slučajno puškomitraljez nije pokvario. Pogledao sam prema njemu i vidio ono najgore. Ležao je pored puškomitraljeza, a desna ruka mu je ostala na obaraču i činilo mi se da će svakog momenta i mrtav početi da odbija juriše Švaba. Borci su ga izvukli u najbliži zaklon, a kasnije odnijeli u pozadinu. Švabe se na našem pravcu do noći nisu probile do Šida. Sljedećeg dana smo Garaču sahranili. Na tabli, pored njegovog groba, pisalo je: Zorić Miladin — "Garača". Mnogo sam dobrih drugova izgubio, ali mi je gubitak Garače najteže pao" — završio je Žika svoje sjećanje na tog hrabrog borca. Toga dana je 3. krajiška brigada izgubila jednog od najboljih boraca. Koliko je pobio neprijatelja i kakve je sve podvige činio, to je teško reći! Poznavala ga je cijela naša brigada, i više nego brigada. On je kao i mnogi drugi junaci ostao u dubokom sjećanju svojih drugova. Božo DROBAC Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument