TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

NAJTEŽI DAN MI JE BIO BLIZU SELA TRENICE Na prostoru između Travnika, Bugojna i Donjeg Vakufa, u rejon Crnog vrha, stigli smo negdje u zoru 23. juna 1944. godine. Dok se razdanilo Nijemci su nas napali jakim snagama i borba je trajala cijeli dan. Neprijatelj je bio nadmoćan, a obema cestama koje su prolazile lijevo i desno od nas, neprekidno su se mutljale njegove motorizovane kolone. Izdržali smo do mraka, a onda se počeli odvajati od neprijatelja da bismo se u toku noći prebacili preko ceste Gornji Vakuf — Travnik i otišli u pravcu Sarajevskih vrata, odakle smo prethodnog dana i došli i na istom mjestu u s. Trenica gdje smo prešli cestu. Moja 1. četa 1. bataljona dobila je zadatak da obezbijedi prebacivanje glavnine preko ceste sa pravca Travnika. I još dok se borba vodila naša četa je odlazila na zadatak. U sumrak smo već bili na određenom mjestu. Dva voda su postavljena u zasjedu na samu cestu, dok je 1. vod, u kome sam i ja bila, ostao podalje od ceste u rezervi. Sa našim vodom je bio i komandir čete Dušan Popović. Noć je prolazila, brigada je prelazila cestu i odlazila uz brdo, kod zasjede je vladala tišina, a mi smo se borili sa snom i umorom. A onda je stražar viknuo da cestom prolaze kamioni. Nestalo je i sna i umora. Dok smo mi skočili i bespomoćno gledali dolje na cestu, jedan kamion je neometan, sa upaljenim farovima, išao od mjesta naše zasjede prema s. Trenica i mjestu na kome je brigada prelazila cestu. Komandir je odmah uputio patrolu do vodova na cesti, sa zadatkom da ispita šta se desilo s njima i kako su dozvolili kamionu da neometano prođe. Sa strepnjom i osjećanjem krivice očekivali smo ishod nailaska onog vozila na naše jedinice koje su prelazile cestu. Međutim, kratkotrajno puškaranje koje se ubrzo tamo čulo govorilo nam je da nije daleko stigao. Upućena patrola se brzo vratila sa ceste i objasnila da je kamion tako nenadno izbio iza okuke pred zasjedu da dok su drugovi shvatili o čemu se radi, on je već bio van njihovog domašaja. Poslije toga se očekivao nailazak glavnine neprijatelja jer se nije ni pretpostavljalo da bi jedan kamion u to doba noći smio prolaziti. Međutim, bilo je tako. Ipak se nismo mogli oteti utisku da su drugovi za momenat bili pospali, jer je drukčije bilo teško i shvatiti sve što se zbilo. Vrijeme je prolazilo. Mi smo stajali na svom položaju i čekali naređenje za prebacivanje preko ceste i priključivanje bataljonu. Ali zora se primicala, a naređenje nije dolazilo. Komandir čete je uputio jednu patrolu do vodova na cesti, a kurira na mjesto gdje se brigada prebacivala preko ceste da vidi kad treba da napustimo položaj i krenemo. Patrola se prva vratila i obavijestila da vodova na cesti nema. To je unijelo nemir u nas. Potom je došao i kurir sa izvještajem da nema ni brigade ni bilo koga od naših jedinica. Dan je već bio ovladao. Dok smo se dogovarali što nam valja činiti, cestom od Travnika se čula buka motora. Nije nam ništa preostalo već da se povučemo dublje u šumu i potražimo neki izlaz. Nakon detaljnog razmatranja situacije u kojoj smo se našli, komandir čete je odlučio da pokušamo uspostaviti vezu sa Travničkim odredom. Krenuli smo kroz šumu do nekog seoca da bismo preko mještana doznali za odred. Kad smo stigli blizu sela, otkrili smo da su Nijemci u njemu, pa smo se povukli u šumarak i zamaskirali, riješeni da tu sačekamo pad mraka. Hrane nismo imali, a osjećali smo veliku glad. Ceo prethodni dan smo proveli u teškoj borbi, dvije noći nismo spavali, neizvjesnost i griža savjesti što smo izostali iza brigade su nas mučili. A sad, povrh svega, trebalo je dan provesti čučeći u grmu pred nosem Švaba. Jedva sam čekala da se smrkne pa da se izvučemo iz ove situacije. Šćućurena u grmu, mokra, gladna i žedna, drhtala sam od straha. Plašila sam se da nas Nijemci ne otkriju, jer sam dobro znala šta me čeka ako im živa padnem u ruke. Slušajući razgovor njemačkih vojnika, koji su se kretali u blizini, čvrsto sam stezala bombu u ruci. Nedaleko od mene u grmlju ležali su mitraljesci Mirko Rokvić Šoša i Mićo Mirković; dalje od njih je Kova Došen a onda drugi. Njihovo prisustvo ulijevalo mi je hrabrost. Nisam bila sama. Teško mi je padalo što smo se odvojili od brigade. Teže nego rastanak sa roditeljima i braćom kad sam pošla u partizane. Laknulo mi je kada se počela spuštati noć i bila sam sretna što nas Nijemci nisu otkrili. Završio se moj najteži ratni dan, koji je bio neizmjerno dug. Ali šta sada? Kuda da krenemo? Prišli smo kućama, uzeli jednog seljaka za vodiča i on nas je poveo u pravcu sela Rostova. Još u putu naišli smo na jednu patrolu Travničkog odreda, koji se nalazio u tom selu. Preko njega smo se povezali sa 9. krajiškom brigadom, iz koje smo kasnije upućeni u pravcu Teslića, gdje smo našli 11. krajišku brigadu. Ali, niko nije znao da nam kaže kojim pravcem je krenula i gdje se nalazi naša brigada. Samo su nas obavijestili da se na Konjskom polju nalazi 6. lička divizija koja kreće iz centralne Bosne za Srbiju, a mi smo znali da i naša brigada treba da pođe za Srbiju. Pošto smo se kod 11. krajiške brigade nahranili i odmorili, krenuli smo za Konjsko polje, a odatle smo sa 6. ličkom divizijom produžili preko rijeke Bosne i dalje preko komunikacije Sarajevo — Višegrad na jug, da bismo sredinom avgusta preko Zelengore stigli na Sutjesku. U pokretu preko Zelengore išli smo istim stazama kuda smo se godinu dana ranije probijali u bici na Sutjesci. Svuda smo nailazili na kosture. Činilo mi se da ih je više nego što je ostalo mrtvih onda kada smo probijali njemačke obruče. U dolini Hrčavke naišla sam na jedan kostur pored koga je bila već istrulila torbica i štake. Zastala sam. Ovdje sam, prije godinu dana, u proboju preko Sutjeske na Zelengoru, ostavila jednog teškog ranjenika. Nisam ga tada mogla prenijeti preko Hrčavke i on je ostao. Činilo mi se da je to baš kostur onog mog ranjenika. Imao je ovakve štake i torbicu. To je bio moj drugi susret sa Sutjeskom. Nastavili smo pokret preko kanjona Pive, Tare i Lima, da bismo krajem avgusta 1944. godine izbili na Zlatibor, gdje smo konačno pronašli svoju brigadu. Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam se ponovo nasla medu drugovima i drugaricama svoje čete i bataljona. Sada više nisam osjećala umor, jer sam opet bila u svojoj brigadi. Bosa PEĆANAC — KUBURIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument