TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

PRVI PARTIJSKI KURS Bio je konac februara 1944. godine. Sa još dva druga iz bataljona stigao sam u Mrkonjić Grad, na prvo partijsko školovanje. Radoznalo smo posmatrali ovaj grad kroz koji sam ranije, u par navrata, prolazio sa brigadom. I prije rata slušao sam o ovom gradiću, poznatom po dobrim kovačima i solidno rađenim kosama. Grad je sada sav u bijelom ruhu. Zbog strmih ulica i zaleđenih pločnika sporo se krećemo, ali sa pažnjom posmatramo svaki njegov kutak. Atmosfera nam se čini jako prijatna, život gotovo bezbrižan. Prvu veče stigli smo i na jednu igranku. Drugi dan pristižu slušaoci kursa, uglavnom komesari četa i njihovi zamjenici i poneki delegat voda. Ima i nekoliko drugarica, a među njima i Gina Stanarević, za koju se tvrdi da je među najhrabrijim ženama u brigadi. Pored slušalaca iz naše, tu je i nekoliko drugova iz artiljerijske brigade i sa terena. Među njima je i terenska radnica Fejzagić Fahira, koja je nedavno oslobođena iz "Crne kuće" u Banjoj Luci. 1. februara 1944. godine, u određeno vrijeme, svi smo okupljeni u jednoj povećoj sobi, na spratu neke begovske kuće. Prostorija je posebno uređena za ovu svrhu. Na zidu je Titova slika, a ispod slike sto i stolica za predavača. U ostalom dijelu prostorije nekoliko stolova i drvenih klupa za nas slušaoce. U zakazano vrijeme dolazi rukovodstvo kursa: drugarica Neda Božinović i drug Đuro Lončarević. Svi se dižemo, u znak pozdrava. Počinje đačka atmosfera, a time i naše učeničke brige. Pošto nas je pozdravio, drug Lončarević nas upoznaje sa ciljem i programom kursa, oblicima rada, rukovodstvom kursa i disciplinskim starješinama, sastavom grupa, načinom ishrane i smještajem, kućnim redom i svim onim što je potrebno za rad jednog ovakvog skupa. Posle upoznavanja daje se odmor, a potom prvo predavanje na temu: "Linija KPJ i NOB", predavač Đuro Lončarević. On izlaže jednostavno, baš onako da većina nas početnika može lakše shvatiti. Izlaganje pažljivo slušamo. Gotovo svaku riječ gutamo i nastojimo da što više zabilježimo od njegovog izlaganja. Poslije razrade prve teme, slijedile su druge: Razvitak društva, o Partiji, Seljačko i nacionalno pitanje, Diktatura proletarijata, o fašizmu i dr. Ukupno — 10 tema. Program je bio tako podešen da se išlo od prostijeg ka složenijem. Razrađivači tema su Neda i Đuro. Divim se lakoći njihovog izražavanja i vladanja materijom, jednostavnosti i metodičnosti u izlaganju. Posle predavanja, slijedili su drugi oblici rada: rad po grupama, konsultacije i konferencije. Sjećam se, kako na prvom radnom času grupe nismo znali kakav metod rada primijeniti. Ja sam bio posebno u nezavidnom položaju, jer kao rukovodilac grupe, nisam nimalo "odskakao" od ostalih. Tako je prvi čas grupe protekao samo u diskusiji o metodu rada. Na prvom odmoru pažljivo prisluškujem iskustva iz rada drugih grupa, pogotovu onih kojima rukovode drugovi za koje sam smtrao da imaju više iskustva i da su politički izgrađeniji od mene. Na drugom času ponovo razgovor o metodu rada. Slušamo iskustvo drugih i primjenjujemo metod koji smo cijenili da je najbolji. Odabiramo najbolje pribilješke, čitamo određena poglavlja, a potom diskutujemo. Onaj koga smo smatrali da je "najizdignutiji" među nama, redovno bi prvi ponavljao pročitani tekst, a potom bi se mi ređali. U diskusiji smo bili jako "parlamentarni", dok smo docnije postali toliko "govorljivi" da smo se grabili za riječ. Kao vođa grupe morao sam se držati našeg dogovora, pa sam procentualno najmanje diskutovao. Diskutovati, značilo je više "lomiti jezik", sopstvenim riječima izražavati misli koje čujemo ili pročitamo, izgovarati za nas jako teške termine koje prvi put čujemo. Atmosfera u grupi je bila kakva se poželjeti može. Niko nikom ne zamjera što se pravilno ne izražava, što se pojmovi brkaju, što se ne znaju ni osnovne stvari i što ponekad neka riječ ispadne možda i naopako. Rad grupa redovno obilazi rukovodstvo kursa. Oni nam pomažu u izboru metoda rada, objašnjavaju nejasna pitanja, provjeravaju shvatanje gradiva. Svaki njihov dolazak u grupu "razbistri" nam mnoga nejasna pitanja i pokrene diskusije o novim problemima. Za nas, slušaoce slabijeg opšteg obrazovanja, svaki razgovor sa rukovodstvom kursa ulijeva nadu da ćemo gradivo bar u osnovi savladati i spoznati ono što do tada nismo znali. Za vrijeme odmora diskusije su bile posebno žive. Miješanje slušalaca iz svih grupa dovodilo je do žučnih rasprava, pa i vrlo zanimljivih dijaloga na našem "nivou". Svako bi uporno branio svoje mišljenje, koje bi se tek sa rukovodstvom kursa razjasnilo. Naveče, ne poštujući kućni red, do kasno u noć, pored petrolejke ili lojanice, sređivali bismo pribelješke, čitali materijal i diskutovali. Razgovor bi se nastavljao i kad legnemo, a nekad bi se otegao i do poslije pola noći. Što bolje savladati tekuću temu, značilo je, postići dio uspjeha u savlađivanju naredne teme. Posle razrade teme po grupama, slijedile bi konsultacije i završne konferencije svih slušalaca. Na ovim skupovima obično bi diskutovali oni "izgrađeniji", dok bismo se mi ostali ređe javljali za riječ, a neki nikako, sem ako razradivač direktno ne postavi neko pitanje. Redovni diskutanti su drugarica Radojka, drugovi Moma, Ćazim i Milivoje. Većina nas slušalaca, kao što je u školi inače, neugodno bi se osjećala kad razrađivač teme postavi neko pitanje direktno. Da bismo predusreli razrađivača, mi bismo unaprijed pripremili po nekoliko pitanja, pa i ona koja su jasna, samo da bi vreme brže prošlo. Razrađivač bi brzo otkrio naše namjere, pa je prelazio u "protivnapad". U drugoj polovini trajanja kursa atmosfera se u, izvjesnoj mjeri, mijenja u tom smislu što i mi, do tada "pasivni", postajemo mnogo aktivniji u diskusiji, čime i kurs dobija u svom kvalitetu. Na završetku svake obrađene teme, razrađivač bi u kraćim crtama ponovio sadržaj pređenog gradiva, što je mnogo koristilo utvrđivanju svake teme koju bismo obrađivali. Iako je gradivo prvih tema bilo najlakše, ono mi je zadavalo i najviše glavobolje zbog slabog političkog predznanja i nedostatka metoda u učenju. Slične teškoće imali su i ostali drugovi mog nivoa. Kako je programom bilo utvrđeno da se gradivo razrađuje od prostog ka složenom, obradom svake teme, kod sebe sam osjećao politički napredak i neku sigurnost u svoje znanje. To primjećujem i kod ostalih slušalaca. Iako smo svaku temu prosečno razrađivali po dva do tri dana, za mene je to bilo sasvim kratko. Tek što temu, na grupama, pređemo po jedanput ili koji put više, protekne predviđeno vrijeme za razradu. Uvijek smo bili u "cajtnotu", pogotovo mi sa oskudnijim političkim predznanjem i opštim obrazovanjem. Divio sam se, pa donekle i zavidio, slušaocima koji su gradivo brzo shvatali i dobro savladavali. Nedostatak pribora za pisanje nekim slušaocima zadavao je posebne poteškoće. Pisalo se na sveskama raznih dimenzija, sastavljenim od različitih formulara štampanih za vreme stare Jugoslavije i iz vremena okupacije, pa čak i od kesa namenjenih za so i šećer. Moj intendant bataljona Stević nabavio mi je dve sveske. U jednu sam bilježio predavanja, a u drugu sređivao pribelješke. Pribelješke bih obično sređivao naveče, kada ostali slušaoci spavaju. Kako su bilješke, za neke teme, bile osnovni materijal, posvetio sam im posebnu pažnju. Iz pribelješki sam najbrže prelazio temu i savlađivao gradivo. Nedostatak materijala, neizgrađen sistem učenja, slabo političko predznanje, i, osim toga, kod većeg broja nas slušaoca je individualni rad bio slab tako da se težište rada pretežno odvijalo u grupama. Iako smo za neke teme imali ponešto materijala, zajednički rad činio nam se korisniji i sigurniji. Kako smo od materijala posjedovali par komada istorije SKP(b) od I—IV glave, Razvitak društva, materijale II zasjedanja AVNOJ-a, Nacionalno pitanje u svjetlosti NOB, referat i zaključke VIII kongresa Kominterne, neke materijale o SKOJ-u i narodnoj vlasti, izrasliji drugovi su to dobro koristili, što se odražavalo i na sistem njihovog učenja. Iako je učenje bilo naporno, pogotovu za nas koji se prvi put srećemo sa ovom vrstom gradiva, vrijeme je jako brzo prolazilo. Čini mi se da dani prolaze kao časovi! Svi smo željeli da vrijeme sporije prolazi, da kurs duže traje, samo da bismo što više čuli, pribilježili, ujasnili i naučili. Na našim grupnim razgovorima, sastancima ćelije ili konferenciji kursa, nije bilo potrebno diskutovati o zalaganju slušaoca, nego o nuždi ograničavanja vremena u radu, potrebi izgrađivanja stila individualnog rada. Ovakva volja za učenjem mogla je postojati samo kod ljudi željnih znanja. Savjestan rad u učenju, disciplina u ponašanju, drugarska toplina u međusobnom ophođenju, stvarali su jednu posebnu atmosferu i ambijent meni do tada nepoznat. U trpezariji, za vrijeme objeda, gdje bismo svi bili na okupu, pored ozbiljnih tema za razgovor, bilo je mnogo anegdota, viceva i drugih šala i dosjetki na račun naših školskih briga. U stvaranju povoljne atmosfere prednjačile su drugarice Tona i Marija — naše kuvarice, inače učiteljice iz Splita. Sve nas je ovo osvježavalo, međusobno zbližavalo, tako da bi svako poželio biti u ovakvoj sredini. Mi, slušaoci, posebno smo bili zadovoljni pažnjom naših intendanata. Iako smo se nalazili na ekonomski pasivnom području, oni su se pobrinuli za bolju ishranu i odgovarajući smještaj, što je olakšavalo naše umne napore. U toku trajanja kursa, povremeno su nas obilazili komandant i komesar brigade, članovi politodjela i štabovi bataljona, u čemu smo posebno gledali brigu naših starješina za naše uzdizanje. Ovu pažnju smo shvatili i kao našu obavezu za intenzivniji rad. Vrijeme od mjesec dana brzo je prošlo. Čini mi se brže nego ikad do tada. Pomislih, tek što smo se naučili kako da se uči, međusobno se upoznali, pomalo navikli na nove uslove života, kakve nemamo u jedinici, i moramo se rastati! Mada mi je žao rastanka sa ovom sredinom, ipak me vuče želja za jedinicom, kako zbog drugova koji su tamo ostali, tako i zbog osjećanja da kod sebe sredim ono što sam naučio. Sad se već pomalo osjećam "pečen" rukovodilac, pa instinktivno priželjkujem da se što prije pojavim u ćeliji — kao sekretar pred svojim članstvom. Na završetku kursa nova nevolja. Nama rukovodiocima grupa drug Lončarević dade zadatak da pišemo karakteristike za slušaoce. Odakle početi, šta pisati i čime završiti — pojma nemam. Vidim, iste brige more i ostale rukovodioce grupa. Nakon dva dana, kroz razgovor sa "kolegama" provjeravam kako su oni radili i šta su napisali za slušaoce u svojim grupama. Pažljivo slušam njihove ideje, to brižljivo pamtim i posle kopiram. Savjetujem se i sa nekim drugovima iz moje grupe. Jednu karakteristiku po nekoliku puta pišem i cijepam. Nakon nekoliko pokušaja napisah karakteristike za svoju grupu, sa kojim nisam bio zadovoljan, a rukovodilac kursa, vjerujem, i još manje. Iz, valjda neke skromnosti, o sebi napisah najlošije, pa je i moja karakteristika ispala najslabija u grupi. To su uradili i neki drugi rukovodioci grupa. Drug Lončarević nam je prigovorio da smo prema sebi bili isuviše strogi, a prema drugima suviše sentimentalni. U novom izdanju su neke, pa i moja karakteristika, korigovane. Na završetku kursa drug Lončarević nam čestita na uloženom trudu, pohvali nas za marljiv rad i uspjeh i reče sve u superlativima. Kod nas se pomalo razvio određen kompleks više vrijednosti, osjećanje "sigurnosti" u naše "teoretsko" obrazovanje i ponos što smo tako uspješno "diplomirali". Na kraju kursa smo organizovali priredbu. Svi na određen način učestvujemo u njenoj režiji i pripremi. Dobili smo "pojačanja" iz brigadnog saniteta. Program je nekoliko stihova "vrapca", par recitacija, kratke jednočinke i, na kraju, opšte veselje. Posjeta je bila dobra, a mi posebno zadovoljni uspjehom priredbe. I naš ekonom se pobrinuo da sa večerom obilježi ovaj završetak. Rastanak slušaoca bio je vrlo topao. Dolaskom u jedinicu, kao sekretar ćelije našao sam se pred novim problemima. Kako stečeno znanje prenijeti na ostale članove Partije? Dobivam utisak da me u štabu bataljona, pa i u mojoj organizaciji, sada smatraju ozbiljnijim i teoretski uzdignutijim rukovodiocem. I sam osjećam neku veću obavezu u radu, pogotovu da stečeno znanje prenesem na mlade komuniste koji vape za znanjem kao i ja kad sam bio u njihovom položaju. Koristeći odmor čete, odmah sam organizovao seminar sa svim članovima Partije. Stečeno iskustvo na kursu nastojim da što bolje koristim u organizaciji seminara. U razradi gradiva primjenjujem isti metod kakav smo imali i na našem kursu, samo u znatno skraćenom obliku. Ovo mi je utoliko bilo lakše što smo obrađivali iste teme koje smo imali na kursu. Za razradu jedne teme predviđali smo jedan do dva dana, po 2—3 časa, ukoliko je situacija dozvoljavala. Prije svakog časa ja bih temu po nekoliko puta pročitao i gradivo naučio kao đak recitaciju, pa bih tako "pripremljen" izišao pred članstvo. Bila je divota raditi sa tim mladim komunistima, čiji staž nije bio duži od po godinu dana. Iako sam svjež sa kursa, orijentišem diskusiju na pitanja koja su mi bolje poznata. Bilo mi je upućeno dosta pitanja na koja nisam znao da odgovorim, pa sam davao i površne odgovore, čudio sam se kako ti, polupismeni mladići, do juče bez ikakvog teoretskog predznanja, postavljaju tako pametna politička pitanja. Mada bez ikakvog iskustva i mogućnosti za druge oblike rada, sem kolektivnog, rezultati seminara u četi bili su uspješni. Sretko MIRKOVIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument