TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

Period od početka februara do 25. maja 1944. godine protekao je u relativnom mirovanju. Oštra zima u toku februara i marta onemogućavala je ofanzivna dejstva naših jedinica, a neprijatelj nije imao uslova za ozbiljnije poduhvate.

Dok se naša divizija, sa 1. i 13. proleterskom brigadom, nalazila u centralnoj Bosni, naša brigada je držala posadu u Mrkonjiću i položaje prema neprijateljskom garnizonu u Jajcu, da bi krajem marta 1944. odmaršovala na Livanjsko-glamočki sektor i preuzela položaje prema Livnu od jedinica 6. ličke divizije. Naša borbena dejstva na livanjskom i duvanjskom prostoru svodila su se na manje prepade ili zasjede i diverzije na neprijateljske dijelove koji su izlazili iz garnizona.[1]

Međutim i aktivnosti druge vrste bile su razvijene u brigadi, do maksimuma: konferencije, predavanja (od najelementarnijih do tema o perspektivama i pravcima kretanja savezničkih frontova, naročito frontova Crvene armije), usmene novine, uređivanje zidnih novina, bataljonskih i brigadnog lista, priredbe i igranke, stručna obuka mlađih boraca, sve do organizovanog političkog kursa. Prosto se nije moglo doći u neku jedinicu a da se ne naiđe na neku od ovih aktivnosti! Naši komesari bili su do krajnosti angažovani na organizaciji i usmjeravanju ovih aktivnosti.

U rejonu Glamoča morali smo urediti i održavati aerodrom za slijetanje savezničkih aviona, koji bi vršili snabdijevanje i evakuaciju teških ranjenika. U martu je snijeg još bio dubok i jako tvrd. Trebalo je, po mišljenju stručnjaka, nabijanjem snijega poletno-sletnu stazu pretvoriti u ledenu koru i mi smo to počeli da radimo. Pozvali smo u pomoć omladinu glamočkih sela, pa smo s njima i borcima brigade nogama nabijali deonicu po deonicu. Bio je to težak, zamoran i spor posao, ali je obavljen na opšte zadovoljstvo.

Primicao se 25. maj, rođendan druga Tita. Spremali smo se da ga proslavimo. Brigada je imala vrlo brojan i savršeno uvježban hor u kojem su dominirali borci bataljona "Mateoti". I taj naš hor bio je određen da pjeva u Drvaru i Petrovcu na priredbama u čast rođendana druga Tita. Sugerisano nam je da na priredbe uputimo i izvjestan broj starješina iz naših jedinica. Medutim, mi nismo dozvolili odlazak iz jedinica ni jednom komandiru niti komandantu ili njihovim zamjenicima, zbog mjera opreznosti.

Vidljivih znakova neprijateljskih priprema za ofanzivu nije bilo; obavještenja sa šireg područja u tom pogledu, takođe nismo imali. Ali je atmosfera mirisala na prbližavanje krupnijih događaja i mi smo prosto po instinktu bili oprezni. Prostor između Staretine pl. na jugu i linije Cincar — Vitorog pl. na istoku i severu, na kojem je brigada dejstvovala, bio je sektor pod neposrednom komandom 1. proleterskog korpusa. Naša divizija u to vrijeme bila je na sektoru Jajce — Mrkonjić. Štab korpusa nalazio se u Prekaji kod Drvara i s njime smo imali kurirsku, telefonsku i radio-vezu.

U sastavu brigade bilo je: oko 1.750 boraca, od čega je oko 100 bilo u rashodu (na raznim kursevima pri VŠ, korpusu, diviziji i u bolnici). Od oružja je imala: oko 190 komada automatskog oružja (mitraljeza, puškornitraljeza i automata), 14 minobacača, 8 protivtenkovske puške i jedan protivtenkovski top.

Naš zadatak je bio: da spriječimo eventualni prodor neprijatelja od Livna za Glamoč i dalje prema Drvaru. Ocijenili smo da će neprijatelj ukoliko preduzme ofanzivu, vršiti prodor isključivo u zahvatu komunikacije, pa smo zbog toga rasporedili bataljone po čitavoj dubini od Livna do Glamoča. Na prevoju Korićna između Livanjskog i Glamočkog polja, u zidinama popaljenih kuća i bunkerima koji su ostali iza italijanskog okupatora, bio je raspoređen bataljon "Mateoti", koji se u utvrđenim položajima najbolje osjećao. Od Korićne do iznad Livna, na dobrim položajima oko komunikacije, raspoređeni su 1, 3. i 5. bataljon. U rezervi, blizu Glamoča, bili su 2. i 4. bataljon.

Bataljoni između Livna i Korićne povremeno su dejstvovali manjim snagama po livanjskom prostoru, a glavninom kontrolisali Livno. Bili su spremni da vode borbu do Korićne, naslanjajući se na bataljon "Mateoti" na prevoju, a kada neprijatelj ovlada ovim prostorom u zahvatu komunikacije od Livna do Korićne, trebalo je da ostanu na njegovim bokovima za protivnapade, kada se naredi. Bilo je predviđeno da se bataljoni iz rezerve razviju za borbu na prevoju Korićna, lijevo i desno od "Mateotija", u momentu kada neprijatelj privuče glavne snage za ovladavanje ovim našim "uporištem". U tom momentu i bataljoni na bokovima neprijatelja trebalo je da prijeđu u protivnapad. Ova predviđanja su se u velikoj meri i ostvarila.

Osvitao je 25. maj. Iz daljine, sa zapada, do nas je dopirala huka motora i potmule detonacije avionskih bombi. Ubrzo zatim, od štaba korpusa smo telefonski obavešteni o snažnom neprijateljskom vazdušnom bombardovanju Drvara. Bombardovanje se nastavlja sve novim i novim formacijama aviona. Neposredno poslije toga čule su se i detonacije artiljerijskih granata od Livna. Naši prednji dijelovi su izvještavali o pokretu neprijatelja i njegovom razvoju za borbu. Tako je ubrzo otpočelo razgaranje borbe na našem sektoru. Naši bataljoni nad Livnom stupali su u dejstvo. Rezervi je naređena pripravnost.

U štabu brigade bili smo rastrzani između telefonskih poziva iz naših bataljona i štaba korpusa. Iz korpusa nas obavještavaju da neprijatelj vrši vazdušni desant na Drvar i da su otpočela njegova dejstva na slobodnu teritoriju iz svih pravaca. Naređeno nam je da usiljenim maršem uputimo za Drvar bataljone iz rezerve, pod komandom Nikole Pećanca, zamjenika komandanta brigade, što smo odmah i učinili. Ovi bataljoni odmah su izvršili pokret.

Neprijatelj je iz Livna sve snažnije prodirao cestom prema Korićni. To je bio izviđački odred 369. legionarske divizije, ojačan 105. SS-izviđačkim odredom (oko 1.500 ljudi), naoružan tenkovima, oklopnim vozilima, artiljerijom i opremljen motociklima, kamionima i biciklima. Njegov cilj, kao što se na kraju ispostavilo, bio je: brzim prodorom preko Glamoča ka Drvaru (u sklopu opštih dejstava snaga angažovanih u ovoj ofanzivi) uništiti Vrhovni štab NOVJ! Naši bataljoni na njegovim krilima vodili su oštre borbe, usporavajući mu prodiranje i spriječavajući mu širenje po frontu. Kada su njegovi prednji dijelovi izbili pred Korićnu, komandant korpusa koji je neprekidno držao telefonsku vezu sa štabom brigade, naredio je da vratimo naše bataljone upućene sa Pećancem za Drvar i da ni po koju cenu ne dozvolimo prodor preko Glamoča ka Drvaru. Kada su bataljoni bili zaustavljeni oni su se od Korićne (predviđenih položaja za njihov razvoj i dejstvo) nalazili preko 20 km.

U popodnevnim časovima 25. maja dok su ovi bataljoni stigli istočno od Glamoča, neprijatelj je odbacio naše snage, ovladao prevojem Korićna i prednjim dijelovima izbio na domak Glamoča. Tu je zaustavljen od 4. bataljona koji je prvi stigao, a zatim je sa oba bataljona izvršen odlučan protivnapad na ovaj njegov prednji odred sastavljen od motociklista i biciklista. Istovremeno, naređen je opšti protivnapad i ostalim bataljonima po čitavoj dubini. Razvila se žestoka borba. Neprijatelj se našao u teškom položaju. Doveden je u situaciju da odustane od planom predviđenog prodora ka Glamoču i Drvaru. Borba je trajala nepuna dva sata. Neprijatelj je bio potpuno razbijen.

Pošto 1. i delom 5. bataljon nisu uspjeli stupiti u protivnapad blagovremeno, glavnini neprijatelja pošlo je za rukom da se uz velike žrtve povrati u Livno. Dok su 2. i 4. bataljon uništavali ostatke njegovog prednjeg odreda, dotle su 3, 6. i 5. bataljon proterali njegove ostatke sa prostora Korićna — Livno, očistili taj teren i ponovo se našli na svojim starim položajima. Na čitavom prostoru gdje se vodila borba, neprijatelj je pored većeg broja mrtvih ostavio velike količine opreme i naoružanja. Zaplijenjene su desetine bicikla i motocikla, 200 pušaka i desetak puškomitraljeza i druge opreme. Uništeno je 3 tenka i 7 kamiona.

Padom mraka mogli smo podnijeti ohrabrujući izvještaj komandantu korpusa da je neprijatelj razbijen i da su naše snage ponovo nad Livnom. Od komandanta korpusa dobili smo isto tako prijatnu vijest da se naše vojno i političko rukovodstvo, sa drugom Titom na čelu, sklonilo iz Drvara. Komandant korpusa je izrazio svoje priznanje brigadi na njenom uspjehu i naredio nam da čvrsto držimo u rukama ovaj prostor, "koji će nam" — kako je rekao — "biti jako potreban". Upoznao nas je sa situacijom oko Drvara i na ostalim pravcima. Mogli smo i sami da zaključimo kakva je važnost ovog sektora, s obzirom da je neprijatelj iz svih ostalih pravaca (negdje čak duboko) prodro na slobodnu teritoriju. To nam je komandant korpusa na njemu svojstven način uvijeno ali za nas jasno stavio do znanja.

Neprijatelj se sredio u Livnu i dobio izvjesna pojačanja pa je slijedećeg dana, 26. maja, u prepodnevnim časovima otpočeo ponovni napad na naše položaje, ali ovoga puta sa manjim pretenzijama. Borbu je otpočeo na širokom frontu, nastojeći ovoga puta da ovlada grebenom iznad Livna i dalje prema prevoju Korićna. Borba je vođena nekoliko sati, kad je neprijatelj ponovo razbijen i vraćen u Livno.

Ovim su završena naša dejstva na prostoru Livno — Glamoč i izvojevana sjajna pobjeda nad neprijateljem. To je bila i prva naša potpuna pobjeda u sedmoj neprijateljskoj ofanzivi i odličan revanš za 14. april.[2]

Kada je komandant korpusa saznao da je neprijatelj ponovo razbijen i vraćen u Livno, a s obzirom na situaciju na drugim sektorima, naredio je da se brigada brzo postavi: sa jednom grupom bataljona zapadno od komunikacije Glamoč — Mlinište u Glamočko polje i da služi za eventualno zatvaranje pravca prema Prekaji, sa obezbjeđenjem na Korićni i prema Livnu, a sa drugom grupom bataljona u predio Ovčara zapadno od Mliništa, slobodnim za dejstvo prema Mrkonjiću ka 1. i 13. brigadi 1. divizije ili ka Vrbljanima i Ribniku prema snagama 5. korpusa. Drugi bataljon uputili smo prema željezničkoj stanici Potoci, gdje se nalazio VŠ.

27. maja do podne bili smo na novim položajima. Bio sam sa grupom bataljona u rejonu Ovčare. Osmatrajući i čekajući dalja naređenja, dobivali smo i borcima prenosili prva potpunija obavještenja o zbivanjima u Drvaru i okolici. Bataljoni su bili umorni i gladni. Međutim, uhvatilo se kozaračko kolo, u kojem sam prvi put čuo pjesmu: "Oj Drvaru tri put si gorio, ali se Švabi nisi pokorio". Bio sam, a i sada sam ubijeđen, da je ta pjesma toga momenta i na tome mjestu i nikla. Sa tom pjesmom kao najaktuelnijom u toj situaciji, polazila je brigada u nove okršaje.

Narednih dana težište naših dejstava postupno se prenosilo na prostor sela Vaganj, Popovići, Rora i Crni vrh. Već 28. rnaja neprijatelj je iz Livna preko Glamoča stigao do ovoga rejona i do 31. maja uveče, stalno pojačavajući svoje snage, vršio snažne napade radi prodora prema Prekaji. Pošto je VŠ, do zore 30. maja, iz rejona Potoka preko Poljica prešao u rejon Preodca i Šatora pl., brigada je dobila zadatak da ne dozvoli spajanje neprijateljskih snaga sa pravca Glamoča i onih koje su iz Drvara doprle do Prekaje, te da brani pristup Preodcu iz oba ova pravca.

Kako je neprijatelj ocijenio da se VŠ prebacio iz rejona Potoka i Lunjevače ka Šatoru i Preodcu, to je on svoje snage usmjerio u Glamočko polje za dejstvo prema Preodcu i Tičevu. Ovim je neprijatelj oslabio svoju kontrolu planinskog prostora između želj. stanice Potoka i Mliništa. Na ovaj prostor su, pored snaga od Livna, 31. maja pristigli sa pravca Mliništa i Ovčare dijelovi 7. SS — "Princ Eugen" divizije. Razvile su se vrlo oštre borbe prvo sa dva, a docnije sa tri bataljona naše brigade, pod komandom Nikole Pećanca. Nešto slabije borbe vođene su sa neprijateljem koji je napadao iz rejona Prekaje prema Preodcu, gdje su odbranu izvodili 2. bataljon naše i 3. bataljon 1. proleterske brigade koji se ranije nalazio u zaštiti VŠ. U ovoj situaciji ovaj bataljon je stavljen pod komandu štaba naše brigade. Preostala naša dva bataljona postavljena su na prevoju preko kojega vode putevi iz Glamočkog polja i od Prekaje u Preodac.

Naša odbrana bila je solidna, a i borbenost jedinica izvanredna, pa su svi pokušaji neprijatelja da nas razbije ili odbaci i prodre u Preodac, ostali bez uspjeha. Šta više, on nije uspio spojiti svoje snage sa pravca Glamoča sa onim koje su prodrle u Prekaju od Drvara, preko Crnog vrha i Poljica. Ovo je omogućilo da se realizuje odluka druga Tita, da se sa VŠ prebaci preko Crnog vrha ka Mliništima i dalje preko Vitoroga ka Kupresu.

31. maja uveče počela je realizacija ove odluke. U pratnji i na obezbjedenju VŠ (institucija oko njega i savezničkih vojnih misija pri VŠ) od Preodca do Mliništa, gdje je trebalo da se spojimo sa 1. i 13. proleterskom brigadom, nalazile su se: naša brigada, 3. bataljon 1. proleterske brigade i Inžinjerijska brigada VŠ sa svoja tri bataljona. Prateći bataljon VŠ služio je za neposredno obezbjeđenje VS. U prethodnici su se nalazila dva bataljona naše brigade, krenuvši sa prevoja između Preodca i linije Rore — Prekaja. Od Crnog vrha njima se priključio i jedan bataljon iz Pećančeve grupe. Začelje kolone obrazovala je Inžinjerijska brigada. Po prelasku kolone preko Crnog vrha prema Lisini i Bjeljevinama, desnu pobočnicu obrazovala su dva bataljona Pećančeve grupe i kretali se ivicom sela i planina sve do spajanja sa 1. divizijom kod Mliništa, a lijevo 2. bataljon naše i 3. bataljon 1. proleterske brigade, pod komandom komesara brigade Tadića i kapetana Milana Rodića.

Odluku Vrhovnog komandanta za kretanje iz Preodca preko Mliništa za Kupres primili smo u štabu brigade sasvim neočekivano. No, ipak, njena realizacija je brzo otpočela, tako da su se kolone formirale u pokretu. Doduše, raspored naših jedinica bio je vrlo podesan za ostvarenje ovakve zamisli. Ipak, svi bataljoni nisu mogli dobiti naređenje na vrijeme, a 2. bataljonu naređenje uopšte nije ni stiglo, pa je došao u položaj da se sam orijentiše i otkrije naš pokret, te je sticajem okolnosti tek narednog dana do noći pristigao glavninu.

Do zore 1. juna 1944. godine kompletna centralna kolona prešla je Crni vrh, a do 8 časova zalogorovala u šumi na prostoru Bjeljevine. Do popodne toga dana po naređenju VK, trebalo je privući i povezati jedinice, odmoriti i nahraniti borce i izvidjeti pravac daljeg kretanja. U popodnevnim časovima trebalo je glavnom kolonom izvršiti pokret željezničkom prugom do Mliništa.

Zaostankom 2. bataljona i izvjesnim poremećajem koji je u toku pokreta nastao kod ostalih bataljona, uslijedila je korekcija prvobitne odluke za kretanje do Mliništa. Po novom rasporedu, na čelu centralne kolone i dalje su ostala naša tri bataljona, na začelju jedan naš i jedan bataljon Inž. brigade, a u pobočnice je određen još po jedan bataljon Inž. brigade. Ovaj raspored odobrio je VK i naredio pokret u 16 časova 1. juna.

Za vrijeme odmora svi bataljoni vršili su borbeno osiguranje i izviđanje svaki na svom pravcu. Upućen je vod boraca, pod komandom zamjenika komandanta 3. bataljona Mile Bulajića, da izvidi pravac kretanja do Mliništa i uspostavi vezu sa štabom 1. proleterske divizije ili nekom od njenih brigada.

Do našeg pokreta nije otkriveno prisustvo neprijatelja u bližoj okolini i sve je bilo mirno.

Pokret je izvršen u određeno vrijeme. Do pruge je čelo kolone imalo preći nekoliko kilometara. Kada se prednji bataljon približavao pruzi, neočekivano za sve nas, a kako se vidjelo neočekivano i za njega, na centar kolone čelnih bataljona izbila je jaka kolona neprijatelja. U istom momentu otvorena je snažna vatra sa obje strane. Mi smo bili u povoljnijem rasporedu. Naši bataljoni su se munjevito razvili za borbu okretanjem na lijevo i iz kolone obrazovali front prema neprijatelju. A zatim, svaki iz svog položaja krenuli lijevo i desno na opkoljavanje i natkriljavanje kolone neprijatelja, ostavljajući čelo njegove kolone skoro slobodno.

Borba se rasplamsavala sve više, a njeno težište se potpuno pomeralo na sjever od mjesta sudara. Neprijatelj koji je bio u nepovoljnom položaju za razvoj svojih snaga, osjećajući opasnost natkriljavanja i opkoljavanja, počeo je izvlačiti svoju glavninu da bi zauzeo povoljnije položaje za borbu. Dio snaga razvijenih na mjestu sudara ostavio je radi zaštite glavnine. Sa ovim dijelom snaga težio je da ovlada jednom blagom kosicom vrlo povoljnom za odbranu. Međutim, ta je kosica djelila VŠ od poprišta borbe i na njoj se, pored dela štaba brigade i grupe kurira, nalazilo svega desetak boraca iz 4. bataljona, koje sam na silu tu zadržao da ne idu za svojim bataljonom u opkoljavanje neprijatelja.

Situacija na ovoj tačci mogla je svakog časa postati kritična i VŠ biti neposredno ugrožen, pa sam hitno zatražio jednu četu Pratećeg bataljona VŠ. Da nezgoda bude veća, tu su počeli pristizati članovi VŠ, komandant i komesar 1. proleterskog korpusa, a prema nama se uputio i Vrhovni komandant. Morali smo intervenisati da se ovi rukovodioci sklone i odu na svoja mjesta, te da se ne izlažu nepotrebnom riziku. Dolaskom čete Pratećeg bataljona, neprijatelj je bio odbijen i zatim odbačen prema svojoj glavnini. U međuvremenu njegova glavnina sve je više ugrožavana od naših bataljona koji su vršili stalna natkriljavanja.

Dan se bližio kraju, a borba nije malaksavala. Neprijatelj je ulagao krajnje napore da izbjegne uništenje, dok su naše snage težile da ga spriječe u povlačenju i da mu nanesu što veće gubitke. Kada je noć potpuno ovladala, neprijatelj se uspio probiti i izvući svoju glavninu daleko od mjesta borbe.

Za pokret VŠ i naših snaga trebalo je prikupiti i srediti jedinice i organizovati marševski poredak. Zbog toga je Vrhovni komandant naredio da se povučemo nešto dublje od polaznog položaja, gdje je trebalo da se prikupimo, odmorimo i nahranimo vojsku, a pokret izvršimo narednog dana. Kretanje ka Mliništu ranije namjeravanim pravcem i prugom, smatralo se nesigurnim, jer nas je neprijatelj otkrio pa je mogao privući jače snage u toku noći. Zato je Vrhovni komandant naredio da se u selima Stekerovci i Crni Vrh pronadu sigurni vodiči, po mogućnosti lovci ili šumski radnici i da se pokret pripremi i izvede bespućem po grebenu planinskog venca. Noć je protekla u pripremama za ispunjavanje ove odluke. Pored ostalih priprema, organizovane su nekolike grupe boraca Inž. brigade sa sjekirama, testerama i drugim alatom za rasčišćavanje puta na marš-ruti tamo gdje se prepreke (klade, kamenjari, gusta mlada šuma), nisu mogle lako savladati i zaobići. I zaista, ove grupe su obezbijedile da se kretanje vršilo skoro normalnim tempom.

U svitanje 2. juna izvršen je pokret koji se odvijao bez većih nezgoda i gubljenja vremena i bez sukoba sa neprijateljem. Vodiči, dobri poznavaoci planine, vodili su nas besprijekorno. Pa, ipak, marš je bio naporan i iscrpljujući. Padali su i ostajali tovarni konji iz brojne komore ne samo VŠ, AVNOJ-a i nacionalnog komiteta, nego prije svega, brojne tovarne stoke savezničkih vojnih misija. Ali, borci su uzimali, nosili i prenijeli na svojim leđima sve važnije dijelove opreme iz tovara palih konja. Ni zalihe hrane nisu ostavljali. Bilo je prosto nevjerovatno kakve su sve napore i teškoće uspješno savlađivali. Kakvo divljenje savezničkih oficira na kraju marša zbog ovoga. Na jednom zastanku, radi odmora, načelnik VŠ upitao je Đurana Kovačevića: "Da li ćemo savladati ove teškoće i spojiti se sa prvom divizijom?" Ovaj mu je odgovorio da ćemo iznijeti na rukama one koje treba i ono što treba, ako to bude potrebno. Siguran sam, da je u tom momentu Đuran izražavao osjećanja i spremnost svih naših boraca i starješina.

U kasnim popodnevnim časovima 2. juna približavali smo se Mliništu oko kojeg se vodila žestoka borba između dijelova naše divizije i njemačkih snaga. Neprijatelj je ocijenio da se VŠ kreće u tome pravcu pa je privlačio svoje snage od Glamoča i Mrkonjića i težio da ovlada ovim rejonom da bi spriječio naš pokret na istok. Pored toga, taj teren mu je pružao dobre mogućnosti za upotrebu tenkova i druge tehnike. Ali, tamo je štab 1. proleterske divizije, sa 1. i 13. proleterskom brigadom, na vrijeme organizovao odbranu, svjestan zadatka koji mu je povjeren u tim odsudnim momentima.

Visoravan Mliništa, sa svojim livadama i proplancima kuda prolazi put Glamoč — Mrkonjić Grad, sa juga je zaklonjena grebenom, koji se strmo spušta na visoravan čijim se pošumljenim sjevernim padinama kretala kolona VŠ. A na samom grebenu krkljalo je kao u kazanu. Tu su bataljoni 13. proleterske brigade krajnjim naporima zadržavali i odbijali juriše brojnog neprijatelja. Dalje na istok, prema Čardaku, 1. proleterska brigada bila je u ne manje teškim okršajima. Prolazeći iza položaja 13. brigade, na momente smo slušali glas komandanta brigade Žeželja, kako podstiče borce.

Bez obzira na teške borbe koje se vode, prijatno je osjećanje kada se u našoj misiji pratnje i obezbjeđenja VŠ i institucija oko njega, sada direktno oslanjamo na naše brigade 1. divizije, kada se spajamo sa našom divizijom nakon punih pet mjeseci, za koje vrijeme smo bili pod direktnom komandom korpusa.

Približavao se mrak 2. juna kada su se VŠ i glavnina naše kolone našli istočno od ceste na Mliništu. Zadovoljni zbog uspjeha, pripremali smo se za noćni odmor. Međutim, mirovanja nije moglo biti.

Neprijatelj je u međuvremenu našao slobodan prolaz u šumi na frontu 1. proleterske brigade i sa pravca Gerzova ubacio jaku grupu vojnika na kupasto brdo Kurozeb, sa kojeg je prema nama imao dobar pregled na teren bez šume. Otvorio je iznenadnu vatru iz desetak puškomitraljeza direktno po delovima VŠ i naše brigade. Istina, odstojanje je bilo dosta veliko, pa vatra nije mogla biti efikasna. I dok se kolona VŠ udaljavala dublje prema Čardaku ili sklanjala u zaklone kojih je bilo dosta, 2., 4. i 5. bataljon naše brigade, inicijativno kao po jednoj komandi ustremili su se uz kamenite i gole padine Kurozeba. Brzo je neprijateljska vatra prevaziđena. Kurozebom smo ovladali tek u toku noći 3. juna. Tako je propao i posljednji pokušaj neprijatelja da direktno ugrozi VŠ.

Obezbjeđenje prelaza VŠ sa Kupreškog polja na ostrvo Vis, naša brigada je vršila prema Bugojnu, sa V. i M. Stožera i Kupreških vrata.[3] Njegov odlazak za nas je značio psihičko i fizičko olakšanje, jer smo za čitavo vrijeme izvršavanja ovog značajnog zadatka bili spremni da se žrtvujemo do posljednjeg, svjesni velike odgovornosti koja nam je u toj teškoj situaciji pripala. Kada se poslijednji avion gubio na horizontu prema Jadranu, srca boraca i starješina naše brigade poigravala su od neopisive radosti i uzbuđenja. Ne znam da je neko tada mogao biti srećniji od nas. Time su se za našu brigadu završile dve vrlo naporne i značajne faze iz VII neprijateljske ofanzive, a mi smo bili uvjereni da je za nas ona konačno završena. U stvari, za naše glavne snage ofanziva je bila završena. Međutim 1. proleterskoj diviziji predstojali su još naporni marševi i teški okršaji koji su trajali sve do 28. juna.

Odlaskom VŠ i institucija oko njega, zajedno sa savezničkim vojnim misijama, sa Kupreškog polja na ostrvo Vis, prvih dana juna, kod 1. proleterske divizije sa kojom se kretao i štab korpusa sa svojim dijelovima, ostale su komore i Prateći bataljon VŠ sa članom VŠ Sretenom Žujovićem.

Da li je neprijatelj primio vijest o odlasku VŠ kao varku, ili je računao da opterećena 1. divizija, sa neborbenim dijelovima VŠ i štaba korpusa, iznurena dosadašnjim borbama može lako biti njegov plijen — teško je utvrditi. Međutim, on je bio i dalje spreman za potpun obračun sa nama.

Naš pokret uslijedio je narednih dana preko Raduše i Kobilje pl. na istok, na prostor između Vranice i Bitovnje pl. i linije Gornji Vakuf — Prozor.[4] U taj rejon štab korpusa trebalo je da privuče i 6. proletersku diviziju koja je sticajem borbenih uslova ostala na prostoru između Drvara, Grahova i Srba.

Međutim, neprijatelj je koncentrisao jake snage prema nama, posjedajući liniju Konjic — Ivan sedlo, jer je naslućivao da naš pokret treba da uslijedi prema Kalinoviku i Foči. Dok smo se približili ovoj liniji, otpočeli su pokreti neprijatelja i borbe sa njegovim izviđačkim dijelovima. Zato je štab korpusa, a potom i štab divizije, donio odluku da se prebacimo na Vranicu pl., a odatle za centralnu Bosnu.

17. juna 1944. godine naša brigada trebalo je da ovlada Vitreušom i Zečevom glavom, kao važnim tačkama za pokret naše glavnine na Vranicu pl. Ove položaje neprijatelj je već bio posjeo u sklopu plana okruženja divizije. Vrijeme je bilo prohladno i kišovito. Između naših i njemačkih snaga razvila se žestoka borba po magli i kiši. Vitreušu, na kojoj se neprijatelj utvrdio, samo su s vremena na vrijeme napuštali oblaci. To je upravo bila prilika da se protivničke snage pogledaju oči u oči i da sa dosta velikom preciznošću izmijenjaju plotune i ručne bombe. Njemački položaji su nekoliko puta prelazili iz ruku u ruke. Neprijatelj je bio veoma uporan i nije prezao od žrtava. Međutim, mi nismo imali niti namjere niti vremena da se čvrsto vežemo za ovaj teren, pa, ipak, naši borci napadali su silovito. Kada je glavnina naših snaga izbila na Vranicu, brigada je po dijelovima napustala borbu i prebacila se k njima.

Relativno mirovanje trajalo je nekoliko dana. U tom vremenu prihvatili smo padobranske pošiljke municije i hrane. Istovremeno, neprijatelj je pregrupisavao svoje snage i pripremao nove napade. Zato je odlučeno da se naše snage i neborbeni dijelovi (sem 13. proleterske brigade) prebace preko Rostova i Komara na Vlašić, a odatle u centralnu Bosnu. 13. proleterska brigada trebalo je da se prebaci na Radušu pl. preko Vrbasa, između Gornjeg Vakufa i Bugojna, čime bi dovela neprijatelja u zabunu o našim daljim namjerama, ili bar privukla na sebe dio njegovih snaga.

Pokret sa Vranice počeo je danju, jer je pošumljenost na pravcu marš-rute to omogućavala. U samo svitanje 18. juna, brigada je kao začelje divizijske kolone prešla put Gornji Vakuf — Travnik i izbila u predeo Crni vrh, zapadno od komunikacije. U isto vrijeme 1. proleterska brigada prešla je polje Bašarinac (Malo Rostovo) na pravcu prevoja Komar, a komore, bolnice i štabovi korpusa i divizije sa pratećim bataljonom VŠ, na prostor između brigada. Na tom prostoru smo zaustavljeni. Štab divizije je odlučio da se odmorimo na ovoj prostoriji i nahranimo vojsku dok se ne pripremi savlađivanje Komara. Pored ovoga, štab divizije je želio dati dosta vremena 13. brigadi da skrene pažnju neprijatelja na sebe i olakša naš zadatak.

Na ovakvu odluku utjecala je naša zamorenost. Ali, mi nismo bili raspoloženi za duži zastanak, jer smo se našli u trouglu Travnik — Bugojno — Gornji Vakuf, koji je bio uokviren komunikacijama po kojima se neprijatelj mogao brzo kretati i koncentrisati za napad. Štabovi naše i 1. proleterske brigade insistirali su kod štaba divizije da produžimo kretanje, ali za to više nije bilo vremena. Prva divizija našla se u jednoj od najkritičnijih situacija na svom dotadašnjem borbenom putu, a naša brigada u položaju da toga dana, na tome mjestu, vodi jedan od najtežih i najuspješnijih borbenih okršaja.

Neprijatelj je budno pratio kretanje, namjere i položaj divizije. O tome je bio savršeno obavještavan. Izgleda da je neprijatelj dešifrovao svaku našu depešu. Znao je za njena opterećenja neborbenim djelovima i bio riješen da to iskoristi. Zbog toga se nije ozbiljnije angažovao oko dijelova 10. divizije na prostoru G. Vakuf — Prozor — Solakova Kula, već je nastojao da se uvijek blagovremeno postavi ispred ili oko položaja i pravaca pokreta 1. divizije. I onoga momenta kad smo se našli na označenim položajima, neprijatelj je već bio spreman da oko naših snaga potpuno zatvori obruč. Dovukao je jake snage od G. Vakufa na Rostovo i izvršio iznenadni napad na tek prispjelu brigadu. Premoreni borci naših bataljona, pospali su u rejonima razmještaja, pod zaštitom borbenih osiguranja, čija je budnost zbog zamora bila suviše slaba, tako da nisu na vrijeme otkrili nastupanje neprijateljskih snaga. Tako je potpuno iznenada došlo do napada.

Ali zabuna i iznenađenje trajali su vrlo kratko. Nestalo je zamora i sna i jedinice su stupile u odlučan okršaj. Sve starješine bataljona i brigade brzo su se našle u četama, povezujući ih i obrazujući front prema neprijatelju. Za nepuna pola sata četiri bataljona su posjela jake položaje i čvrsto se povezala među sobom. Kriza je bila prebrođena. Neangažovani su ostali 1. i 6. bataljon, koji su se našli dublje od mjesta sukoba. Neprijatelj je jurišao, a naši su na odredenim tačkama vršili kontrajuriše i poboljšavali svoje položaje. Na svim boljim položajima naše snage su uspješno slamale juriše neprijatelja i dočekivale nove nalete. Ključalo je kao u kazanu i skoro bez najmanjih pauza.

Neposredno poslije napada sa Rostova na našu brigadu. neprijatelj je izvršio napad sa Komare i D. Vakufa i na 1. proletersku brigadu. Tako se glavnina naše divizije sa neborbenim dijelovima našla u vatrenom obruču na dosta malom prostoru. Meci ispaljeni na 1. brigadu dosezali su do naših položaja, i obrnuto. Komore, bolnice i štabovi bili su između dvije vatre, mada dobro zaklonjeni. Naš položaji opstanak zavisili su od srčanosti boraca ovih dviju brigada. A u njihovu srčanost nije moglo biti sumnje. I bez obzira na krajnje težak položaj, proleterskog optimizma kod boraca i starješina nije nedostajalo, niti je nedostajalo međusobno povjerenje brigada.

Nakon par sati borbe vidjelo se da obe brigade čvrsto vladaju svojim položajima i da neprijatelj ne može naprijed "ni stope". Ali, to su bili tek prvi jutarnji časovi dugog junskog dana. Trebalo je nešto preduzimati da bi se izbjegle nepotrebne žrtve. I viši štabovi odlučili su da se obrazuje grupa bataljona koja bi bila spremna da na lijevom boku naše brigade izvrši proboj nazad, na Vranicu pl. i tamo izvuče neborbene dijelove, u slučaju da jedna od brigada ne izdrži do noći. Grupa je brzo organizovana od 1. bataljona naše brigade i Pratećeg bataljona VŠ. Docnije, 6. bataljon "Mateoti" smjenio je 3. bataljon na lijevom krilu brigade, koji je trebalo da uđe u sastav grupe za proboj.

Sa četiri naša bataljona komandovao je Nikola Pećanac, zamjenik komandanta brigade, a ja kao komandant brigade sa grupom za proboj. Bilo je predviđeno da se sa grupom za proboj i neboračkim dijelovima svrstavaju u kolonu prvo bataljoni 1. proleterske brigade (sem bataljona koji je trebalo da vrše bočno obezbjeđenje od Travnika, a docnije od Han Bile i Viteza), a zatim postupno bataljoni Pećančeve grupe (glavnina naše brigade). Organizacija napada bila je potpuna.

Na položajima brigade vodila se divovska borba. Smjenjivali su se napad i protivnapadi. Vatra iz pušaka i mase automatskog oružja s jedne i druge strane, kao i eksplozije ručnih i minobacačkih granata, slivali su se u neprekidnu buku koja je zaglušivala i odjekivala Kalinom, Vranicom i Kruščicom planinom.

Kolone i položaji grupe za proboj bili su u mrtvom uglu, neposredno iza položaja naše brigade. Iako smo bili svjedoci svake promjene na položaju i mogli cijeniti stanje radi daljih mjera, Nikola Pećanac je svakog časa slao kratke izvještaje koji su govorili da kritične situacije još nema. Promjena nema ni kod 1. proleterske brigade, ali bez obzira na stanje kod nje mi smo bili spremni za proboj ako Pećanac ne izdrži.

U jednom momentu Sreten Žujović me upitao: "Jeli moguće da će brigada izdržati?" Odgovorio sam mu potpuno sigurno: "Izdržaće!" I zaista, ona je izdržala punih šesnaest časova i ni stope nije odstupila. Naprotiv, na nekim mjestima čak je potiskivala neprijatelja. Četiri puta u toku dana bataljoni su popunjavani municijom i ručnim bombama, jer smo ih imali u dovoljnim količinama. No bez obzira na to što su propadali juriši neprijatelja, on nije odustajao od svojih namjera da nas nabaci na polje Bašarinac i tu porazi. Zbog toga je do podne izvlačio svoje mrtve i ranjene, a po podne samo one ranjenike do kojih je mogao doći. Mrtvi su zauvjek ostali na Crnom vrhu. I mi smo imali gubitaka, ali neuporedivo manjih. Kada se dan, 23. jun, bližio kraju, neprijateljski napadi su malaksavali, da bi padom mraka potpuno prestali.

U sumrak je grupa za proboj krenula određenim pravcem i bez većih nezgoda prešla cestu iza položaja brigada i dohvatila se grebena Kruščice pl., na putu ka visovima Vranice. Prevedeni su i neborbeni dijelovi, praćeni i pomagani od bataljona Inžinjerijske brigade. (Po jedan bataljon Inž. brigade dodeljen je brigadama 1. divizije, a upotrebljavani su za nošenje ranjenika i neposrednu zaštitu bolnice i komora. To su bili mahom stariji ljudi svih specijalnosti i zanata, sa slabijim naoružanjem, zbog namjene koju su imali.) Za njima su se svijali u kolonu bataljoni 1. brigade i, na kraju, bataljoni naše brigade.

Do zore 24. juna, iscrpljeni i gladni, našli smo se na visovima Kruščice i Vranice pl. Hrane smo, doduše, imali, ali nije bilo niti vremena, niti mogućnosti da je pripremamo i podijelimo borcima. Iza nas je ostao Crni vrh, poprište naših najvećih uspjeha u ratu, gusto zastrto leševima fašista. Tu je ostalo i desetak svježih grobova naših drugova. Ali ni ovoga puta neprijateljski planovi nisu ostvareni. I kada se nadao najvećem uspjehu, neprijatelj je pretrpio takav poraz od koga se dugo nije oporavio.

Posle uspjeha na Crnom vrhu, morali smo se povući iz ovog pravog osinjaka. Odlučeno je da se što prije prede pruga Konjic — Sarajevo i izbije na prostor Kalinovik — Foča. Za dva naredna dana našli smo se na Bitovnji planini i to kompletna 1. divizija sa svim dijelovima koji su se s njom kretali. Na Pogorelici smo se rastali sa desetak teških ranjenika, koje smo predali dijelovima 10. divizije. Oni su kasnije evakuisani u naše baze u Italiji.

Trebalo je savladati i posljednju prepreku pri prelasku u istočnu Bosnu — prugu i cestu od Konjica do Ivan-Sedla i jaka uporišta na njima. Našoj brigadi palo je u dio da kao glavna grupa divizije ovlada uporištima Podorašac i želj. stanice Brđani i Kanine, kuda je trebalo prebaciti komore, bolnice, štabove divizije i korpusa. Desno je prugu prelazila 13. iznad samog Konjica, a lijevo 1. brigada preko Bradine i Ivan-Sedla. U ove brigade bili smo sigurni, ali su pred nama bila jaka uporišta, a sa nama spori i glomazni dijelovi koje je trebalo prevesti.

3. i 5. na želj. stanici Brđani i Kanine, a 2. i dijelovi 1. bataljona na uporište Podorašac. Na začelju, u zaštiti neborbenih dijelova, ostali su 4. i 6. bataljon. Neprijatelj je očekivao naš nailazak, ali je napad izveden odlučno i snažno. Jaka vatra iz Podorašca na momenat je zadržala 2. bataljon, u kojem je ranjeno i poginulo 7 drugova, među kojima teže i zamjenik komesara bataljona Boško Kerkez. Međutim, Podorašac je morao pasti, jer se jedino tuda mogla prebaciti bolnica! Tako je i bilo. Đuran je na vrijeme izvršio pregrupaciju bataljona. Našao je manje branjena mjesta u odbrani neprijatelja i za kratko vrijeme, uz podršku dijelova 1. bataljona, ovladao uporištem. Ile i Anđelko na Brđanima i Kaninama privodili su kraju izvršenje svojih zadataka. Neprijatelju čak nije pomogao ni oklopni voz koji je iz stanice Kanine krenuo radi intervencije, jer ga je onemogućio 3. bataljon.

Iako je prolaz, širine do 2 km, bio slobodan, on je prostreljivan neprijateljskom mitraljeskom vatrom. Koristeći vododerinu koja se sa Bitovnje spuštala u sami Podorašac, prebacivali smo neborbene dijelove kroz naselje, preko pruge i ceste na suprotnu stranu još u toku borbe. U zoru smo se našli na platou istočno od pruge, ispod Bjelašnice pl. U ovoj posljednjoj borbi, na kraju VII ofanzive, ubijeno je preko 100 a zarobljeno 25 neprijateljskih vojnika; uništeno skladište opreme u Podorašcu i zaplijenjena arhiva njemačke komande. U arhivi je nađen spisak sa podacima svih starješina 1. proleterskog korpusa, od Koče Popovića do štabova bataljona i poznatih komandira i komesara četa.

Tek ovim su za našu brigadu i za 1. diviziju u cjelini, završene operacije u tzv. VII neprijateljskoj ofanzivi, u kojoj borbeni napori i okršaji nisu bili nimalo lakši (a na momente i mnogo teži, kao, na primjer, na Crnom vrhu) nego oni iz bitke na Sutjesci. Razlika je bila jedino u tome što smo ovoga puta bili bolje obezbijeđeni borbenim potrebama i ishranom.

Za uspjehe postignute u ovim operacijama, Vrhovni komandant je svojom naredbom odao priznanje i zahvalnost cijeloj 1. diviziji.

Iza nas ostaje srednja Bosna i Bosanska krajina, a pred nama su Kalinovik, Foča i Drina, Krčino brdo, Sandžak — poznati nam putevi i rejoni i stari poznanici u tim krajevima, kao i nove perspektive, sjajnije od onih od prošle godine. Naslućujemo Srbiju i početak konačnog obračuna sa neprijateljem naše zemlje.

[1] Uz Jedinice koje su išle u ovu akciju, išli su i naši snabdjevački organi koji su po duvanjskim i livanjskim selima prikupljali hranu. To smo nazivali ekonomskim akcijama

[2] 14. aprila 1944. godine u zoru, koristeći se maglom, neprijatelj je prodorom iz Livna iznenadio naš 4. bataljon koji se nalazio na odmoru u selu Ljubunčić. Nespremnom bataljonu nametnuta je borba koja je vođena nekoliko sati. Otporom 4. i pojavom 5. bataljona prema mjestu borbe za leđa neprijatelju, uslovili su povlačenje neprijatelja prema Livnu. Ali mi smo imali 12 mrtvih i 11 ranjenih boraca. Neprijatelj je zarobio desetak boraca, i to 8 bivših domobrana koji su se mjesec dana ranije predali jedinicama 8. korpusa kod Sinja, a ovi ih uputili u našu brigadu, da bi ih udaljili od njihovog ranijeg garnizona.

[3] Negdje oko 10. juna nemački "trup", jačine oko 70 ljudi, uspio se provući do štaba brigade u selu Kukavice. Tu je otkriven i razbijen, a djelimično i uništen od grupe boraca oko štaba brigade i dijelova 5. bataljona iz brigadne rezerve.

[4] Prilikom pokreta sa Kupreških vrata, zastali su dijelovi jedne čete 1. bataljona koji su bili na zadatku. Kurir ih nije pronašao. Oni su se narednih dana priključili 6. ličkoj diviziji i u naš sastav došli tek kod Užica kada je ova divizija pristigla našu diviziju. Ovim dijelovima priključio se još jedan vod takođe iz 1. bataljona ko]i je zaostao na Crnom vrhu petnaestak dana docnije.