TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
SJEĆAM
SE MARKA JOKIĆA Poznavao sam ga kao komunistu, borca-partizana, komandira i komandanta. Njegovo ime ne mogu da zaboravim i mislim da ga teško zaboravljaju svi oni sa kojima je bio ratni drug u toku NOB. Pobliže sam ga upoznao u aprilu 1943. godine, kao komandira 1. čete 3. bataljona. Čuo sam i ranije za njega, jer njegovu četu su po njemu i zvali "Jokićeva četa". Ovaj naziv se odomaćio ne samo kod boraca njegove čete već i kod mnogih boraca i starješina brigade. Čak i kod nas u štabu bataljona, kad se diskutovalo o nekoj akciji koju treba izvesti i pri rasporedu četa upotrebljavan je ovaj naziv. Za
borca ili starješinu njegove čete bio je ponos da kaže da mu je komandir Jokić,
da je iz Jokićeve čete. Zašto im je to bio ponos ima više razloga. Marko
Jokić se, prije svega, brinuo za svakog borca i starješinu u četi. Poznavao
ih je ne samo kako se biju i jurišaju već i kakvi su uopšte kao ljudi i
vojnici. Poznavao je njihove porodične prilike, njihove želje i težnje,
njihova raspoloženja. Na svako pitanje o ma kom borcu ili starješini čete,
Jokić je mogao uvek dati pouzdan i tačan odgovor. Marko
je bio starješina i drug. Kao komandir bio je strog ali pravičan; borci su ga
poštovali i slušali, bili su ponosni na njega. On je bio duhovit i veseljak.
Poslije svake akcije borci bi diskutovali o njegovim postupcima u okršajima,
pitali bi jedan drugoga: "Je li ono tebi komandir rekao: "Što se plašiš,
nijesi od pamuka da će te metak pročešljati'; ili jesi li čuo kako je klicao
'Naprijed!', vidiš da je neprijatelj demoralisan i da ne zna kuda 'puca'; ili
zbog koga je ono naš komandir vikao, znaš li ti Đumiću ili Lajiću? Mora da
je on primijetio nekoga koji nije dobro jurišao, pa se zato ljutio. Treba to da
znamo da mu na konferenciji možemo reći sve". Ovakve
diskusije su, u stvari, bile pripreme za konferenciju čete, na kojoj će se
analizirati akcije. Svi su znali šta će im komandir reći. Iako su izvršili
zadatke i pobijedili neprijatelja, po držanju komandira zaključivali su da je
bilo propusta, da ih je komandir morao vidjeti, a i znali su da će na njih biti
primjedbi i da Jokić neće propustiti a da ne ukaže i na najmanju sitnicu.
Isto tako su znali da će da pohvali i oda priznanje svakome ko se u borbi
istakne. Voleći svoga komandira, kako su to samo znali voljeti borci svoga Jokića, bilo je svakome od njih teško da mu se što prebaci za držanje u akciji. Ako bi se desilo da je u pitanju nečija hrabrost, onda je o tome razmišljala sva četa. Jer, svi su znali da je to ono što njihov komandir cijeni, pošto je i sam bio izvanredno hrabar. Ovu bi slabost smatrali zajedničkom slabošću čete, iako bi se radilo o pojedincu, jer su bili u tom jednodušni i uvjereni da ne bi smjelo biti slabog borca u četi kojom komanduje njihov komandir Jokić Marko. On je svoje borce bodrio ne samo u borbi nego i na maršu, odmoru i na svakom drugom mjestu. Za vrijeme marša, ako se očekivao susret sa neprijateljem, Marko se mogao vidjeti na svakom mjestu: na čelu čete gdje upravlja radom patrole u prethodnici, zatim duž četne kolone gdje sa ostalima vodi diskusiju i priprema ih za razvijanje u borbeni poredak i odlučan napad ako dođe do susreta i borbe sa neprijateljem. Objašnjava prvima na čelu kolone, a zatim zaostaje, pa tako duž čitave kolone — sve do posljednjeg borca u četi. Iznosi im sve što ih može interesovati u vezi sa neprijateljem: da li su četnici, ustaše, Nijemci ili domobrani, kakva im je borbenost itd., a na kraju bi obično dodao: "E, samo da se sretnemo sa njima, ili da nas odnekud napadnu, ala bi im dali po repini". Na ovo bi se njegovi borci smijali i radovali susretu sa neprijateljem isto kao i njihov komandir, jer su uvijek bili uvjereni da će izaći kao pobjednici. Na dužim marševima i kad su borci bili
umorni, te je prijetila opasnost da se kolona prekine, Marko se mogao vidjeti čas
na čelu, čas na začelju svoje čete; vodio je računa o marševskoj
disciplini i o svakom borcu svoje čete, brinuo se za nijh i pomagao im da izdrže
marš. Po završetku marša i stizanju na cilj, gdje je trebalo četa da se
odmori (ako nije trebalo odmah stupiti u borbu), Marko bi se brinuo o smještaju
svakog borca za odmor, o njihovoj ishrani i borbenom obezbjeđenju. Nije
bilo stvari koje bi Marko zaboravio. Štab
bataljona je uvijek bio siguran da će u 1. četi biti sve u redu dok je tamo
Jokić. Bio je siguran ne samo u Jokića nego i u njegovu četu, kojom je on
rukovodio i koja je junački izvršila svaki borbeni i drugi zadatak i služila
za primjer ostalim četama u bataljonu, koje su je u stopu slijedile. Eto, takva
je bila "Jokićeva (Vođenička) četa" i Marko Jokić kao njen
komandir! To su razlozi zbog kojih su ga njegovi borci voljeli, cijenili i poštivali. Počela je bitka na Sutjesci. Marko, po potrebi službe, predaje četu svom
zamjeniku Đuranu Kovačeviću i dolazi za zamjenika komandanta bataljona. Na
ovoj dužnosti Marko se brzo snalazi i njegove ga vrline, kao komuniste, borca i
komandanta brzo čine još popularnijim u očima svih boraca bataljona. Već
poslije prvih akcija borci ostalih četa, kojima nije bio komandir, raduju se
kad vide da će Marko sa njihovim četama u borbu. Počeli su da se čuju
glasovi omiljenih znakova na juriš, sad već u dve čete, iz trubice Marka i Đurana.
Njihove trube postale su popularne kod svakog borca u bataljonu; kad ih čuju
borci 2. ili 3. čete, znaju da je pored njih Jokić, što je neobično radovalo
i ulijevalo im još više snage za pobjedu. Pri proboju sa Sutjeske bataljon je dobio zadatak da zauzme jako utvrđeni
neprijateljski položaj na koti Vis. Ove borbe se rado sjećaju svi preživjeli
borci 3. bataljona kao "Borbe na Visu". Marko je išao sa 2. četom, i
kad smo se našli na jurišnom odstojanju, čula se njegova truba i njegov glas.
U 1. četi je davao znak trubom Đuran Kovačević. Nalazeći se sa 1. četom
(bivšom Jokićevom četom) čuo sam kako se borci dovikuju: "Naprijed! Da
stignemo na vrh prije 2. čete i Jokića". Kad smo poslije razgovarali sa
borcima zašto baš prije 2. čete i Jokića, objašnjavali su da im je i dalje
želja da prikažu svom bivšem komandiru da su ostali onakvi kakve ih on
poznaje i da i dalje moraju biti dobri i uvijek prvi. I stvarno, na Visu je Marko imao šta da vidi. Ispred 1. čete ležao je leš
do leša njemačkih vojnika, a svaki je vojnik trčao kad bi vidio Jokića, da
mu se pohvali i sa radošću ispriča šta je uradila njegova četa. Kad bi im
Jokić rekao "da su sile", bili su svi srećni, da bi poslije prepričavali
jedan drugome riječi svog bivšeg komandira. Ovakvih dirljivih momenata,
momenata ponosa boraca na svog starješinu, bilo je mnogo i to se vidjelo i
ispoljavalo svakom prilikom i na svakom mjestu. Poslije Sutjeske napadali smo i oslobađali Bugojno. Naš bataljon je
napadao sa zapadne strane. Sa bataljonom je bio i Marko Jokić. Neprijatelj se
uporno branio iz utvrđenih zgrada. Naši su borci u jurišu vikali:
"Naprijed Krajišnici!". Odgovor neprijatelja je bio: "I ovamo su
Krajišnici, nećete lako u Bugojno". Tu se našao i Marko među našim
borcima, pa je doviknuo neprijatelju: "Ovdje su Titovi Krajišnici, samo
nas sačekajte, pa vam ni Ante ni Hitler neće pomoći". Prodirući u sam
grad, Jokić je bio teže ranjen u nogu. Pao je na zemlju i ostao ležeći.
Borcima koji su dotrčali da ga sklone u zaklon i bolničarima da ga previju,
Marko je doviknuo: "Naprijed, drugovi, neprijatelj je u panici. Koristite
to, a za mene je lako ..." Dok su borci
Jokića izvlačili ranjena, on je i dalje vikao: "Samo naprijed!". Borci bataljona, kad su doznali da je Jokić
ranjen, svi su se raspitivali: "Da li je teško? Hoće
li moći prezdraviti? Da neće
ostati bez noge?". Najviše su ga žalili borci 1. čete i govorili:
"Bolje bi bilo da je još kod nas, sigurno ne bi bio ranjen". Kroz sve
ovo osjećalo se koliko su ga žalili i voljeli svi borci i rukovodioci našeg
bataljona u kome je on bio zamjenik komandanta, a posebno "njegova" četa. Marko je poslije ozdravljenja ostao ono što je i prije ranjavanja bio:
dobar borac, drug i komandant. Prije desanta na Drvar maja 1944, Marko je otišao u oficirsku školu u
Drvar. Prilikom neprijateljskog desanta on se našao sa ostalim drugovima pred
časnim zadatkom odbrane našeg Vrhovnog štaba i druga Tita. Marko je bio u
prvim redovima, kao i uvijek, odan svojoj Partiji, svom Vrhovnom komandantu i
svom narodu. On je u jurišu na neprijatelja položio svoj mladi i junački život. Za bezbrojna herojstva u toku NOR-a proglašen je za narodnog heroja.
|