TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
SA
PREVIJALIŠTEM U SREMU Teške borbe, u koje je naša brigada ušla na sremskom frontu, dovele su i naš sanitet pred ozbiljna iskušenja. Švabe su se uporno branile i brigada je svaku pobjedu skupo plaćala. Front na Fruškoj gori je probijen uz teške gubitke, otpor Nijemaca kod Šida je slomljen uz dosta žrtava, a ni onaj kod Tovarnika nije bio ništa lakši. Međutim, čini mi se da smo najgore prošli u borbi za Berak, koja nije trajala ni puna 24 časa a u kojoj je preko 250 boraca i rukovodilaca bilo izbačeno iz stroja brigade, jer toliko gubitaka brigada nije imala tokom cijele jedne ofanzive, pa ni one najteže — na Sutjesci. Naš sanitet
zbilja nije bio pripremljen za takve zadatke. Jedan ljekar i nas desetak bolničarki
sačinjavali smo skoro sve sanitetsko osoblje, a 5—6 zaprežnih kola je
predstavljalo naš transport za odnošenje ranjenika. Pripremljene
zalihe sanitetskog materijala bile su brzo iscrpljene. Brigadu su očekivali još
teži zadaci, a mi smo bili sve nespremniji da svoje zadatke ispunimo. Pripremajući
se u Beogradu, održani su kursevi za bolničare i bila popunjena sva mjesta
vodnih i četnih bolničara. U brigadni sanitet su povučene iskusne četne
bolničarke, a snabdjeli smo se i sanitetskim materijalom, dobili ljekara, pa
smo smatrali da smo boravak u Beogradu dobro iskoristili. Nama se tada na
momente činilo da u ponečemu čak i pretjerujemo, mislili smo da je kraj rata
blizu i da nam to sve neće baš biti neophodno. Naš apotekar
Ivo, na primjer, za sve vrijeme je po cio dan sakupljao štokakve kutije, vreće
i flaše sa sanitetskim materijalom i instrumentima. Noću je on te svoje
nabavke obelježavao i evidentirao, a potom ih pakovao u veće sanduke koje je
uz zadovoljan osmjeh ujutro predavao Blažu Birimu i potom ponovo odlazio u
akciju. Sa svakim novim sandukom narastalo je Ivino raspoloženje, dok je Birim
svakim tim sandukom postajao sve zabrinutiji jer mu se činilo da Ivo nema
razumijevanja za njegove dorate, koji sve to treba da prevuku kad se krene na
marš. Kad bi Ivo otišao, Birim bi dolazio Vukmanu i žalio se govoreći: — As ti krv o'puža, ća on dila! On nikad ni' ni vidija paripa. Od ranije smo mi znali da se interesi njih dvojice nikad ne podudaraju. Jer, dok je na marševima Birim zadovoljan i pomalo gord ustezao kajase svojim doratima, koji su se uvijek siti i besprekorno otimareni poigravali pod polupraznim kolima, dotle je Ivo za njima išao brižan i ćutljiv. Birima je radovalo što konji nisu preopterećeni, a Ivu su ljekovi brinuli. Kad bi na nekom odmoru Ivo poveo razgovor o oskudici u sanitetskom materijalu, Birim bi odmah potezao nedostatak potkovica, kolomasti, zobi i slično. U Beogradu, kad se Ivi ukazala prilika da ostvari svoje želje, Birimu se kao činilo da mu se ovaj sveti i da po svaku cijenu hoće da mu napuni lotre do vrha. Mi smo ranije uvijek bili na Ivinoj
strani, nastojeći da se ni Birimu ne zamjerimo. Svako od nas se trudio da
zadobije njegovu naklonost kako bi nas za vrijeme marša koji kilometar povezao.
Ali u Beogradu nam se činilo da Ivo ipak nije sasvim u pravu. Nama je izgledalo
da je došao kraj rata, da sve to neće biti toliko potrebno, čak nam se činilo
da on u to sumnja. Izgledalo
nam je kao da nam radost hoće da uskrati ili odgodi. Zato smo mi tada držali
Birimovu stranu više nego Ivinu. Međutim, sremski front nas je brzo uvjerio da su to bile samo prazne želje i pusta nadanja. Ono na šta smo tamo naišli prevazilazilo je i Ivina predviđanja. U Sremu su ranjenici, čini mi se, u kolonama pristizali u naše previjalište, koje je za vrijeme borbe upućivano naprijed, bliže položaja. Jedne su donosili, a druge dovodili, dok ih je većina sama pristizala. Pristizali su borci i starješine, oni koji su u brigadi od njenog formiranja i oni koji su se u njenu kolonu uključili na Savskom mostu. Nas petoro — šestoro, koliko nas je obično bilo u previjalištu, radili smo bez sna i odmora. Nastojali smo da svakom ranjeniku pružimo bar najnužniju pomoć i da ga što prije uputimo u pozadinu. Lakše ranjenike smo upućivali u brigadni sanitet, a one teže direktno u Divizijsku bolnicu, jer im je trebalo hitno pružiti stručnu pomoć. Naše previjalište je obično bilo razmješteno napolju, iako je bila zima i jako hladno, ponekad bljuzgavica. a ponekad golomrazica. U boljim prilikama smo se smještali u salaš, ali onda smo bili izloženi artiljerijskoj i minobacačkoj vatri i riziku da već ranjeni borci budu ponovo ranjeni. Jer, ionako je bilo previše gubitaka i neobičnih prizora koje nikad neću moći zaboraviti. Ovdje ću pomenuti neke od mnogih koji su mi ostali u sjećanju. Za vrijeme borbe na Fruškoj gori dovela su dva borca jednog ranjenika, posadili ga na neki panj i vratili se u svoju četu. Vidjeli smo da je ranjen u glavu, ali kako je mirno sjedio i čekao da dođe na red, to smo i mi pružili pomoć onima koji su nam izgledali teži i hitniji. Kad je došao red i na ovog druga i kad mu je Radojka Stojanović skinula zavoj i pokušala oprati ranu, primijetila je da mu je dio lobanje prosto odvaljen i da se samo na jednom mjestu, na koži drži. Dok smo mu ispirali ranu vidio mu se ogoljeli mozak u kome su nervi ubrzano kucali, a mladić je sve to srčano podnosio i za sve vrijeme bio pri svijesti. Kad je brigada napadala Berak, u previjalište je bez ičije pomoći i bez pratnje došao jedan ranjenik koji je rukama pridržavao stomak. Kad mu je Marica Ivčević raskopčala bluzu i košulju u namjeri da mu zavije ranu, u njedrima mu je ugledala želudac i crijeva — metak mu je kao nožem rasjekao kožu na stomaku. Ispala crijeva vratili smo mu nazad, ranu umotali i ranjenik je prvim kolima upućen u divizijsku bolnicu. U toku one teške borbe ispred
Tovarnika, naše previjalište je bilo smješteno u nekom napuštenom salašu.
Sa prvim jurišem brigade počeli su nam stizati ranjenici i naš salaš se brzo
punio. U toku noći iz 1. bataljona su nam donijeli 2 teška ranjenika. Rekli
su nam da su rođena braća i da su rodom iz Tamnave. Čim smo ih preuzeli,
ustanovili smo da je jedan još na nosilima izdahnuo, a da to drugovi koji su ga
nosili nisu ni primijetili. Mrtvog borca smo sklonili u ugao previjališta i
preduzeli sve što se moglo da njegovog ranjenog brata spasimo. Iako smrtno
ranjen u pluća, čim je došao sebi pitao je za brata. Istinu mu nismo mogli reći.
Bili su mladi, istog dana su došli u brigadu, u istom jurišu, možda sa istim
rafalom pogođeni i tada su u tom salašu jedan pored drugog ležali. Jedan je
bio mrtav, a drugi se sa smrću hrvao! U ovoj borbi
je i komandant našeg 2. bataljona Đuran Kovačević bio teško ranjen. Đuran
je bio naš čest gost. Posljednji put je za vrijeme borbe za Beograd bio
ranjen. On se nije volio dugo zadržavati u sanitetu i čim bi mu rana krenula
nabolje, napuštao nas je. Mi u sanitetu smo naučili da on zbija šale na račun
svoje rane i rana drugih, a pogotovu onih koji su za vrijeme previjanja malo
glasnije jaukali. Međutim, ovog puta je i Đuran jaukao, a kad smo ga počeli
previjati, ma bilo šta da smo pokušali on je protestovao i grdio nas. Doktor
je konstatovao da je kičma polomljena. Bolovi su mu bili teški. Mada smo sve
činili da mu ublažimo bolove, da mu ni sa čim ne pogoršamo stanje, to se
ipak nije moglo izbjeći. Jer, kad je kičma slomljena, onda i najmanje
pomjeranje noge ili ruke izaziva bolove. Pogotovu je takvog ranjenika teško
smjestiti udobno na nosilima ili u zaprežna kola. Đuranu je bio potreban mir i
hirurška intervencija, a mi smo ga stavili u kola u kojima je morao provesti
nekoliko sati. U toku jedne
od tih teških borbi donesena su jednovremeno četvora nosila. Jedan je borac
bio mrtav, a trojica teško ranjena. Među ranjenima se nalazio i komesar čete
Knežević Ilija, koji nam je ispričao da je u jednom povlačenju pred
Nijemcima bio teško ranjen i ostao na mjestu ležeći, što su borci njegove čete
tek poslije stotinjak metara primijetili. Vidjeći da im je ostao ranjen drug i
starješina i da će pasti Nijemcima u ruke, odmah su pošli da ga izvuku. Dva
borca su se puzajući približavala ranjeniku, a četa ih je štitila vatrom. Međutim,
Švabe su bile već blizu i preciznom vatrom su ih gađale. Jedan od njih je
poginuo i prije nego što je došao do Ilije. Tad je trebalo dvojicu izvlačiti,
pa su novi dobrovoljci krenuli prema njima. Tada su još dva borca teže
ranjena, i jedan lakše, koji je ostao i dalje u četi. Ovaj primjer
nije usamljen. Kad je u borbi drug ranjen, onda se uvijek mislilo kako mu pomoći,
a ne na životnu opasnost. Naše bolničarke su, na primjer, pod rafalima mitraljeza i kroz eksplozije
granata puzale po položajima, od jednog do drugog ranjenika, ukazivale im pomoć
i sklanjale ih na sigurnije mjesto, a potom se ponovo vraćale u streljački
stroj svog voda ili čete. One su ulazile u minska polja i zavlačile se pod žičane
prepreke da bi pomogle ranjenom drugu, ali su tu ginule ili bile ranjavane. Zbog
toga su u onim prvim borbama ostala upražnjena mnoga mjesta bolničara, pa smo,
kad je brigada bila poslana na odmor u Bačince, morali povuće sve drugarice iz
jedinica i za njih organizovati kurs da bi se osposobile za bolničarke. Sremski front je brzo ispraznio Ivine sanduke sa
sanitetskim materijalom, iako smo, dok smo bili u Beogradu, mislili da nam toga
neće toliko trebati, da ćemo do kraja bez velikih napora stići.
|