TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
NA
ULICAMA BANJE LUKE Noć... Cestom Jajce —
Mrkonjić kreće se duga, nijema kolona. Samo se čuje jednolični ritam koraka
po smrznutom snijegu, a ponekad i prigušeno: "Veza... veza... brže!...". U
samo svanuće prolazimo kroz ulice Mrkonjića i produljujemo prema Čađavici,
dok vijugava cesta sve više ostaje iza nas. "Kuda?
Gdje nam je cilj?" — pitaju neki, da bi im se odgovorilo: "Za
Krajinu ... za Krajinu ..." Ali kod Čađavice pravimo nagli zaokret i
preko sniježnih poljana i planina krećemo prema sjeveru, razbijajući na taj
način sva naša nagađanja o putu za Krajinu. Ponovo
je pala tiha zimska noć, posljednja u 1943. godini. Snijeg se bjelasa u mraku,
a preko njega promiču nijeme kolone mrkih osvetnika, približavaju se svome
cilju. Idu, promiču ko gorski potoci kojima ne čuješ šuma, ali osjećaš
njihovu snagu koja će svakog časa da se pretvori u jednu moćnu rijeku, u
bujicu koja će razbiti sve prepreke. Negdje sa istoka zagrmjeli su naši
topovi. Mi osvanusmo na visovima iznad grada. — Banja Luka! Mnogobrojne
električne sijalice, poredane jedna do druge, zasjale su pod našim nogama. Ja
sam trenutno zastao pred tom čarobnom slikom, koju je noć skrivala u svom
skutu, dok su pored mene promicale nijeme senke boraca. Oni se kao lavina
valjahu prema onim sjajnim tačkicama u dolini. Ponovo sam se slio u njihovu
kolonu. Ponijeti zanosom predstojeće borbe, poput vihora, jurili smo ka gradu.
Znali smo dobro da u tim trenucima, hiljade i hiljade naših drugova, širom
svih krajeva naše zemlje u svojim srcima osluškuje kada će zapucati naše
prve puške. Dohvatismo se prvih kuća i ulica, a da nikog ne sretosmo. Samo smo slušali
zlokobno fijukanje puščanih zrna povrh naših glava, koje je dolazilo iz
daljine. U to se začu neka potmula tutnjava i iza zavoja bljesnuše žućkasta
prodorna svijetla: — Tenkovi! U jednom trenu je nestalo duge kolone u jarku pored ceste i ulica je ostala
prazna. Kao neke grabežljive životinje projuriše pored nas čelične nemani,
izgubivši se iza obližnjeg zavoja. Kolona boraca ponovo izraste iz zemlje i raširujući
se poput lepeze u sve manje i manje kolonice, izgubi se uskoro između kuća. U
to je neprijateljski "šarac" sa svega stotinu metara otvorio vatru. Zazviždaše meci povrh naših glava, ali mrka lica proletera samo se još
više smrknuše u tami i oni pođoše naprijed, provlačeći se između kuća,
ulica i vrtova. Bljesnu vatra i iz cijevi naših pušaka i otpoče krvava borba
u gradu, koji je mirno snivao na obalama tamnozelenog Vrbasa. Zapraskaše bombe! Začuše se povici: "Naprijed proleteri!...
naprijed!..." i kroz kratko vrijeme prva linija bunkera i bodljikave žice
bila je svladana. Počeše dolaziti prvi zarobljenici u njemačkim uniformama,
uplašena lica. Ponoć je! Rađa se nova godina u rici topova i jeci ogorčene borbe. Kroz zastrti prozor jedne kuće bojažljivo škilji žućkasto svijetlo i ja sa dvojicom kurira ulazim u nju. U kaminu je veselo pucketala vatra i ispunjavala prostoriju ugodnom toplinom. Pored prozora je stajalo okićeno drvce. U dnu tople odaje skupili se ukućani, na čijim se licima ocrtavala i bojazan i znatiželja. Došli su im ljudi o kojima je neprijateljska propaganda širila tako strašne vijesti. Došli su prvi put, preplanuli od oluje i vjetra, sa puškama u rukama i bombama za pasom. Evo, sada ti isti ljudi, partizani, stoje pred njima i oni sa nevjerovanjem promatraju nasmijane i vedre mladiće sa crvenim petokrakim zvijezdama na kapama. Za kratko vrijeme lica zastrašenih ukućana su se razvedrila. Prisno prijateljstvo sa nenadanim posjetiocima, koji su iskrsli iz dalekih mračnih šuma da osvanu u gradu, ovladalo je srcima naših domaćina. Prodiremo sve dublje u grad, lomeći neprijateljsku odbranu. Broj zarobljenih neprijateljskih vojnika i oficira već je više od stotinu. Zaustavili smo se pred "Crnom kućom", zatim pred zgradom gradske općine i tvrđavom "Kaštel". Zatekao nas je dan i ne može se dalje. Ali i preko čitavog dana nastavile su se ogorčene ulične borbe. Po ulicama, vrtovima, po kućama, vide se leševi fašista. Spušta se suton. U štabu našeg bataljona je veoma živo. Stvaraju se
planovi, padaju prijedlozi, izdaju naređenja. "Crna kuća" i zgrada
općine moraju se likvidirati po svaku cijenu! Dovlače se topovi na svega stotinu metara od Općine. Započela je njihova rika, jer tuku masivnu zgradu na samoj obali Vrbasa, gdje se neprijatelj jako utvrdio. Pod dejstvom upaljivih granata planulo je i to neprijateljsko uporište. Neprijatelj pokušava da bježi, ali naši mitraljezi, koji su postavljeni na svega nekoliko desetina metara od same zgrade, nemilosrdno kose. Na lijevom krilu naših položaja uzdigla se pred nama "Crna kuća" u kojoj naši zatvoreni drugovi iza gvozdenih rešetaka slušaju pucnjavu. Pod silinom naleta naših boraca razbile su se mračne zidine ove zloglasne tamnice. Kada su pala željezom okovana vrata počeše da se iz mračnih dubina pomaljaju sjenke ljudi, koji su zbog toga što su voljeli slobodu i što su se borili za nju bili osuđeni na postepeno lagano umiranje između četiri zida. Prilazili su nam ljudi, mladići, žene i djevojke sa blijedim i upalim obrazima, pružajući nam ruke, dok su im u očima blistale suze. Teško je riječima opisati onaj osjećaj koji prožima čovjeka gledajući tu sliku. Negdje iz dubine duše iskrsava spoznaja da bi za ovakvo djelo, kad bi imao i stotinu života — svih stotinu žrtvovao! Ubrzo su uz mračne zidine zloglasne zgrade liznuli plameni jezici. "Crna kuća", mračno mjesto najpodlijih fašističkih zločina, bila je samo plamena buktinja. Napuštajući
"Crnu kuću", koja nestaje u plamenu, polazim za jednom četom dublje
u grad. Idemo oprezno pustom ulicom, tijesno se pripijajući uz zidove kuća.
Stigosmo ispred zgrade hotela "Palas". Na raskrsnici stoji, nepomično,
neka tamna gromada i prema svijetloj pozadini neba samo joj se nejasno razabiru
konture. Tenk! Prišli smo mu sa najvećim oprezom, kad na čeličnom tijelu
tamne grdosije primijetismo veliku pukotinu od topovske granate. Nema
opasnosti. Tenk je uništen i mi krenusmo naprijed prema ulazu u
"Palas", odakle se sa
gornjeg sprata vidjelo slabo svijetlo. Najednom nas na ulazu zaustavi povik: — Stoj! Ko je tamo? Trenutno
zastadosmo i tada neko viknu: "Ko je tamo! — Ovdje legija! — dobismo odgovor i u istom trenu sa svih strana na nas
zaštektaše mitraljezi. Mi se povukosmo u dubinu ulice. Drug koji je bio na čelu
kolone sukobio se sa njemačkim stražarem tako da nije imao vremena ni da okine
obaračom puške nego ga je probo sa bajonetom. Sljedećeg dana nastavile se krvave borbe. Neprijatelj je nekoliko puta pokušao
da nas pomoću tenkova odbaci iz grada, ali mu je bilo sve uzaludno. Držao se
samo još centar grada, koji je trebalo da bude zauzet iduću noć. Ali, uslijed
velikog pojačanja koje je neprijatelj dobio u tenkovima i ostaloj motorizaciji,
u zoru trećeg dana borbe povukli smo se iz grada, ostavljajući na banjalučko
građanstvo, koje nas je tako srdačno i toplo primilo, najljepši utisak.
|