TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

Teške borbe vođene tokom decembra 1944. na Fruškoj gori, a potom kod Tovarnika i Berka, iscrple su borce tako da je brigada povučena iz prve linije u Adaševce na odmor. No, i to je brzo prošlo i ona je ponovo upućena na front. Adaševce smo napustili na novu 1945. godinu, prije svitanja, pa preko Vašice, Ilinaca i sela Nijemaca odmarševali u Djeletovce.

U toku noći 1/2. januara smjenili smo dijelove 8. bugarske divizije i 12. krajiške brigade. Naša prva linija odbrane išla je zapadnim ivicama šuma Bradarica i Almaš, presijecala željezničku prugu i odatle se povijala na istok do kote 111, a druga istočno od šuma Bradarica i Almaš, pa na sjever do Spajinskih njiva.

Prvu liniju smo posjeli sa 1, 2. i 3, a drugu sa 4. i 5. bataljonom. Štab brigade i prištapski dijelovi smješteni su u Djeletovce.

Prva odbrambena linija bila je sasvim pristojno izgrađena, dok smo drugu i međupoložaje morali uređivati od početka. Pošto je vladala jaka zima, to je pored odbrambenih objekata bilo nužno izgraditi i zemunice za preko 1000 ljudi, a što je iziskivalo ogroman napor.

Preuzimanjem i posjedanjem položaja naša osnovna briga je bila da se zaštitimo od napada tenkova i obezbijedimo od iznenađenja. Zbog toga su već narednog dana sačinjeni planovi protivtenkovske odbrane, obezbjeđenja, izviđanja i osmatranja, a potom se prešlo na posao. Kopani su protivtenkovski rovovi, podizane barikade i postavljane mine, pravljene osmatračnice u krošnjama drveća, a putem patrola kontrolisan, tako reći, svaki korak prostora između nas i protivnika.

Ovakva predostrožnost ubrzo se pokazala ispravnom. Naše patrole su se već u toku noći 2/3. januara u dva maha sukobile sa Nijemcima. Prilikom drugog sukoba ustanovljeno je da su jače snage protivnika pošle u pravcu naših položaja, pa je cijela brigada stavljena u punu pripravnost. Naši izviđači su pripucavali na Nijemce i povlačili se, a bataljoni su bili spremni da prihvate borbu. Uskoro je, međutirn, na desnoj obali Bosuta, na položajima 21. divizije došlo do žestoke borbe, a istovremeno su napadnuti i naši bataljoni. I dok su Nijemci na našem sektoru dočekani organizovano i brzo bili smireni, dotle se borba kod 21. divizije sve više rasplamsavala. Tamo su napadale jake snage, potpomognute tenkovima. Udar je izveden iznenadno i munjevito, te mu se 21. divizija nije mogla efikasno suprotstaviti.

Iznenađene i istjerane iz rovova njene jedinice su se počele povlačiti nazad, a desnokrilni djelovi u pravcu Bosuta i našeg 1. bataljona. Pred našim očima se odigravala mučna scena. Nekoliko stotina boraca razbijenih u grupe jurilo je prema Bosutu, a tenkovi su upadali među njih i onako bespomoćne uništavali, mitraljezi su ih kosili, a artiljerija i minobacači ih tukli. Bježeći ispred tenkova i rafala, u grupama su nalijetali na zaleđenu rijeku, a led je pucao pod njima i oni su upadali u nju.

Levokrilne jedinice naše brigade: 1 četa 1. bataljona, pod komandom Bože Kovačevića, vod protivtenkovskih pušaka sa Markom Rokvićem Šošom na čelu i posluga protivtenkovskog topa sa svojim vođom odeljenja Nikolom Latinovićem pritekli su im u pomoć. Oni su organizovanom vatrom zaustavili njemačke tenkove i pješadiju na nekoliko stotina metara od obale i tako omogućile prelaz ugroženim djelovima preko rijeke, gdje su ih prihvatali. Šoša je i tom prilikom ispoljio hrabrost i snalažljivost. Do ramena je prvi zagazio u rijeku i ispod leda spasavao borce koji su se u njoj davili, a onda je organizovao i poveo grupu boraca na suprotnu obalu, odakle su kroz kišu kuršuma i dim eksplozija izvlačili ranjenike koji su tamo ostali.

Švabe su tog dana do 12 sati izbile u selo Nijemce. Prijetila je opasnost da se prebace preko Bosuta i udare nas s leđa. Pa i nasuprot tome brigada je ostala na svojim položajima, s tim što je 5. bataljon određen da zatvori taj pravac i obezbijedi bok i pozadinu brigade. On je izvršavajući taj zadatak osujetio nekoliko pokušaja Nijemaca da pređu rijeku, a kad je 1. proleterska brigada pristigla na taj pravac, sadejstvovao joj je u protivnapadu. U toku noći 5/6. januara selo Nijemci bilo je oslobođeno, a onda je na naše lijevo krilo, na položaje koje je do tada držala 21. divizija, došla 6. lička divizija.

Poučeni iskustvima 21. divizije, koji su pokazali da Nijemci primjenjuju taktiku iznenadnih napada jakim snagama na uskom frontu, sa dubokim prodorima, još više smo pooštrili mjere osmatranja i izviđanja. Sem toga, tražili smo od štaba divizije da položaje sjeverno od željezničke pruge preuzme neka druga jedinica, kako bismo 3. bataljon izvukli iz prve i pripremali treću odbrambenu liniju. Prijedlog je bio prihvaćen. Položaje sjeverno od željezničke pruge preuzeo je 2. bataljon 1. proleterske brigade, a naš 3. bataljon je otpočeo sa uređenjem treće odbrambene linije, u visini zapadne ivice Šidskih Banovaca.

Narednih dana sve jedinice su od jutra do mraka utvrđivale svoje položaje, pri čemu je posebna pažnja poklanjana izradi protivtenkovskih prepreka. U međuvremenu smo pokušali sa 1. četom 1. i 1. četom 5. bataljona izvući topove 21. divizije, koji su ostali na desnoj obali Bosuta, pa pošto im to nije pošlo za rukom čete su ih uništile.

U Djeletovcima smo se 11. januara oprostili sa dotadašnjim komandantom brigade Vlado Bajićem, koji je otišao za komandanta 21. divizije.

Vlado je primio brigadu poslije bitke na Sutjesci. Smijenio je Karana,[1] rijetko popularnog i voljenog, a uz to i iskusnog rukovodioca, kojeg je utoliko bilo teže zamjeniti. Vlado je, međutim, u tome uspio. Brigada je pod njegovom komandom izvela bezbroj sjajnih napada na gradove, kao što su Bugojno, Kupres, Zenica, Banja Luka, Palisat, Valjevo, Beograd i drugi, uspjelih odbrana poput onih na Borovoj glavi, Korićni, Crnom vrhu i Jelovoj gori, i briljantnih prodora kroz neprijateljske linije na Zlatiboru i Ravnoj gori, što je krunisano probojem fronta na Fruškoj gori i pred Tovarnikom. On je znao svakog desetara, pa čak i svakog borca brigade. Znao je kojem starješini i kojoj jedinici najviše odgovara

određeni način dejstva, pa im je i takve uloge dodeljivao. Bili smo se svikli njegovom načinu rukovođenja, pa je utoliko i saradnja bila lakša. Svi bi mi, pa i on sam, više voljeli da je ostao u brigadi, ali se tu nije moglo ništa učiniti. Na ispraćaj su došli štabovi svih bataljona, a rastanak je bio veoma topao i dirljiv.

Brigada je i dalje ostala na položajima. Bataljoni su u prvoj liniji smjenjivani, kako bi se borcima omogućio odmor, pranje veša i čišćenje odjeće i oružja.

Tek je bila prošla ponoć kad smo 17. januara dobili obavještenje da su Nijemci iz sela Berak prešli u napad na brigadu "Garibaldi" koja je bila u sastavu naše divizije i držala položaj desno od 2. bataljona 1. proleterske brigade, istočno od Berka. U tom momentu naši bataljoni su se, posmatrano s lijeva na desno, nalazili: u prvoj liniji 4. i 5, u drugoj 1. i 2, a u trećoj 3. bataljon. Čim smo dobili obavještenje o početku napada, cijelu brigadu smo stavili u stanje pune gotovosti.

Napad Nijemaca na Garibaldijevce bio je silovit i izveden gotovo na istovjetan način kao i petnaestak dana ranije na 21. diviziju i oni mu se nijesu mogli uspješno suprotstaviti. Nijemci su, po ovladavanju prvom odbrambenom linijom, krenuli u dubok prodor preko Spajinskih njiva i izbili u rejon željezničke stanice Djeletovci. Time se 2. bataljon 1. proleterske našao u poluokruženju i zahvaljujući njegovom energičnom reagovanju i pomoći koju mu je pružio naš 5. bataljon, blagovremeno se izvukao i postavio na povoljnije položaje. Prodorom Nijemaca u rejon željezničke stanice Djeletovci, neposredno je bio ugrožen i desni bok naše brigade Da bi opasnost sa tog pravca uklonili, naređeno je 2. i 3. bataljonu da protivnapadom izbace Nijemce iz željezničke stanice i odbace u pravcu Orolika. Ovi bataljoni su energičnim protivnapadom očistili stanicu i u dvočasovnoj borbi nanijeli protivniku ozbiljne gubitke, a ostatke protjerali u pravcu Spajinskih njiva. Nijemci su na Spajinskim njivama ponovo prešli u odbranu, koristeći napuštene rovove druge odbrambene linije brigade "Garibaldi", iz kojih ih naši bataljoni nijesu, i pored svih napora, mogli istjerati. Pa i unatoč tome oni su tog dana postigli sjajan uspjeh. Njihov napad na željezničku stanicu bio je silovit i smio, stanicu su očistili. Nijemcima nanijeli ozbiljne gubitke i tako omogućili brigadi da izvrši svoj zadatak u cjelini. Oni su tog dana ubili oko 100 neprijateljskih vojnika, ali je i iz njihovog stroja izbačeno oko 50 boraca i rukovodilaca. Medu 10 poginulih drugova bili su i komandiri 2. i 3. čete 3. bataljona Jovan Grbić i Dušan Babić Bačkonja.

Ova dvojica su rodom sa Bravska, kod Bosanskog Petrovca, oba prvoborci i oba u brigadi od njenog formiranja.[2]

Jovan je tada bio zreo čovjek. Dugo vremena je obavljac dužnost komandira radnog voda u 3. bataljonu i ispoljavao krajnju brigu za borce. On je sa svojim kuvarima i u najtežim situacijama uspjevao doturiti hranu na položaj, kako bi svojim drugovima utolio glad. Bio je staložen, smio i razborit, pa ga je 2. četa sa radošću primila za svog komandira. Ali on je u isto vrijeme bio i sedmi komandir te čete koji je poginuo vodeći je u borbu.

Bačkonja je tek napunio 24 godine kad je u jurišu na čelu svoje Bravske čete poginuo. U bataljonu je smatran jednim od najboljih puškomitraljezaca. Stasit, okretan i snažan, sa lakoćom je nosio svoj mitraljez i hitro s njim pretrčavao od zaklona do zaklona. On svoj mitraljez nije predavao drugima ni kad je bio postavljen za desetara i komandira voda. Bio je to talentovan i iskusan ratnik I njegova smrt je predstavljala težak gubitak za Bravsku četu u kojoj je skoro 4 godine proveo.

U toku borbe za željezničku stanicu Nijemci su prešli u napad na naš 4. bataljon, sa očitom namjerom da privuku našu pažnju i olakšaju položaj svojim snagama kojima je prijetila opasnost potpunog uništenja. Ovaj napad je bio odbijen i borba za stanicu je bez smetnji nastavljena.

Naša brigada je cijeli dan uspješno odbijala sve napade Nijemaca, ostajući na svojim položajima sve do 17 časova, kada se po naređenju štaba divizije povukla. Ona je u toku noći 17/18. januara odmarševala u rejon Šida, da bi se postavila zapadno od njega i zaustavila dalje nadiranje jakih njemačkih snaga koje su se preko dunavskog odsjeka fronta probijale u tom pravcu.

Nijemci su tokom 17. januara slomili odbranu 5. divizije na dunavskom odsjeku fronta i nezadrživo nastupali u pravcu Šida. Prijetila je opasnost da se to izrodi u ofanzivu većih razmjera. Da bi se zaustavio prodor Nijemaca, naša divizija je u toku noći 17/18. januara izvučena sa položaja Orolik — Berak i upućena u rejon Šida.

Poslije napornog noćnog marša, 3. krajiška je 18. januara u svitanje bila na dodeljenom sektoru odbrane. Mi smo zatvorili komunikaciju Tovarnik — Šid, a desno od nas je bila 1. proleterska. Na naše lijevo krilo, južno od željezničke pruge Tovarnik — Šid, pristigla je nešto kasnije 6. lička divizija. Prva linija odbrane bila je za oko kilometar zapadno od Šida, a druga na njegovoj ivici. Prvu liniju smo posjeli sa 1, 2. i 4, a drugu sa 3. i 5. bataljonom. Tako su poslije 28 časova borbe i marša naši borci zalegli u već pripremljene rovove da bi sačekali i zaustavili švapsku ofanzivu.

Na napad se nije dugo čekalo. Njemački prednji dijelovi su se pojavili nešto poslije 8 sati, a zatim je pristigla i glavnina, koja uz pomoć artiljerije i tenkova prelazi u napad. Glavni udar su usmjerili na naše desne susjede, na 1. proletersku i 8. crnogorsku brigadu, zahvatajući i naš 4. desnokrilni bataljon. Bilo je očito da protivnik želi izbjeći direktan napad na Šid sa pravca Tovarnika i da ga pokušava izmanevrisati sa sjevera. Pred snažnim naletom tenkova i pješadije, koje je artiljerija izdašno pomagala, morale su se povlačiti sve jedinice koje su se našle u zoni glavnog udara. U takvoj situaciji, uputili smo 3. bataljon na sjeverozapadni dio Šida da prihvati 4. bataljon i dijelove 1. proleterske, a potom smo u zajednici sa štabom 1. proleterske preduzeli potrebne mjere da bismo onemogućili dalji prodor protivnika. I dok smo konsolidovali odbranu u sjevernom dijelu Šida, naš 1. i 2. bataljon su uspješno odbijali njemačke pomoćne snage koje su ih napadale. Tako se na zapadnim prilazima Šidu i u njegovom sjevernom dijelu razvila ogorčena borba kakvu, čini mi se, naša divizija do tada nije vodila. Umjesto brzih prodora i skokova, kako su zamišljali, Nijemci su bili primorani da svaki korak skupo plaćaju. Tenkovi bez pješadije nijesu smjeli preći ulicu, jer su ih na suprotnoj strani čekali svežnjevi bombi, flaše sa benzinom i protivtenkovske puške, a pješadiju je na svakoj ulici sačekivala zavjesa puščane i mitraljeske vatre.

Videći da im se zamisli ne ostvaruju i da su se u Šidu uvalili u iscrpljujuću borbu, Nijemci su oko podne pregrupisali snage i prenijeli težište napada na naš 1. i 2. bataljon da bi sa juga odsjekli Šid i tako izbjegli teške ulične borbe. U borbu su uveli svježe jedinice, potpomognute artiljerijom i tenkovima, a u napad su krenuli odlučno i samouvjereno. Pred njima su, međutim stajale čete Bože Kovačevića, Steve Tankosića, Petra Grbića Žike i Miladina Zorića Garače, čvrsto riješene da ih zaustave. Prvi nalet su uspješno odbili i time Švabama stavili do znanja da će dobro okrvaviti leđa ako žele ići naprijed. Iako su doživjeli pravi šok, Švabe su se brzo pribrale i ponovo prešle u napad. Razvila se teška i odsudna borba na bliskom odstojanju, iz koje se nije moglo izvući i kad bi se htjelo. Mitraljesci i strijelci su primoravali pješadiju da zastanu, ali su se tenkovi i bez nje zalijetali u streljački stroj čete, gdje su ih sačekivali bombaši i posade protivtenkovskih pušaka i vraćale nazad. Gubici su se iz časa u čas uvećavali. Ni komande četa nijesu više znale ko im je izbačen iz stroja. Njihova jedina briga je bila kako što bolje iskoristiti raspoloživo ljudstvo i sredstva da bi se odbio naredni napad. I tako je to trajalo sve do noći. U predvečerje je proređeni streljački stroj 1. i 2. bataljona stajao ispred željezničke stanice, dok su Nijemci, prodirući sa sjevera, ovladali skoro cijelim Šidom. Njemački juriši su malaksavali, a naša divizija je konsolidovala odbranu na južnoj ivici Šida. Ona je tokom 18. januara slomila zahuktalu ofanzivu Nijemaca, nanijela im teške gubitke i u ljudstvu i u tehnici i stvorila potrebne preduslove našim snagama za prelazak u protivnapad.

Za našu brigadu to je bio izuzetno težak dan. Njene položaje je artiljerija doslovno preoravala, tenkovi su upadali u borbeni poredak četa, a pješadija je drsko i uporno jurišala na cijevi mitraljeza. Ali ona je sve izdržala, zahvaljujući odvažnosti i upornosti boraca i starješina i time u svoju bogatu historiju upisala jednu od najsjajnijih pobjeda. Za tu pobjedu dalo je živote 36[3] boraca i rukovodilaca brigade, među kojima i komandir 3. čete 2. bataljona legendarni Garača, komandir 3. čete 1. bataljona, simpatični dvadesetogodišnji omladinac Stevo Tankosić, zamjenik komandira 2. čete 3: bataljona odvažni Simo Knežević, komandiri vodova Luka Ćurgus i Milutin Pavićević, delegat vodova Jure Franičević i Škorin Stjepan, četna bolničarka Olga Marinković, desetari Miloš Kerkez i Gojko Šobot i još desetak drugih. U toj borbi je ranjeno 95 drugova i drugarica, a jedan od njih je i komandant 3. bataljona Mile Bulajić, jedan od najvećih junaka brigade.

Bili su to nenadoknadivi gubici. Iz stroja su ispadali mahom stari ratnici i rukovodioci. Oni su primjerom podučavali nove borce kako se odbijaju juriši i izvode protivnapadi, a u kritičnim momentima su i sami uzimali mitraljeze da bi zaustavili njemačku pješadiju ili protivtenkovske puške da bi istjerali tenkove iz odbrambenog položaja čete. Ko se tog dana posebno istakao, koja jedinica ili pojedinac su najviše doprinijeli takvom uspjehu, teško je reći. Ne mogu, međutim, a da ne pomenem Đorđa Milosavljevića iz Kolubare, koji je sa brigadom pošao kad je u oktobru prolazila kroz njegovo selo i koji je tog dana, uz Garačinu pomoć, uništio 2 njemačka tenka iz svoje "protivkolke". To je pobjeda cijele brigade, u kojoj je muški izdržala bezbrojne juriše i izbacila nekoliko stotina Nijemaca iz stroja.

Tokom 18. januara neprijatelj je bio potučen u rejonu Šida do te mjere da je morao odustati od daljih napada, a naša brigada je u toku noci 18/19. izvučena iz borbe, da bi 22. ponovo prešla u prvu liniju. Nijemci su do tada već bili povraćeni, ali su se zadržali ispred Tovarnika, u rovovima koje su izgradili kao drugi pojas odbrane, dok su još držali front na Fruškoj gori. Mi smo u rejonu Kozjakovog i Gabrićevog salaša, gdje smo sad ponovo došli, vodili dvodnevne teške borbe tokom 5. i 6. decembra.

Položaje smo posjeli ujutro, a već oko podne dva bataljona su stupila u borbu i vodila je do noći. Padom mraka cijela brigada je prešla u napad na položaje u rejonu Kozjakovog i Gabrićeva salaša i u opštem jurišu ovladala njima, a potom produžila ka Tovarniku. Na ivici Tovarnika Nijemci su nas dočekali organizovano i spriječili nas da prodremo u grad. I dok je naš napad na prvu liniju odbrane bio i silovit i jednovremen, dotle je u ovom drugom napadu sve to izostalo. Tu nijesmo bili dovoljno preduzimljivi i više smo kljucali duž položaja nego ozbiljno napadali. Nijemci su to iskoristili, prikupili svoje rezerve i u samo svitanje prešli u protivnapad. A taj protivnapad bio je izveden tako vješto i organizovano da mu se nijesmo mogli uspješno suprotstaviti. Poslije kratke, ali snažne i precizne artiljerijske pripreme pješadija je uz pomoć 2 tenka energično prešla u napad. Pošto to nijesmo očekivali, nijesmo ni preduzeli odgovarajuće protivmjere, nijesmo se bili ukopali kako valja, nijesmo organizovali vatreni sistem, postavili prepreke, privukli protivtenkovska oruđa i sl., pa nam nije ni preostalo ništa drugo nego da se povlačimo. Tada su nastupili teški momenti za brigadu. Našla se pod snažnom artiljerijskom vatrom, pod unakrsnom vatrom "šaraca" i pred tenkovima, a na otvorenoj ravnici i snijegu na kome su se siluete boraca još više isticale. Svi napori starješina bili su usmjereni da izvuku jedinice i borce sa što manje gubitaka. To je bio izuzetno težak okršaj, gdje se borilo na život i smrt i gdje se ginulo na obadvije strane. Kako je to bila bespoštedna borba, govore i činjenice da je iz stroja brigade u toku noći 22/23. januara izbačeno 236 boraca i starješina, od kojih su 41 poginulo, a 9 ih je nestalo, dok je 186 ranjeno.[4] Ni Nijemci nijesu ništa bolje prošli.

Tako velikom broju gubitaka doprinijelo je, svakako, i neiskustvo boraca. Mi smo tih dana bili tek dobili popunu, pa se novo ljudstvo nije snašlo u tako složenoj i kritičnoj situaciji. Dok smo napadali i dok je inicijativa bila na našoj strani, oni su se tukli i išli naprijed, ali kad je neprijatelj preuzeo inicijativu, kad su tenkovi upali u raspored brigade, kad se pod pritiskom trebalo povlačiti, zahvatio ih je strah i starješine ih nijesu mogle zadržati niti kontrolisati. Sve je to pridonijelo da uz dragocjene ljudske žrtve, po prvi put od postanka brigade, padne tog jutra u neprijateljske ruke veća količina oružja, pored ostalog i jedan top i nekoliko mitraljeza.

Ujutro 23. 1. bili smo opet na položajima sa kojih smo prethodne večeri pošli u napad. Za samo sat vremena izgubljeno je sve ono što je u toku duge zimske noći bilo osvojeno. Dan smo proveli u sređivanju jedinica, popuni oružjem i municijom i pripremi za novi napad. Naveče smo ponovo pošli u napad. Nijemci su u prvom naletu izbačeni iz prve linije i brigada je prešla u gonjenje. Štab brigade je odmah krenuo za bataljonima. Išli smo u koloni, jedan iza drugog. Bura je brisala, a snijeg škripio pod nogama. Žurili smo da sustignemo bataljone koji su brzo odmicali u pravcu Tovarnika, ne obzirući se na neprijateljske mitraljeze i artiljeriju koji su štitili povlačenje svojih dijelova. U jednom momentu, medutim, rafal je osuo po nama. Nikola Pećanac, komandant brigade, bio je ranjen u nogu, dok je ponekom od nas samo šinjel izbušio. Pećanca smo uputili u bolnicu, a mi smo produžili za bataljonom.

Nikola Pećanac se te noći rastao sa brigadom. Lečenje je podugo potrajalo, a potom je otišao u školu i onda u drugu jedinicu. Do tada on ni dana nije odsustvovao iz brigade, niti je izostao iz ijedne borbe. On je bio među onima koji su više voljeli biti obični borci u 3. krajiškoj, nego rukovodioci u nekoj drugoj brigadi. Još polovinom 1943. godine nuđeno mu je da ide za zamjenika komandanta 7. krajiške brigade, ali je on to odbio. Radije je ostao na dužnosti komandanta svog 2. bataljona. Bio je veoma vješt komandant, sa istančanim instinktom, pronicljiv a uz to i izuzetno hrabar, zbog čega su ga u svim bataljonima podjednako cijenili i poštovali. Sa brigadom je komandovao tek dvadesetak dana, ali je imao prilike da pokaže i ispolji svoje rukovodilačke sposobnosti. Bio sam mu načelnik štaba za vrijeme borbe kod Djeletovaca i Šida i imao prilike da se još jednom uvjerim u ispravnost njegovog rezonovanja, sposobnost predviđanja razvoja situacije i pravovremeno reagovanje. Utoliko nas je njegov odlazak još više zabrinjavao, pogotovu što su nam predstojali teški okršaji u završnim borbama. Po odlasku Pećanca brigadu je primio Ile Radulović.

Napad bataljona se uspješno odvijao, ali on je u mnogo čemu bio repriza onog od prethodne večeri. Prva linija njemačke odbrane bila je srušena već u prvom naletu. Neprijatelj se organizovano povlačio prema Tovarniku, a bataljoni su ga slijedili. Pred Tovarnikom, na istoj liniji kao i prethodne večeri, naišli smo na jak otpor. Pokušavali smo tokom noći da ovladamo tom linijom i prodremo u grad, ali u tome nijesmo uspjeli. I konačno, u zoru, gotovo u isto vrijeme i na istovjetan način izvršen je protivnapad i mi smo se opet povlačili. Razlika je, po mojoj ocjeni, jedino u tome što smo se ovog puta organizovanije povlačili, te ni gubitke nijesmo pretrpjeli kao prethodne večeri.

Prelazeći u protivnapad, Nijemci su glavni udar usmjerili na spoj naše i 13. brigade koja je bila desno od nas. Oni su se munjevito probili kroz naš raspored i izbili u rejon Gabrićeva salaša, za leđa glavnini brigade, prijeteći tako da nas odsijeku. Skoro istovremeno je izvršen pritisak i na 1. proletersku, koja se nalazila lijevo od nas, pa se i ona povukla. Iako priklještena sa bokova, a potiskivana sa fronta, brigada se povlačila organizovano, u čemu je velika zasluga štabova bataljona i komandi četa koji su i u najkritičnijim momentima održali jedinice u rukama. Zahvaljujući tome i gubici su ove noći, u poređenju sa prethodnom, bili neuporedivo manji, bez obzira što su okršaji bili teži i situacija komplikovanija. U ovoj borbi poginulo nam je 15, a ranjeno 80 drugarica i drugova. Među poginulima su bili i istaknuti rukovodioci brigade: Dragan Radić, komesar 1. bataljona i Nikola Sovilj, zamjenik komandanta 4. bataljona.

Dragan Radić je drvarski radnik. Rođen je 1922. godine i Trubaru. Bio je među onim Trubaranima koji su se u danima ustanka prihvatili oružja i pošli u beskompromisnu borbu. Kad je brigada formirana nalazio se u 1. četi 1. bataljona, i u njoj je ostao sve do oslobođenja Beograda. Bio je njen borac, puškomitraljezac, desetar, delegat voda i, na kraju, politički komesar. U dva maha je ranjavan i svaki put se vraćao u svoju četu. Bio je to snažan i tih, stasit i skroman, odvažan i disciplinovan borac i rukovodilac kojega su podjednako voljeli i cijenili i borci i starješine. U oktobru 1944. i oslobođenom Beogradu postavljen je za komesara 1. bataljona.

Nikola Sovilj je rodom iz Bjelaja, kod Bosanskog Petrovca. Zbog toga što je bio mlad, što vojsku nije služio, tek je pod konac 1941. godine dobio pušku i primljen u Vrtočku četu. On je, međutim, već u prvim borbama, zajedno sa ostalim omladincima: Đurom Soviljem, Slavkom Vržinom, Bracom Galinom, Panom Radulovićem i drugima, opovrgao te sumnje. Iz Vrtočke čete je otišao u 4. bataljon, kad je ovaj formiran, i razvijao se po vojnoj liniji, prolazeći sve dužnosti od borca do zamjenika komandanta bataljona. Bio je to izuzetno talentovan vojni rukovodilac, sa velikim iskustvom, a uz to i zreo komunista na koga se moglo osloniti.

Smrt ove dvojice i odlazak Nikole Pećanca bio je zaista veliki gubitak za brigadu. No, u njoj je još uvijek bilo preko 300 prvoboraca, među kojima se moglo naći i takvih koji će preuzeti na sebe i takve odgovornosti.

Poslije ovog drugog napada vidjelo se da to ničemu ne vodi. Ono što u toku noći osvojimo, neprijatelj nam olako preotme, a uz to i gubitke nanese. Sem toga, brigada je već 18 časova bila na položajima. Borci su polugoli i polubosi proveli na snijegu, bez sna i redovne ishrane i od njih se nije moglo očekivati da učine ono što im do tada nije polazilo za rukom. Zbog toga se od daljih napada odustalo. Na položajima su ostavljena 2 bataljona, dok su ostali dijelovi brigade povučeni u Šid.

Na tim položajima smo ostali sve do 9. februara, kada nas je smjenila 12. krajiška brigada, a mi smo se prebacili u Bačince, radi odmora, sređivanja i pripreme za nove borbe.

Mjesec i po dana smo proveli u Bačincima, izvodeći svakodnevno nastavu od jutra do mraka. U to vrijeme brigada je još jednom reorganizovana. Rasformirani su 4, 5. i prateći bataljon, a formirane samostalne čete i baterije. U druge jedinice i na razne kurseve upućen je velik broj rukovodilaca. Održavani su kursevi i u brigadi i pri višim štabovima, na kojima se obučavalo ljudstvo specijalnih jedinica. Radilo se intenzivno i predano, a onda je došlo naređenje da pređemo u prvu liniju i brigada je 17. marta odmarševala u rejonu Novak Bapske.

[1] Nikola Karanović

[2] Podaci uzeti iz bojne relacije brigade za period 17—20. januar, arhiv VII, k. 718, f. 1, d. 2.

[3] Podaci iz bojne relacije brigade za period 17—20. januar 1945. god., arhiv VII, k. 718, f. 1, dok. 2.

[4] Podaci uzeti iz bojne reacije brigade od 22. do 24. januara, VII, kutija 718, fasc. 1, dok. 2.