TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
PROZIVKA
U 2. ČETI U januaru 1944. godine put nas je odveo prema Drvaru. Za prethodnu godinu, dok smo bili odsutni iz Krajine, tri neprijateljske ofanzive su progrmjele njenim drumovima i planinama. Što se tamo zbilo? Do nas su kroz huku ofanziva dopirale vijesti o neprijateljskim zlodjelima počinjenim po zbjegovima. Grmeča i Osječenice. Nismo im htjeli vjerovati, ali smo ipak strahovali. A sad, kad smo na domaku Drvara i Petrovca, želja nas je vukla da skoknemo na dan-dva u posjetu svojima. Zato je i odobrenje da se može poći na petodnevno odsustvo dočekano sa radošću. Do kasno u noć 25. januara Stekerovci i Ubovića dolina su pjesmom odjekivali. Drugovi koji su ostajali pomagali su nam da se pripremimo, ustupali nam bolju odjeću i obuću, pozajmljivali pištolje, automate, torbice... brinuli se o našem izgledu. I šalili se. — Ne brigam ja za tvoju lipotu, nego govorin biće da imaš drugu krvnu grupu pa da će ovo vunjadi što sam zakopitija iscrkati — zadirkivao je Jure Marendić Đurana Rakića, dok ga je utezao u svoj novi šinjel, u kome se do skoro po Banjoj Luci šepurio neki ustaški časnik. — I onako nemam duvana kume Jure, pa ću lakše češkajući se nego mašući praznih šaka prevaliti ovih stotinak kilometara. A što se brojnog stanja ušiju tiče manjka neće biti — umirivao ga je Đuran. Idućeg dana, u
svitanje, napustili smo Ubovića dolinu i na putu za Stekerovce prošli pored
sedam svježih grobova, u koje su pre pet dana sahranjeni drugovi izginuli u
neravnoj šestočasovnoj borbi. U jednom od tih grobova je i Janko Galin, vodnik iz 2. čete. Janka smo
sahranili tu, a njegovog brata Radu negdje na Zelengori. U svakoj borbi smo
ponekog izgubili. Borbi je još bilo! Išli smo bez
zastanka i odmora. U Drvaru smo se oprostili od drugova iz 1. i 3. čete, a
potom produžili u pravcu Oštrelja. Preko Kalabina brda smo vukli umorne noge,
a snijeg je ljuto škripao pod smrzlom obućom. Snage
su bile na izmaku. Ljuti dim krdže je ujedao za prazan stomak. Petrovac je
tonuo u sumrak. Teško
sam držao korak sa Mijajlom Pilipovićem, koji je pognute glave, odbijajući
dimove, ravnomjernim ritmom sjekao okuke krivudave ceste. Sjetan je i neobično
ćutljiv. Tišina mi je teška, ali ne nalazim pitanja koja bi mogla biti povod
za razgovor. Neočekivano je počeo više za sebe. — Vraćam se bez Marka. A sem njega nijesam za nikog ni znao. Majku nijesam zapamtio, a znaš da je stari lutao po Americi i štokuda. Sami smo rasli. Nijesam se obradovao kad sam čuo da se vraća u Krnjeušku četu. — Tu je zastao za momenat, premjestio cigaretu na drugu stranu usta, a potom dodao — Prenjet ću ga u naše groblje. Predosjećao sam šta ga mori, ali riječi utjehe nijesam nalazio. — I Boška,
njegov ću grob pronaći — nastavlja Mijajlo, a osjećam kako malaksava. —
Pa ću i njegove kosti prenijeti. Kažu
da je u Desetoj, negde kod Knina poginuo. Neiskusan i premlad je bio. Bio je Boško mlad, ali on je bio član SKOJ-a i bombe je bacao u švapske
rovove, dok mu se otac sa 3. probijao preko Prenja. — Nije čudo
što Stoja sve to nije preživjela. Jedinog sina i muža izgubiti za tako kratko
vrijeme, je previše — govori Mijajlo, kao da se pravda što je i on preživjeo
i, dodaje — Bar da se stari izvukao... ! Bio je još pri snazi. O ono nejači se mogao
brinuti... Samo iz ove zime
da se izvuku... Veliko breme se svalilo na Mijajla oronulog od bolesti. Ali optimizam ga nije napuštao. Pronaći će on bratovljev grob pod Milan-planinom, očev u Osječanici, sinovčev kod Knina i sahraniti ih pored svoje majke (koju nije zapamtio) i snaje koja je presvisla. A nejač samo da se izvuče... ?! Pomoći će on i njima. Pomilovaće svoja dva sinčića, posavjetovati se sa ženom kako da ih pazi, utopliti im skrovište, prigotoviti drva, pripremiti hrane. Slične brige su morile i svakoga u ovoj našoj, umorom već rastrgnutoj koloni, ali svi će oni kroz dva dana zauzeti svoja mjesta u brigadi i u zanosu juriša zaboraviti na njih. Kratak odmor u Koluniću nas je osvježio, pa smo ujutru, odmorni išli Petrovačkom cestom, kojom je naša četa pre četrnaest mjeseci prošla. Onog vlažnog novembarskog dana 1942. godine ovuda je u koloni brigade maršovala i 2. četa 1. bataljona. Žurila je na zborno mjesto da bi se u sastavu 3. postrojila ispred svog Vrhovnog komandanta. U koloni njenih povratnika pjesma se ne čuje. Sa svojom brigadom tri ofanzive su lomili mnoge pohvale primili i pravo na srp i čekić izvojevali. Svakog trećeg sada nema iz one kolone kada se s pjesmom dolazilo u stroj brigade. Ovo i nije četa, već samo svjedoci neustrašivih juriša, beskrajnih marševa, nesalomljivih odbrana, svjedoci besanih noći i gladovanja čete čiji su oni ostaci. Iz svih prvih, drugih i trećih četa brigade, od juče stižu svjedoci u drvarsko-petrovačka sela, koji će pričati o Raduši, Prenju i Zelengori, o Tesliću, Bugojnu i Zenici, o Vrbasu, Drini i Sutjesci. I o drugovima koji su padali krčeći put Trećoj. Gazimo po bljuzgavici. Obuća je skvašena, stopala izjedena, tabani bride. Idemo i uz put kolonu čete postrojavamo. Prozivku vršimo. Zar nas toliko nedostaje... ?! Sa zebnjom se primičemo selu. Plača i bugaranja se plašimo. Hoćemo li riječi utehe znati naći? Hoćemo li sopstvene suze uspjeti obuzdati? Kao da strepimo od susreta kome smo se toliko radovali! Iz sela su nam izašli u susret: starci sa šljikama, žene sa djecom u naručju, omladina sa pjesmom, a majke sa spremljenim poljupcima. Mnoge majke su već oplakale svoje sinove, ali nadanja ih nijesu napustila. Biće još dolazaka i one će im pripremati dočeke. Majčina nadanja su neizmjerna. Nada se Marta Vignjević svome Gojku koji je u Smrčanima pao, vodeći četu u proboj iz obruča, kao što se i Deva Pilipović nada Đuri koji je na Raduši "šarcem" i grudima štitio ranjene drugove i svoj život dao za njihove. Očekuje Sava Radošević Stevu iako joj je rečeno da je sahranjen na obroncima Čavke. I Dmitra Jeličića čeka majka. Mnogo
majki uzalud čeka. Sada su one svoje poljupce podelile nama iz Treće, a sutra
će to učiniti borcima Četvrte ili Desete. Jer, ko zna, može sa jednom od
brigada i njen sin doći? Sin majci ne gine. I ko joj može zamjeriti što ona u
to vjeruje. Ni na ponekoj suzi slivenoj niz duboku boru na staračkom licu ne
smije se zamjeriti. Suza se mora poštivati. I onda kad lice ne kvasi, kad ne
rosi trepavice, kad je ponosom sputana, stidom prigušena. Suza se mora poštivati. Anđa
Ćurgus
je
sa
dočeka
odvela
četvorogodišnjeg
Dragana
niz
krnjeušku
cestu,
razmišljajući
o
dalekom
Zečevom
brdu
i
Foči,
o
grobu
njihovog
Rade
u
pustoj
planini.
A lice joj je ostalo neovlaženo. U suprotnom pravcu,
gore uz cestu, otišla je žena Nikole Radoševića sa malom Dušankom u naručju.
Nikola im je na Zelengori, na Lučkim Kolibama poginuo i njih dve mu grob
nikad neće posjetiti. Bez suza su otišle. Na treću stranu, onamo prema
Glavici, išla je žena Vojina Radulovića. Mjesto njegovog groba ona nije
zapamtila, djeci neće moći reći. Ali nije plakala. Slabić je sramota biti. U sve zaseoke su odlazile udovice, očevi, siročad... Išli su tiho, u tišini.
Čekanja su bez dočeka ostala, ali i mnoga lica suzama neorošena. A kad se noć
spusti, kad se vrata na bajti kocem zapriječe, kad se na vreću šušnjem
napunjenu uz ognjište legne i ponjavom glava prekrije, sigurno će suze poteći,
slivati se na smotano oblačilo pod glavom. Naša strahovanja od kuknjave nisu bila opravdana. Svakog Grmečliju je rat
ratnikom učinio. Dva dana su u žurbi brzo prošla. Familije poginulih drugova smo obilazili,
sa odbornicima razgovarali, konferenciji i omladinskom sastanku prisustvovali.
Govorili smo o borbama koje je 2. četa vodila. I o njenim borcima: Veljku Janjiću,
bombašu i Milki Babić bolničarki, o Lukici Balabanu mitraljescu i Mlađanu
Galonji komandiru voda. Za svakog od pedesetak boraca iz Vrtoča, koji su ga
onog novembarskog dana bez povratka napustili, moralo se ponešto reći. Bili su ponosni na njih i na Treću. I na same sebe, na svoja stradanja i patnje. O patnjama nam nijesu govorili. Pričali su o uspješnom sklanjanju ispred kaznenih ekspedicija i odoljevanju četničkim bezobrazlucima. O radnim brigadama i karavanima. Prezirali su Nakaradu i Milackog, koji su zbog šake soli i cigare duvana pokleknuli. Osuđivali su pojedince koji su sa odlaskom u jedinicu oklijevali. O svojim obavezama su govorili. Zato smo i mi bili ponosni na starce, djecu i žene, na vojnike koje niko ne regrutuje, o kojima se evidencija ne vodi, na koje se računa. Zbog toga se i pjesma ponovo orila Petrovačkim poljem, dok su izlokanom cestom truckala zaprežna kola, vozeći proletere njihovoj brigadi. Nikica PILIPOVIĆ
|