TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
U
ROVOVIMA SREMSKOG FRONTA Polovinom decembra 1944. godine brigada se našla na odmoru u selu Adaševci kod Šida. Bio je to prvi predah poslije skoro čitavog mjeseca danonoćnih borbi. Imali smo već dosta iskustva iz frontalnog načina ratovanja, ali je odmor trebalo iskoristiti za uopštavanje tih iskustava i obuku novih boraca koji su tih dana stigli kao popuna. Moj 1. bataljon je svakog jutra zorom odlazio u polja van sela i cijelo prije podne ostajao na zanimanju, a to su činile i sve ostale jedinice brigade. Tamo smo izvodili taktičku obu-ku i vršili gađanja, strojevu obuku, ukopavanje, maskiranje i slično. U popodnevnim časovima su održavani časovi političke nastave, partijski i skojevski sastanci, četne konferencije, a naveče su priređivane zabave i igranke, pripremane zidne novine i bataljonski list. Radilo se od jutra do kasno uveče, činjeno je sve da što spremnije pođemo u nove borbe. Kako nam je u prethodnim borbama najveći problem predstavljalo ukopavanje i utvrđivanje, to smo na tome i najviše insistirali. Teško je bilo preorijentacija sa pokretne na statičnu odbranu, sa partizanskog na frontalno ratovanje. Ovaj problem je bio utoliko veći što su nam stari borci, ponajčešće i starješine, komandiri vodova i desetari, bili nosioci takvog shvatanja. Zbog toga je bilo nužno, paralelno sa praktičnom obukom, raditi intenzivno politički, a članovima Partije i SKOJ-a postavljati konkretne zadatke i da u tome budu inicijatori. Ali
ovaj predah nije dugo trajao. Brigada je dobila zadatak da iz Adaševaca krene
preko Ilinaca i sela Nijemaca na položaje ispred Đelatovaca. U
prethodnici brigade išao je moj 1. bataljon. Po pristizanju u određeni rejon,
smijenili smo jedinice 12. krajiške brigade, koje su bile na tim položajima.
Prvi bataljon je imao zadatak da organizuje položaje ispred šume Bradarica.
Desno od železničke pruge i šume Almaš bio je naš 2. bataljon, a lijevo
preko reke Bosut bile su jedinice 21. divizije. Naš 3. bataljon bio je u
rezervi, a štab brigade u Delatovcima. Po pristizanju na položaj i izvršenoj smjeni, odmah smo pristupili izviđanju
i posedanju položaja. Podatke o neprijatelju koje smo dobili od jedinica koje
su se ranije tu branile, slabo smo mogli koristiti, jer su oni bili uopšteni;
samo smo znali površno kuda se protežu njihovi položaji i da se neprijatelj
dobro ukopao i maskirao. O njegovoj jačini i namjerama nismo imali nikakvih
podataka! Tako smo prenoćili prvu noć na položajima, obezbjeđujući se
isturanjem predstraži, a između tih predstraži organizovano je patroliranje. Sutradan ujutru štab bataljona je pozvan u štab brigade koji je bio u selu
Đelatovci. Tu smo, pored ostalog, bili upoznati sa namjerama neprijatelja, a u
vezi s tim i sa našim zadacima. Konkretnije je određen položaj koji bataljon
treba da organizuje, i zadatak na njemu. Naročito je podvučena potreba
ukopavanja kao jedan od bitnih uslova uspešne odbrane. Rečeno je da se radi
toga mobilišu sva sredstva i da se prave skloništa za ljudstvo i oružje.
Posljednje riječi komandanta brigade bile su: "Odstupanja nema. Ako
tenkovi prodru, vi morate ostati na položajima i spriječiti prodor njegove pješadije".
Sa takvim naređenjem smo se vratili u bataljon i pristupili organizaciji izvršenja
postavljenih zadataka. Prvo što sam učinio bilo je da još jednom obiđem čitav položaj i odredim gdje će koja jedinica da zaposjedne svoje položaje. Postavljeni su zadaci komandirima četa i odmah se prešlo na posjedanje novih položaja. Raspored bataljona u prvo vrijeme bio je sljedeći: sve tri streljačke čete u jednoj liniji i to treća, druga, pa prva — dok je prateća četa bila raspoređena po vodovima unutar streljačkih četa. Pridodati protivtenkovski vod raspoređen je pored seoskog puta koji je vodio u pozadinu, a u svom sastavu imao je dva protivtenkovska topa 45 mm. Štab bataljona se smjestio pored tog seoskog puta, pozadi 2. čete, dok je radni vod sa kuhinjama raspoređen pozadi potoka Sadak. Pošto su sve jedinice posjele svoje položaje, pristupilo se organizaciji ukopavanja i maskiranja. Zemlja je bila smrznuta, alata nedovoljno pa su radovi odmicali sporo. Naši intendanti dobro su organizovali prikupljanje sjekira, ašova, testera i drugo. Šuma Bradarica bila je bogata oblom hrastovom građom, tako da je za pokrivku skloništa i rovova, građe bilo dovoljno na licu mjesta. Znači, svi uslovi su uglavnom bili obezbijeđeni, i to kako vremenski, tako i materijalni za solidno utvrđenje položaja. Jedinice su se takmičile koja će prije i bolje da se ukopa, maskira, i u pokrivenim rovovima i skloništima organizuje bolji život. Bilo je pravo zadovoljstvo gledati izgrađena skloništa, pokrivena oblicama i u njima napravljena ložišta sa izvedenim dimnjacima kroz zemlju, zatim klupe, ležaje, zidne novine. Povremeno dejstvo neprijateljske artiljerijske vatre po našem položaju
učvršćivalo je kod nas uvjerenje da se treba još bolje ukopavati, ići
dublje u zemlju. Ne samo da se tih dana radilo na utvrđenju već se i drugim
pitanjima poklanjala odgovarajuća pažnja, borbenoj gotovosti, političkom radu
i materijalnom obezbjeđenju jedinica. Ispred svake čete isturana su stražarska
odjeljenja, a između jedinica krstarile se patrole, vršeno je izviđanje.
Organizovan je bio i kulturno-politički život tako da je šuma prosto vrila od
rada i živosti. Komanda bataljona je organizovala stalnu vezu sa susjedima i
obavještavanje o situaciji kod nas, kao i obezbjeđenju bokova jedinice, naročito
noću. Izgrađene su i dvije osmatračnice u krošnjama hrastova, tako da se
moglo dobro osmatrati na velikoj daljini. Tako smo utvrđujući se i uređujući te položaje i dočekali Novu 1945. godinu. Kod svih jedinica bilo je čestitanja sa željama da se naredna Nova godina dočeka u miru i u nekom gradu. U ranu zoru 3. januara neprijatelj je od sela Otoka prema selima Komletinci i Nijemci iznenada napao jedinice 21. srpske divizije i za kratko vrijeme primorao ih na odstupanje. Naša 1., a docnije i 2. četa sa položaja lijeve obale reke Bosut prihvatile su ove odstupajuće jedinice i vatrom dočekale neprijatelja, tako da su se njegovi tenkovi odmah kada su osjetili dejstvo naše protivtenkovske vatre povukli nazad. Sa naših osmatračnica dobro se mogla vidjeti teška situacija kod našeg lijevog suseda, sa čim smo odmah upoznali štab brigade i zatražili da se uputi pomoć odstupajućim jedinicama. Kako se situacija razvijala i mi smo rokirali neke naše jedinice. Tako smo prebacili dio 2. čete na lijevu obalu Bosuta, a neka protivtenkovska sredstva na ranije pripremljene položaje, sa kojih je dočekana neprijateljska pješadija i tenkovi. Situacija je bila još teža kada se ima u vidu da je ispred odstupajućih jedinica bila rijeka Bosut, koja se djelimično bila zaledila. Kako je na tom čitavom pravcu neprijatelj dočekan organizovanom jakom vatrom, morao je da odstupi prema selu Komletinci. Naš lijevi sused ostavio je na onostranoj obali Bosuta dosta mrtvih i ranjenih drugova kojima smo sada pritekli u pomoć. Ostavljena su i tri topa u rejonu Širokih njiva, koje smo jedne od narednih noći preoteli i u nemogućnosti da ih izvučemo uništili. U borbi za ove topove neprijatelj je imao mrtvih i ranjenih. Sjutradan negdje oko 5 časova neprijatelj je krenuo iz sela Komletinci sa nekoliko tenkova i oko čete pešadije u pravcu gdje su bili ostavljeni topovi, vjerovatno da pokupi svoje mrtve i izvuče topove. Dočekan jakom, iznenadnom vatrom, ubrzo je počeo odstupati, ostavljajući na bojištu desetak mrtvih svojih vojnika i samo zahvaljujući magli koja je toga jutra bila, uspelo mu da se izvuče bez još većih gubitaka. Za sve vrijeme na tim položajima u šumi Bradarica, pored već istaknutih borbi, mi smo često vršili i obuku u gađanju pojedinim oruđima. Naročito su isprobavani i uvežbavalo se minobacačima 50 i 82 mm, tako da se često na našim položajima čula pucnjava. Na tim položajima i u takvim uslovima života ostali smo sve dok neprijatelj nije izvršio opšti napad na čitavom sremskom frontu i potisnuo naše jedinice. Pošto je neprijatelj uspio da probije položaje desno od nas na pravcu Spajinske njive (k. 114), selo Ilinci, Tovarnik, i duboko se uklini, nama je tada opasnost prijetila sa tog pravca. Neprijatelj je u
toku noći i rano ujutro 17. januara pokušao sa napadom i na naše položaje,
ali je bio odbijen a dejstvo njegove artiljerije nije imalo skoro nikakvog
efekta. Naši su rovovi i bunkeri dobro izdržali. Pošto neprijatelj poslije
nekoliko pokušaja nije imao uspieha, počeo se rokirati prema našem desnom
susjedu, ka željezničkoj pruzi, gdje je već imao izvjesnih uspjeha, ugrožavajući
naš desni bok. Sve naše jedinice i štab brigade blagovremeno su se povukle,
tako da je na tom čitavom pravcu ostao samo 1. bataljon sa sredstvima ojačanja.
Kada se već bilo smrklo, borba se čula skoro iza nas negdje oko Tovarnika. Morali
smo rješavati šta da se čini? Vezu sa štabom brigade, a ni sa jednim
bataljonom nismo imali. U takvoj situaciji doneta je odluka da se bataljon povuče
na nove položaje. Izdata su naređenja i bataljon je odstupio pravcem: selo
Djelatovci — selo Ilinci, gdje je uhvaćena veza sa štabom brigade. Poslije malog predaha, krenuli smo na novoodređene položaje. Zapravo,
trebalo je prema ocjeni i naređenju štaba brigade što prije stići na položaje
ispred Šida, na kome pravcu je neprijatelj i najviše uspio da se uklini. Tako
je 1. bataljon poslije uspješno izvršenog zadatka na položajima šume
Bradarice poseo nove položaje ispred Šida, na liniji: Ajmaš (k. 87), Dačev
salaš, Korovi (k. 98), Dužnica.
|